Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Keiko wrote:
Kad covjek cita kako se zivjelo - fico na kredit, more u radnicko odmaraliste, zimnica preko sindikata, ... covjek bi rekao da je to bila prava patnja i da niko nije nista imao. Medjutim, radnici su redovno primali plate, svako je imao pristup radnickim odmaralistima i zimnicama,... Ne sjecam se da se ikad za ikoga reklo da 'nema sta da jede'. Nije bilo beskucnika, samo su Romi bili prosjaci, ne sjecam se da se skupljalo za nekoga da ide u inostranstvo na lijecenje. Ja na pocetku rata nisam znala ko je koje vjere (ono samo po imenu) i sigurna sam da nisam jedina. Mislim da upravo to ljudima fali.
i svi zaboravite: stanovi su se dobivali djaba.
danas, od ovih drzava djaba mozes dobiti samo hashimagu za uho.
ne znam, znam da sma ga ja "maznula" s jedne mostarske stranice i znam da se ovako igralo kad sma ja bila dijete, samo smo mi imali neku "napravu" koja obuhvati gumu pa teze ispada, mogli smo se fino zatrcati s ovim...
a biciklo , pravo , veliko "rog" sam naucila voziti ispod stange, mala bila pa nisam mogla drugacije i ne samo ja, svi smo tako ucili...
Kemal Monteno: Bolestan sam od tuge za Jugoslavijom!
"Kao Jugosloveni smo bili poštovani i cijenjeni svuda u svijetu, a danas smo podijeljeni, ograđeni, kuburimo sa bijesom i siromaštvom, a lijeka nigdje, jer svaka Titina republika postala je državica, ubijena bedom i lako je gazdovati njom i narodom. Nisam iz te priče, vratite mi vrijeme ljubavi i moje raje!"
Muziku je zavoleo kao dečak, a pred kraj osnovne škole je shvatio da je ljubav smenljiva kategorija i da jednu može da zameni drugom, pa je fudbal zamenio gitarom. Sredinom oktobra, dok je miholjsko sunce obasjavalo Banjaluku i izmamilo mnoštvo ljudi u centar grada, u bašti najvećeg hotela sedeo je Kemal Monteno sa prijateljem. Pričali su i smejali se starim dogodovštinama, tu i tamo neko od prolaznika bi prepoznao popularnog kantautora, ali nisu mu prilazili iz pristojnosti.
Šta se promenilo u Banjaluci i uopšte u BiH u odnosu na neka starija vremena?
- Upravo o tim starim, dobrim vremenima i pričamo. Nekada je bio pravi merak doći u Banjaluku ili bilo koji grad u velikoj Jugoslaviji, ozbiljnoj državi. Bila su to zlatna vremena. U to vrijeme svi su se ljudi voljeli, jedni drugima pomagali, a vesela mladost nije bila razuzdana i nepristojna. Kad bih stigao u neki grad, ljudi su mi prilazili, zdravili se i bili nekako topli, prisni i ljubazni. Nažalost, nema više te raje, ne znam šta se dogodilo sa njom. Pojavili su se neki novi, drugi ljudi i pregazili stara dobra pravila kućnog vaspitanja, koja su nekada važila. Tada se znalo ko je gost, a ko domaćin. Nažalost, ti novi ljudi, koji su se pojavili niotkuda, nisu se osvrtali na kulturu i ponašanje domaćina, već su uveli svoja nabusita i sumnjiva pravila, kako ono naši stari govoriše, došli divlji, istjerali pitome. Upravo je tako na Balkanu, odnosno u cijeloj našoj staroj Jugi... Tako je i u Zagrebu i u Podgorici i u Splitu, i u Ljubljani, ma svuda i to je ono što mi smeta.
Izgleda da ste jugonostalgičar i da se ne mirite sa savremenim načinom života i tim nekim novim pravilima?
- Ko bi se zdrave pameti mirio sa nečim što je loše. Želim da se volimo i poštujemo, da smo raja i da se družimo, da se smijemo. Joj, kako nam je fino bilo, kakva smo raja bili! Ima u jednoj mojoj pjesmi stih, koji govori baš o tim vremenima: "Nismo imali ništa, al' smo imali sve."
Muči vas nostalgija za prošlošću?
Joooj, stalno plačem za starim dobrim vremenima. Mislim da sam se od jugonostalgije razbolio. Nikada i niko normalan ne bi rasturao onakvu državu, kakvu smo mi imali! Kao Jugosloveni smo bili poštovani i cijenjeni svuda u svijetu, a danas smo podijeljeni, ograđeni, kuburimo sa bijesom i siromaštvom, a lijeka nigde, jer svaka Titina republika postala je državica, ubijena bijedom i lako je gazdovati njom i narodom. Nisam iz te priče, vratite mi vrijeme ljubavi i moje raje. Grozim se ovih podjela: mi smo mi, a vi ste vi, oni su oni, tako da više ni ne znam ko je ko! Tako da su ljudi mog kova zbunjeni i povukli se u sebe, ustuknuli pred ovim nabusitim. Došlo neko čudno vrijeme da danas više ne znam ni ko sam, a ni šta sam...
Ipak i pored tih podela, važite za pevača koji peva i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima, da li vam to neki zameraju?
- Bilo gde da pjevam, osjećam se svoj na svome i tu vrstu podjela ne prepoznajem kod svoje publike. Ne pjevam Hrvatima, Srbima, Slovencima, Bosancima, Makedoncima, već pjevam onima koji razumiju moja osjećanja. Pjevam mojim Jugovićima, pa kome se sviđa on dođe, a kome se ne dopada, on ne dolazi. Podjele me ne interesuju i družim se sa onima koji razmišljaju i osjećaju se kao ja. Meni treba ljubav istomišljenika, a ne onih koji bi da se svađaju!
Preturili ste preko glave i tešku bolest.
- Najtužniji period mog života je bio april 1992. godine, kada se raspala bivša Jugoslavija. Obišao sam cijeli svijet, ali nigdje nisam vidio ljepšu zemlju. Ponosan sam na sve susrete sa predsednikom SFRJ Josipom Brzom Titom. Mada ga nisam lično upoznao, pjevao sam mu krajem 1970. godine u Bugojnu. Tito je bio u lovu, a Davorina Popovića i mene su uveče pozvali da predsjedniku otpjevamo nekoliko pjesama, joj moje tadašnje radosti! Od tuge za Jugom sam se razbolio. Teške godine donijele su i narušeno zdravlje, pa su mi prije 20-ak godina ustanovili dijabetes, a onda su došli problemi sa srcem i sada čekam novi bubreg, a u međuvremenu povremeno skočim na dijalizu.
Sjećate li se Boška Buhe, dječaka koji “nije umio da drži govore, ali je zato znao da baca bombe”?
U filmu Branka Bauera, uz koji su generacije prolile suze gledajući kako ginu Sirogojno (Dragan Bjelogrlić), Čikalo (Nebojša Bakočević), Puškar (Marko Nikolić), Boška Buhu je, te davne 1978. godine, igrao Ivan Kojundžić, naturščik.
Ivan Kojundžić imao je samo 15 godina kada je dobio ulogu čuvenog partizanskog heroja. Evo kako se danas prisjeća snimanja:
“Sjećam se da je bilo strašno hladno, snimali smo na minus 26 u okolini Žabljaka, bili smo oskudno obučeni, a na nogama samo tanki opanci i vunene čarape. Ali, organizacija je bila fantastična. Čim Bauer kaže ‘stop’, pritrčavali su nam ljudi sa bundama i vrućom supom. Obično smo snimali do tri-četiri sata poslijepodne, a poslije učili! Budući da smo tri mjeseca bili izvan škole, slali su nam udžbenike i zadatke kako bi nadoknadili propušteno gradivo”.
Danas, ”Boško Buha” ima 51. godinu, živi u Zagrebu i radi kao spiker na hrvatskom radiju.
Glumom se odavno ne bavi. Posle “Boška Buhe” odbio je jednu ponudu Emira Kusturice, ali kaže da ne žali zbog svoje odluke da se ne bavi glumom.
“Poslije filma ‘Boško Buha’ bilo je ponuda, konkretno od Kusturice, ali nisam je prihvatio jer sam bio suviše mlad. Da sam po svaku cijenu želeo da se bavim glumom, to bih i uradio. Moje kolege iz filma, Dragan Bjelogrlić, Nenad Nenadović, Nebojša Bakočević… postali su poznati glumci, ali zaista ne žalim što se nisam bavio glumom.
Završio sam Pedagoški fakultet i književnost i bavim se kreativnim poslom. Čitam vijesti na Hrvatskom radiju i sinhronizujem dokumentarne filmove na HRT-u” .
Ivan priča da većina ljudi ni ne zna da je glumio Boška Buhu i napominje da su čak i njegova djeca to saznala tek prije desetak godina!
“Imam troje dece i oni su otkrili da sam igrao Buhu tek kada je film ponovo počeo da se prikazuje u Hrvatskoj, jer prije toga nije bilo dostupnih kopija” .
Hor iz TRUBADURA
Hor iz opere NABUKO
Napitnica iz TRAVIJATE Meditacije Žila Masnea
Ala Turka Mocarta
Tema iz V Simfonije Čajkovskog
Oda Radosti Betovena
Tango ljubomore
Jahači neba
Podmoskovske večeri
Kad počne ples
Magareća serenada
Stara reka
ovo što je hajvan vozio je ko da ja danas klincu kupim onaj skejtbord iz filma - povratak u budućnost.
amortizeri, sjedište i upravljač kao u tada popularnih -čopera-...
znači, po tri dana nam nije bilo dobro kad ih vidimo u prodavici. tri brzine, kolektivno padanje u nesvjest
ja sam od ranije imao rog-ov poni , i nisam imao pravo da tražim ovog trobrzinca , jer su bili ista klasa, to jest- za isti uzrast.
da mi je neko tad kupio trobrzinku, mislim da bi mi srce na usta izašlo...
da mi neko sad parkira mečku c klasu 2010. ispod prozora i kaže - tvoja je, siđi da vidiš, ja bih rekao - ma polako, ujutro ćemo, po danu...
Ako cemo trobrzincu sa slike trazit mane onda je to nedostatak pribora za alat sto se je na Poniju nalazio iza/ispod sica
Ima li iko sliku sa onom plasticnom kutijicom
Unaprijed zahvalan
Ako cemo trobrzincu sa slike trazit mane onda je to nedostatak pribora za alat sto se je na Poniju nalazio iza/ispod sica
Ima li iko sliku sa onom plasticnom kutijicom
Unaprijed zahvalan
