HelaS wrote: ↑03/10/2024 00:07
Moram ponoviti ovdje: Ovaj post napisao sam u kontekstu čuđenja koji to ljudi mogu dati svoj glas primitivnom i retrogradnom Drašku Stanivukoviću, pa sam uporedio moje impresije ljudima tokom zadnje posjete Banjoj Luci i komunikacijom s njima. Ne odlazim samo u Banja Luku, već i u Doboj, bio sam par puta u Tesliću, Višegrad, Ljubinje, Foča, itd. Svi odmah prepoznaju moj sarajevski naglasak i znaju odakle sam, i ništa... Niti ja nešto spram njih... Mislim, sad se čudim sam sebi i sramotim se što ikako i pišem ovako, jer ja nikako drugačije ne posmatram ljude koji žive u RS, a očito riječ je o Srbima, nego što posmatram sebe, svoje ukućane, ljude komšije iz ulice, iz Sarajeva, svejedno odakle. Ljudi su za mene isti, ne razlikujem ih ni po vjeri ni po boji kože, naglasku, odijevanju ili dubini džepa, naročito ne po etničkoj pripadnosti. Pa čak i je li bio ratnik protiv mene, ili je pobjegao iz moje jedinice i mene ostavio samog na frontu... Šta sad, da cijeli život potrošim na reviziju, na progon, na režanje i zlu kob... Ne pada mi na pamet. A i ko zna kakva je uopšte sudbina i tih ljudi, koje mi sada označavamo i postavljamo na drugu prugu. Život je prekratak treba ga živjeti. Ako mogu s nekim komunicirati, praviti poslove i poštovati se obostrano, sve ok, ako ne, ima s kim se to može.
Mi već živimo skupa, "jedni drugima pod civilnu vlast". 30 godina raspravljamo o politikama i uređenju države, o prošlosti, itd. I svaka takva rasprava korisnija je od besmilenih ratnih.
Ljudi će dati svoja glas retrogradnom i primitivnom svakom svugdje, dokaz za to nam je Bosna i Hercegovina u svim godinama od rata do sada. Još kad im se nešto obeća "za dž" ili dirne posred tanane etno-nacionalne duše nekom ugroženošću ili odbranom svetinje, ma, glasa i ko se ispisao iz živih!
Ja ovdje radim, opstajem i funkcionišem prilično normalno.
Neposrednu fizičku prijetnju nemam, osjećam se sigurno u tom smislu. I u doba rata sam imala komšiju koji mi je radio o glavi i komšiju, pokoj mu vječni i naša zahvalnost do kraja vremena, koji je sjedio s nama do zore kad su išle noćne racije i upadanja u kuće, a mog brata odvodio u svoju kuću da ga zaštiti bilo kakve traume.
Na poslu ide kako mora, nema tu neke pretjerane bliskosti, ja to svakako ne volim u profesionalnom okruženju. Imamo organizaciju unutar firme koja funkcioniše više kao udruženje, članstvo je dobrovoljno i mene su nedavno izabrali da joj budem na čelu. Žena koja radi u mom odjelu i koja je sa mnom 10+ godina ama baš svakog dana se istog tog dana iščlanila i izjavila, iza mojih leđa - naravno, da njoj jedna "XY" (ime, čime aludira na moju etničku pripadnost) nikad neće biti nadređena. Nedavno je na radiju išla vijest da je Mladić pao i povrijedio se, iz moje radne kolegice se ote "jadničak", iz mene "odlično". Izađemo na neke proteste o radnim pravima, s razglasa ide neka kosovska ili masa spontano počinje pjevati Od topole do topole. Okrenem se i odem i one ne kontaju šta mi bi.
Radila sam ja i u Sarajevu godinu i po i ni tu se nisam uklapala, jer ne upadam u većinski narativ bilo gdje, tu su me smatrali "srbiziranom", čudili se na to da su mi dolazili na par dana ili vikende prijatelji Srbi i Hrvati ("svakog primam u kuću") i da i sam i dalje tražila posao u BL, umjesto da se preselim "među svoje", a kolegica me poslije pola godine pitala kad namjeravam promijeniti naglasak, jer mi se "čula Banjaluka" u govoru, njoj se njena Tuzla nije čula.
Ovdje, kad izađem van, dočeka me grafit "Z" ili "Ratko Mladić" ili "Kad se vojska na Kosovo vrati" i slično. Nekad me poremeti, nekad ne, želudac se okrene na te bljuvotine svakako. Kao i na većinu dešavanja. I nemam namjeru da ih pravdam ili pokušam razumjeti bilo kako. Svjesna sam da bar 90% tu ne vidi ništa sporno, kao ni u Baji Malom Knindži, Stevandićevoj prošlosti, slikanju djeteta za Božić s kokardom na kapi i sl. S takvim osobama nemam zajednički jezik.
Privatno, imam "mali krug velikih ljudi" s kojima se družim, a koji imaju sličan mentalni sklop, koji je ovdje stran i nepopularan, nismo istih etničkih pripadnosti, na okupu smo od ranih devedesetih, pregurali smo vrlo ružna vremena zajedno, i svjesni smo toga da smo u manjini. Jedna je stvar neki površan odnos koji je poslovan, poznanički i komšijski, pozdrav, neobavezna kafa i svako svojim putem. Za prijatelje, ljude koje puštam u kuću i život imam i znatno oštrije kriterije. I oni za svoje društvo, podrazumijeva se.
Previše ružnih stvari nam se dogodilo u ratu da bi mi bilo svejedno.
tvoje je mišljenje sta me briga ali tolika naivnost i glupost da si ti kao neki čovjek a ustvari bez stava i identiteta, samo nas pravite ostale ko da smo ovce koje mozes tlačiš svako par godina pa zaborave pa opet
