Boris Dežulović proglasio Beograd kasabom
U nasrtajima na Dežulovića zbog proglašavanja Beograda kasabom poseban dojam ostavio je živopisan zamjenik gradonačelnika tog grada Goran Vesić, inače pjesnik u pokušaju, koji se nije dao smesti činjenicom da je mahom ispadao smiješan. Iz dana u dan Vesić se vraćao po novu Dežulovićevu porciju.
'Beograd, naravno, odavno više nije moj grad, 'moj London' ili 'naš Berlin' iz osamdesetih. I neka nije, da se razumijemo, nije ni Split više moj grad… U prirodi je grada da se mijenja, promjena je sama definicija grada, već i 'moj Split' ili 'moj Beograd' iz osamdesetih bili su tuđi gradovi za fetive Splićane i stare Beograđane', rekao je Dežulović u već čuvenom intervjuu za Nedeljnik.
'Riječ je o nečemu drugom: o tome da Beograd jednostavno više nije grad, to je tek malo veća kasaba, Dubai za siromašne ili Jagodina za bogate. Riječ je o tome da je u Beogradu sistematski poništena svaka pojedinačna ideja grada, i to ne samo onim čudovišnim, lažnim baronom Stefanom Minhauzenom na topovskom đuletu pred željezničkim kolodvorom, buđavim i ofrlje provincijskim Waterfrontom, te ostalom pseudourbanističkom plastičnom bižuterijom, koja Beograd čini velegradom točno onoliko koliko je Jagodinu velegradom učinila ona Palmina žirafa', dodao je.
'Grad, naime, ne čine žirafe, nego ljudi. Ne razlikuju grad i selo samo industrija i poljoprivreda - više se krumpira i kupusa danas uzgoji u urbanim vrtovima Helsinkija nego na finskom selu – već rastvorenost grada i njegova socijalna, kulturna i svaka druga diverzija i diversifikacija, nasuprot plemenskoj tradiciji sela i seoskih glavara. Upravo po tome Beograd je nekad bio grad, upravo po tome Beograd je danas blatnjava, tužna selendra koja izgleda kao da ju je snimao Radoš Bajić na metamfetaminima', jedan je od zgodnijih citata iz spomenutog intervjua.
A tada je krenula kanonada...
Potom se javio egzaltirani zamjenik gradonačelnika glavnog grada Srbije:
'Znači, za Dežulovića cela srpska istorija je laž. I to nam kaže neko ko pripada narodu koji je državu u kome su mu bila priznata sva prava dobio tek 1918. godine zahvaljujući Srbima', napisao je na svom profilu na Facebooku Vesić. On misli da 'ljude, poput Dežulovića, provincijskog duha, metropole kao Beograd ostave bez daha'.
'Zamislite kako bi mediji u Hrvatskoj reagovali da je neki srpski pisac u Hrvatskoj uvredio nekog hrvatskog nacionalnog političara pošto vladare nisu baš imali? Nažalost kod nas ima onih koji su srećni jer vređa srpsku istoriju i grad koji mu je pružio gostoprimstvo', iskrcao je Vesić na Facebooku.
Bio je to signal prorežimskim tabloidima u Srbiji te su krenuli obilato servirati uvrijeđenost i zaprepaštenost vlasti i čaršije, a ni društvene mreže do današnjeg dana nisu se smirile. Dežulović je za portal nova.rs potom dao kraći intervju u kojemu je specifičnim stilom sve još malo zakuhao.
'Takvu buru, naravno, nisam očekivao, ali ispao je eksperiment u kontroliranim laboratorijskim uvjetima: da je Beograd zaista ozbiljna, velika europska metropola, kako bi i u kojem to paralelnom svemiru buru u jednom takvom megalopolisu mogao izazvati intervju nekog trećerazrednog pisca iz jednog dalmatinskog sela s ukupno deset stanovnika? Reakcije na moj intervju tako su upravo empirijski dokazale svaku moju tezu. Slavni Beograd uvrijedio se kao seoska mlada, dirljivo provincijski, baš kao neka kazahstanska selendra iz filma Saše Barona Koena. Da nisam ustaško đubre, skoro da bi mi ga došlo milo', rekao je. Pa dalje elaborirao tezu o Beogradu kao otužnoj selendri:
'Beograd nije takav od jutros. Početak današnjeg Beograda – s Bajom Malim Knindžom na Terazijama, postrojenim dobrovoljcima kraj Skupštine i Šešeljom s tjelohraniteljima u Klubu književnika - pamtim još od 1991., kao mladi reporter Slobodne Dalmacije. Kad sam se petnaest godina kasnije doselio, taj je Bajograd još samo izdaleka podsjećao na Beograd osamdesetih. Danas više ni ne podsjeća. Ovdje, međutim - i to bih volio podcrtati - nije riječ o razaranju beogradske urbane supstance od strane došljaka, kako kolokvijalno te stvari vole tumačiti od Beograda do Splita. Beograd se sam ubio, nije ga ubio nijedan nesretnik s Kosova ili iz Krajine, Beograd je ubio Momo Kapor, ubili su ga prvosveštenici njegova asfalta, kojekakvi Minimaksi, Bore Đorđevići i sličan, vrlo gradski otpad', rekao je Dežulović.
Dobro, grad ne čine samo žirafe i zebre. Ljubljanu, recimo, čine lavovi. Šta bi rekao pesnik: "Hoće da da se otcepe...
Miševi, lavovi i otpad
A onda se i prozvani otpad počeo javljati, pa tako i Bora Đorđević zvani Bora Čorba.
'Ne znam pomenutog. Nikad čuo. Moj prijatelj Nedeljko Popadić kaže da miševi pljuju na lavove da bi se čulo za njih', reakcija je koju su tabloidi opisali kao 'brutalni odgovor'. Javila se i kćerka pokojnog Mome Kapora i poručila Dežuloviću da je 'mogao pronaći nekog življeg za optužiti', organizirale su se televizijske panel-diskusije i prenosilo 'bilo naroda' o drskim Dežulovićevim tezama, politika je histerizirala, a pojavilo se i nekoliko glasova koji su stidljivo primijetili da - ako već nije - Beograd jest na dobrom putu da kasabom postane. I onda eto opet neumornog dogradonačelnika Vesića, ovaj put s bizarnom referencom na De Balzacova 'Čiču Goriota'. Nije to jednostavno prepričati, ali evo jednog citata:
'On Beograd iskreno mrzi, sa strašću Ežena de Rastinjaka koji u Balzakovom romanu ‘Čiča Gorio’ gleda sa uzvišice groblja na Pariz i uzvikuje: ‘A sada je na nas dvoje red!' napisao je, pa je ponovno razmontiran. Nakon uvoda da 'ovaj Goran Vesić, osim što je glup, ne pazi na času', Boris Dežulović razrađuje njegovu književnu usporedbu.
'Chapeau, monsieur Vesik, ni ja ne bih bolje. Sto godina da iskreno mrzim i pljujem po Beogradu, ne bih se sjetio Čiče Goriota, u kojemu Balzac opisuje Pariz 1819., prije točno dvjesto godina, urušen, blatnjav i sjeban grad, grad pomahnitalih monarhista, ratnih veterana, ocvale aristokracije, beskrupuloznih investitora, pljačkaša, ubojica i nepojamne gole sirotinje, grad grubo probuđen iz Napoleonovih deluzija nakon vojnih poraza i propasti francuskih imperijalnih ambicija (Waterloo je srce Francuske, a svaka sličnost, naravno, slučajna)', kaže. Između ostalog.
Pustimo čaršijske svađe, držimo se književnosti. U Beogradu se pojavio novi mladi humorista, još će se čuti za njega....
Odjeci i reagovanja
Pa je uslijedilo novo Vesićevo otvoreno pismo, čudesan križanac 'odjeka i reagovanja' s pjesmom u prozi - uz poruku da je pisac i dalje 'dobrodošao u ovoj dvomilijunskoj kasabi' - i odgovor da 'za crtanje zebri po asfaltu i javno svađanje s jednim trećerazrednim piscem iz sela s deset kuća jednom ozbiljnom velegradu ne treba menadžerski intelektualni gigant poput Vesića, to je mogao i Baka Prase'.
U trenutku sastavljanja ovog sažetka perje i dalje leti, a dobar dio Beograda - barem ako je suditi po tamošnjim medijima - i dalje histerizira. Prethodno se naime oglasio Dežulovićev kolega Viktor Ivančić i pokušao objasniti Goranu Vesiću da je budala.
'Budale uvijek popizde kada se susretnu s istinom. Goran Vesić je budala. Za one koji smatraju da bi Dežulović, zato što je Hrvat, morao da pazi kako govori o Beogradu i Srbiji imam važnu informaciju - Boro je loš Hrvat. Izvlačim dakle dva zaključka: Boro je nikakav Hrvat, kao i ja, uostalom, a Vesić je budala', kazao je Ivančić, dodavši: 'Taj princip da dobri Hrvati iz srpske perspektive smiju srati samo po Hrvatskoj i njenim gradovima, i obratno, da je dobrim Srbima iz hrvatske perspektive dopušteno srati isključivo po Srbiji i njenim gradovima, za mene je nakaradan. Ja se kao Jugoslaven zalažem za to da svi seremo po svima, slobodno, velikodušno, bez kočnica i ustezanja. S indignacijom odbijam ideju da svoj prezir nacionalno limitiram.'
'Koji je pa sad taj Ivančić? Još jedan Hrvat koji promoviše knjigu u Beogradu pa bi pljujući po našem gradu da proda koji primerak više? Miljenko Smoje je lepo to objasnio kada je napisao da su u Splitu, u kužinama, bili i zahodi. I ostao je taj običaj, drže ga se i Dežulović i Ivančić, geni su to, da vole da rade ono što se radi u zahodu baš tamo gde i jedu', posljednje je zabilježeno javljanje Gorana Vesića. Dosta simpatično i u duhu polemike poručio je splitskom dvojcu da 'samo u velegradu mogu postati poznati' dok 'u Splitu mogu samo na zahod, tamo čovjek nema što drugo raditi'.
Tabloidni Pink, na braniku beogradske časti i Vesićeve smislenosti, svojim čitateljima ovo je predstavio kao 'oštar odgovor na optužbe Miljenka Smoje' - a otkud pokojni Smoje u ovoj priči, nitko još nije uspio rekonstruirati. Ali da bi i njemu bilo zabavno pratiti ovu razmjenu vatre, vjerojatno bi.
