“Veliki i ponosni narode Irana! Kad mi završimo, preuzmite vlast. Bit će na vama da je preuzmete. Generacije će proći prije nego što se ponovi ovakva jedinstvena prilika. (…) Konačno imate američkog predsjednika koji vam daje ono što želite. Pa da vidimo kako ćete odgovoriti. Amerika vas podupire golemom snagom i razornom silom. Sad je trenutak da svoju sudbinu uzmete u svoje ruke.”
Nije dobar znak kad vojskovođa na početku operacije poruči savezničkoj strani: “Pa da vidimo kako ćete odgovoriti”. Štoviše, to je pouzdan signal da plana zapravo nema. No, iz riječi koje je Donald Trump uputio na početku izraelsko-američkog napada na Iran mogu se iščitati i druga ograničenja i nejasnoće oko svrhe ove akcije.
Do kraja operacije u Iranu, očekuje Trump, vlast će biti toliko onesposobljena da će “ponosni narod” imati priliku “svoju sudbinu uzeti u svoje ruke” u nekoj vrsti narodne revolucije. Pritom, kaže Trump, to će se dogoditi “kad mi završimo”, ne prije. Također, Iranci će tu generacijsku priliku morati sami iskoristiti (“Bit će na vama da je preuzmete”) jer će se američka pomoć sastojati od “goleme snage i razorne sile”, drugim riječima samo od eksplozivnih sredstava koja dolaze iz zraka, a ne od američkih čizama na iranskom tlu.
Što nakon dekapitacije?
Takav scenarij sugerirao bi dugotrajnu američku zračnu kampanju jer iranski režim — ušančen pred stalnim prijetnjama već pola stoljeća — ima barem pola milijuna pripadnika ideoloških represivnih organa neupitno odanih režimu (članovi Revolucionarne garde, basidži, itd). Iran ima i pola milijuna vojnika, a njihov broj može narasti preko milijuna ako vlast uspije provesti mobilizaciju. Ako sve to treba razvaliti prije nego što ponosni narod preuzme sudbinu u svoje ruke, potrajat će.
Posljednja slična velika operacija u kojoj su korištene samo zračne snage bila je kampanja NATO-a protiv Srbije 1999. godine. Trajala je jako dugo, 78 dana, i postigla samo osnovni cilj — povlačenje srpskih snaga s Kosova. Režim Slobodana Miloševića je opstao i pao tek godinu i pol kasnije pod domaćim političkim pritiskom.
Trump je u obraćanju zaobišao scenarij koji se smatra najizglednijim u Iranu: da vojska preuzme vlast koju sad drže šijitski klerici i da Iran od islamističke teokratske postane “obična” vojna diktatura. Prve eksplozije o kojima je stigao glas čule su se u dijelu Teherana gdje je rezidencija vrhovnog vođe Alija Hamneija. Malo je vjerojatno da je on tamo sjedio i čekao da ga ubiju, ali naći će ga i ubiti, prije ili kasnije. Izrael je u Iranu izgradio mrežu obavještajnih izvora bez premca, što smo vidjeli u više Mossadovih likvidacija prethodnih godina. Najspektakularnija dogodila se upravo u Teheranu, gdje je ubijen Ismail Hanija, politički direktor Hamasa.
Nema opozicije
Kad sadašnji režim bude dekapitiran, vakuum vlasti puno će lakše preuzeti vojska, nego “ponosni narod Irana” koji nema ni oružja ni vodstva. Iranski režim već pola stoljeća zvjerskim metodama iskorjenjuje svaku opoziciju i u tome je vrlo uspješan. To se dobro vidjelo u nemirima prošlog mjeseca, koji su do ove subote bili najgora prijetnja u povijesti sadašnjeg režima jer se političkim nezadovoljnicima prvi put priključio bazar, srednja klasa trgovaca, obrtnika i malih poduzetnika, očajna zbog katastrofalnog stanja iranske ekonomije.
Svejedno, ti masovni protesti ugušeni su upravo zato što se golemo nezadovoljstvo građana nije uspjelo kanalizirati u politički projekt (nešto slično, ali puno manje brutalno, dogodilo se i s nedavnim velikim protestima u Srbiji). Organizacija, program, lider — ništa od toga u Iranu ne postoji; odnosno, jedini nadomjestak tome može ponuditi vojska, ne i građansko društvo.
Zato ne čudi što Trumpove vlastite riječi odaju skepsu prema projektu koji je pokrenuo, kad kaže da će “generacije proći prije nego što se ponovi ovakva prilika”. Ta se poruka može čitati kao poticaj Irancima na djelovanje: sad ili nikad. Ali može se pročitati i kao njegov pristanak na realnost: sad ili možda ipak drugi put.
‘Pa da vidimo…’
Naravno, te riječi govore više o Trumpu nego o Iranu. U Venezueli smo naučili da njega u drugim državama ne zanima ni demokracija ni kvaliteta života, nego samo projekcija njegove osobne “moći” i pljačka prirodnih resursa. Ohrabrujuće je doduše što u prvoj poruci Irancima ipak nije najavio da će im “uzeti naftu”, iako će i to sigurno doći na red u idućim danima.
Koja je onda svrha napada na Iran? Čini mi se da je svrha upravo u rečenici koju sam spomenuo na početku: “Pa da vidimo kako ćete odgovoriti”. Trump instinktivno zna da za dobar ishod u Iranu treba puno više angažmana, planiranja, pameti i žrtvovanja nego što je puko bacanje bombi po režimskim instalacijama. To zahtijeva puno više koncentracije i političkih uloga nego što ih je on spreman potrošiti. Zato je pokrenuo operaciju u kojoj je drugima prepustio sve, a ponajviše odgovornost za ishod.
Trumpova poruka “Pa da vidimo kako ćete odgovoriti” ima istu ulogu kakvu su imale riječi Poncija Pilata: “Ja ne nalazim nikakve krivnje na ovome čovjeku”. Što god da se dogodi, odgovornost će biti na Irancima, a ne na Trumpu. To je dosta dobar signal da sâm Trump ne očekuje da će se dogoditi išta dobro.
Preuzeto sa:
https://www.telegram.hr/komentari/ovaj- ... ajatolaha/
