Sve mi je to poznato do u detalj, neka mu je sretna teniska mirovina. Pratio sam ga, pomalo i navijao, ali nikako ne mogu razumjeti da za 13 godina , veceg dijela vrhunske karijere, ama bas nikad nije pokazao nikakvu emociju za Bosnom, Banja Lukom, kao da se sve to nekom drugome desilo!? Lijepo je da je s Goranom bio u Zetri, hvala za to, no, mogao je tu biti i Moya, koji je bio u kombinacijama, ali znam za toliko njegovih intervjua, posebno kad je bio na vrhuncu, kad je bilo vazno skrenuti paznju na BiH- on to nije ucinio. Shvatam na traume progona, ali sta bismo to mi trebali koji smo gubili najdraze i bili pod opsadom, u borbi!? Mislim da mu je falilo toga u javnim istupima. Makar zbog mame, govorio sam si, jer se zove Hazira, pa i supruga je Aida, iako Palestinka, nevazno, no to mi je zauvijek ostalo u pamcenju. Kao mirnom i jos malo pismenijeg tenisera u bijelom sportu, ocekivao sam to od njega. Ali, opet, kad vidis da danas slicno rade Lovren, Pranjic, Corluka i koliko ne fudbalera, rukometasa i drugih bosanskih Hrvata covjeka nista ne moze iznenaditi. meni ce ostati ta mrlja u njegovoj biografiji.
I jos nesto. U Sarajevu, pred punom Zetrom je mirno rekao da ce zivjeti u Zagrebu, na skandiranje publike "LJubo Bosanac!", a neki dan , mrtav hladan veli da sigurno tamo nece, i da jos razmisljaju!? Ne znam sta se desilo za takav, ali svejedno, sretni mi puti u teniskoj mirovini, kako rekoh!