draganbl wrote: ↑18/02/2021 08:09
Dakle, nemaš ti šta da sumnjaš ili ne, javno je objavljeno da postoji mogućnost, ukoliko FBiH želi, da se uključi u program vakcinisanja.
Ovdje je zapravo suštinski bitna sljedeća stvar: Godine lažnog patiotizma, kvazibosanskog politikanstva, koje provode Komšić, Izetbegović i ostali sarajevski političari su dovele do toga da je u bosanskom eteru stvoren
lažni spin o navodnoj ugroženosti Bosne od strane komšija, čak u toj mjeri, da se jedan čisti humani potez, kojim bi se bukvalno spasile hiljade života i pomoglo ljekarima koji su na ivici snage zbog skoro godine rada u nenormalnim uslovima, smatra izdajom.
Od Tuzle do Loznice nema ni sat i po vožnje. Evo neka mi neko odgovori, zar ne bi bilo normalno da se tuzlanskim medicinarima omogući da se već sutra vakcinišu i tako prekinu višemjesečnu agoniju? Zar treba postavljati alternativna pitanja, tipa, što nam ne doniraju, što ne prodaju, što ne pozajme?
Sjesti u auto i u roku od dva sata se vakcinisati. Zar je to samo meni normalno?
Nema dalje-prave komšije, komšije za poželjet
https://balkans.aljazeera.net/opinions/ ... dar-na-bih
Postojanje, pa i sadržaj dokumenta Drugi memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti (Memorandum 2), koji je nastao još 2011, nisu nikakva tajna. Naprotiv, nakon što je vrlo brzo procurio u javnost, dokument koji je svojevrsni orijentir za djelovanje članova Vlade Republike Srbije, ali i zvaničnika Republike Srpske, detaljno je analiziran i “pročitan” kao državotvorna strategija za nastavak projekta “Velike Srbije” i njegovu finalizaciju u miru. Mnogi elementi u vremenu od njegovog nastanka pokazali su se besmislenima i neprovodivima, pa u Bosni i Hercegovini, nažalost, nije shvaćen dovoljno ozbiljno. Znatan broj uputstava prepoznali smo u praksi političkih odnosa Srbije prema Bosni i Hercegovini i ponašanju političara iz RS-a.
Na ovaj dokument nedavno je podsjetio Bogić Bogićević javno istakavši, kao opasan državni problem, sveopću jalovost probosanske intelektualne elite u Bosni i Hercegovini koja nema nikakav odgovor na velikosrpsku strategiju. Memorandum 2 sada više nego ikad dobija na značaju zbog proste činjenice što je njegov glavni provoditelj za Bosnu i Hercegovinu Milorad Dodik danas član Predsjedništva države, gdje će koristiti svaku priliku da realizira upute “oca nacije” o tome “kako u miru dobiti ono što su Srbi izgubili u ratovima”, jer “srpski porazi nisu konačni”, kako je pisao Ćosić. Dakle, možemo očekivati da ćemo u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine svakodnevno prisustvovati nekom taktičkom manevru Milorada Dodika u skladu s tim dokumentom, od opstrukcije NATO puta, određivanja trase kružnog autoputa što povezuje Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, pa do manipulacija u oba doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, gdje SNSD i HDZBiH imaju veliku mogućnost utjecaja na odluke.
Trasa autoputa, hidroelektrane…
Recimo, jedan od najsvježijih primjera Dodikovog ponašanja u skladu s Memorandumom 2 jest njegovo insistiranje na trasi autoputa koji će kružno povezivati Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Kod srbijanskih saobraćajnih eksperata bilo je vidljivo forsiranje trasa koje bi što više išle kroz RS, što je razumljivo s lokal-interesnog aspekta, ali i sa strateškog. Također, indikativno je i Dodikovo ponašanje u vezi s načinom raščišćavanja vlasništva nad hidroelektranama na Drini, gdje on redovno zastupa interes Srbije. Također, najnovije planove za gradnju tri nove hidroelektrane na Drini nastoji predstaviti kao stvar koja se tiče samo Srbije i RS-a. A sve je to u skladu s odredbom iz Memoranduma 2 koja glasi: “Neophodno je RS i Srbiju uvezivati infrastrukturno i ekonomski, a posebno čvrstu saradnju treba ostvariti kroz izgradnju komunikacija i hidro i termoelektrana”. Odnosno, Dodik od prvog dana mandata s pozicije Predsjedništva radi po planu SANU-a.
Nedavni sastanak entitetskih i državnog ministra komunikacija s Dodikom bio je tek prvi i svakako ne odlučujući na tu temu. No, indikativno je da su partneri iz RS-a progurali trasu koja u svakom slučaju pokriva pravac tzv. “koridora kroz Posavinu” i Brčko, što je u smislu teritorijalnog kontinuiteta “Ahilova peta” RS-a, a veza tom trasom s Beogradom nulti je prioritet Banje Luke. Isto tako, južni dio cestovne kružnice po toj varijanti trase išao bi kroz istočnu Bosnu, bez obzira na to što je struka rekla da je ta trasa ekonomski neisplativa zbog zanemarljivih potreba stanovništva, industrije i malog prometa vozila. Izgleda da je važniji cilj (od ekonomske isplativosti) povezivanje istočnog dijela RS-a sa Srbijom. Posebno je pitanje način finansiranja puta, za šta je zainteresirana Turska. Hoće li se biti riječ o kreditu (koliko povoljnom?) ili turskoj investiciji, a zatim koncesiji još nije jasno. Upravo se u toj nejasnoći krije opasnost da se RS i Srbija povežu o trošku i na štetu Bosne i Hercegovine, što bi bio strateški dobitak velikosrpskih planera. A to nije i jedini zadatak iz Memoranduma 2 na kojem Dodik aktivno radi.
Eskalacija negiranja Bosne i Hercegovine, genocida…
Kao i prvi Memorandum SANU-a iz 1986, i ovaj drugi nastao je iz glave prvenstveno Dobrice Ćosića, zatim Ljubomira Tadića i nekoliko koautora iz SANU-a bosanskohercegovačkog porijekla. Tretira se kao nezvanični dokument za internu upotrebu u Vladi Srbije s naznakom za “čitanje bez daljeg rasturanja”. Ovaj status “nezvaničnosti” stari je pravno-politički trik srbijanskih vlasti koji primjenjuju kad nešto žele provesti nelegalnim sredstvima, a pritom zaštititi zvanične organe od odgovornosti ako dokument proizvede pravne posljedice (istu funkciju imale su tzv. paravojne jedinice, za čije zločine u ratu država Srbija “nije bila odgovorna”).
Među najočitijim akcijama trenutno predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine jest neprestano negiranje Bosne i Hecegovine kao države, njene perspektivnosti i održivosti. U Memorandumu 2 uputa glasi: “Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom.” Također, u dokumentu stoji i: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija.“
Sjetimo li se opstrukcija pri donošenju Zakona o JMB-u građana, jasno je da je tu riječ o ometanju zakona koji nije bio “pretnja za RS”, ali jest prilika da se fingira situacija kako se u državnom parlamentu baš ništa ne može dogovoriti. Osim toga, u političkoj praksi Milorada Dodika jest bezbroj izjava, kao, npr: “Šta vi (Bošnjaci, op. a.) imate od toga što ne date da se odvojimo? Ovo nije zajednička država, svi smo njeni zarobljenici i BiH ništa ne vrijedi.” Ili: “Bosna i Hercegovina je za Srbe moranje, a ne opredjeljenje, a ni to nije konačno.” Sad kad je Dodik praktično šef države takve izjave vrlo su problematične s moralne, logičke i mentalne strane, ali i s pravne. Visoki predstavnik u prošlosti je i za mnogo manje antidejtonske poruke smjenjivao članove Predsjedništva, tako da je pitanje – zna li Dodik sada da za takav vokabular neće biti kažnjen i je li to prešutni stav međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini?
‘Zaobilaziti BiH!’
Memorandum 2 dalje savjetuje: “Političari i državni funkcioneri Srbije će ubuduće zaobilaziti političare i institucije BiH što je god više moguće. Političari i državni funkcioneri Srbije trebaju što češće imati sastanke sa političarima iz RS-a po protokolu definisanom za međudržavne susrete. (…) Visoki funkcioneri RS-a i ostali građani bi tokom boravka u inostranstvu trebali izbegavati ambasade, konzulate i predstavništva BiH. Ukoliko im zatreba konzularna pomoć, onda bi se trebali obratiti DKP-ima Srbije bez obzira što formalno ne poseduju državljanstvo Srbije.” I upravo je Dodik taj koji nikad nije u međunarodnim posjetama Rusiji kontaktirao s Ambasadom Bosne i Hercegovine, pa čak ni prilikom posljednje, kad je već bio član Predsjedništva države. Također, godinama svjedočimo praksi posjeta predsjednika i visokih političara Srbije gradovima u Bosni i Hercegovini (RS-u) bez znanja i kontakta s državnim organima Bosne i Hercegovine, a kojima je najčešće domaćin bio sadašnji član Predsjedništva. Bit će zanimljivo vidjeti kako će takve posjete Dodik primati sada iz svoje nove pozicije u Sarajevu.
Reklama
Kad je riječ o negiranju genocida, uočljiva je bila Dodikova preobrazba od priznavanja srpskih zločina do ekstremnog negatora genocida. Štaviše, ljetos je od Narodne skupštine RS-a tražio i proveo da se Izvještaj Vlade RS-a o genocidu u Srebrenici (iz 2004) poništi, a nedavno je potakao i formiranje međunarodne komisije za ponovno utvrđivanje istine o događajima u Srebrenici, čime se zapravo poništavaju i presude i već utvrđene činjenice tj. relativizira i negira genocid, mijenja suština događaja do karikaturalnosti.
“Srebrenički zločin bio je dogovorena tragedija s namjerom sotonizacije Srba. RS nikada nije niti će osporavati zločine koje su počinili pojedini Srbi, ali želimo nepristrasno utvrditi istinu i o stradanju srpskog naroda. Podržaćemo formiranje nove međunarodne nepristrasne komisije koja će istraživati sve zločine bez obzira na nacionalnost žrtve”, izjavio je Dodik, a sve je to sasvim u skladu s memorandumskim uputstvom o tome kako “umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj s državama u okruženju”. U tom posljednjem dijelu stava prepoznajemo izvor montiranih procesa koje je Srbija pokušala povesti protiv Ejupa Ganića i Jovana Divjaka preko Interpola i stranih sudova te protiv nekoliko bivših pripadnika ARBiH koji su se zatekli na teritoriji Srbije i bili hapšeni zbog izmišljenih zločina.
Međunarodna zajednica i lobiranje
Posebno poglavlje posvećeno je međunarodnoj zajednici. Kaže se: “Posebnu pažnju treba usmeriti prema zemljama koje nemaju čvrst stav po pitanju tzv. jedinstvene BiH i kojima je svejedno kakav će biti rasplet događaja u BiH. Ukoliko bi se ove zemlje lobiranjem ili na drugi način privolele na stav o podeli, onda bi broj i uticaj zemalja naklonjenih tzv. jedinstvenoj BiH bio u manjini.” Vezano uz ovo podsjećamo na Dodikov zapažen i vrlo kooperativan stav prilikom nedavne posjete sva tri člana Predsjedništva BiH Briselu, koji tamo nije pravilno shvaćen kao njegov pokušaj amortiziranja negativnih naboja prema RS-u u većini članica EU-a. Podaci o lobiranju u korist RS-a, a protiv suvereniteta Bosne i Hercegovine ukazuju da su milioni dolara uloženi u realizaciju samo tog uputstva o odnosu prema međunarodnoj zajednici.
S druge strane, njegovo arogantno ponašanje i prostački rječnik osjetili su gotovo svi šefovi OHR-a. Bivšu američku ambasadoricu Cormack optužio je da je “lično lažno informisala Washington o situaciji u BiH” i da je “dokazani neprijatelj Srba i RS-a”, a svi se sjećamo i skandaloznog izbjegavanja rukovanja s ambasadoricom u Jasenovcu. Osim prema njoj, nije birao riječi ni za Paddyja Ashdowna, kao ni za aktuelnog visokog predstavnika Valentina Inzka, za koga je rekao da je “simpatizer nacističkih zločina, protuha, lažljivac, smutljivac, međunarodni klovn, isprazni faktor u BiH.” Sve je to ponovo u skladu sa savjetom iz Memoranduma 2: “Odnos prema njima načelno ne bi trebao biti zasnovan na aroganciji i sukobima, ali u zavisnosti od datih okolnosti biti spreman i na takav način ophođenja.”
Dok je Dodik predstavljao isključivo RS, štetu od takvog ponašanja trpio je on lično i manji entitet, ali takvo ponašanje sa sadašnje pozicije značilo bi kompromitaciju države Bosne i Hercegovine i političku štetu po sve u njoj. Šefik Džaferović, Željko Komšić i drugi akteri državne vlasti moraju imati spreman odgovor, ali se barem zasad oni čine inferiornim u odnosu na Dodika!?
Gušenje drugog mišljenja
Poznato je da u RS-u danas gotovo i ne postoji opozicija. Čak je i SDS upao u putanju SNSD-a, što je posljedica često brutalnog gušenja mišljenja drugačijeg od onog koje diktira zvanična vlast. Tradicionalno teška etiketa nacionalnog izdajstva namijenjena je svima koji odstupaju od tog pravca. I to je uređeno Memorandumom 2 čak i u sferi sporta: “Onim Srbima iz RS-a koji eventualno budu prihvatili učešće u zajedničkim ligama na nivou BiH ili reprezentacije BiH jasno staviti do znanja da time izdaju srpstvo i svrstavaju se u red srpskih izdajnika. Ukoliko nastave sa takvim aktivnostima, primeniti druge mere kako bi se obeshrabrili.” Na političkom polju Dodik je najčešće napadao uspješne ministre u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Mektića, Šarovića i Crnatka (SDS), za koga nije štedio uvrede. O šefu bh. diplomatije govorio je da je “periferna ličnost”, “nedorastao”, “skorojević”, “prolazna karikatura u političkom životu”, “turbo izdajnik”,… Za odlazeće ministre iz Koalicije za promjene to možda i nije više posebno bitno, ali je bilo pokazna vježba Dodikove dosljedne primjene Memoranduma 2 te vjerovatni model ponašanja ubuduće.
Muslimani i sve srpsko
“Treba izbegavati upotrebu termina Bošnjak i uvek upotrebljavati termin musliman, te ih i na taj način definisati kao religijsku grupu, a ne narod. Koristiti svaku priliku da se istakne kako su to Srbi koji su izdali veru pradedova i prihvatiti islam”, kaže se dalje u dokumentu. Ponašajući se po toj direktivi, Dodik je, npr., u izjavi o zahtjevu za reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije rekao: “Ovaj akt mržnje muslimana prema Srbima uopšte pokazuje da žele postići dva cilja: desetine miliona nekakve odštete, a drugi je da se ukine RS”. Također, i sam Bakir Izetbegović označen je kao “nekadašnji Srbin koji bježi od svog porijekla”.
Kad je upravo Izetbegović nedavno pokrenuo inicijativu da se izmijeni naziv entiteta RS dodavanjem imena i ostala dva konstitutivna naroda, Dodikova reakcija bila je burna. Zaprijetio je otcjepljenjem RS-a, a zapravo je branio odrednicu iz Memoranduma 2 koja kaže: “Koristiti termin Srpska kako bi se na taj način RS definisala isključivo kao srpska teritorija. (…) Maksimalno izbegavati upotrebu termina Bosna i Hercegovina. Vrlo je bitno da se osim političara, medija, kulturnih i javnih radnika u Republici Srpskoj, ovoga pridržavaju mediji, kulturni i javni radnici u Srbiji“. I tako dalje…
Objavljivanje sadržaja Drugog memoranduma SANU-a iz 2011. i njegovo raščlanjivanje te potvrđivanje u političkoj praksi Srbije i Republike Srpske ukazalo je na najmanje tri problema Bosne i Hercegovine. Prvi je da Srbija u svojoj državotvornoj strategiji nikad nije odustala od projekta “Velike Srbije”, drugi je da u tom pothvatu sada ima svog čovjeka u samom državnom vrhu Bosne i Hercegovine, a treći da intelektualne elite probosanske orijentacije ni danas nemaju nikakav, a kamoli suvisao odgovor na prijetnju, niti nacionalni projekt opstanka i razvoja bh. društva.
Mnogo faktora utjecat će na to koliko će i kako Milorad Dodik moći u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine provoditi velikosrpsku politiku. Svakako će svakodnevno imati priliku za to. Komšić i Džaferović mogu formalno svaki sporni potez odbiti ili preglasati, ali tako se ostvaruje samo blokada i stagnacija tog organa, što je opet dobitak za Dodika i prosrpsku politiku. Bosni i Hercegovini za opstanak i afirmaciju potrebno je mnogo više od obuzdavanja velikodržavnih politika u oba doma državnog parlamenta i državnim ministarstvima. Stoga je posljednji trenutak da se neshvatljivo pasivna i apatična probosanska intelektualna elita probudi, mobilizira i kreira “bh. memorandum” o tome kako ova zemlja može sačuvati u miru sve što je izborila u ratu i na međunarodnom političkom planu. A za početak je neophodno najprije definirati koje su to političke snage zainteresirane za opstanak Bosne i Hercegovine jer neprijatelji ove zemlje nisu samo srpski i hrvatski nacionalisti.
samo da se uvjeriš u dobre namjere naših isticnih komšija.