Odličan ...
KOMENTAR TOMISLAVA ČADEŽA
Kako je Rade Šerbedžija dobro naplatio ono što je Miki Manojlović odbio
Otkako je odustao od ideje da postane filozof, mladi Srećko Horvat odlučio je postati novinar. I umjesto da prijesnog početnika uzme kakva redakcija u gradsku rubriku, da se isteše momak, on pravo na HTV za vanjskog voditelja i urednika samome sebi. Smislio emisiju “Zdravo društvo” pa sjedi s po dva gosta svaki tjedan te im postavlja pitanja. Budući da je početnik, i ta su pitanja početnička, nadobudna, općenita, neupućena te gosti lupaju što stignu i kako hoće. Komičnu sliku dao je ugostivši domaće glumce Radu Šerbedžiju i Ozrena Grabarića.
Dospio je pitati Grabarića “Kako ste postali glumac?”, a Šerbedžiju je ohrabrio konstatacijom da je zacijelo smislio studij glume u Rijeci zato da razbije monopol Zagreba. Još je obojici priopćio da je zagrebački HNK u krizi “gotovo godinu dana”. Nema, dakle, veze što je HNK u krizi gotovo stotinu godina i što se gluma studira i u Osijeku i Splitu, pa već danas prekobrojni diplomirani glumci rade na baušteli, važno je da se Srećko Horvat zainteresirao i za samo pitanje glume. Tu se dosjetio starijeg kolege hateveovskog Aleksandra Stankovića, koji je baš tjedan dana ranije u svojoj nedjeljnoj emisiji ugostio beogradskog glumca Predraga Mikija Manojlovića. Poslovično lijen, bijaše Stanković također navalio na fenomen glume a da, naravno, nije pogledao kazališnu predstavu s kojom je Manojlović gostovao u Zagrebu. Srećkohorvatovski vispreno upita gosta: “Je li vam teško kao glumac stalno biti netko drugi?” A glumac će: “Pa, ja sam uvijek ja”. Rade Šerbedžija Horvatu, eto, pak kaže da je Manojlović “u pravu devedeset posto”. On se, primjerice, ne bi do kraja mogao uživjeti u Ričarda, misleći pritom na Shakespeareova zlog Richarda III. Pade mi na pamet da onda i Nikolu Teslu nije mogao odigrati bolje nego što jest, budući da nije dovoljno pametan. Ali idealan je bio kao Matan u “Prosjacima i sinovima”, takvu ulogu sto posto može dobaciti.
Da ga prvi put u životu vidim i slušam, rekao bih da je penzionirani kamiondžija iz Đakova, još kad je na koncu emisijice pred zaljubljenim Horvatom dohvatio gitaru, slika se bila zaokružila: svirac je to jedan lukav, dobrodržeći, namiguje taj snašicama mladim, još i danas ne fitilji brk uzalud. Ojači pomalo, trbušast, na vratu sjede uvenule kovrče sijede, traper košulja, jaknica crna, špičoke na tabanima i šešir na glavi, taj stvarno teško može podbaciti u ulozi nakupca i švercera.
Da je Srećko Horvat novinar, a ne ulizica-početnik, predočio bi svojem gostu i najzanimljiviju konstataciju što ju je Miki Manojlović izrekao kod Stankovića: “Odbio sam Spielberga jer nisam htio tumačiti lošeg momka s Istoka”. Miki Manojlović je, poput Šerbedžije, devedesete proveo u inozemstvu.
Na taj je način, među ostalim, smjesta kazao da s ratom ne želi imati ništa. Šerbedžija, pak, ni danas ne zna je li otišao, pobjegao ili je potjeran. Prvi je glumio u apartnim francuskim filmovima ljubavnike, a drugi negativce s Istoka u hollywoodskim splačinama. Sve što je Manojlović odbijao, Šerbedžija je prihvaćao. Tako je i danas. Manojlović vodi u Beogradu Radionicu integracije, nevladino utočište za hendikepirane, koje liječi umjetnošću, a Šerbedžija vodi na Brijunima mondeno ljetno kazalište za posttranzicijsku elitu. No, ne smijemo prema Šerbedžiji biti prestrogi. Nije on kriv što Miki Manojlović u usporedbi s njim djeluje zbilja “svetski”, onako u crnom, vitak, iskren, tih, nepatetičan. Ni Šerbedžija nije destruktivan umjetnik. Tek je, onako po hrvatski, provincijski iskompleksiran. Mladi Srećko Horvat milo je treptao i dok je Šerbedžija objašnjavao da se na njegovu riječkom studiju glume scenski govor drži na engleskom jeziku. “Ti mladi ljudi kad diplomiraju, govore engleski bez akcenta!” trijumfalno je zaključio Šerbedžija i dodao da kao takvi “mogu glumiti u austrijskim kazalištima na engleskom, u Amsterdamu, a mogu otputovati i u London”. Što bi on dao da je u London, pa u Hollywood pristigao bez naglaska. Ne samo da ne bi glumio ruske mafijaše, nego bi možda u drami potukao i samoga Roberta De Nira.
I dok je Mikiju Manojloviću francuski drugi jezik glume, Radi Šerbedžiji engleski je gastarbajterski alat za sporazumijevanje. Sve što je Rade Šerbedžija snio, to je Miki Manojlović ostvario, a što je Miki Manojlović odbio, to je Rade Šerbedžija naplatio. Jer, prvi je glumac sto posto, a drugi, eto, samo devedeset posto.
pa da ti pustim par filmova 
