Forum Klix.ba

kiky wrote:nevidim zašto holanđani zezaju srbe za vizu ....
pa zajedno su odradili poso u srebrenici a onda, rahat, odigrali partiju fudbalice ...
sve kako dolikuje civilizovanim i super ultra kulturnim evropskim nacijama ...
što dalje od evrope ....
dabogda im kroz glave vječno sijevao vrisak poklane bosanske djece ....

dallton wrote:

kiky wrote:nevidim zašto holanđani zezaju srbe za vizu ....
pa zajedno su odradili poso u srebrenici a onda, rahat, odigrali partiju fudbalice ...
sve kako dolikuje civilizovanim i super ultra kulturnim evropskim nacijama ...
što dalje od evrope ....
dabogda im kroz glave vječno sijevao vrisak poklane bosanske djece ....

javna sramota eto zasto - al je bar holandska vlada odmah podnijela ostavku kad je sve izaslo u novinama, i masa svijeta iz holandije je istrazivala desavanja i ulagale se pare u srebrenicu...da ne kazem da je od svih holandskih vojnika (za njihove postupke nema opravdanja) dosta izvrsilo samoubistvo, a najveci dio dosta godina proveo u psihijatrijskim bolnicama...sad ti to uporedi s ponasanjem recimo mase srpskih zlocinaca u Bosni pa jos onih koji su ih podrzavali iz srbije, i jasno ti je da civilizacijska razlika ipak postoji

KIA wrote:

dallton wrote:

kiky wrote:nevidim zašto holanđani zezaju srbe za vizu ....
pa zajedno su odradili poso u srebrenici a onda, rahat, odigrali partiju fudbalice ...
sve kako dolikuje civilizovanim i super ultra kulturnim evropskim nacijama ...
što dalje od evrope ....
dabogda im kroz glave vječno sijevao vrisak poklane bosanske djece ....

javna sramota eto zasto - al je bar holandska vlada odmah podnijela ostavku kad je sve izaslo u novinama, i masa svijeta iz holandije je istrazivala desavanja i ulagale se pare u srebrenicu...da ne kazem da je od svih holandskih vojnika (za njihove postupke nema opravdanja) dosta izvrsilo samoubistvo, a najveci dio dosta godina proveo u psihijatrijskim bolnicama...sad ti to uporedi s ponasanjem recimo mase srpskih zlocinaca u Bosni pa jos onih koji su ih podrzavali iz srbije, i jasno ti je da civilizacijska razlika ipak postoji

Jel nisu chak ni odlikovanja dobili ???

Eljem , Daljtone ,

ukoliko Srbije ne udje na belu shengen listu u ovom krugu ( zbog Ratka ) , to ne znaci da ce Bosna uci ...

Ne znam cemu se toliko veselish

dallton wrote:

KIA wrote:

dallton wrote: javna sramota eto zasto - al je bar holandska vlada odmah podnijela ostavku kad je sve izaslo u novinama, i masa svijeta iz holandije je istrazivala desavanja i ulagale se pare u srebrenicu...da ne kazem da je od svih holandskih vojnika (za njihove postupke nema opravdanja) dosta izvrsilo samoubistvo, a najveci dio dosta godina proveo u psihijatrijskim bolnicama...sad ti to uporedi s ponasanjem recimo mase srpskih zlocinaca u Bosni pa jos onih koji su ih podrzavali iz srbije, i jasno ti je da civilizacijska razlika ipak postoji

Jel nisu chak ni odlikovanja dobili ???

Eljem , Daljtone ,

ukoliko Srbije ne udje na belu shengen listu u ovom krugu ( zbog Ratka ) , to ne znaci da ce Bosna uci ...

Ne znam cemu se toliko veselish

nikakvo veselje - samo dobar posao zavrsen - a tebi zelim sretno proputovanje kroz Evropu, znam da nisi dugo izasla nigdje (mislim bez vize)

KIA wrote:p.s. prvo cupni , pa onda kazi hop ! Mozda komsiji i nece da crkne krava

Prpa.ba wrote:

KIA wrote:p.s. prvo cupni , pa onda kazi hop ! Mozda komsiji i nece da crkne krava

Zar vi prekodrinski bizantinci imate kravu

KIA wrote:Ali ... za razliku od vas mi imamo i krmetinu

KIA wrote:

Prpa.ba wrote:

KIA wrote:p.s. prvo cupni , pa onda kazi hop ! Mozda komsiji i nece da crkne krava

Zar vi prekodrinski bizantinci imate kravu

Jashta

Ali ... za razliku od vas mi imamo i krmetinu

KIA wrote:

dallton wrote:

KIA wrote:
Jel nisu chak ni odlikovanja dobili ???

Eljem , Daljtone ,

ukoliko Srbije ne udje na belu shengen listu u ovom krugu ( zbog Ratka ) , to ne znaci da ce Bosna uci ...

Ne znam cemu se toliko veselish

nikakvo veselje - samo dobar posao zavrsen - a tebi zelim sretno proputovanje kroz Evropu, znam da nisi dugo izasla nigdje (mislim bez vize)

Ne odgovori mi Daljtone na ovo boldovano ... Zasto ?

Da li su ti divni , civilizovani holandski vojnici dobili ordene od holandske vlade za " dobro obavljen posao " u BiH za vreme rata ?

p.s. prvo cupni , pa onda kazi hop ! Mozda komsiji i nece da crkne krava

KIA wrote:

Prpa.ba wrote:

KIA wrote:p.s. prvo cupni , pa onda kazi hop ! Mozda komsiji i nece da crkne krava

Zar vi prekodrinski bizantinci imate kravu

Jashta

Ali ... za razliku od vas mi imamo i krmetinu

tuzlak-x wrote:

KIA wrote:
Ali ... za razliku od vas mi imamo i krmetinu

pa zasto onda krijete krme ? kad se hvalite onda odvedite krmka na vasar u haag.

Distribuirani dokumenti koji navodno pripadaju Haškom sudu

Na više e-mail adresa distribuirani su "dokumenti" koji navodno pripadaju Haškom sudu, a odnose se na zaštitu tajnih srpskih arhiva, saopšteno je sinoć u Sarajevu na vanrednoj konferenciji Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. U Institutu kažu da dokumenti potvrđuju da je sklopljen sporazum između Haškog suda i SCG kojim su stenogrami Vrhovnog savjeta odbrane tadašnje državne zajednice zaštićeni tako da nisu mogli biti predočeni u ranijem sudskom procesu koji je BiH pokrenula protiv službenog Beograda za genocid.

PERVERZIJA PRAVA I PRAVDE
Sadistička mašta i scenario negativne utopije

U Sarajevu živi čovjek koji se zove Ibrahim Čikić. On je pristojna, diskretna osoba, kakvu obično ne zapazimo među tako mnogo ljudi koji prave tako mnogo buke.
Ibrahim Čikić je bio žrtva jednog od najsramnijih, ili upravo onog najsramnijeg sudskog procesa u Crnoj Gori devedesetih. Danas, on je ponovo na sudu, u jednom od najsramnijih sudskih postupaka u Crnoj Gori dvijehiljaditih.
Ovih dana u Bijelom Polju treba početi sudski proces protiv Ibrahima Čikića. Grupa građana koje Čikić pominje u svojoj knjizi Gdje sunce ne grije tužila ga je za klevetu.
U tuženoj knjizi Čikić je opisao politički proces protiv građana Crne Gore koji su bili optuženi za terorizam i njihovo stradanje na robiji. Taj proces je bio klasični primjer državnog terorizma: država je bila ta koja je, zahvaljujući montiranoj optužnici, poslušnoj policiji i priručnom sudstvu otela grupu građana, Bošnjaka, i držala ih u zatočeništvu, u cilju zastrašivanja njihovih sunarodnika.
Država je najprije tvrdila da su Ibrahim Čikić i ostali uhapšeni namjerili da stvore nezavisnu državu Sandžak. Kasnije je ista ta država praktično priznala da su ljudi koje je uhapsila, zatvorila i zlostavljala bili nevini.
U međuvremenu, Ibrahim Čikić je, kako je još 9. septembra 1994. u Monitoru svjedočio njegov otac Avdo, mučen batinanjem i elektrošokovima, “od glave do testisa - da ne bi pravio mudžahedine”. Potom su mu puštali kasete “sa vriskom djeteta, roditelja, braće i supruge, koju upravo siluju i kolju, ali će ih pustiti odmah ako prizna”.
Po nalazu ljekara specijaliste od 15. juna 1994., kod Ibrahima Čikića je “vidna sposobnost umanjena za 100 odsto trajno. Radi se o praktično slijepoj osobi”.
Ako je čitav proces bio montiran i bogato garniran srednjovjekovnim metodama mučenja, neko je za to morao odgovarati. Ali nijedan od aktera akcije Lim - monstruozne stvari tako često imaju nevina imena - nije izveden pred sud. Umjesto toga, ponovo se sudi Ibrahimu Čikiću - koji nikoga nije oteo i zlostavljao. Umjesto toga, Čikić se prisjećao i pisao - a to zna biti vrlo kažnjivo.
Čikić je jedan od mnogih koji su pretrpjeli torturu - ali on je onaj jedan koji je o tome ostavio pisani trag. Zato će Čikić ponovo na sud. Jer je njegova knjiga teroristički akt protiv konsenzualne laži koja je instalirana za istinu o Crnoj Gori devedesetih.
Sama ideja da se sudi onome koji je zlostavljan, ne onima koji su zlostavljali, perverzija je prava i pravde. Ali da bi se takvo što doista sprovelo, potrebno je mnogo više od sadističke mašte. Potreban je državni aparat spreman da to sprovede, i najvažnije: potrebno je društvo u kojem je svaki scenario negativne utopije - moguć.
Pri tome, ne znači da se tortura nad Čikićem završava tužbom za klevetu. Iz iskustva znamo da nakon te tužbe slijedi ona za “nadoknadu nematerijalne štete”. Tako da Čikić i bukvalno plati za ono što je pisao.
A pisao je zato što je samo tekst bio prostor u kojem je mogao uspostaviti neki poredak pravde. Budući da nije pozvan na sud da svjedoči o onome što je preživio, preostalo mu je samo da svoje svjedočanstvo ostavi za neko drugo vrijeme i neke druge ljude.
Pa ipak... Suđenje Ibrahimu Čikiću lako se može pretvoriti, i već se pretvara u suđenje tužiteljima. Nakon početnog ćutanja, negodovanje javnosti je sve glasnije, i nema sumnje da će glasovi protesta biti sve brojniji i čujiniji kako suđenje bude odmicalo.
Nedavno su u Bečićima mnogo časni i pametni ljudi okupljeni oko REKOM-a govorili o osnivanju komisije koja bi utvrdila činjenice o ratnim zločinima i povredama ljudskih prava u prethodne dvije decenije. Oni koji su vršili zločine ne miruju: odgovaraju novim popisima zločina koji su počinjeni nad “njihovima”. Stoga je u Crnoj Gori već nedjeljama glavna tema stradanje četnika u II svjetskom ratu. Mediji su puni potresnih tekstova o takozvanim “komunističkim zločinima nad crnogorskim četnicima”. Strategija koju smo vidjeli toliko puta: “naši” se zločini imaju prikazati kao “pravednička i razumljiva reakcija na naše stradanje u prošlosti”.
Ali istina je jednostavna: Srebrenica, Vukovar i Sarajevo nisu se desili kao “pravedna reakcija” na to što su komunisti pobili četnike. Desilo se to da su četnici na kraju pobijedili komuniste i pokrenuli kampanju zločina baš zato što je, kako se pokazalo, među komunistima bilo mnogo četnika “spavača”, koje komunisti ne samo da nisu pobili, nego su ih tetošili, proizvodili u državne pisce, akademike i nacionalne veličine, pa na kraju nisi mogao razlikovati komunistu od četnika.
Kada se govori o mogućnostima takozvanog “suočavanja sa prošlošću” i, uopšte, političkih promjena u Crnoj Gori, naročita je vrsta sljepila ignorisanje činjenice da iz savezništva sa Miloševićem i plamena devedesetih nije nastala samo vladajuća većina, koja se kasnije sukobila sa Miloševićem, politički ga porazila i odbacila ideologiju srpskog nacionalizma, nego i gotovo sva crnogorska opozicija, pri čemu se opozicija nije udostojila ni akta barem formalnog napuštanja nasljeđa propalog Vožda, nego i dalje istrajava na tvrdnjama o bezgrešnosti Srbije i srpskim žrtvama.
Država Crna Gora sa svojim sudovima ima priliku da vrlo uvjerljivo pokaže kako u njoj pravo i pravda postoje. Nazovite me naivnim, ali ja vjerujem da će Čikić dobiti na sudu. Nazovite me naivnim, ali ja znam da Crna Gora danas nije ona zemlja koju pamtimo iz devedesetih.
Sljepilo za pravdu
KUD PLOVI OVAJ BROD...
Oni koji imaju tu nesreću da moraju opisivati prostor i vrijeme u kojem žive često pominju kako građani Crne Gore iz straha “bježe od slobode”. Ali još je Hobbes pokazao kako strah i sloboda znaju uzimati čudne oblike: “Kad neko baca u more svoja dobra iz straha da će brod potonuti, on to ipak čini posve voljno i može odbiti da to učini ako hoće - to je dakle radnja nekoga ko je slobodan.” Slobodni da odbace slobodu, naši su građani sa broda bacili ne samo svoja dobra, nego su sa broda bacali i druge ljude - ista ona neosjetljivost na tuđu patnju i sljepilo za pravdu zbog koje je bilo moguće da devedesetih slobodno stanu uz fašistički režim Slobodana Miloševića, danas čini mogućim suđenje Čikiću. Njega i njegovu klevetničku knjigu ponovo treba baciti preko palube.

dallton wrote:
da naravno dobili su odlikovanja..al su se i dobro namucili neki su se ubili, drugi su bili u psihijatrijskim bolnicama, a dolazili su stalno u tu istu srebrenicu da se rasplacu i da im bar neko oprosti...to je meni neki dovoljan dokaz humanosti, bez obzira na to sto je njihova vlada ovakva ili onakva....znaci oni su ipak neka ljudska bica, za razliku od srba koji nisu niti ce ikad biti ljudska bica vec su samo cinjenice, nesto kao gamad koja ti se gadi i moras ih stalno polako trijebiti i pomicati da ne smetaju ljudskim bicima u normalnom zivotu...pa polako i bez sekiracije, bitno je da znamo kakvo je okruzenje, sad su u pcu rezervatu za srbe u par gradova u bosni, pa ih treba gurati dalje prema srbiji - jer stoka samo sa stokom moze zivjeti ...koliko god bude trebalo 30,40 godina ali ce se to zavrsiti, izgurali su ih albanci izgurat cemo ih i mi

krivorijek wrote:

dallton wrote:
da naravno dobili su odlikovanja..al su se i dobro namucili neki su se ubili, drugi su bili u psihijatrijskim bolnicama, a dolazili su stalno u tu istu srebrenicu da se rasplacu i da im bar neko oprosti...to je meni neki dovoljan dokaz humanosti, bez obzira na to sto je njihova vlada ovakva ili onakva....znaci oni su ipak neka ljudska bica, za razliku od srba koji nisu niti ce ikad biti ljudska bica vec su samo cinjenice, nesto kao gamad koja ti se gadi i moras ih stalno polako trijebiti i pomicati da ne smetaju ljudskim bicima u normalnom zivotu...pa polako i bez sekiracije, bitno je da znamo kakvo je okruzenje, sad su u pcu rezervatu za srbe u par gradova u bosni, pa ih treba gurati dalje prema srbiji - jer stoka samo sa stokom moze zivjeti ...koliko god bude trebalo 30,40 godina ali ce se to zavrsiti, izgurali su ih albanci izgurat cemo ih i mi

Slusaj @dalltone,

nemoj ovakvih vise, molim te, ovo je pravo gadno. Citam te redovno, i ti si u biti ok covjek. Ne znam kako ti se dogodi pa da ti ovakve stvari izljecu iz usta. Frustriran sam i ja kao i ti, ali nemoj ovako, to ti je k'o gratis municija onom taboru protiv kojeg se (sa razlogom, naravno) boris.

Izbrisi ovo molim te. Ja cu ovaj post poslije tebe.

dallton wrote:

krivorijek wrote:

dallton wrote:
da naravno dobili su odlikovanja..al su se i dobro namucili neki su se ubili, drugi su bili u psihijatrijskim bolnicama, a dolazili su stalno u tu istu srebrenicu da se rasplacu i da im bar neko oprosti...to je meni neki dovoljan dokaz humanosti, bez obzira na to sto je njihova vlada ovakva ili onakva....znaci oni su ipak neka ljudska bica, za razliku od srba koji nisu niti ce ikad biti ljudska bica vec su samo cinjenice, nesto kao gamad koja ti se gadi i moras ih stalno polako trijebiti i pomicati da ne smetaju ljudskim bicima u normalnom zivotu...pa polako i bez sekiracije, bitno je da znamo kakvo je okruzenje, sad su u pcu rezervatu za srbe u par gradova u bosni, pa ih treba gurati dalje prema srbiji - jer stoka samo sa stokom moze zivjeti ...koliko god bude trebalo 30,40 godina ali ce se to zavrsiti, izgurali su ih albanci izgurat cemo ih i mi

Slusaj @dalltone,

nemoj ovakvih vise, molim te, ovo je pravo gadno. Citam te redovno, i ti si u biti ok covjek. Ne znam kako ti se dogodi pa da ti ovakve stvari izljecu iz usta. Frustriran sam i ja kao i ti, ali nemoj ovako, to ti je k'o gratis municija onom taboru protiv kojeg se (sa razlogom, naravno) boris.

Izbrisi ovo molim te. Ja cu ovaj post poslije tebe.

hvala bogu kad si reagovao - znaci jos imas savjest...da ti kazem nesto - necu izbrisati post (ne tebi u inat sigurno) - pa ako @zoomke hoce nek me banira sta ja mogu samo da ti kazem zasto necu - napisao sam u gornjem postu razliku izmedju holandjana i ponasanja vecine srba - de mi molim te reci na osnovu gore iznesene fakticke razlike kakav bi ja zakljucak trebao da donesem - ljudi su ti rekli sve sto ti misle, ti si pokusao da dokazes pravno i na druge nacine da nisu u pravu, pa si to dokazao, pa si dokazao i sta je sve uradjeno i da su svi znali - a i danas kad se vise ne moze niko pretvarati, isti ti i dalje lazu u lice i pljuju na mrtve - e kad se rukavice skidaju, daj da skidamo do kraja, nema potrebe da se vise drzis moralnih zakona, sve znas i sve ti je jasno

dallton wrote:

krivorijek wrote:

dallton wrote:
da naravno dobili su odlikovanja..al su se i dobro namucili neki su se ubili, drugi su bili u psihijatrijskim bolnicama, a dolazili su stalno u tu istu srebrenicu da se rasplacu i da im bar neko oprosti...to je meni neki dovoljan dokaz humanosti, bez obzira na to sto je njihova vlada ovakva ili onakva....znaci oni su ipak neka ljudska bica, za razliku od srba koji nisu niti ce ikad biti ljudska bica vec su samo cinjenice, nesto kao gamad koja ti se gadi i moras ih stalno polako trijebiti i pomicati da ne smetaju ljudskim bicima u normalnom zivotu...pa polako i bez sekiracije, bitno je da znamo kakvo je okruzenje, sad su u pcu rezervatu za srbe u par gradova u bosni, pa ih treba gurati dalje prema srbiji - jer stoka samo sa stokom moze zivjeti ...koliko god bude trebalo 30,40 godina ali ce se to zavrsiti, izgurali su ih albanci izgurat cemo ih i mi

Slusaj @dalltone,

nemoj ovakvih vise, molim te, ovo je pravo gadno. Citam te redovno, i ti si u biti ok covjek. Ne znam kako ti se dogodi pa da ti ovakve stvari izljecu iz usta. Frustriran sam i ja kao i ti, ali nemoj ovako, to ti je k'o gratis municija onom taboru protiv kojeg se (sa razlogom, naravno) boris.

Izbrisi ovo molim te. Ja cu ovaj post poslije tebe.

hvala bogu kad si reagovao - znaci jos imas savjest...da ti kazem nesto - necu izbrisati post (ne tebi u inat sigurno) - pa ako @zoomke hoce nek me banira sta ja mogu samo da ti kazem zasto necu - napisao sam u gornjem postu razliku izmedju holandjana i ponasanja vecine srba - de mi molim te reci na osnovu gore iznesene fakticke razlike kakav bi ja zakljucak trebao da donesem - ljudi su ti rekli sve sto ti misle, ti si pokusao da dokazes pravno i na druge nacine da nisu u pravu, pa si to dokazao, pa si dokazao i sta je sve uradjeno i da su svi znali - a i danas kad se vise ne moze niko pretvarati, isti ti i dalje lazu u lice i pljuju na mrtve - e kad se rukavice skidaju, daj da skidamo do kraja, nema potrebe da se vise drzis moralnih zakona, sve znas i sve ti je jasno

nokia6170 wrote: mislim da nema potrebe da tako reagujes daltone...iz prostog razloga sto evo ti jedan slikovit primjer.

kazes da se srbi en stide zbog srebrenice i proed svih dokaza i medija itd...i da otvoreno pljuju po zrtvama i nasladjuju se...istina, to se zaista desava..njima je krivo sto u biti moraju d azive okruzeni sa dva miliona muslimana i sto nisu istrijebili sve muslimane i imali jednu drzavu, jednu naciju, jednu vjeru...bolesno, zaista jeste bolesno.

medjutim zapitas li se ikad ako se vec srbi en stide srebrenice i svih divljanja po bosni...da li se bosnjaci, IZ stidi svoje uloge u drugom svjetskom ratu u NDH, da li se Hrvati stide Jasenovca, da li se Jevreji stide Palestine...naravno da se ne stide, niti ce se iko ikad stidjeti...pa cak i zvanicna katolicka crkva nikad se javno i sluzbeno nije ogradila od podrske trecem rajhu.

stid ne postoji, moral je promjenjiva kategorija...pravda je subjektivan i apstraktan pojam.

katarzu nije dozivio nijedan narod svojevoljno vec iskljucivo pod uticajem sile. kao da bi njemacka sama dozivjela katarzu i pljuvala po hitleru da nisu dozivjeli vojni poraz...kao i sam Japan, koji jos uvijek funkcionise pod nametnutim ustavom od strane amera nakon II. svj. rata.

bosna123 wrote:

nokia6170 wrote: mislim da nema potrebe da tako reagujes daltone...iz prostog razloga sto evo ti jedan slikovit primjer.

kazes da se srbi en stide zbog srebrenice i proed svih dokaza i medija itd...i da otvoreno pljuju po zrtvama i nasladjuju se...istina, to se zaista desava..njima je krivo sto u biti moraju d azive okruzeni sa dva miliona muslimana i sto nisu istrijebili sve muslimane i imali jednu drzavu, jednu naciju, jednu vjeru...bolesno, zaista jeste bolesno.

medjutim zapitas li se ikad ako se vec srbi en stide srebrenice i svih divljanja po bosni...da li se bosnjaci, IZ stidi svoje uloge u drugom svjetskom ratu u NDH, da li se Hrvati stide Jasenovca, da li se Jevreji stide Palestine...naravno da se ne stide, niti ce se iko ikad stidjeti...pa cak i zvanicna katolicka crkva nikad se javno i sluzbeno nije ogradila od podrske trecem rajhu.

stid ne postoji, moral je promjenjiva kategorija...pravda je subjektivan i apstraktan pojam.

katarzu nije dozivio nijedan narod svojevoljno vec iskljucivo pod uticajem sile. kao da bi njemacka sama dozivjela katarzu i pljuvala po hitleru da nisu dozivjeli vojni poraz...kao i sam Japan, koji jos uvijek funkcionise pod nametnutim ustavom od strane amera nakon II. svj. rata.

Potpisujem.

Kada bih vjerovala da su Srbi generalno jedan ekstra poseban i nepopravljivo zao narod, ja bih se selila iz njihove blizine... K'o zeli da mu potomci rastu u blizini napopravljivih zlikovaca...

Ne razumijem njihovo ponasanje, ali zelim vjerovati da se uz promjenu politike moze i ono promjeniti...

Bas preksinoc, bilo na FTV obiljezavanje godisnjice kada je granata Armije BiH ubila 8 djece u Vitezu. Grozno sam se osjecala, zato sto je to moja Armija, sto je to u moje ime... O takvim zlocinima ne dvojim ni sekunde... Bagru koja je to ucinila pohvatati i zatvoriti... A nekamoli da imam vojsku koja u svojoj misiji, projektu nosi zlo drugima i drukcijima kao sto je zlocinacka VRS...

SLOBODAN MILOŠEVIĆ - DIKTATURA TELEFONOM
SLOBODAN MILOŠEVIĆ, srpski diktator i nikada osuđeni ratni zločinac, tokom svoje vladavine nije ostavio previše pisanih dokumenata koji bi svjedočili o njegovoj potpunoj gvozdenoj kontroli nad svakim segmentom srbijanskog društva i države; srećom, uslovno rečeno, po buduće istraživače jugoslovenske i srpske historije s kraja prošlog vijeka, ostali su arhivirani telefonski razgovori srbijanskog vožda sa njegovim potčinjenima koji plastično ilustriraju kako se oblikovalo srbijansko srpsko javno mnijenje
MILOŠEVIĆ - CLINTONU: “Predsedniče, tako Vas je lepo čuti”
Knjiga u kojoj su sakupljeni presretnuti razgovori Slobodana Miloševića koje je on vodio sa svojim najbližim saradnicima u periodu od 1995. do 1998. godine izaći će u Beogradu krajem ove nedelje, u izdanju Blica. Tajni transkripti presretnutih razgovora Slobodana Miloševića uvode čitaoca u čudnovato pozorište u kući tadašnjeg vladara Srbije. Slobodan i Mirjana Marković sve vrijeme funkcionišu kao uigrani tim koji vedri i oblači medijima, narodom i državom. Međutim, ova knjiga otkriva frapantnu krhkost Miloševićeve vlasti u “istorijskom trenutku”. Opsjednut brojnim problemima, Milošević se nemoćno nervira, vrijeđa, kočijaški psuje “svoje verne sluge”. Istovremeno krug saradnika s kojima telefonski pokušava da trajno upropaštene “stvari” dovede u red je zapanjujuće mali. Brojevi telefona koje Milošević najčešće poziva pripadaju članovima njegove porodice i najbližim saradnicima Hadži Draganu Antiću, tadašnjem glavnom i odgovornom uredniku Politike, i Milanu Milutinoviću, tadašnjem predsjedniku Srbije. Naše novine će u dva nastavka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.
“DOSTA JE NARODU BOSNE, U PIČKU MATERINU!

Razgovor Slobodana Miloševića i Dragana Hadži Antića, glavnog urednika “Politike”, kome zamjera na previše tekstova o Bosni, a premalo o privrednom uzletu i optimizmu.
(4.1.1996. godine)

Milošević: Halo?
Antić: Dobro veče!
Milošević: Zdravo!
?ntić: Kako ste?
Milošević: Pa evo, dobro.
Antić: Jel’ ima nešto novo?
Milošević: Nema ništa specijalno novo, ali sam hteo da ti sugerišem.
Antić: Kažite…(…)
Milošević: To sve Bosna, pa Bosna, Bosna. To mirno, umereno.
Antić: Jeste.
Milošević: Ako, ima neki događaj, malo, kratko.
Antić: Da, da.
Milošević: Ništa drugo, pa samo da vidimo.
Antić: Pa, jeste!
Milošević: Naravno, ali ne treba da bude tekst veći iz Bosne da li se negde vrabac posro na banderu.
Antić: Slažem se, slažem se!
Milošević: Jebem mu mater, mislim.
Antić: Slažem se, slažem se! To je tačno, to je tačno apsolutno! Ali, pa dobro. Mislim, vi to, to treba držati onako informativno, što bi se reklo. Informativno, bez buke.
Milošević: Informativno, ali u drugom planu.
Antić: Naravno.
Milošević: U prvom planu treba da idemo malo da forsiramo ovu našu privredu i drugu, da malo idemo u razvoj, malo optimizam u pogledu razvoja… i tako dalje.
Antić: Apsolutno!
Milošević: Malo uspešna preduzeća, plan za ovo, plan za ono...
Antić: Jasno, jasno, jasno.
Milošević: Dosta je narodu Bosne, u pičku materinu!
Antić: Slažem se.
Milošević: Treba gledati da se stvarno ne širi mržnja. Sve nešto “pa Hrvati, pa Muslimani”. To treba izbaciti jednostavno!
Antić: Jeste, jeste, ali vidimo ovo, Hrvati najavljuju da dolazi kao njihov Granić.
Milošević: Pa treba da dođe Granić! Pa nećemo da ga dočekamo s tim što ćemo da pljujemo po Hrvatima.
“JAKO MI JE DRAGO DA STE VI LIČNO PODSTAKLI MIR NA BALKANU”

(13.1.1996. godine)
Razgovor predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Billa Clintona sa Slobodanom Miloševićem. Razgovor je vođen na engleskom jeziku.

Clinton: Halo, gospodine predsedniče, kako ste?
Milošević: Ja sam dobro, predsedniče Clinton, drago mi je da vas čujem.
Clinton: Lepo je čuti vam glas. Upravo završavam izveštaj za danas i, kao što znate, bio sam u regionu i posetio sam trupe u Mađarskoj i Tuzli, mislim da je to dobar početak. Vreme je bilo loše, pa sam morao da otkažem neke stvari koje sam želeo da uradim. Poseta trupama je bila dobra, i u diplomatskom delu i u vezi sa saradnjom od koje očekujemo sve dobro.
Implementacija će zaista da bude veliki izazov ne samo za Srbe i za probleme između Muslimana i Hrvata. Mislim da treba da radimo i na sigurnom smo tragu. Mislim da su lokalne vođe, uključujući i gradonačelnika Banjaluke, dobro rekli i hvala vam za vašu ulogu u tome. Znam da ste imali kontakt sa... Smithom i generalom Joulwanom i to je dobra stvar. Mi možemo doći do rešenja problema koji se pojavljuju i, ako radimo zajedno na primeru kao Sarajevo, mislim da ih možemo rešiti i mislim da ćemo uvek biti u dogovoru da ne želimo da prekinemo pregovore... i imaćemo obzira na stvarnu situaciju. Moram naglasiti još dve stvari. Znam da će sekretar Cristopher posetiti Beograd početkom idućeg meseca i to će da bude vrlo značajna poseta koja može da nadogradi naše odnose. Još jedna stvar, znam da sigurno znate da priča kao što je period, to je kao mogućnost koja je ostala, da su ljudi zakopavani u minskim poljima. To je drugo zbog čega su Amerikanci odgovorni za mnoga pitanja koja će biti postavljena za uništavanje dokaza o telima u rudnicima. Molim vas da učinite sve što možete da ne dođe do konflikta. Ja uporno radim da dokažem ljudima da trupe UN-a nisu imale nadzor nad ljudskim pravima u nekim gradovima. Meni je bitno, jer svuda u svetu ima incidenata i mi ne želimo da naudimo miru. Svako aktiviranje rudnika i pokušavanje uništavanja kostiju i nečeg drugog može nauditi miru. Želim samo da učinite šta možete da se omogući pristup rudnicima i da ne bude namere da se to uništi. To je u predelu gde su Amerikanci i Britanci i oni će to učiniti. Pokušavaj stavljanja tih rudnika van kontrole bi se tretirao kao međunarodni incident koji ima nameru da uništi proces ustanovljavanja onoga što je u rudniku. Veoma sam vam zahvalan i mislim da ćemo sarađivati i želim vam dobar razgovor sa Cristopherom sledećeg meseca.
Milošević: U redu, gospodine Clinton, jako mi je drago da ste imali uspešan put u Bosnu i vrlo je simbolično i od velike važnosti da ste vi lično podstakli mir na Balkanu i direktno dalje mir i u Evropi. Veoma sam srećan zbog tog uspeha. Verujem da ćemo imati kompletni uspeh u realizaciji mirovnog plana i želim da vas uverim da sav narod u RS-u u BiH podržava mir u nadi da će to biti nabolje u realizaciji celog Dejtonskog sporazuma i ne moramo izmeniti nijednu stvar u Dejtonskom sporazumu (...)
Clinton: Hvala, gospodine predsedniče!
Milošević: Hvala, predsedniče Clinton, srećan put!
Clinton: Do viđenja!
„LEP, BOGAMI, DUG RAZGOVOR”

Razgovor Slobodana Miloševića sa šefom njegovog kabineta Goranom Milinovićem.
(13. 1. 1996. 20:45h)

Milošević: Razgovor sa Clintonom, bogami, poprilično dug razgovor i poprilično sadržajan.
Milinović: Nestrpljiv sam da vas čujem i sve kažem da li je moguće da toliko traje razgovor.
Milošević: Vrlo dug razgovor, ali bio je vrlo lep, vrlo srdačan razgovor i o važnim pitanjima, mogu ti reći. Međutim, šta znam šta bi mi sad mogli da kažemo, ja ne znam šta si ti napisao.
Milinović: Evo, ja imam nešto.
Milošević: 'Ajde, kaži.
Milinović: „U toku večerašnjeg leta nad Balkanom, predsednik Clinton pozvao je predsednika Slobodana Miloševića, da kažem, u dužem telefonskom razgovoru koji je protekao, koji je tom prilikom vođen, predsednici Clinton i Milošević izrazili su zadovoljstvo napretkom u provođenju mirovnog sporazuma i izrazili obostranu ličnu spremnost da se založe za uspešno okončanje procesa stabilizacije u regionu."
Milošević: To ti je sve?
Milinović: To mi je sve što sam pripremio.
Milošević: Jeste, malo je siromašno, ne znam šta bi još rekli.
Milinović: Hajde, još malo.
Milošević: Šta znam šta bi mogli još toga da kažemo... Ja sam pokrenuo ovo, rekao sam mu da smatram da bi bilo jako važno da on ubrza proces pune normalizacije odnosa između Jugoslavije i Amerike i tako. Ne znam da l' da to vezujemo za telefonski razgovor.
Milinović: Što da ne.
Milošević: Znam, ali ne znam kako bi to ovaj...
Milinović: Istaknuta je i obostrana spremnost ili da kažemo raspoloženje i zajednička, zajedničko očekivanje?
Milošević: Da kažemo da je naglašena, i kako sam reko, „naglašena saglasnost u pogledu brze normalizacije odnosa između Jugoslavije i Sjedinjenih Država"... Ma, ne treba za telefonski razgovor uređivati neke specijalne stvari. 'Ajde, pročitaj mi još jedanput šta si ti napisao. (...)
Milinović: Znači... (ponavlja celokupni tekst saopštenja)
Milošević: Da se zajednički radi na tome i tome.
Milinović: „Da se zajednički radi na uspešnom okončanju procesa stabilizacije u regionu".
Milošević: Je l' to sve?
Milinović: To bi onda bilo sve.
Milošević: Dobro, daj to tako i OK.
Milinović: Sad ću to pročitati Tanjugu i ponaosob Struji (Hadži Antiću, direktoru „Politike”, op.a.).
Milošević: Važi.
Milinović: Znači, može evo još jednom.
Milošević: Ne treba da mi čitaš još jednom, sastavio si to.
„PA ZAR TAKO DA ISPLJUJETE CLINTONA, BOG VAS JEBO?! KAO DA JE ZLOČINAC I UBICA!?”

Razgovor Slobodana Miloševića s Milanom Milutinovićem o vrlo negativnim odjecima Clintonove posjete u srpskim medijima.

(14. 01. 1996. 11:19h)

Milošević: Jesi ti ... ovo oko Clintonove posete?
Milutinović: Kako da nisam brifovo?
Milošević: Pa, svi pišu kako je otputovo za Zagreb, umesto da kažu...
Milutinović: Kako da ne, brifovo sam. Zbog toga sam ih i zvao, pa sam im reko ako bude ovo... Jedino koga nisam našao, našao sam Milanovića (direktora Televizije Srbije, op. a.) tek noćas. A ove sam našao pre toga, i Kesera koji zamenjuje ovoga i ovoga...
Milošević: Jedini Milanović nije pravio greške. Inače, mogu da ti kažem da „Politikin” komentar u vezi s Clintonovom posetom je katastrofalan.
Milutinović: Ja sam razgovarao sa Strujom, na vreme i razgovarao sam...
Milošević: Ma kakvi, bre, ispljuvaše Clintona, bog te jebo, kao da je najveći zločinac i ubica do sada prema nama.
Milutinović: Nisam čitao Politiku danas.
Milošević: Kako je došao da se slika, kako je došao da zabašuri Vijetnam što nije služio, i Watergate i onaj... i tako dalje.
Milutinović: Svašta!
Milošević: Mislim, to je stvarno nedopustivo.
Milutinović: A lepo sam mu objasnio.
Milošević: Jebi ga, ali takve stvari kao što su krupni spoljno-politički događaji moraju da se preciziraju s novinarima.
Milutinović: Pa, precizirao sam, jedino da im čitam novine.
Milošević: Odjeci u našoj štampi su krajnje negativni, mislim ovaj komentar „Politike”, krajnje je... Inače se to, to je diverzija, bog te jebo!
Milutinović: Pa, jeste.
Milošević: Pa, kako ga nije sramota to da uradi!?
Milutinović: Jeste, ja sam im sve rekao na vreme i normalno... Sve detaljno.
Milošević: Rekao sam ti da kažeš „dolazi da poseti trupe", ne ide u Sarajevo ni u Zagreb, a usput na aerodromu kad se sreće, to nije poseta.
Milutinović: Jeste, jeste.
Milošević: Kaže, „otputovo za Zagreb". On je otputovo za Vašington preko Zagreba.
Milutinović: Pa da, samo svratio. Sve sam, Slobo, to rekao.
Milošević: Nije ni svratio, nego je promenio avion!
Milutinović: Jeste, sve sam to rekao. Problem je što oni ne čitaju sopstvene novine.
Milošević: Nije zaslužio tako da ga pljuje Politika, pička im lepa materina! Pa kako mogu tako?!
Milutinović: Ne kontrolišu sopstvene novine, ja ti kažem. Oni su svi po kafanama.
Milošević: Dobro, nemoj mi to objašnjavati. Ja te molim da ti svoj deo posla obaviš.
Milutinović: Važi, važi.
„SRAMOTA LISTA POLITIKA”

Razgovor Slobodana Miloševića s Draganom Hadži Antićem oko spornog članka o Clintonovoj posjeti Bosni objavljenog u „Politici”.

(14. 01. 1996. 11:29)

Milošević: Jesi čitao Politiku danas?
Antić: Ne, nisam, zato što, ovo oko Tuzle nešto?
Milošević: Slušaj, bre, pa to je sramota! Ja znam da ti ne čitaš svoje novine, ali, bre, krupne stvari kao što je boravak američkog predsednika u regionu i tako dalje ne možeš da pustiš da svaka šuša, bog te jebo, radi šta hoće! Što je najgore, „Politika” se smatra zvaničnim mišljenjem Jugoslavije i tako dalje. Pa zar tako da ispljujete Clintona, bog vas jebo?! Zašto da ga ispljujete? Prvo, nije zaslužio uopšte da bude ispljuvan, naprotiv - došao je u najboljoj nameri. Drugo, kako sme „Politika” to da napravi?
Antić: Mislite da ga je ispljuvao?
Milošević: On ga nije ispljuvao, on ga je zgazio, bog te jebo! Da je došao tu da slika, da je došao da zabašuri što je bio dezerter iz Vijetnama, da je došao da zabašuri što je bio, što ima aferu u Vajt... Da je došao najcrnje i najgore stvari da uradi, bog te jebo!
Antić: Da.
Milošević: Jeste vi normalni, bog vas jebo?! 'Oću ja da gradim, a vi svi razgrađujete šta god stignete, da pljujete po svemu i da šutirate?!
Antić: Stvarno ne znam.
Milošević: Mislim to, veruj mi, to je događaj bez presedana!
Antić: Da.
Milošević: Da se tako ispljuje američki predsednik za pozitivnu stvar koju radi. Pa jebo vas bog, niste ga ispljuvali tako kad je bilo bombardovanje!
Antić: Da, da.
Milošević: A posle mi pričaš kako vi podržavate politiku mira. Jebete majku Clintonu koji je došao u region upravo zbog toga.
Antić: Da, znam.
Milošević: Mislim, kakve su ... tekst, bog te jebo?! I to na drugoj strani gde je cela spoljna politika u „Politici”.
Antić: Da. Sad šta da radimo, eto.
Milošević: Ništa, napravite komentar kako treba!
Antić: Evo sad, ja ću danas da napravim. Sad ću ja da napravim oko ove posete njegove. I to je sve što je bilo, vezano za ovo. Povodom ovoga oko Bosne i to sve, da je ovo bilo izuzetno pozitivno. Ja ću danas to da napravim.
Milošević: Znam, ali ne, sve je bilo izuzetno pozitivno, nego njegov dolazak demonstrira značaj koji Amerika daje miru na Balkanu.
Antić: Jasno. (...)
Milošević: Vi uzmete, pa ga ispljujete, ama znaš, onako. Nema nijedna dobra reč, samo psovke. I još on, u stvari, dolazi tu da se krevelji. (...) To vam je sve rekao, ovaj, Milutinović. Ni to niste hteli da uvažite.
Antić: Ne, to je bila Tanjugova formulacija.
Milošević: Ne interesuje mene Tanjugova formulacija!
Antić: Da, mi smo...
Milošević: Zašto onda se s vama razgovara, ako vi onda ne... Pustite na jedno uho, na drugo izađe. (...) Vidim po novinama... „Oslobođenje” sarajevsko pita se što nije došao u Sarajevo, pljuju ga Muslimani. I sad pljuju ga Muslimani, ali, naravno, šampion u pljuvanju Clintona u ovoj štampi je danas „Politika”.
Antić: Mmmmm, da. Ja ću danas da napravim ovaj komentar u ovom smislu što ste rekli.
Milošević: Stvarno sramota. Ja te molim ubuduće: čitaj, bre, te novine, majku mu jebem!
Antić: Hoću, nema problema.
Milošević: Pročitaj, pa da vidiš to sranje kako je napisano.
Antić: Hoću.
Milošević: Sramota, stvarno sramota. 'Ajde važi, zdravo!
Antić: Dobro, prijatno!
„NEKA ME MILANOVIĆ SKINE VIŠE, BRE, SA OVIH VESTI. JEBEM MU MAJKU, SMUČIO SAM SE SAM SEBI!”

Razgovor Slobodana Miloševića i njegove supruge Mire Marković s kćerkom Marijom.

(31. 12. 1995. 17:30h)

Milošević: Zdravo, sine!
Marija: Zdravo, tajkice!
Milošević: Evo, došli smo malo da se odmorimo da spavamo, pa da nam daju vezu. Ti nećeš više da ideš od kuće?
Marija: Ne.
Milošević: Marija, kaži, molim te, Struji (Hadži Antiću) pošto on zna onog Dragana Milanovića sa televizije da ga nađe da me skine više, bre, sa ovih vesti; kako me list ruski neki proglasio, jedan od ličnosti u svetu. Jebem mu majku, smučio sam se sam sebi!
Marija: Baš je to lepo.
Milošević: Nemoj, molim te, dosta je! Samo mi kvari raspoloženje kad gledam Dnevnik. Kaži, bre, dosta je! Neka puštaju Novu godinu, nek' idu u pičku materinu sa mnom! Mislim, dosadio sam i Bogu i ljudima, a sebi samom najviše.
Marija: Važi, srce moje, meni nisi! (cmok!)

NOVINARI NA FRONTU
Ubice sa distance
NOVINARI KRVAVIH RUKU
Najava srbijanskog Tužilaštva za ratne zločine da je pokrenulo istragu protiv pojedinih medijskih kuća i novinara koje smatra (su)odgovornim za ratne zločine počinjene tokom ratova u Hrvatskoj (Vukovar) i Bosni i Hercegovini (Zvornik) izazvala je veliki interes medija u cijeloj regiji; krivični progon novinara koji su bili sastavni dio ratno-zločinačke mašinerije otvorit će značajno poglavlje u rasvjetljavanju mnogih bitnih aspekata ex-jugoslovenskog krvoprolića
Srbijanski mediji su najmanje tri godine prije početka rata dobili nalog od Miloševićevog režima da pripreme narod na krvoproliće

Kada su srpske snage u aprilu 1992. godine zauzele Zvornik, zajedno sa vojskom u grad je ušla ekipa RTS. U večernjem dnevniku objavljeno je da je grad “oslobođen”, te je prikazana džamija sa koje se vijorila srpska zastava i razlijegao zvuk melodije Marš na Drinu.

Novinari RTS nisu niti jednom riječju ili slikom izvijestili o stotinama mrtvih i zarobljenih u tom gradu, tog dana kada su leševi ležali razbacani po ulicama. Više od tri mjeseca nijedna televizijska ekipa nije uspjela ući u grad, izuzev državne televizije Srbije.

Za televiziju Srbije i Vukovar je “oslobođen” u novembru 1991. godine. U večernjem dnevniku voditelj je ovu vijest najavio riječima: “Naša armija kontroliše situaciju. Ustaški fašisti su morali da se povuku”.

Naravno, ni u ovom slučaju nije bilo riječi o ubijenim hrvatskim civilima.

Skoro dvadeset godina nakon ovih medijskih slika, Specijalno tužilaštvo Srbije odlučilo je pokrenuti predistražne radnje o ulozi pojedinih medija u ratu. To je prvi put nakon rata da je u nekoj zemlji nastaloj raspadom Jugoslavije pokrenuta istraga o ratno- huškačkoj ulozi medija.

MEDIJSKA PRIPREMA MASOVNIH ZLOČINA
Glasnogovornik Tužilaštva Bruno Vekarić, obraćajući se medijima u Srbiji, potvrdio je vijest o pokretanju predistražnih radnji.
“Formirali smo grupu profesora, domaćih i međunarodnih stručnjaka, i tek smo krenuli da analiziramo stanje, odnosno da utvrdimo da li uopšte ima elemenata krivičnog dela i za eventualno pokretanje pretkrivičnog postupka. Interesuje nas da li uopšte postoji veza između uzroka i posledice. Ali, apsolutno niko nije pod istragom. Inicijalnu kapislu tužilaštvo je pronašlo u predmetima "Zvornik" i "Vukovar", pošto su presude osuđenima za zločine u ovim mestima u BiH i Hrvatskoj postale pravnosnažne”, rekao je Vekarić.
U martu ove godine srbijanski Sud za ratne zločine izrekao je presudu za 13 pripadnika paravojnih formacija koji su učestvovali u masakru 200 civila na Ovčari blizu Vukovara.

Prošle godine isti sud je izrekao presudu također bivšim pripadnicima paravojnih snaga za zločine nad 25 Bošnjaka u Zvorniku.

MEDIJSKO-PROPAGANDNI RAT
U 15 godina postojanja MKSJ nije, i pored mnogobrojnih dokaza, procesuirao niti jednog novinara, urednika ili političara koji je imao ulogu u širenju ratne propagande devedesetih. Većinom su, u javnim istupima, njihovi predstavnici govorili da nema dovoljno dokaza za takve postupke.

Ipak, tokom više suđenja iznošeni su brojni dokumenti o ulozi medija i političkoj propagandi koja je pratila sve što se dešavalo u ratu.

O ulozi medija još za vrijeme rata pisao je Tadeusz Mazowiecki, specijalni izvještač kojeg je imenovala Komisija za ljudska prava UN-a. U Specijalnom izvještaju o medijima iz decembra 1994. on piše: “Od početka sukoba, informacije koje su objavljivali mediji u bivšoj Jugoslaviji u suštini su se sastojale u nacionalističkom diskursu i sveprisutnim napadima i uvredama uperenim protiv drugih naroda. Ne iznenađuje što je taj fenomen direktno doveo do užasnih zvjerstava na bojištima, kao i na cijeloj teritoriji”.

Među značajnijim haškim dokumentima koji ukazuju na ulogu medija je onaj koji je, na zahtjev Tužilaštva, sastavio Renaud de La Brosse,
redovni profesor na Univerzitetu Reims Champagne-Ardenne (Francuska). Profesor De La Bross je analizirao medijske slike iz Srbije prije i za vrijeme ratova, te ulogu koju su imali političari. Njegova teza je da su tadašnji političari, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, dolaskom na vlast prvo preuzeli kontrolu nad medijima. Novinari koji su opstali bili su oni koji su se povinovali naredbama „sa vrha“.

„Svjedočanstvo jednog od njegovih najbližih saradnika, Borisava Jovića, najbolje rasvjetljava na koji se način Milošević poslužio medijima kako bi učvrstio svoj nacionalistički politički program. “Godinama je”, piše Borisav Jović, “najveću pažnju posvećivao sredstvima informisanja, naročito televiziji. Lično je odabirao glavne urednike novina i informativnih programa, a pogotovo direktore radija i televizije... Bio je duboko ubeđen da građani svoje gledanje na političku situaciju formiraju na osnovu onoga što se njima servira, a ne prema njihovom stvarnom materijalnom i političkom položaju. Ono što nije objavljeno, nije se ni dogodilo - to je bila Miloševićeva deviza”, svjedočio je De La Bross u haškoj sudnici.

Među prvim medijima koji su došli pod Miloševićevu kontrolu bio je dnevni list Politika, tada među tiražnijim u Jugoslaviji, i sva njihova izdanja. Ivan Stojanović, generalni direktor GrupePolitika, smijenjen je nakon Miloševićevog dolaska na vlast, a na njegovo mjesto je postavljen Živorad Minović, koji „zavodi red“ mijenjajuću urednike, novinare, ukidajući izdanja poput Mladosti i Studenta...

EKSPERTIZA IZ HAAGA
O onom što se dešavalo sa Politikom pisao je i engleski naučnik Mark Thompson u knjizi Forgin War. “Od 1987. godine, Politiku su monopolizirali članci koji su huškali na mržnju i strah, u kojima se pominjao sve duži spisak unutrašnjih i vanjskih neprijatelja (kosovski Albanci, a kasnije i Hrvati, Slovenci, bosanski Muslimani, Vatikan i CIA). Poslednje stranice novina su u međuvremenu prepuštene beskrajnim napisima u nastavcima o srpskoj prošlosti, o njenim bitkama, dinastijama, neuporedivim patnjama”.

Iz tog perioda vrlo važnu ulogu imala je rubrika Politike Odjeci i reagovanja koja je služila za objavljivanje navodnih pisama čitalaca koja su u stvari pisali bilo urednici, bilo režimski propagandisti. Rubrika je postojala od 1988. do 1991. godine.
U memoarima nekadašnji predsjednik SFRJ Borisav Jović piše i o seriji članaka koje je napisao pod naslovom “Istina o Anti Markoviću”. Jović se sjeća da je poslao tekst Slobodanu Miloševiću koji ga je poslao u Politiku. “Tekst je objavljen u nastavcima, 5., 6., i 7. augusta 1990. godine, a potpisan je pseudonimom”, piše Jović.
Ipak, mnogo veći je značaj dat dnevniku Večernje novosti koji je 24. septembra 1986. godine objavio dijelove Memoranduma Srpske akademije nauka (SANU). Od tog dana do kraja njegove vlasti ovaj list ostaje vjeran Miloševiću.
Komentar uz Memorandum napisao je novinar Aleksandar Đukanović, implicirajući temu žrtvovanja jedne nacije i rađanje nacionalizma. “Svi narodi nisu jednaki; na primer srpska nacija nije uspela ispuniti pravo na vlastitu državu. Za razliku od drugih nacionalnih manjina, delovi srpske nacije koji žive u drugim republikama u velikom broju nemaju pravo da koriste vlastiti jezik i pismo, da se organizuju politički i kulturno, te da razviju jedinstvenu kulturu svog naroda”.

NOVINARI U UNIFORMAMA
Više nego značajna uloga bila je ona koja je data državnoj televiziji u Srbiji. Njihovi novinari bili su doslovno na prvim linijama uz borce, nerijetko i sami uniformisani. Tako izvještavaju iz Dubrovnika, Vukovara, ali i iz Sarajeva, Zvornika, Bijeljine...

Početkom devedesetih direktor državne televizije bio je Dušan Mitević kojeg je naslijedio Milorad Vučelić, obojica članovi vladajuće partije. Mitević, koji je bio na čelu RTS-a za vrijeme predizborne kampanje Slobodana Miloševića 1990, bio je također i porodični prijatelj Miloševića.

Njih dvojica „upravljali su“ slikom i riječima krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Koliko je ono što su uradili uticalo na javnost, govori jedan od priloga emitovan na RTS-u u jesen 1991. godine u kojem su prikazani dobrovoljci koji idu na vukovarsko ratište. Među njima je i jedna mlada žena.
Reporter: “Ovo je malo neuobičajeno, devojka pa na front. Je li jeste ili nije? Kako ti gledaš na to? ”
Mlada žena: “Mislim da nije, i da treba svi da se odazovemo ovom pozivu, ja sam majka dvoje maloletne dece.”
Reporter: “Odakle ste?”
Mlada žena: “Iz Pirota.”
Reporter: “Koliko godina imate?”
Mlada žena: “Trideset i tri.”
Reporter: “Kako ste se odlučili?”
Mlada žena: “Pa eto, kad gledam televiziju, vidim šta se radi i želim da pomognem, i vredi žrtvovati za ovu našu Srbiju, svoj život…”
Isti kanal emituje i prilog u kojem jedan poslanik u Skupštini Srbije mijenja „civilno odelo uniformom“ i „bira da svojoj zemlji služi radije na frontu nego u poslaničkim klupama“.
Reporter: “Među dobrovoljcima i rezervistima koji odlaze na ratišta u Hrvatsku nalaze se i narodni poslanici Skupštine Srbije. Do sada je više od dvadeset poslanika obuklo vojničku uniformu. Na teritoriji zapadnog Srema je i narodni poslanik Dragoslav Aleksić.”
Dragoslav Aleksić: “To je patriotska dužnost i zato sam i ja tu, i sa namerom da se izborimo zajedno svi sa Jugoslovenskom narodnom armijom, da se izborimo za Srbe van Srbije, kao i da sprečimo eventualne upade neprijateljskih jedinica na teritoriju Republike Srbije, što se sad nažalost dešava u poslednje vreme. Ali smatram da uz odgovarajuća dejstva, kao i uz jedno jedinstvo koje je neophodno, jedinstvo u Srbiji, da možemo da ostvarimo ciljeve koje imamo.”
Reporter: “Gde je teže, u Skupštini ili na frontu?”
Dragoslav Aleksić: “U Skupštini.”
Reporter: “Zašto?”
Dragoslav Aleksić: “Zato što je ovde jedinstvenije. Tamo je sasvim drugačija situacija, nažalost.”
Vijest koja je „napravljena“ da bi mobilizovala „patriote“ bila je ona o 41 djetetu ubijenom u Borovu Naselju. Televizija Beograd je sate posvetila ovoj vijesti i raznim konstrukcijama. Vijest je prvi put objavljena u jednoj reportaži sa ratišta, a potom je prenošena u večernjim dnevnicimai televizijskim emisijama. U jednoj emisiji je specijalni gost bio Reutersov fotograf Goran Mikić, koji je navodno uslikao tijela. Tokom razgovora s njimemitovane su fotografije izmasakriranih odraslih ljudi, ali nijedna na kojoj se vidi pokolj djece.
U večernjem dnevniku voditelj ovako objavljuje tu vijest: “Vest o masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovu Naselju u centru je pažnje domaće i inostrane javnosti, domaćih i svetskih agencija i sredstava informisanja. Nezavisna britanska televizija ITV prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovu Naselju izvršili pravi pokolj, čitavih srpskih porodica. Prenosi da je celo Borovo Naselje puno leševa ljudi koji su ubijeni noževima ili sekirama. ITV javlja da ovaj fotoreporter prenosi izjave vojnika Jugoslovenske narodne armije koji kažu da je 41 srpsko dete zaklano. Ova vest na teletekstu ITV-a daje se kao hitna. To je prvi put da se javlja o masakrima koje vrše hrvatski gardisti. Reuters javlja da su hrvatski vojnici optuženi za masakr 41 deteta prilikom povlačenja ispred snaga Jugoslovenske narodne armije. Reporteri Televizije Beograd a, koliko smo danas obavešteni, i televizijskih stanica iz gotovo čitavog sveta, čine sve da o ovom stravičnom masakru javnosti što pre dostave i dokumentarne snimke.”
Dan kasnije, Reuters je demanovao vijest a novinar koji je navodno snimio fotografiju je dobio otkaz. Kasnije je on navodno postao stalni dopisnik Tanjuga. Demantiji ove vijesti u srbijanskim medijima našli su prostora na marginama, uz opravdanje i uz riječi koje su ostavlja mogućnost da je zločin ipak počinjen.
U međuvremenu, vijesti iz Vukovara i dalje su na prvom mjestu za RTS.
“U Vukovaru su hrvatski neofašisti zaklali zasada neutvrđen broj Srba. Strahuje se da je u pitanju više od hiljadu ljudi. Dosada je poznato da je od ustaškog noža stradalo nekoliko desetina djece. Bukvalno na kućnom pragu pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpski teritorijalci nalazili su i još uvijek nalaze ubijene čitave srpske porodice. Ovo je grad velikog srpskog stradanja, grad na čijoj se periferiji mjesecima završavala teritorija ogromnog koncentracionog logora“.
U knjizi Smrt Jugoslavije Laura Silber i Allan Little pišu kako je JNA nakon pada Vukovara organizovala „medijsku turneju za strane novinare koji su bili smješteni u Beogradu“. Kako stoji u ovoj knjizi, dva autobusa puna novinara krenula su u skoro do temelja srušeni grad sa čijih ulica su netom uklonjeni leševi civila. JNA je organizovala i ručak, a svi novinari su na poklon dobili olovke sa oznakom JNA.

MIROLJUBIVI NAROD I MIROLJUBIVE PJESME
Do kojih detalja je bila razrađena medijska propaganda u Srbiji govori i to da je režim nametnuo zabranu emitovanja muzike nesprskih autora na državnim televizijskim i radio stanicama. Istovremeno, često je emitovana crkvena, pravoslavna, muzika, kao i reportaže o pravoslavnim svetkovinama. Čak su i poznate rock grupe bivale uključene u ovu vrstu propagande, pa niška grupa Galija snima pjesmu koja brzo postaje hit na svim srpskim medijima u kojoj se pjeva kako “pravoslavlje dolazi sa juga…” aludirajući na “kolijevku pravoslavlja” Kosovo.
Još apsurdniji prilozi su oni koji veličaju srpsku naciju. Tako jedna od dnevnika u jesen 1993. godine počinje riječima voditelja: “Dobro veče! Znamo kako su Srbi miroljubiv i slobodoljubiv narod. Dokaza je puno, a jedan od njih su imena koja se daju srpskoj deci: Slobodan, Mirko, Miroslav, Miroljub…”
Statut Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju daje precizne upute ko i zbog čega može biti osumnjičen za ratne zločine. Statut daje i pravnu osnovu za podizanje optužnica protiv novinara i to u članu 4 (genocid) e) direktno i javno podsticanje na genocid…” Zatim u članu 7 (individualna odgovornost za zločine) paragraf 1 “Osoba koja podstiče… ili na drugi način pomaže ili ohrabruje”.” Ipak, nijedna optužnica nije podignuta u Haagu.
Tužilaštvo u Sarajevu također nije do sada podiglo nijednu optužnicu protiv odgovornih u medjima za poticanje na mržnju. Ipak, niz je predmeta vođenih pred Odjelom za ratne zločine u kojima je spominjana uloga medija i novinara u raspirivanju mržnje.
Najpoznatije suđenje medijima u prošlom stoljeću bilo je ono u Nirnbergu protiv Juliusa Streichera, urednika i izdavača polupornografskog i antisemitskog lista Der Stürmer. Njegove novine pozivale su na mržnju Jevreja. Proglašen je krivim i osuđen na smrt vješanjem. U presudu stoji: “U njegovim govorima i tekstovima, sedmicu za sedmicom, mjesec za mjesecom, inficirao je njemačke umove virusom antisemitizma i poticao na zločine. Znajući šta se dešava sa Jevrejima u okipiranim istočnim teritorijama, ovaj optuženi je nastavio pisati i objavljivati svoju propagandu smrti ".
Jedan od zaključaka De La Brossa u njegovim ekspozeu koji je korišten na suđenju Miloševiću jeste da su mediji „pripremili psihološki teren za narastanje međunacionalne mržnje, pretvorivši se u oružje kada je izbio rat“.
Za one koji će istraživati medijske materijale u Srbiji, ali i one koji bi eventualno isto uradili u Hrvatskoj pa i BiH, sigurno bi se moglo naći dovoljno materijala za podizanja optužnica čak i za najteže zločine.
Medijsko oslobađanje Vukovara
SRBIJANSKA TELEVIZIJA U FUNKCIJI ZLOČINA

Drastični primjeri su emitovani na RTS-u nakon pada Vukovara. Tako u jednom od priloga kamera prikazuje starijeg čovjeka kome se svaki mišić na licu trese dok odgovara na pitanja novinara. Pod njihovim nogama leži nekoliko muškaraca sa licem okrenutim prema zemlji, a ruke su im na potiljku.

Novinar: Gde su ti sinovi?
Stariji čovjek: Ne znam. Pobjegli su.
Novinar: Počeli su klati još u julu?
Stariji čovjek: Tako sam čuo.
Novinar: I? Kako si to odgojio sinove? Da ubijaju Srbe?
Stariji čovjek: Nisam ih ja tako odgajao.
Novinar: Pa ko je?
Stariji čovjek: Ja nisam, ali neko jeste.
Novinar: Da li si čuo šta su radili?
Stariji čovjek: Čuo sam, ali …
U drugom prilogu novinarka ispituje mladića u uniformi. Mladić ima krvave ožiljke na licu.
Novinarka: Da li ste spremni da sarađujete sa nama?
Vojnik: Da, jesam.
Novinarka: Izdali ste Armiju i SFRJ. Kako mi da vam verujemo?
Vojnik: Moja tri prijatelja su u pritvoru. Mogu, ako hoćete, svu trojicu ubiti. Mogu ubiti dvojicu i jednog poštediti. Ili, mogu ubiti samo jednog. Tako mogu dokazati da imate povjerenja u mene.
Novinarka: Dakle, spreman si da ubijaš svoje saborce?
Vojnik: Da!
Slučaj Ruanda
DOŽIVOTNI ZATVOR ZA „RADIJSKI GENOCID“
Jedan primjer iz bliske i jedan iz nešto dalje prošlosti govore da mediji i novinari mogu biti kažnjen za nesavjestan rad.
Godine 2003. izrečena je pred Međunarodnim sudom za zločine počinjenjene u Ruandi presuda trojicu novinara za genocid i pozivanje na širenje mržnje, te ubijanje. U Ruandi je 1994. godine ubijeno oko 800.000 ljudi, pripadnika naroda Tutsi. Sudski panel je zaključio da su optuženi koristili jedan radio i jedan petnaestodnevnik kako bi podsticali etničku mržnju koja je navela na masakre u crkvama, školama, bolnicama i na barikadama. Ferdinand Nahimana, Jean-Bosco Barayagwiza i Hasan Ngeze osuđena su doživotni zatvor, odnosno 27 godina. “Moć medija da stvore i unište ljudske vrijednosti ide uz ogromnu odgovornost”, rekle su sudije na dan izricanja presude. “Oni koji kontrolišu medije jesu odgovorni za posljedice”.
Potencijalni optuženi medijski novinarski zločinci
OD MILORADA VUČELIĆA DO MILIJANE BALETIĆ
Miloševićevi ratni huškači bili su novinari tada najuticajnijih medija - Radio televizije Srbije, “Politike” i “Večernjih novosti”. Osovinu u širenju krvoločnog srbovanja činio je Milorad Vučelić, tadašnji direktor RTS-a. Ništa manje u ratnom huškanju nije uživao ni Miroslav Lazanski koji je u svojim reportažama na RTS-u svesrdno hvalio “časnu” ulogu JNA u ratnim zbivanjima. Perjanice ratno-huškačkog novinarstva su svakako Miodrag Popov i Rade Brankov, čije su ratni izvještaji služili za odbranu pravoslavlja. Tadašnji glavni i odgovorni urednik “Politike.” Hadži Dragan Antić, Miloševićev zet i intimus, dirigovao je velikosrpskom propagandom u “Politici”. Pseudopatriotski demagog Brana Crnčević bio je “najotrovniji” kolumnista u “Politici”. Novinarka Ljiljana Bulatović, koja je pisala za “Večernje novosti”, bila je najvatrenija propagatorica “pravednog odbrambenog rata”, zagovornica nevinosti ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Milijana Baletić i Biljana Đurđević-Stojković, nacionalističko-militantne heroine RTS-a, u nastojanju da pokažu kako su Srbi nevini, oblačile su unifome i pentrale se po tenkovima na brojnim ratištima. Svetlana Petrušić, omiljena novinarka Radovana Karadžića, svojim tekstovima također je poticala na rat. I danas je dosljedna otrovnoj nacionalističkoj propagandi, a poznata je i po demonstrativnom izlasku na scenu beogradskog Centra Sava, prije tri godine, u želji da zabrani projekciju filma Grbavica,
(M. Dedić)