LEKCIJE IZ SIRIJE Varoufakis: Da bismo vodili borbu na duge staze protiv imperijalizma i pobjedili, moramo osvojiti srca i umove ljudi
Dakle, drugovi, držimo se minimalnih etičkih standarda u borbi protiv imperijalizma. I nastavimo govoriti o Palestini!
Piše: Yanis Varoufakis
Kada je pao marionetski režim u Kabulu 15. avgusta 2021, izrazio sam olakšanje zbog poraza imperijalizma Sjedinjenih Država i, istovremeno, užas zbog onoga što očekuje žene u Avganistanu u rukama džihadističkih talibana.
Američki liberalno-imperijalistički lobi smjesta me je napao zato što – slavim pobjedu Talibana. Za lakeje imperijalizma, ako ne podržavate američki imperijalizam, to znači da ste pristalica džihadista koji su se protivili američkom imperijalizmu. Imperijalistički mentalni sklop nije u stanju da vidi ono što je očigledno: imali smo dužnost da se, podjednako žestoko, protivimo i američkom imperijalizmu i džihadistima koje je svojom brutalnošću ojačao američki imperijalizam. Nisu mogli vidjeti da je američka imperijalistička invazija samo ojačala džihadiste koji su namjeravali da podvrgnu žene u Avganistanu rodnom aparthejdu.
Prošle nedjelje, režim Bashara el Assada je pao i džihadisti su zauzeli Damask. I ovog puta sam izrazio olakšanje što je pao tiranski režim, uz napomenu: „Sirijci su dovoljno propatili. Sada treba osigurati da se ta patnja prekine, za razliku od Iraka i Libije poslije pada tamošnjih diktatora. U tom cilju, treba držati podalje strane sile, i zapadne i nezapadne.“
Kao poslije pada Kabula, odmah su me napali zato što – slavim pobjedu džihadista. Ovog puta to su bili protivnici američkog imperijalizma. Za njih, ako ne podržavate Assada, sigurno ste pristalica džihadista koji su se suprotstavljali Assadu, i njihovih američko-izraelskih navijača. Ista je to logika kao kod pristalica američkog imperijalizma: „Ako niste sa nama, onda ste protiv nas.“ Moji antiimperijalistički klevetnici nisu u stanju vidjeti da je Assadov režim svojom tiranijom samo ojačao džihadiste koji su na kraju zbacili Assada.
Dakle, evo moje poruke antiimperijalistima koji smatraju da je pametno podržavati tirane poput Assada (ili, prije njega, Sadama) zato što je on neprijatelj našeg imperijalističkog neprijatelja: da bismo vodili borbu na duge staze protiv imperijalizma i pobjedili, moramo osvojiti srca i umove ljudi. A to nećemo postići podržavajući tirane koje narod mrzi, samo zato što su neprijatelji naših neprijatelja.
Ali zar u Iraku nije bilo bolje, pitaju se neki, prije nego što je Sadama zbacila američka vojska? Naravno da jeste. Zar Libiji nije bilo bolje prije nego što je Zapad svrgnuo Moamera Gadafija? Naravno da jeste. Zar u Sirija ne postoji opasnost od još goreg krvoprolića poslije Assadovog pada, baš kao što se desilo u Iraku i Libiji? Naravno da postoji. Ali, to nije razlog da se Sadam, Gadafi ili Assad tretiraju kao „rješenje“, kao protivotrov imperijalizmu. Njihovi tiranski režimi otuđili su sopstveni narod i na kraju se urušili – čime su pokazali da su nesposobni da se odupru imperijalizmu. To što su neko vrijeme možda bili neprijatelji glavnog imperijaliste, SAD, ne čini ih prijateljima antiimperijalista.
Ukratko, antiimperijalizam će biti uspješan samo ako se antiimperijalisti drže nekih minimalnih etičkih standarda. To je naše najjače oružje, a ne kalašnjikovi ili protivzračne rakete.
Jer, ako se držimo minimalnih etičkih standarda, možemo pridobiti mase širom svijeta koje, na kraju, cijene principijelan humanistički stav. Takođe ćemo lakše razotkriti dvoličnost zapadnih medija koji su bestidno prešli sa (a) pravdanja dvodecenijske okupacije Avganistana kao suštinske u borbi za sprječavanje džihadista da zauzmu Kabul, na (b) proslavu ulaska džihadista u Damask.
Ako se ne pridržavamo minimalnih etičkih standarda i umjesto toga podržavamo tirane koji se protive našim neprijateljima, naš otpor omiljenim tiranima našeg neprijatelja biće licemjeran poput zapadne štampe. A to bi, vjerujte mi, bio najveći poklon zapadnoj štampi, imperijalizmu, tiraniji. Jer, u tom trenutku, sve se svodi na prosto nadmetanje između njihovih i naših „tirana“.
Da zaključim, nema ničeg zbunjujućeg u istovremenoj osudi i Sadama Huseina i zločinačke invazije na Irak Georgea Busha mlađeg. Ili u istovremenoj osudi i Slobodana Miloševića i NATO bombardiranja srpskih civila. Ili u istovremenoj osudi i Talibana i američke invazije na Avganistan. Ili u istovremenoj osudi i Assadovog režima i džihadista koji su ga zbacili a koje podržavaju SAD. Ne samo da tu nema protivrečnosti, već je to jedini ispravan i djelotvoran način antiimperijalizma. Ne samo da to nije neutralnost, već je to jedini ispravan i djelotvoran način da se stane na stranu mnogih, a ne nekolicine.
Treba se okrenuti onome što je danas zaista važno: poslije pada Assadovog režima, zapadna štampa je puna lirskih poema o rađanju nove Sirije, bez ijedne reči o američkim i izraelskim bombama koje padaju s neba širom te nove Sirije – ili o izraelskim upadima na njenu teritoriju.
Takođe, da li ste primjetili da niko ne govori o aktuelnom genocidu u Gazi? To je krupna pobjeda za Netanyahua, njegove američke staratelje i njihove EU navijače za genocid.
Dakle, drugovi, držimo se minimalnih etičkih standarda u borbi protiv imperijalizma. I nastavimo govoriti o Palestini!
,to su valjda ona trojica od danas
