Postavljajte, ali ne objavljujte
Sastanak je održan 23. novembra 1993, u vrijeme kada borbe koje bjesne između HVO-a i ABiH polako ali sigurno mijenjaju kurs. Početni uspjesi HVO-a su zaustavljeni, i nekoliko ofanziva, naročito u srednjoj Bosni, u Gornjem Vakufu, slomljene su. Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman sastanak sa svojim ministrom odbrane Gojkom Šuškom i načelnikom generalštaba Jankom Bobetkom započinje upravo tražeći detaljan izvještaj o "stanju na ratištima u BiH". Njegovo očigledno nezadovoljstvo produbio je dokument koji se našao na njegovom stolu, inače napisan u Ministarstvu odbrane, o imenovanju kompletnog Glavnog stožera HVO-a. Ono što izaziva napade histerije kod Tuđmana nisu, naravno, imenovanja njegovih najviših oficira u HVO-u, nego činjenica da je taj dokument izdalo Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.
TUĐMAN: Gospodine ministre i gospodine generale, mi smo tu sa Gornjim Vakufom doživjeli i politički i vojni neuspjeh. Ministre, ti znaš i sam da je danas i jedan od supredsjedatelja pitao, u tom sklopu, da li smo kadri i da li ćemo ovladati Gornjim Vakufom, i ja sam vama dao zadaću, to nije izvršeno i na taj način smo se i politički i vojnički kompromitirali i dali smo, potvrdili smo na taj način, te prosudbe da vojnički nismo dorasli čak ni Muslimanima na tom području. To je jedan fijasko. Tko je naredio i zašto da se ruši most u Mostaru?
ŠUŠAK: (Šuškanje kartom, ne čuje se.)
TUĐMAN: Prikazivali su na evropskim televizijama četiri dana, i to dva dana kako su hrvatske jedinice tukle. Prema tome, molim da se utvrdi tko je naredio i zašto, i da budu strahovite političke štete koje nam je to nanijelo, da smijene i kazne, vidjeti okolnosti da se čak stave možda pod vojni sud. Molim pismeni izvještaj o tome. Treće, kako ste mogli, ministar obrane i načelnik Glavnog stožera, izdati ovakvu naredbu kojom potvrđujete da Hrvatska vodi rat, da je direktno upletena, da i ja stalno naglašavam da ste sve ovo skupa morali graditi kao dobrovoljno, što su to dobrovoljci iz Hrvatske koji su napustili Hrvatsku vojsku, koji se bore tamo pod zapovjedništvom HVO-a, a vi ovdje imenujete Glavni stožer. Ministar obrane Hrvatske i načelnik Glavnog stožera…
ŠUŠAK: Mogu li ja to vidjeti?
TUĐMAN: Ti ne znaš za to?
BOBETKO: To je prijedlog koji sam ja dobio za te ljude.
ŠUŠAK: Tko je ovo pripremio?
TUĐMAN: Ti to ne znaš?
BOBETKO: Mi smo se ovdje dogovorili da ovdje poslije sastanka sastavimo ljude koji će pomoći tamo raditi.
TUĐMAN: A ne da imenujemo. Rečeno je, molim te lijepo, ja sam oslobodio svojom naredbom, koja je ostala tu, generala Rosu, ali generala Rosu je imenovao predsjednik Republike Herceg-Bosne (…)
BOBETKO: Ja sam predložio ljude, ja sam predložio ljude koji će im pomoći.
TUĐMAN: Pogledaj - Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, Zagreb: temeljem zapovijedi vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Hrvatske, predsjednik Republike Tuđman, u skladu sa člankom 52. Zakona o obrani, Narodne novine broj 74/93 i Odluke o osnovama ustrojstva Ministarstva obrane, imenuju se u Glavni stožer Hrvatskog vijeća obrane, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, prvo general-pukovnik Ante Roso, zapovjedništvo Glavnog stožera - za zapovjednika Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane, znači, mi, Ministarstvo obrane, potpis ministra obrane…
ŠUŠAK: Nema potpisa.
TUĐMAN: I ti ne znaš za to?
ŠUŠAK: Ne znam za to (…)
TUĐMAN: Generale, jesi li ti to potpisao?
BOBETKO: Ja sam sinoć to gledao i, kažem, sada treba te stvari dovesti do kraja, treba oformiti to zapovjedništvo, to nikuda nije išlo. Ne znam kako je došlo tu, ali nikuda nije išlo. Mi smo morali od nekuda početi, koga ćemo tamo poslati.
TUĐMAN: Mi smo to morali dogovoriti i mi smo ljude morali poslati tamo.
BOBETKO: Dobio je Lucić zadatak.
TUĐMAN: Poslati Rosu kao zapovjednika Glavnog stožera HVO-a koga je imenovao tamo glavni stožer, a ne da mi imenujemo, da dajemo dokaz da mi zapovijedamo tamo. (…)
ŠUŠAK: Kako ja ovo nemam u uredu?
BOBETKO: Njima je Lucić priopćio koji idu dolje, bio je zadatak da prikuplja dobrovoljce.
ŠUŠAK: Ali, tko je ovo napisao?
BOBETKO: Tražio je dobrovoljce i dali smo mu dobrovoljce.
TUĐMAN: Ovu naredbu tko je napisao?
BOBETKO: Ja sam vidio u kancelariji napisanu, samo ja je nisam potpisao.
TUĐMAN: Ti nisi znao, a ti nisi potpisao. Jesi li znao za to?
BOBETKO: Ja sam znao, ja sam dao ljude, predložio mu ljude koje mu ja predlažem za pomoć, koje je tražio. Ljudi su se javljali kao dobrovoljci. Dobio je zadatak.
TUĐMAN: To je u redu, tako smo se dogovorili. Ali, imenovanje, ako je to meni došlo od službe, a budući da oni imaju - i Muslimani i Englezi i Amerikanci i Francuzi, i ne znam tko još, da imaju svoje službe i da inače optužuju Hrvatsku za vođenje rata, prema tome… (…)
BOBETKO: Ja sam to dao, birao sam ljude. Ja sam skinuo Nojka Barinovića 14 dana sa fronta dolje da im pomogne i našao sam ga u Prozoru i danas je u Prozoru.
ŠUŠAK: Nije nijedna osoba sporna, nego je sporan dokument.
TUĐMAN: To do te mjere sliči na namjernu, ne provokaciju, nego namjerno davanje u ruke protivniku. Dogovorio sam da idu kao dobrovoljci, a sada…
BOBETKO: Onda su dominirali tzv. formurale i neke ljude smo mogli birati. Što će mi dobrovoljac koji se neće tući, koji će otići tamo…
TUĐMAN: Ljude birati i rekli smo, zato što idu kao dobrovoljci, da im tamo dati pogodnosti i u činu i u stanovima, i to smo se sve skupa dogovorili, ali ne ovakav dokument, da Hrvatska imenuje svoje ljude tamo i to dužnosnike iz javnog stožera itd., da mi vodimo glavni stožer.
ŠUŠAK: Vaša zapovijed, ali gore nema ur. broj, znači nije registrirano, nije službeni dokument, nema broj pod kojim je izdat dokument, to izdaje Ministarstvo, da bih ja znao da izdaje Ministarstvo, nema ništa i nije potpisano ni jednog od nas, samo da dođe nekome u ruke da može time manipulirati.
BOBETKO: Cijelu operaciju tih dobrovoljaca, prikupljanja, vodio je Lucić, koji je dobio tada zadatak.
TUĐMAN: Da li je on to pripremao?
BOBETKO: Ja ga moram pitati.
TUĐMAN: Ispitaj. To je politički užas, ne znam kako će na to reagirati - u svakom slučaju, užas.
BOBETKO: Bolje bi bilo bez toga ako je otišlo negdje dalje.
TUĐMAN: Vi to vidite ako je otišlo bilo kom pojedincu da…
BOBETKO: (…) Ja vidim što je sporno.
TUĐMAN: Čitav taj akt je sporan.
BOBETKO: Jasno, ne smije takav akt biti formuliran. (…)
TUĐMAN: Generale Bobetko, sada mi nije jasno nešto - ja sam rekao da Roso preuzima zapovjedništvo dolje i da on biva odgovoran što se nas tiče, a mi da mu damo potporu. Što to znači da on nije uzeo u ruke? Kada si bio dolje, što si organizirao tu obranu bez njega, tu operaciju?
BOBETKO: S njim zajedno je razrađen svaki detalj, ali on je, normalno, trebao pratiti tu operaciju, preuzeti zapovjedništvo, ne mogu ja umjesto njega zapovijedati, ali on to ne radi.
TUĐMAN: Što radi?
BOBETKO: To ja ne znam. Ja osobno sam, da jednom budemo na čistu, sam formirao grupu, odveo dolje, razradio zadatak ovdje, s njima dolje, tri dana potrošio dok smo utvrdili što imamo, koja nam je to lijeva kolona, kolika je i tu noć nije htjela ići.
TUĐMAN: I rezultat je to da smo doživjeli vojnički, a poslije toga politički… (…)
ŠUŠAK: Ima ovdje nekoliko problema, predsjedniče. Nekada napravimo stvari ne razmišljajući. Tolj je saborski zastupnik, mora ga imenovati dolje za nešto, a Viro je saborski zastupnik, kako će se odraziti na to, ali neka bude njihov…
TUĐMAN: Treba vidjeti tko je od tih ljudi; one koje imenuje dolje u stožer, te moramo ovdje razriješiti.
ŠUŠAK: Meni nije problem razriješiti u vojsci, Crnjca, Vrbanjca, Biškića, to nije problem, predsjedniče, nego što je sa statusom saborskog zastupnika, to prešutjeti, pa kako bude (...) I to ne treba jer političku mu djelatnost radi (Mati Bobanu, op. pr.) Viro, a ne Dodig, i Krpina je s Virom u kontaktu. Krpina je bio dolje isto.
TUĐMAN: Da se razumijemo, ministre - one koje imenuje dolje u stožer, znači ovdje ih treba razriješiti sa datumom, dati takav prijedlog, a, generale Bobetko, da stalno između tebe i Rose od početka postoji neki animozitet i nepovjerenje i čini mi se da to ni sada nije prevladano, nakon što je on otišao dolje.
BOBETKO: Ne može biti prevladano ako on kaže da ima 600 ljudi, a ja mu tamo utvrdim 90. Ja pripremam operaciju…
TUĐMAN: Idemo dalje. Ministre, utvrditi tko je pisao ovu naredbu jer ono što smo kazali, što je general rekao da su to dobrovoljci koji idu, a ne da mi biramo. Znači, to mi sliči gotovo na provokaciju; znači, utvrditi tko je potpisao i kome je otišlo i povući to (…) Drugo, vidi na koji način sa Rosom i sa - tu je Crnjac za glavnog, sa Rosom i sa nekim, ali isto tako ne smije se ispustiti, nismo mi mislili generala Petkovića i generala Matića, koji su dolje, tu ih nema, prema tome, odakle, što je to, i održati sastanak sa Rosom, ali to ti, jer očito tu nešto ne štima, tu puca. Prema tome, sa Rosom i sa njegovim užim stožerom, HVO-om, kakva je situacija i kakva im pomoć treba, otići dolje i da budu odgovorni za provedbu operacije, znači, da li se može dovršiti ta operacija. Znači, nije mi jasno, ako oni imaju snabdijevanje od Travnika prema dolje, znači zašto…
ŠUŠAK: Predsjedniče, oni idu na ovo presijecanje komunikacija, spajanje Kiseljaka i Busovače, i ta akcija ne ide tako brzo, ali ide, pomak je svaki dan, nekoliko kilometara i to je taj put.
TUĐMAN: Znači, dati jasnu zadaću ono što Muslimani imaju svoj cilj, osvajanje svega, Busovača, Kiseljak, do Prozora i produžetak ofenzive poslije južno od Mostara, znači, dovršiti tu operaciju oko Gornjeg Vakufa i spriječiti ovo. Da li su svjesni toga itd. (…)
- Razgovor nastavljen za kartom -
ŠUŠAK: Ovdje je granica, ovdje su unutra, u brdima, u klisuri, i oni idu na… da pređu s ove strane i onda je Jablanica odsječena i Drežnica, moraju se predati. Ali, oni se gore tuku, predsjedniče, gore prema Vakufu, a ovdje su Muslimani u brdima, ovdje i nema ih puno, ali je veliki teritorij, velike snage angažirane i Muslimani više nemaju dotoka prema Mostaru, cesta je odsječena i nema opasnosti… Za most nema problema.
TUĐMAN: I most i ovo sliči na provokaciju, na kompromitaciju Hrvatske. (…)
BOBETKO: Samo ako se ne pristupi odmah koordiniranju jačih snaga, za zaposjedanje prostora nema snaga jer nemate ljudi, snage, budite svjesni toga.
TUĐMAN: Što to govoriš, pa ti imaš zadaću da ih stvoriš. Ja sam rekao, sada da date dobrovoljce, a ako će trebati, da ćemo i sa redovnim vojnim snagama, ali sa redovnim onda (kada) naredim, a sada sa dobrovoljcima, a pripremiti i redovne.
--------------------------------------------------------------------------------
U Herceg-Bosni rješavamo granice hrvatske države
Sastanak između Franje Tuđmana, Janka Bobetka, Imre Agotića, Josipa Lucića i Gojka Šuška u Predsjedničkim dvorima 22. oktobra 1993.
TUĐMAN: Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena, i koliko sam ja čuo, koliko smo mi pružali pomoć, ali ima i stanovitih pritužbi, sa tog ratišta, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoći s naše strane. Pa bih želio da čujem s vaše strane, šta je do sada učinjeno i da se dogovorimo dalje (...) Opća politička situacija je takva da danas i rijetko tko od međunarodnih čimbenika računa da će se ta Unija Bosne i Hercegovine održati. Još je drže kao rješenje, ali, manje-više, traži se rješenje u razlazu te unije. S druge strane, koliko god smo mi sa Muslimanima, sa Izetbegovićem sklopili sporazum, i javni i tajni - da treba ostvariti suradnju između Muslimana i Hrvata - toliko se te operacije s njihove strane još uvijek nastavljaju. A, mi zbog strateških razloga trebamo ići na taj sporazum s njima. Ali, isto tako i osigurati, znači, strateške interese Hrvatske, što se tiče teritorija. Mi smo sa Izetbegovićem, razumije se ovo što govorim, ne treba spominjati da je samo za vas (…) postigli sporazum da se između muslimanske i hrvatske republike stvara tamo takvo prijateljstvo, da bi te dvije republike onda ušle, zapravo, u konfederaciju sa Hrvatskom. A, imamo i sa Abdićem sporazum, da, ako dođe do razlaza, odnosno kada dođe do razlaza, da ta zapadna Bosna je sastavni dio Hrvatske (…) Ali, s druge strane imati u vidu i to da u muslimanskom vodstvu ima onih koji bi nastavili ofenzivne operacije protiv nas, u Herceg-Bosni, to treba osujetiti (…) S tim da kažem da je do mene dolazilo ponekad da nije bilo dovoljno razumijevanja s naše strane i u pogledu streljiva i u pogledu angažiranja helikoptera.
BOBETKO: Kompletna Peta brigada, sa svojim sastavom, znači sa ovog fronta, vinkovačkoga, kompletno je, postepeno povučena i našla se na tom ratištu. To je oko 2.500 ljudi, plus sve topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo, osim dva-tri časnika. Njihov glavni zadatak bio je da na toj liniji gore, kod Gornjeg Vakufa, gdje i sada drže položaj u samom gradu, usljed, to je gotovo sada negdje tri mjeseca, oni su dio snaga izvukli radi odmora. Još je ostala jedna ojačana bojna, negdje oko 700 ljudi, sa svim topništvom i oklopom u širem prostoru Gornjeg Vakufa. Očito da i idućih deset dana, da će trebati razmišljati o dovlačenju novih snaga, na liniji dobrovoljnosti, da se oni zamijene, jer ljudi ne mogu toliko izdržati (...) Ja sam prekjučer razgovarao sa Toletom (Žarkom, op. pr.) u Dubrovniku i on je tražio da se sastane, rekao sam da ću biti tamo i da dođe, da je jedan presjek situacije koji počinje od toga da su snage zamorene, što je točno, i da za sada on smatra da oni nemaju, mislim Muslimani, nekih friških snaga za neke protuudare, što ne treba potcjenjivati, mora biti pripremljen. Dalje, dobrovoljci iz prve i druge brigade koji su se javili, oni su sada na položaju južno od Mostara, na položajima prema Blagaju, i jedna grupa koju je vodio pukovnik Horvat, ona se - jedan dio je ostao, drugi dio se raspao (…) to je bilo neorganizirano (...) Međutim, Peta brigada je svoj zadatak, po mom mišljenju, jako dobro učinila i radila (…)
TUĐMAN: Pod čijim zapovjedništvom je bila Peta brigada tamo?
BOBETKO: Bio je Kapular (…) Ima svojih prilika i neprilika, tako da mislite u smislu zapovijedanja jedan od dosta ozbiljnih problema (…) Što se tiče streljiva, to je toliko precizno organizirano da je glavni dotur municije išao iz Ploča, direktno prema Mostaru, iste noći kada je naručen. I general Marinović je od mene dobio ne samo zadatak nego i sva ovlaštenja, i neka postepeno popunjavamo taj front, jer je to najbliži, najkraći, nemam prevoza velikog, tako da je on sa svog fronta smo skinuli bateriju topova 122, minobacače, mine, municiju, dakle sva streljiva koja su tražena, dakle u najkraćem roku, to je funkcioniralo, može se reći, odlično (...) Dalje, za municiju težih kalibara, 130, u tri navrata su pošiljke i narudžbe koje su date odmah bile upućivane prioritetno i točno ka liniji fronta (…) To je i prekjučer jedan čitav teret otišao, ide odavde, težeg kalibra, 130, 105, 120, a sa onog fronta ide sva druga municija, tako da, jasno, troši se (…) Dakle, sa slavonskog osjetljivog prostora smo izvukli Treću i Petu brigadu (…) sa ovim smo učinili jako puno u stabilizaciji fronta Vakuf i Mostar.
AGOTIĆ: Što se zrakoplovstva tiče i njegove uloge u ovim zadacima, ja vam samo mogu reći da smo mi, što se Bosne cijele tiče, u toku prošle godine, do momenta dok je zabranjeno letenje bilo za zapadnu Bosnu, izvršili 190 letova, sve noću, prevezli 450 osoba i 87 tona. Što se Herceg-Bosne tiče, u toku 1993, realizirano je 105 letova, prevezeno je 700 ranjenika, plus oko 1.300 drugih osoba i 50 tona tereta. To je išlo sve po zahtjevu HVO-a (…) Zrakoplovna podrška, u smislu upotrebe helikoptera, HRZ je potpuno neorganizirano, sa naše strane. Zbog toga što svi ti zahtjevi od njih dolaze nekakvim, ako se ja mogu usuditi reći, neredovnim putovima. Tu linija zapovijedanja Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom i Hrvatskom vojskom uopće nije poštovana. Sve to ide, manje-više, preko ureda gospodina ministra ili direktno od Tole Žarka, ili od ljudi iz Glavnog stožera HVO-a, prema mješovitoj zrakoplovnoj eskadrili u Divuljama, koju su oni nekako smatrali i smatraju eskadrilom koja je zadužena za njih (…) Mislim da bi trebalo formirati jednu postrojbu iz redova Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koja bi se sa helikopterima HVO-a ili našim helikopterima bazirala na prostoru Hrvatske zajednice Herceg-Bosna (…) Vi znate da niste imali primjedbi na HRZ da je letjelo bez najave u Herceg-Bosnu (…) Izvrsno bi bilo da mi uputimo jednog časnika tamo ili da oni upute jednog časnika kod nas, na neko od mjesta, može i na istureno zapovjedno mjesto, recimo u Splitu, koji bi koordinirao upotrebu helikoptera. Dešava nam se situacija da mi uputimo helikopter u Kiseljak, Novu Bilu ili ovo sada kada je bilo izvlačenje ranjenika - imali smo situaciju da je izvršena promjena posade od naše strane, i kada su došli tamo, ovi su počeli ulaziti, ranjenici, u helikopter, i ovom članu posade, našem, svako daje po sto maraka. On se začudio, on je sada prvi puta došao i začudio se šta je to sada. Znači, ove prethodne posade koje su išle, oni su im naplaćivali, neki, te letove, što je, po mome shvaćanju, apsolutno nedozvoljeno.
LUCIĆ: Nakon što ste nam izdali zapovijed ovdje da poduzmemo sve što je moguće u vezi pripremanja dobrovoljaca, ja sam obavio razgovore na nivou zagrebačke operativne zone, na nivou osječkog zbornog područja, u prostoru Istre i u stožeru. Sve ljude koje sam poznavao, koji su imali neke dodirne veze sa Hercegovinom, porijeklom ili ostalo. Organizirane su dobrovoljačke formacije i pretežno zapovjednih struktura nižih, koje su otišle dolje. To je drugi ili treći put kako ja pripremam dobrovoljce po različitim osnovama za taj prostor, međutim, moram reći isto jednu stvar: mi nikada nemamo nikakvu pismenu uputu i veoma je teško tim ljudima poslije uzvratiti (…) Imam i pismenu izjavu jednoga, jer sam tražio da mi napiše pismenu izjavu, nisu prihvaćeni u onom smislu kako su očekivali, ne da ih se dobro dočeka, nego da ih se organizirano dočeka, da znaju gdje će biti upotrijebljeni, da znaju što će raditi. Nakon nekog vremena, u prosjeku nakon mjesec dana, ja mislim da se 50 posto ljudi vratilo. Jer, oni su rekli, pazite, to su ljudi koji su ratovali dugo, dvije godine. I ja moram istaći nekolicinu ljudi, recimo Andabak, Miličević, Kožul, ja mislim da je 90 pripadnika Prve brigade, šta ja znam, otišlo, i još uvijek borave dolje, već su mjesecima dolje (…) Moram reći da ćemo sve manje dobrovoljaca pronalaziti za taj prostor (…) Jedan od razloga je, reći ću vam - ja ću reći ono što ljudi govore - mislim da je i sada u jednoj analizi utvrđeno da u, od 100 dobrovoljaca, 22 su bili ljudi porijeklom iz Hercegovine. Po svim postrojbama Hrvatske vojske ima značajan broj ljudi koji su porijeklom ili su rođeni Hercegovci. Međutim, niti oni nisu zainteresirani da idu više dolje, nisu zainteresirani (…) Izgleda da su novcem razoreni međuljudski odnosi.
AGOTIĆ: Mi bi željeli zapovijed u tom smislu, kako i šta. Ja sam danas uputio, danas je moj načelnik stožera, brigadir Čuletić, u Glavnom stožeru kod gospodina Brune Stojića i zapovjednik, načelnik stožera zrakoplovne baze, da probamo s njima koordinirati, da vidimo, dogovorimo se u čemu su problemi u zrakoplovnom pogledu i što im možemo pružiti u tom pogledu. Mislim da će poslije toga po vašoj zapovijedi, izričito i za to, do sada smo svu pomoć nekako stidljivo pružali, sve smo to onako, znate, iskreno vam kažem, od mene Dunja zahtijeva da šaljem helikopter u Kiseljak, u Novu Bilu, a gospođica Dunja, recite mi, ne, ne, hitno, ranjeni su, a što da ja kažem, neću? Ja molim samo da ide sve linijom zapovijedanja, time ćemo efikasniji biti (…) Časnik sigurnosti HVO-a dolazi na aerodrom Divulje i traži ljude koji će letjeti za Herceg-Bosnu, ja ne znam točno kolike tarife, ali iz džepa vadi marke, plaća. To je jako pogubno po moral ljudi. On je pripadnik HVO-a.
ŠUŠAK: Vas moj šef kabineta zove, vi kažete da trebate od nekoga drugog zapovijedi. Ja sam razgovarao sa generalom, ja ne znam šta treba napraviti. Vi ste u Ministarstvu obrane, gospodine generale. Ali, vi to ne shvaćate, od kada vas ja poznam, i tu je bit problema. Gospodine generale, nikada Peta brigada nije bila sva u Hercegovini, nikada više od tisuću ljudi iz Pete brigade, vi govorite 2.500 ljudi; 2.500 broji brigada. Nikada nije bila angažirana, ona je bila pet mjeseci angažirana na Zemuniku dolje, i ona je prebačena u Hercegovinu, već umorni ljudi. Nikada više, sada ima oko 700, nikada više od tisuću ljudi nije bilo iz Pete brigade tamo, nije moguće bilo.
BOBETKO: Kompletna Peta brigada, ministre…
ŠUŠAK: Gospodine generale, dozvolite, ja vama nisam uskakao u riječ. Vi ste i jutros Kapulinu naredili da povuče brigadu.
BOBETKO: Nije točno, nije točno.
ŠUŠAK: Generale, ja bih volio da jedanput mi i zapovjednike brigada saslušamo, i njihovu verziju, jer on je kod mene zvao, pa je išao kod vas, nazad. Pa ste mu vi rekli da ćete vi to kod Predsjednika večeras riješiti.
BOBETKO: Ja bih molio, budući se sa mnom razgovara, ravnopravno i otvoreno, i da me se ne optužuje.
ŠUŠAK: Stalno me se optužuje (…) Nijedan tenk - 12 tenkova je gore upućeno, baterije topova, municija. Dakle, sve što ima brigada je prevučeno i to je spasilo situaciju dolje u dolini Neretve (...)
TUĐMAN: Čujem, bilo je po ministarstvu, po stožeru, pa do dolje, kaže daje se za Hercegovinu, od odgovornih ljudi, od generala pa do časnika tamo. Čim se tako pristupa, znači onda to nije u redu, onda je riječ o neshvaćanju da je to od strateške važnosti ne samo za sadašnjost nego i za budućnost hrvatske države (…) Bez obzira što smo bili u toj delikatnoj situaciji da se izravno ne angažiramo, ipak taj svijet zna da smo tamo prisutni, pa ne navaljuju drvljem i kamenjem na nas zbog toga koliko zbog onoga što se desilo u gospićkoj operaciji, u razaranju onih sela srpskih tamo (…) Opća situacija, opet - kao što znate, ovi Srbi u tim, od Knina do Baranje su međusobno u razračunavanju (…) ne mogu poduzeti nikakve veće ofenzivne operacije, ipak, bez odobrenja Beograda. A Beograd je, isto tako, u takvoj situaciji da bi želio zapravo primirje, i izlazak iz te teške situacije u kojoj se nalazi, ekonomskoj, i sankcijama i to. Abdić je bio sa Miloševićem i Karadžićem i oni su se složili da mu, da su oni za to da mu se odobre komunikacije prema Karlovcu i prema Turnju gore. Tako da to sve skupa govori (…) da se pametno angažiramo u BiH (…) I što ste, napalm-bombe, nekakve praskalice, da se tamo upotrijebi, s kojima ste bili zastrašili i još jugo-armiju i kasnije neke Muslimane. Nešto smislite, to bi nam bilo veoma važno. Među nama rečeno, slušajte, čak su i ovi evropski pregovarači očekivali da ćemo mi taj problem riješiti.
--------------------------------------------------------------------------------
Uključiti i preseljenje pučanstva
Sastanak u vili "Dalmacija", sa Jadrankom Prlićem, Matom Bobanom, Slobodanom Praljkom i Milivojem Petkovićem, održan 5. novembra 1993.
--------------------------------------------------------------------------------
TUĐMAN: Ja sam dao inicijativu za ovaj sastanak zbog momentalne, rekao bih i kritične situacije, i u vas u Herceg-Bosni, odnosno u cijeloj Bosni i Hercegovini, i u svezi s tim zbog veoma negativnog utjecaja na Hrvatsku nakon događaja oko Stupnog Dola. Pored tih neposrednih pitanja, jasno, bitno je i pitanje strateških političkih interesa Hrvatske u svezi sa takvim držanjem Muslimana i događajima, kojima smo svjedoci sada (…) Vi znate, vjerojatno je i većina bila na sastancima kod mene u Zagrebu, kada sam ja preporučivao da idemo u Bosni i Hercegovini na referendum za samostalnost Bosne, upravo zbog cjeline interesa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. I zbog toga da to ne bi imalo negativne utjecaje, da li za podjelu, pa da onda to ima i negativnog utjecaja u tom smislu da i međunarodna zajednica prihvati, odnosno neki u međunarodnoj zajednici prihvate, onda ako smo za podjelu Bosne, da prihvati onda i zahtjeve Srba u Krajini, da se odvoje od Hrvatske (…) Da bismo zaštitili interese hrvatskog naroda, išli smo (…) na sporazum sa Muslimanima, da se muslimanska republika i hrvatska republika, u okviru unije, vežu što tješnje, da njihove konfederacije sa hrvatskom državom. I, budući da vjerojatno svi ne znate, pa ću vam onda pročitati sporazum koji smo u Beču, tajni sporazum koji nije objavljen (…), potpisali. "Predsjednik Hrvatske i predsjednik Predsjedništva Bosne suglasni su da se odnosi između bosansko-muslimanske republike i hrvatske republike, u okviru Unije Bosne i Hercegovine, razvijaju na svim područjima s ciljem stvaranja zajedničke države, koja će istodobno stupiti u konfederalni odnos sa Republikom Hrvatskom" (…) Osim mene, uz hrvatsku delegaciju je bio Šarinić, Žužul, Biščević. Uz Aliju Izetbegovića, to je potpisao Haris Silajdžić i Komšić (…) Evo kakvo mi je pismo uputio nadbiskup vrhbosanski monsinjor Vinko Puljić 31. listopada: "Gospodine predsjedniče, osjećajući odgovornost pred Bogom i Katoličkom crkvom, želio bih vam uputiti nekoliko riječi kao najodgovornijem čovjeku među Hrvatima. Uz sve strahote koje smo mi Hrvati u Bosni i Hercegovini proživjeli i još uvijek proživljavamo, ne vidim kuda sve vode ovakva ratna zbivanja. Budući da se nalazim u nemogućnosti kretanja po svojoj nadbiskupiji, ipak nastojim pratiti što se događa na terenu moje (nadbiskupije, op. pr.). Dobivši neke informacije od izvora, kojima nemam razloga ne pokloniti svoje povjerenje, želim ih pred vas iznijeti očekujući mjerodavnu zaštitu našeg življa. Tu informaciju posebno želim iznijeti zato što je ona dospjela i u ruke nekim međunarodnim čimbenicima (...) Navodno je i jedan općinski zapovjednik iz srednje Bosne, vrativši se s puta iz Gruda, izjavio: 'Mi imamo sklopljen ugovor sa srpskom stranom. Oni će HVO-u pružiti pomoć očistiti krajeve koje kontroliramo te će nam Srbi omogućiti iseliti Hrvate iz Kiseljaka, Kreševa, Vareša, Viteza i Busovače, a mi ćemo te predjele predati četnicima. Naši i srpski šefovi su se dogovorili ove predjele tako riješiti'. Na upit zašto se žrtvuju toliki momci koji se bore, navodno je odgovorio: 'Moramo izazvati Muslimane da nas potjeraju odavde. Taj zadatak sam dobio.' (…) Ne bih ovim izjavama davao preveliku važnost da mi vjernici ne poručuju kako je u njih upao strah, ne samo od neprijateljskih snaga nego i od pojedinih siledžija HVO-a. Zbunjen sam ovim vijestima, pogotovo zato što mi živimo na takvim prostorima da iskihavamo mnoge čudne poteze HVO-a (…) Oni stalno tvrde kako im stižu takvi nalozi. Osjećamo se žrtvovanima i to osuđenima na smrt (…) Načelne izjave da će HVO zaštititi svakog Hrvata postaju već smiješne, ali su, nažalost, tragične. Molim vas da nam HVO dadne konkretne dokaze ili neka nam se kaže da ne mogu štititi nas ljude, pa ćemo makar znati na čemu smo. Puno je dokaza da se nas zaista želi istrijebiti iz ovih terena i Muslimanima se pruža prilika da to lako učine." (…) Dajmo danas razmotrimo političku i vojnu situaciju, sa zadaćom ovog sastanka da donesemo odluku da se netko zbog događaja na Stupnom Dolu ne samo smijeni sa dužnosti nego i stavi pred sud, da bismo s time mogli izaći pred međunarodnu javnost, jer, kao što vidite, Muslimani se igraju, oni smjenjuju svoje zapovjednike koji su krivi itd. (…) Mi se moramo organizirati tako da u najmanju ruku obranimo onu crtu koju smo kako-tako uspjeli dobiti odobrenje za nju i na međunarodnoj konferenciji, znali Novi Travnik, Vitez i Busovača. I isto tako smo rekli, trebali bismo ovladati, po mom mišljenju, iz strateških razloga čitavim pravcem Prozor, Uskoplje, Bugojno, Jajce, i ne dopustiti, znači, ofenzivne namjere Muslimana da prodru južno od Mostara.
BOBAN: (…) Ja sam ovih dana dobio, isto tako, informaciju, jednu, ponovno od biskupa Komarice, u kojoj upravo govori onako kao što ste vi kazali. A njegova čestitka za proglašenje Hrvatske Republike Herceg-Bosne je u biti jedna lijepa poema hrvatskoj borbi i slobodi hrvatskog naroda. Otprilike je kazao: "Ako ne mognemo drukčije, onda vaša zapovijed da ostanemo, ostat ćemo do zadnjeg. A vaša zapovijed da idemo, ići ćemo tamo gdje nam kažete da idemo" (…)
PRLIĆ: (…) Mislim da je ova čitava situacija i ovaj čitav rat pokazao da apsolutno nije sporna politička ideja s kojom je hrvatski narod ušao u obranu Bosne i Hercegovine, da su rijetki oni koji smatraju i misle drugačije. Ja samo smatram da je osnovni problem operacionalizacija te ideje, dakle, na koji način mi ideju operacionaliziramo u praksi i kroz zaštitu prostora i kroz uspostavu vlasti i kroz sve one bitne funkcije koje znače autohtonost i suverenost jednog naroda. (…) Mi rezultate imamo i ne treba se negativistički postaviti prema onome što je urađeno do sada kada je riječ o obrani i kada je riječ o vojnom ustroju (…) Dakle, u jednom otvorenom razgovoru mi moramo da vidimo, ja sam ekonomista i gledam da li smo mi rentabilna investicija Hrvatske, imajući u vidu sve što je uloženo kroz oružje i na ostale stvari, i mislim da u tom pogledu ćemo morati da predložimo varijante potpunijeg približavanja. One treba da dobiju politički svoj placet, naći ćemo tehničke varijante, jer mi imamo (…) uglavnom rashodnu stavku (…) Mislim da u ovom trenutku je neophodna vojna pobjeda da se povrati i situacija i raspoloženje, mislim da je to jasno i to ne treba uopće obrazlagati. Da li je to Mostar, da li je to Vakuf ili ova akcija koja se gore planira, spajanje Kiseljaka sa Busovačom. Mi se moramo približavati zaokruženju teritorije. Mi smo kao Vlada proljetos utvrđivali i prijedloge i zaključke, čak i o preseljenju određenih brigada sa nekih područja koje bi uključivalo i preseljenje pučanstva sa tih područja i njegovo koncentriranje na određenim pravcima za koje smatramo da mogu postati i ostati hrvatski prostori. Dakle, željeli bismo to isključivo pragmatično gledano. Ja znam da jeste nastojanje da svaki Hrvat ostane da živi gdje jeste. Ali, postoji pragmatika, postoji koncentracija snaga, postoji sve ostalo (…) Što se tiče odnosa sa ove druge dvije strane, ja sam sutra u Velikoj Kladuši, ako Bog da, na razgovorima sa ove dvije strane. Mi sa Srbima moramo igrati igru zbog ovih enklava, jer je to jedini način da ih uopće održimo u životu, i da im omogućimo i vojnu snagu kako bi se zaštitili od Muslimana (…) Bez lomljenja kičme Armije Bosne i Hercegovine na pravcu srednje Bosne, smatram da se teško može očekivati bilo kakvo posebno rješenje sa ovom dominantnom grupacijom kod Muslimana, na čelu sa Alijom Izetbegovićem. Toliko, predsjedniče.
PRALJAK: Misao Hrvatske zajednice Herceg-Bosne tražila je snažniju centralizaciju svih struktura civilne vlasti, koja nije napravljena. Sama ideja nije operacionalizirana, labavo je država ispuštena iz ruku. Ekipiranost je loša, gubitak sposobnih ljudi još gori (…) Vojna situacija danas jest, s jedne strane, pristojna, jer je slomljena muslimanska ofenziva koja je išla od Vakufa prema Mostaru, sa svim izjavama da će doći do Ploča, pa proširiti malo lijevo, malo desno. U Vakufu ta ofenziva je trajala dobrih mjesec dana jug Mostara, Vakuf, da odsijeku Prozor itd. Na tim prostorima ona je zaustavljena i slomljena, međutim, ostaje prostor ovih enklava koje smo ranije izgubili, a izgubili smo, predsjedniče, Fojnicu (…) Ista situacija dogodila se u Bugojnu (…), tako je ista situacija bila u Travniku, gdje su isto tako civilne strukture najčešće, jednostavno, kao i u Varešu, to je skupina lopova koja je trgovala, ona nije tražila svoje mjesto, nego je to trgovalo gore, preprodavalo, bogatilo se; Pečirović, koji je zatvoren, po mom dubokom uvjerenju, skupa sa cijelom ekipom, trebao je biti strijeljan (…) Mogućnosti su da se za sedam dana počne ofenziva na Vakuf sa relativno velikom izvjesnošću da se uspije. Isto tako, ofenziva prema jugu Mostara sa Blagajem, pa negdje prema Bugojnu do Granačice, da dalje, mislim da sa postojećim snagama (…) ne bi moglo ići (…) Problem enklava Kiseljak i Vareš sada je relativno pristojan, zbog toga što su gore jednostavno jedinice kvalitetne i dobre (…) Ostaje problem da cijelo snabdijevanje gore, cijelu logistiku, vršimo preko srpskih teritorija trgovinom nafte za oružje i zajedničkim planiranjem nekih akcija gdje Srbi, naravno, ne daju ljude (…) Vojna situacija u Žepču je dobra iz jednostavnog razloga što je ta brigada, kao i njeno političko vodstvo od početka imalo kristalno jasne stavove, tako se ponašalo i nanijelo je velike gubitke (…) Međutim, dolazi zima, teritorij je dosta velik, srpska vojska je sve slabija, tako da smo mi u nekoliko navrata, gore su ljudi morali vraćati teritorije koji su Srbi izgubili od Muslimana (…) Pomoć Hrvatske trebala bi, po mom dubokom uvjerenju, biti u brzom ubacivanju nekih jedinica za jednu akciju na sedam dana i poslije toga preko noći izvlačenje (…) Još samo jednu rečenicu da kažem. Gledajući Srbe, koje održava, između ostalog, scenografija, oni imaju tri svoje televizije, oni imaju svoje ministre inostranih poslova, oni imaju svoje skupštine, oni jednostavno izgledaju na nešto, bez obzira koliko je tu unutra šuplje. Isto tako se događa i sa Muslimanima. Treba vidjeti kako oni tamo onu vladu postroje, kakvi su to smokinzi, kravate itd. Mi smo u tom pogledu, gospodine predsjedniče, sve više počeli ličiti, ukupno, zajedno, svi skupa, na zemljoradničku zadrugu. To nije dopustivo, i u tom pogledu treba promijeniti cjelokupnu scenografiju ove države koja se zove Hrvatska Republika Herceg-Bosna.
PETKOVIĆ: Gospodine predsjedniče, ja sam imao tu sreću, ili, da kažem sada, nesreću, da sam u vrijeme događanja u Stupnom Dolu bio u Kiseljaku. Znači, na osnovu naših planova i dogovora, ja sam pripremao postrojbe u Kiseljaku za ofenzivna djelovanja Kiseljaka prema Busovači. Nije točno da su borbe počele 23., napadom HVO-a, na Stupni Do. Devetnaestog su već počele borbe u selu Kopjari, i pad sela Kopjari, pad objekta Lješnica i dolazak muslimanskih snaga, odnosno povezivanje sa snagama u Stupnom Dolu. Zbog takve situacije, i paničnog zahtjeva zapovjednika brigade Bobovac, 21. navečer, oko 23:00 sata, gospodin Ivica Rajić, koji je zapovjednik Operativne grupe dva, pod koju potpada i Vareš, i ja, donijeli smo odluku da se intervenira snagama iz Kiseljaka. Upućeno je 210 vojnika na čelu sa zapovjednikom operativne grupe Ivicom Rajićem i sa još šest do sedam časnika iz brigade "Ban Josip Jelačić", Kiseljak. Nakon jedan dan pripreme, 23. je otpočela akcija snaga Hrvatskog vijeća obrane, i izvješće, koje sam ja dobio navečer, glasilo je: "Ovladali smo Stupnim Dolom, vršimo pripreme i sređujemo crte obrane oko Vareša."
TUĐMAN: A tko je zapovijedao akcijom za Stupni Do?
PETKOVIĆ: Akcijama, Ivica Rajić je odveo vojsku u Vareš, a zapovijedali su zapovjednici, to su jedinice posebne namjene iz Kiseljaka, sto ljudi iz Kaknja koji su bili u Kiseljaku, koji su se uputili. Zna se svako ime i prezime, tko je išao i tko je zapovijedao, ljudi su povedeni gore (…) Gospodin Špiro, to je jedan Travničanin (…), mi je kazao da je akcija trajala otprilike četiri sata, da su ih tražili na predaju, ali da se nisu htjeli predati. U tom trenutku ginu dvojica ljudi, 11 je ranjeno. To se sve dešava u pola sata, po njegovom iskazu, i tada je krenula akcija i, praktično, spaljeno je sve pred sobom. Broj stradalih ni do danas se ne zna. Tvrdio je da je to 47 ljudi. Kasnije se taj broj kretao oko 80, a tih 47 su bili uniformirani ljudi, znači pripadnici Armije Bosne i Hercegovine. Dvadeset i šestog sam napisao zapovijed da se vrši istražni postupak zbog situacije koja je nastala u Stupnom Dolu. Dao sam rok do 15. 11. da mi se dostavi kompletan materijal. Ja sam napustio Kiseljak. Ivica Rajić još u to vrijeme nije se vratio iz Vareša, tako da informaciju od njega nemam, pravu.
TUĐMAN: Vjerojatno u ovoj situaciji, kada su Muslimani učinili to da istjeraju pučanstvo iz Kaknja, iz Vareša, vjerojatno bismo praktički mogli (…) ići na povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, a onda da vidimo da li možemo, znači, održati i tu liniju (…) Treba se orijentirati na to, kao i na zauzimanje Uskoplja, jer i zbog povezanosti sa Novim Travnikom i Vitezom, i povezano, znači, sa Bugojnom, treba pod svaku cijenu (…) Ne treba ići na, sada momentalno, iz političkih i vojnih razloga, na operaciju kod Mostara (…) Meni su neki prijatelji izvana kazali, bilo bi u interesu hrvatske države i Zapada, itd. da se Srbima dopusti, ali da hrvatska republika ostane sa muslimanskom unijom (…) Ja sam rekao da to nije prihvatljivo (…), ali sam rekao, ali jesmo za, znači, kada se dopušta, osim toga, to je Alija Izetbegović potpisao sa Srbima da se Republika Srpska pripoji Srbiji, onda će se hrvatska republika normalno priključiti Hrvatskoj, ali smo za to, u svakom slučaju, da ta samostalna muslimanska, bosanska republika, jer se Izetbegović već sporazumio da se na nju prenesu prava u Ujedinjenim narodima, da sa tom i takvom muslimanskom republikom mi sklopimo savez prijateljstva, pa čak i zajedničke obrane, zbog toga da je ne bismo prepustili srpskoj strani, razumijete?
I nisu Bosnjaci danas kao i prije rata vecina u Jajcu zbog bojovnika vec uprkos njima. 
