WipeOut wrote:Chischo wrote:Sta radite kada ste nezaposleni?
Kako se to odrazava na vase zdravlje, samopouzdanje i na odnose sa ljudima?
Izlazite li i radite li stvari koje rade ostali mladi (izlasci vikendom, ganjanje cura/momaka, itd...)?
Pocinjem da pisem post jedno deseti put,pa sve izbrisem jer je plaho negativan,ali kako god obrnem okrenem mislim da ovdje mora da bude mnoooooogo kuknjave,mnogo nezadovoljstva....
U maju je bila godina dana kako sam na birou i ovo sjedenje kod kuce mi je mnogo tesko palo.Postala sam depresivna,razdrazljiva,nezadovoljna i ono sto je najgore postala sam beskorisna masa.Dok sam studirala barem znala sam,polazem ispite,micem se s mjesta,nesto se desava,ali ovo sad mi je katastrofa.I sad mi se desava nesto,raste mi broj postova i to je otprilike nacin na koji provodim vecinu vremena.Mislim da kvalitetno propadam.Ali najteze mi pada sto mislim da sam se precijenila.A jos mi teze pada sto sam neke druge podcijenila. Iskreno ,ne boli me uspjeh drugi ljudi,mene boli moj neuspjeh koji ne znam kako da promijenim.
Udata sam,i non stop imam posla po kuci pa se tako nekako zanimam,2-3 sata,ali to je posao koji ionako bih radila,a ne ovako da gledam jesu li mi kasike pod bocu poredane,case sve,tanjiri

,a onda svaki drugi dan kada brisem prasinu,pa i sa one diplome dodje mi da vrisitm od muke.Pitam se kada ce mi doci trenutak da se i sama prestanem smatrati osoba sa diplomom pa da idem za poslom,u dnevnicu ?!Vjerovatno kad muka natjera,eto nije jos hvala Bogu na tome.
Chischo wrote:
Kako se to odrazava na vase zdravlje, samopouzdanje i na odnose sa ljudima?
Odrazava se tako da mislim da imam neku bolest,ako ne fizicku onda sigurno psihicku,nisam strucnjak ali mislim da ove crne misli su povezane sa depresijom.Nazalost ali haman ja nisam borac nikakav,ali ja stvarno ne vidim nacina da se borim.Najgore je boriti se sam sa sobom...Ko to uspije da pobijedi sam sebe,e svaka mu cast.Ja nisam od tih.
KAko se odrazva na samopouzdanje?Kakvo samopouzdanje???Stvarno mi je tesko da se borim sa cinjenicom da nisam u stanju da zaradim sebi za kafu (eto sad ne spominjem neke vece troskove) i da za ovo godinu dana sto sam na bioru sam zaradila oko 100 km.Jadni i bijedni moji pokusaji zarade.
Ljude maksimalno izbjegavam,a oni sto rade izbjegavaju mene

,mislim nemaju ljudi vremena sto je i normalno.Imam par drugarica koje isto ne rade,i svaki nas sastanak je poceo da bude isti,prvo kuknjave zbog posla,onda mastanja sta bi kupile od prve plate,dal odjecu,dal sminku,dal obucu i onda povratak u surovu relanost kada nas zadesi spica u 16 h i vidimo sve ljude kako idu s posla pa se ubedacimo pravo,ali ovaj put zajedno pa je lakse

.
Strasno sam razocarana ....u sve,od drzave do sebe
I ima stvarno dana kada bih od neke muke pucala po ljudima,ali iz koze se ne moze i tako je.Gdje si tu si.
Za posao se ne nadam,odbijenica sto usmenih sto pismenih imam, ihhhh skoro pa koliko i mjeseci koliko sam na birou.
Na sve ovo ja zaboravim na momente i ponadam se nekom hajru od one moje diplome,a kad se vrnem u realnost ....opet sve ispocetka sa crnim mislima

Ako ti se ne bude svidjelo ovo što ću ti napisati, slobodno zanemari i nikom ništa.
Dakle, ovo što si napisala je preveliko očajavanje za nekoga ko je samo godinu bez posla. Ne kudim te za to, nego pretjeruješ na svoju štetu. Ode ti zdravlje a bez potrebe. Da pojasnim: nisi jedina bez posla. Ali je puno više onih koji su bez posla više godina.
Drugo, trebala bi sagledati svijet malo drukčije, ''odozgo'', ne samo iz svoje perspektive nezaposlene osobe. Sve shvaćaš osobno, to je vidljivo iz tvog posta. Sama sebe optužuješ za neuspjeh. Potpuno zanemaruješ činjenicu da nisu svi zaposleni sposobni i da je mnogo sposobnih među nezaposlenima. Zanemaruješ činjenicu da živiš u BiH, gdje se posao dobiva preko štele. I činjenicu da je danas globalna kriza i da svuda u svijetu milioni su bez posla. Gledala sam u nekoj emisiji kako Amerikanci ostaju bez posla, pa se srozaju dotle da moraju i kuću napustiti i preći u beskućnike. I svi oni djelovali su mi vedrije od tebe, a vjerovatno su prije toga bili imućniji od tebe i većine Bosanaca. Ne shvaćaju to osobno. Znaju šta je posrijedi, znaju da je svijet tako udešen da će neki uvijek biti bez posla.
To ti je moj savjet: prestani sve to oko svoje nezaposlenosti doživljavati tako tragično. Tragično bi bilo da nemaš čime hraniti djecu ili sebe, a to nije tako, kao što vidim. U mnogim porodicama u BiH radi samo jedno, a drugo ( nekad i treće ) ne mogu do posla. Prava drama je kad ne radi niko, a drugih primanja nema. Radi ti muž, ako sam dobro shvatila, a ti si trenutno domaćica. I ti sebe zoveš neuspješnom? Za tebe je uspješna samo žena od karijere, koja trči okolo sva važna a najčešće ne radi ništa značajnije od tebe? Sve pogrešno gledaš. Da, postoje ljudi koji će tebe manje cijeniti od takve poslovne žene. Ali, i oni drugi, npr. ja. Ti si za mene uspješna osoba. Završila si faks. Bravo. Imaš lijep brak? Bravo. Radiš po kući, glancaš? Bravo. Ništa ja neuspješno ne vidim kod tebe. Možemo govoriti o neuspješnom sistemu, ali neuspješni pojedinci jedva da postoje, to bi bili oni koji ni osnove ne mogu da obave a sve im servirano, imaju uslove za rad. Ti odlično radiš i radila si na faksu. Ti nikako ne možeš biti neuspješna. Izbij to sebi iz glave, čak i ako ostaneš nezaposlena duže od godine, i tada nećeš biti neuspješna.
Nemoj sebe procjenjivati po kapitalizmu i novcu. To su ublehe kojima će doći kraj. Sistem se već godinama urušava; jedan dan urušit će se potpuno. Ne nasjedaj na iluzije koje ti prezentuju mediji i ''špica'' kojom tabanaju nasmijani zaposleni. Tu vidiš kremu, zaposlene preko štela, dobro uhljebljene, a nesposobne kadrove administracije i politike, raznih ublehaških nevladinih organizacija, razne ufurane zvjezdice tipa OBN voditeljki koje su daleko od profesionalizma, na korzu nema koga nema da se vraća s posla. Ima i sposobnih, ali malo. Da ih je više, država bi bila sjajna, zar ne? Kod nas država ne funkcioniše dobro, neće biti da svi ti zaposleni rade sjajno i da su uspješni.
U državu trebaš biti razočarana, ali u sebe nemoj. Ozbiljno ti kažem, nezaposlenost te ne definiše. Ti si osoba koja želi da radi, a nema gdje, dakle, prisiljena si na nerad. A stvari idu ovako: elite prigrabe vlast, ljude prisile na rad, a uvijek postoji grupa nezaposlenih koji su tu da bismo u poslodavcima i poslu gledali bogove i pazili šta radimo, inače noga iz firme. Neki su prisiljeni na nerad. Žele biti dio sistema, ali im ne daju. I sad, jasno mi je da želiš zaraditi za život, ali zašto da zavidiš onima koji te ne žele u svom krugu, koji su ti možda čak i oteli tvoj hljeb iz ruke? Razgraniči to dvoje: jedno je rad a drugo prestiž jer si zaposlena. Maltene je postalo biti sramota nezaposlen, a zaposleni su kul i uspješni automatski, samo zato jer rade. To su gluposti. Uspješna u pravom smislu je šaka ljudi na svijetu, to su oni koji pokreću i mijenjaju svijet na polju tehnologije, nauke, medicine, astronomije. Većina ostalih naprosto radi neki običan posao, značajan samo za vlasnika kompanije i njegov profit, ne za globalnu zajednicu. Ako gledaš tako, ti jesi neuspješna, ali isto onoliko koliko bilo koji naš ministar, poslanik, tv voditeljka, PR, pravnik, učitelj itd. Neki ljudi prave uticaj na lokalnu zajednicu, ali neki prave više štete nego koristi. Danas većina radništva radi samo za osnovno preživljavanje, a jedini princip etike kod poslodavaca je isplativost, a ne neko opće dobro. I šta je tu tačno uspješno?

Ništa. Moj nauk mi kaže da je sistem neuspješan, dakle - i ljudi sami su neuspješni kada rmbaju za taj sistem.
Sve to oko uspjeha i neuspjeha je jako relativna stvar. Ono što nije relativno je tvoje zdravlje. Nemoj da dozvoliš da ovaj nakaradni svijet upravlja tvojim bivstvovanjem do te mjere da određuješ svoju vrijednost prema trenutnoj poziciji na skali zaposlenih. To zaista nema nikakve veze sa tobom. Pogotovo kod nas, da naglasim. Mi smo država gdje lopine sjede u fotelji a poštenjačine prebijaju kičmu radeći za 400 KM. I to ne incidentno - kod nas je to pravilo, samo sa rijetkim izuzecima.
Moguće je da si ( ili ćeš tek ) razvila depresiju. Ali, i time upravljaš ti. Dozvoljavaš sebi da te crnjače neke stvari koje jesu teške za podnijeti, besparica je uvijek teška, ali nisu kraj svijeta. Cinik u meni bi ti rekao: to i zaslužuješ. I ti i svi oni koji trpe sistem umjesto da ga idemo rušiti. Ono, ljudi su sageli glavu i trpe. Da si od takvih vidim po tvom postu koji agresiju i ljutnju usmjerava više na sebe, nego na prave krivce stanja u kome se nalazimo. I zato ti savjetujem da digneš glavu gore. Drugačije sagledaš stvari, a možda i da postaneš borbenija. Pogledaj malo druge nezaposlene, ima ih po 10 godina bez posla. Ima ih što nikad nisu radili u struci. Ima ih s faksom što rade u pekari itd. Ti imaš oko 25 godina, a imaš ljude od 35, 45 i čak i od 55 godina koji muku muče da nađu posao. Šta bi oni trebali, da pocrkaju od očaja? Realno, jedini ljudi na planeti koji drugačije doživljavaju rad i nezaposlenost su oni poput mene, po ubjeđenju anarhisti.
Anarhisti su spremni živjeti i s malo para, malo se žrtvovati za neke ciljeve i svoj lični osjećaj ponosa i dostojanstva. Npr. meni je ispod časti raditi za one koji me izrabljuju. Želim raditi samo za sebe i tražim način da to ostvarim. Kada baš moram raditi za druge, zahtijevam mnogo, poštovanje, ne trpim da mi se dere i naređuje ( naravno, to je danas vrlo čudno, ali ponekad i naiđeš na poslodavce kojima više ti šefuješ nego oni tebi ). Ali ja nisam rob biroa, ili rob staža, ili karijere. Ne doživljavam svoj život jednoobrazno. Meni je potpuno ok. biti u neizvjesnosti, jer znam da smo prisiljeni živjeti tako. To je rizik života, a i cijena slobode. No, ja tu slobodu imam koliko god je moguće. Imam svoje životne pozive i misiju a posao i poziv nisu jedno te isto. Ja sam npr. odličan radnik ali ne namjeravam se takmičiti i trčati za karijerom, jer to nije smisao života. Posao je nešto što radiš da bi jeo. Pozivom se baviš svim srcem. Životni poziv mi znači. Nešto si naučila da bi imala šta jesti. Nema posla u struci? Nađi sebi drugu struku. A ako osjećaš da ti je struka istovremeno i životni poziv, tada strpljen spašen, ako nešto zaista voliš bićeš i dobra u tome kad tad, naći ćeš svoj put, npr. kroz samozapošljavanje.
Kada mi ne daju posao, ja to ne shvaćam lično. Nešto će se već naći da se nabavi osnovno. Mi shvaćamo svijet i svijet rada puno bolje od većine onih koji se nisu oslobodili okova indoktrinacije. I zapravo jedini spas od crnjačenja ( i crnčenja

) ti i jest da razmišljaš na ovaj način. Ne moraš biti praktikant niti čitati knjige o tome, ako ti se ne da. Ali, daj makar malo koriguj razmišljanje, tek toliko da sačuvaš samopouzdanje, zdrav razum i zdravlje. Ako nisi borbena nisi, šta ćeš. Ali i neborbena si potrebna u komadu svojoj djeci, mužu... Zato ti je moj savjet da prihvatiš neke od ovih stvari koje ti pišem ili sve, da svoje stanje sagledaš drukčije, realnije, neosobno. I nisu ovo samo floskule: zaista jest tako, iako je vrlo malo ljudi ( zbog posvemašnje indoktriniranosti ) svjesno nekih stvari.
Dalje, počni više cijeniti sebe kao domaćicu. Kažeš: kućni posao radila bih i da radim van kuće. Ali, onda bi trebala dijeliti te obaveze s mužem, ovako si njega oslobodila kućnog posla. I to je poziv nekim ženama - da budu domaćice. No, ti si se školovala i želiš imati svoj novac. Pa gledaj na to ovako: imaćeš ga, kad tad. To što sad ne radiš ne znači da nećeš nikad. A kad jednom budeš radila, trebaće ti i zdravlje, i samopouzdanje. Zato, ne gubi ih sad dok ne radiš, nego polako, dan za danom, bez nervoze. Sve je to privremeno.
Ti si školovana za neku učiteljicu / nastavnicu. U tom poslu utičeš na lokalnu zajednicu, ne radiš za gazdin profit. Ima i loših nastavnika, a ti nastoj da budeš toliko dobra da ćeš mjesto negdje sigurno naći. Budi gorljiv pedagog. Ako nikako ne ide, možeš davati privatne časove?
Sve u svemu, tvoj glavni problem nije nezaposlenost, nego što se toliko crnjačiš. Pobogu, nisi se rodila da budeš u radnom odnosu, nije to cilj života. Rad je samo sakupljanje sredstava za život. Svi na planeti treba da imaju pristup hrani i resursima, to pravo im je dato rođenjem, ali neki ljudi su iz svojih interesa odlučili da masama oduzmu to pravo i da upravljaju drugima. Tebe su izradili, kao i mnoge druge. Školujemo se da bismo radili, a kad se diplomira rada nema. Dakle, sistem te zeza, a ti dozvoljavaš da te još jednom zezne tako što očajavaš i zdravlje narušavaš. Po pravilu: Zezni me jednom - ti si kriv. Zezni me dvaput - ja sam kriva. Svoj odnos prema svojoj nezaposlenosti sama biraš. Kad si gladan, a dali su ti papir na kojem piše da si potrošio 16 godina života da ne bi bio gladan, tada pokažeš zube, a ne suze.
Sistem te zeznuo jednom, ne daj da te zezne dvaput. Nije važno kako dolaziš do novca. I ostali se snalaze, ljudi pokreću poslove, ili prihvate bilo šta. Ili shvate situaciju kakva jest i ne očajavaju. Upali logiku, ima li logike da si se ti školovala 8+4+4 (ili 3, ili 5 ) godina da bi došla do onoga što ti po prirodi svakako pripada, čak i bez škole, pa ti to uskratili i ti sad bijes okrećeš prema sebi? Nema logike. Zašto bježiš od tog prirodnog razmišljanja, zašto dozvoljavaš da vanjski faktori upravljaju tvojim mislima? Prihvati doktrinu da si dobra takva kakva jesi, da nisi gora od zaposlenih i biće sve ok., a kad dođe posao, nećeš biti ostarjela prije vremena i na leksilijumima.
Eto, ako ti je išta pomoglo, drago mi je, ali da bi shvatila iziđi malo iz ustaljenog obrasca razmišljanja, prestani razmišljati kao jadnica s Biroa a počni kao superžena koja će sama uzeti ono što joj, po najvećem od svih zakona, prirodnom zakonu, pripada. Šta ti katastrofalni Biro ima tražiti posao, stvori ga sama. A dok ga ne stvoriš, lagano, opušteno, ko šiša one koji se vraćaju s posla, vraćaju se, pa šta. Obični šljakeri kakve će pregaziti istorija, kakvih se za 100 godina niko neće sjećati, čije će napuhanosti ''uspjehom'' pokriti zaborav vremena, a uz to su vjerovatno i dobrano mobbing-ovani na poslu, stalno im se spava, samopouzdanje isto nisko ( jer im neko naređuje i kinji ih ), para nemaju za sve šta žele, od staža neće imati ništa ( PIO za 30 - 40 godina će se zvati JAO, Jadno Anoreksično Osiguranje, neće imati ni po 1 KM da isplate po penziću ), a ti ljudi uglavnom su face samo u svojim očima. Ne daj da te oni srozavaju, da učine da se osjećaš manje vrijednom. Oni tako liječe svoje komplekse jer njima šef serucka na poslu i ubija ih u pojam. Ne nasjedaj na folirante po bilo kom osnovu.
I radi šta bilo, kao što ti je
drekalica28 rekla, jer si takva osoba, vidiš i sama da ti je važno imati svoj dinar, radi šta bilo dok čekaš na ''pravi'' posao. Nije poniženje biti izdržavana osoba, ali očito je to tebi problem. Čeprkaj par mjeseci i iščeprkaj sebi ono što ti je najmanje ponižavajuće za tvoj nivo. Danas neki poslodavci i za sekretaricu ili prodavačicu traže ili žele osobu s faksom odn. širom naobrazbom. Tu je tvoja prilika, do boljih vremena.