#501 Re: Ide li Republika Srpska putem Republike Kosovo?
Posted: 26/07/2010 13:32
Naravno. Gdin Badinter mora da je plaho ponosan na nacin na koji su ga poslusali. Etnicko ciscenje + genocid, pod palicom ludjackog politicko-vojnog rukovodstva kojem se zadnjih 17 godina sudi zbog civilizacijskog doprinosa humanom ostvarivanju prava na samoopredjeljenje.Klodovik wrote:Šta se ima komentirati? Kad su u pitanju Srbi u BiH, mišljenje Badinterove komisije je i više nego ispoštovano.high_volume wrote:1.- Ako je ovo jedno od Mišljenja Badinterove komisije: "...konzistentnost teritorija i republičke granice ne mogu menjati bez njihove saglasnosti." , kako je bilo moguće priznanje granica Kosova?Real Khan wrote:...Sve je to na fonu mjerodavnog mišljenja Badinterove komisije za bivšu Jugoslaviju koja je na najprecizniji način razriješila sve "dileme" oko kojih se i dan-danas sporimo. ... Također je u tom Mišljenju demistificirano "pravo na samoopredjeljenje" na koje se velikosrpski agenti stalno pozivaju, ali na potpuno pogrešan način...
2.- Molim komentar ovog Mišljenja:
Mišljenje Batinterove komisije br. 2 od 11. januara 1992. - Pravo na samoopredeljenje
Predsednik Arbitražne komisije primio je 20. novembra 1991. godine pismo kojim se predsjedniik konferencije za mir u Jugoslaviji lord Karington obraća komisiji za mišljenje o slijedećem pitanju koje je postavila Republika Srbija:
»Da li srpsko stanovništvo iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao konstitutivan narod Jugoslavije uživa pravo na samoopredeljenje?«
Komisija se upoznala sa promemorijama, primjedbama i dokumentima koje su im dostavile republike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Slovenija, Srbija, Predsjediništvo SFRJ, »Skupština srpskog naroda iz Bosne i Hercegovine«.
1. Komisija smatra da u trenutnoj fazi razvoja međunarodno pravo ne precizira sve posljedice prava na samoopredjeljenje.
Ipak je utvrđeno da, ma kakve bile okolnosti, pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjena granica koje postoje u trenutku nezavisnosti (uti possidetis juris), osim u slučaju da se zainteresovane države suprotno dogovore.
2. Ukoliko u okviru jedne države postoji jedna ili više konstitutivnih grupa, jedna ili više etničkih, vjerskih, jezičkih zajednica, ove grupe imaju, u skladu sa međunarodnim pravom, pravo na priznavanje njihovog identiteta.
Kako je Komisija istakla u svom mišljenju br. 1. od 29. novembra 1991. godine, koje je objavljeno 7. decembra, u skladu sa normama koje sada predstavljaju imperative opšteg međunarodnog prava, države su dužne da obezbjede poštovanje prava manjina. Ovaj zahtjev se postavlja svim republikama u odnosu na manjine koje su ustanovljene na njihovim teritorijama. Stoga, srpsko stanovništvo iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske treba da uživa sva prava koja su prema važećim međunarodnim konvencijama priznata manjinama. Kao i nacionalne međunarodne garancije u skladu sa načelima međunarodnog prava i odredbama poglavlja II nacrta Konvencije usvojene 4. novembra 1991. koju su prihvatile ove republike.
3. Osim toga, član 1. oba međunarodna sporazuma koja se odnose na prava čovjeka iz 1966. godine, utvrđuje da je pravo na samoopredeljenje načelo kojim se štite prava čovjeka. Na osnovu tog prava svako ljudsko biće može da zahteva da izrazi svoju pripadnost etničkoj, vjerskoj ili jezičkoj zajednici po svom izboru.
Po mišljenju Komisije, jedna od posljedica tog načela mogla bi da bude da — na osnovu sporazuma između republika — pripadnicima srpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ukoliko to žele, može da bude priznata nacionalnost po njihovom izboru sa svim pravima i svim obavezama koje iz toga proističu kada je reč o svim zainteresovanim državama.
4. Shodno tome, Arbitražna komisija smatra:
— Da srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ima pravo da uživa sva prava priznata manjinama i etničkim grupama međunarodnim pravom i odredbama Nacrta konvencije konferencije za mir u Jugoslaviji od 4. novembra 1991. godine na čije su se sprovođenje obavezale republike Bosna i Hercegovina i Hrvatska.
— Da te republike moraju da obezbede pripadnicima tih manjina i tih etničkih grupa sva prava čovjeka i osnovne slobode priznate međunarodnim pravom, uključujući i, u slučaju potrebe, pravo na nacionalno opredeljenje.