agnostic_front wrote:pa de nam ti onda taj proces izloži ovdje, tačno koji koraci se sve poduzmu, koliko kome para ide, ko na koga vrši pritisak, koje godine i sve. jebiga, forum je, imacemo vremena kad da analiziramo taj proces za koji ti kažeš da je komplikovan.
ja bih zamolio i ako može neki ono ko dijagram, ko je tu babo, koje podružnice učestvuju u procesu, ko dobija najviše love. IMENOM I PREZIMENOM. Eto, kad sa takvom sigurnošću tvrdiš da je to tako, daj brate fino sve napiši, da i mi znamo.
Evo ovako, pa ti onda zakljuci ko uzima
Svi smo učili da je prvi vid trgovine bila robna trampa. Ljudi su direktno razmjenjivali robu: ovcu za kravu, kravu za kukuruz, kukuruz za paradajz, ugalj za drvo, drvo za cigle itd. Kada je roba u razmjeni postala veća, bilo je nezgodno nositi veliku količinu robe sa sobom pa su se umjesto toga ljudi složili da nadju neku sporazumnu vrijednost koja bi posredovala u trampi.
Najčešće su kao jamstvo u trgovini korištene kovanice od nekog postojanog metala - zlata, srebra, nikla, bakra…
Kako se vremenom količina robe u razmeni povećavala, bilo je potrebno sve više kovanica, pa je i njihovo nošenje vremenom postalo nezgodno. Trgovac na veliko bi morao na pijacu da nosi čitav sanduk ili teške kese zlatnika i srebrenjaka, što je bilo i opasno zbog pljačkaša.
Tada su na scenu stupili zlatari (banke) nudeći svoje usluge. Oni su imali dobro obezbjedjene i iskovane sanduke u kojima su čuvali zlato. Zato su ljudi svoje zlatne kovanice sve češće ostavljali na čuvanje u sanducima kod njih. Ovi su im tu uslugu naplaćivali kojim zlatnim ili srerbrnim novčićem, a za količinu deponovavog zlata ili drugih kovanica izdavali papirnatu potvrdu (novac) na kojoj je pisalo kojih kovanica ima vlasnik na raspolaganju.
Vremenom je ovakva priznanica sve češće bila u opticaju kao sredstvo u razmeni robe. Umesto da svaki čas dolazi i podiže svoje zlato, vlasnik deponovanog zlata bi davao priznanicu trećem licu u zamjenu za robu, a ovaj je sa tom priznanicom opet mogao u svakom trenutku da podigne kovanice kod istog zlatara.
Priznanica se tako pokazala mnogo praktičnija i postala je veoma popularna, pa su kovanice sve više bile na čuvanju kod zlatara, a sve manje u kesama i sanducima samog vlasnika.
A kako je to izgledalo kod zlatara (banke)?
Na primjer, izvesni Mujo bi deponovao 20 funti zlata i za to uzeo priznanicu na 20 funti. Ali prošlo bi i godinu dana kako se ne bi pojavio da podigne svoje zlato. Jednostavno trgovao je samo sa priznanicom. Za to vrijeme njegovo zlato je stajalo. Kod zlatara se u medjuvremenu pojavio Suljo i pitao da li može da pozajmi 20 funti zlata na 6 mjeseci i tu pozajmicu plati sa kamatom. Kao garanciju da će platiti ponudio je svoju kuću ili zemlju. (stvarnu vrijednost)
Zlatar je tada procijenio da bi to mogao da uradi, jer se Mujo već godinu dana ne pojavljuje da podigne svoje zlato, pa se možda se neće pojaviti ni narednih šest mjeseci. Tako je odlučio da rizikuje i pozajmi Mujino zlato Sulji.
Ali, nije mu ga dao fizički, već je samo izdao potvrdu da Suljo kod njega ima založeno 20 funti zlata. Realno stanje je sada bilo takvo da su u opticaju bile dvije potvrde kao garancija za postojanje 40 funti zlata, iako je zlata bilo samo 20 funti.
To je bila čista prevara, jer je zlatar znao da jednu priznanicu izdaje na nepostojeće zlato. I ne samo to. Mujo je vjerovao da od tog trenutka zaista ima kod zlatara 20 funti zlata, a ne samo priznanicu.
Ali, glavni dio prevare tek slijedi. Izdavanjem druge priznanice, Sulji na 20 funti, kreirana je nova zamjena za vrijednost, zapravo stavljena je u opticaj potvrda o postojanju vrijednosti koje realno NEMA. Ta vrijednost se vodila kao DUG, koji je stavljen Sulji na teret, a koji će postati stvarna vrijednost onda kada on taj dug otplati stvarnim radom i stvarnom robom koju bude morao da proda.
Kada je Suljo vratio zlataru dug i donio pravo zlato u iznosu od 20 funti plus 10% kamate, on je zlataru dao pravu vrijednost od 22 funte stvarnog zlata koje je kupio prodajom svog stvarnog rada i stvarne robe.
Zlatar je, medjutim, došao u posjed 22 funte zlata bez ikakvog stvarnog rada bez prodate robe. Jer, napisati nekom priznanicu nije nikakav rad. Samo rizik da se prevara ne otkrije.
Nakon što je zlatar vidio kako je uspješno i lako zaradio 22 funte zlata, odlučio je da na istu sumu, od deponovanih Suljinih 20 funti, izda na zajam još tri priznanice.
Tako su se u opticaju za istih 20 funti zlata našle četiri papirnate priznanice koje garantuju donosiocu po 20 funti zlata, što je ukupno 80 funti zlata. Tako je zlatar kreirao iz NIČEGA još 60 funti zlata plus kamata po 10 % , što znači 66 funti. Tako će zlatar kada se ovaj dug izmiri imati 88 funti zlata stvorenih bez rada - IZ NIČEGA!
Ukoliko mu dužnici ne isplate dug sa kamatom , preuzeće i njihovu založenu imovinu- zemlju ili kuću. A to je stvarna vrijednost.
Tako je parče papira, obična priznanica, donosilo zlataru stvarne materijalne vrednosti, bez ikakvog rada.
Ovako nekako otprilike sve to izgleda
