Tajne niti duše

[dječak sa šibicama]

Pa, ja ljepsu "odu" ljubavi i ljudskom srcu nisam procitao.

[sandra01]

Imas li sta od Nikole Gromovnika?

[dječak sa šibicama]

Mislim da je Ilija Gromovnik ali njegov opus ne poznajem...

ali zato Mesa... je malo dugacko, ali

Ne mogu da pricam šta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, vec što necu. Ne vrijedi pricati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni zaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjecanje na sve što je ruzno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.


Reci cu samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je došao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kuci, prema dalekom zavicaju, došao je zato što sam, plivajuci, izvukao iz opasne rijeke njegov probušeni camac i što sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na ledja, i nepomicno zurio u mutno tudje nebo, zeleci da umre.


Nikome nisam pricao o tom Hocinu, kad smo se vratili. Mozda zato što sam bio umoran, i zbunjen, što mi je sve to hocinsko izgledalo cudno, kao da se dešavalo u nekom drugom zivotu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj što je suznih ociju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajuci. Ništa nisam zalio, nisam bio pozlijedjen, nisam se osjecao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto ucitelja, i djecu koju sam poducavao, išao sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hocina, medju vaške i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad.


Iz tog cuda što se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva dogadjaja, i pricam o njima ne zato što su tezi od ostalih vec što ih nikako ne zaboravljam.


Prvi se tice jedne bitke, medju mnogima. Otimali smo se o jedno utvrdjenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u mocvarama oko utvrdjenja, i naših i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmedja od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leševe, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okruzivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu. Drzao sam glavu u rukama, te veceri, sjedeci na mokrom panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oci, zaglušen kricima barskih ptica, uplašen gustom maglom dnjeparskih mocvara što nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam te noci uspio da prezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima, u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noci nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, vec od necega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.


Drugi dogadjaj je ruzan, i uzalud pokušavam da ga izbacim iz sebe. Cesto je u meni, i kad ne zelim. Sve ga ponovo vrati, cak i ono što mu je suprotno, neciji veseo smijeh, golubije gukanje djeteta, njezna pjesma o ljubavi. A mje sjecanje uvijek potice od kraja, ne ovako kako sada pricam, zato je mozda ponešto netacno, ali drukcije ne biste razumjeli. U trecoj ceti, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je bilo nešto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o zavicaju i porodici, nijemo gledanje i cudjenje, šta to trazimo u tudjoj zemlji, osim svoje i tudje nesrece. Vracao sam se medju njih, kao da sam dolazio kuci. Bili su obicni ljudi, dobri. Neko je na vojnu došao zato što je htio, neko zato što je morao.


Ahmetaga Misira, krojac, a ne pamtim ga drukcije nego pijana, dugo je zelio da postane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, što sigurno nije zelio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snazni Mehmed Pecitava, uvijek golih prsa, najruznijim rijecima je psovao i rat i onoga ko ga je izmislio i sebe što se prijavio, ali nikad nije htio da kaze što se prijavio. Ibrahim Paro, knjigovezac, rasjecene gornje usne, što je, kazu, biljeg srecna covjeka, imao je tri zene u Sarajevu, i šalio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz oceve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za zivu glavu nikoga drugog. Hadzi Husein, zvani Pišmiš, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandzija, pošao s drugima, u picu i oduševljenju, pa je oduševljenje izvjetrilo ubrzo, kad i pice. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i pošten u oba posla, a ne zna se koji je gori.


I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih zena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku zenu. Husein Pišmiš je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku mocvaru. Stariji od dvojice brace zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanocili.


Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kuci prije završetka vojne, nestalo ga je jedne noci, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat završio, došao u sarajevo, izbezumljen od brige za zenom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, barjaktar, junak koji se nicega nije bojao, koji je ostao ziv u stotinu juriša i iznio citavu kozu ispred hiljadu kuršuma, poceo je da se bavi vocarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruške i umro.


Tako, eto, ja ziv, jedini, pricam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni zivi pa da pricaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta cu ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostace samo ono što ja, pravo ili krivo, kazem o njima.


I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleci da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Šta ce oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Šta ce tamo krojac Ahmed Misira, šta ce knjigovezac Paro, šta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, šta ce kazandzija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su odrzali taj nesrecni Hocin, da su osvojili tudju zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu akoje otet od tudje muke? I da li bi srecnije zivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojac Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i išao da pogine u nekim nepoznatim mocvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru.


Pametni Mula Ibrahim kaze da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad nece biti drugaciji.


Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrcu drugova u hocinskim pištalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo, kao da se neka nerazumna a strašna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjecanja, suviše naglo sam iz miroljubive dosade ucenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potrazio na zemlji.


Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slucaj koji hocu da ispricam. Doduše, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali su grublji, nemilosrdniji, mozda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kuca, mozda zbog surovosti koju namecu rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom casu ostaneš zaprepašten, i pitaš se u cudu: ko su ovi ljudi? Nemoguce je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kuzio, i zlo u njima, dotle skriveno, mozda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest.

[sandra01]

Mislim da je Ilija Gromovnik ali njegov opus ne poznajem...

ali zato Mesa... je malo dugacko, ali

Ne mogu da pricam šta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, vec što necu. Ne vrijedi pricati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni zaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjecanje na sve što je ruzno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.


Reci cu samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je došao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kuci, prema dalekom zavicaju, došao je zato što sam, plivajuci, izvukao iz opasne rijeke njegov probušeni camac i što sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na ledja, i nepomicno zurio u mutno tudje nebo, zeleci da umre.


Nikome nisam pricao o tom Hocinu, kad smo se vratili. Mozda zato što sam bio umoran, i zbunjen, što mi je sve to hocinsko izgledalo cudno, kao da se dešavalo u nekom drugom zivotu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj što je suznih ociju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajuci. Ništa nisam zalio, nisam bio pozlijedjen, nisam se osjecao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto ucitelja, i djecu koju sam poducavao, išao sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hocina, medju vaške i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad.


Iz tog cuda što se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva dogadjaja, i pricam o njima ne zato što su tezi od ostalih vec što ih nikako ne zaboravljam.


Prvi se tice jedne bitke, medju mnogima. Otimali smo se o jedno utvrdjenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u mocvarama oko utvrdjenja, i naših i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmedja od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leševe, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okruzivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu. Drzao sam glavu u rukama, te veceri, sjedeci na mokrom panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oci, zaglušen kricima barskih ptica, uplašen gustom maglom dnjeparskih mocvara što nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam te noci uspio da prezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima, u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noci nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, vec od necega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.


Drugi dogadjaj je ruzan, i uzalud pokušavam da ga izbacim iz sebe. Cesto je u meni, i kad ne zelim. Sve ga ponovo vrati, cak i ono što mu je suprotno, neciji veseo smijeh, golubije gukanje djeteta, njezna pjesma o ljubavi. A mje sjecanje uvijek potice od kraja, ne ovako kako sada pricam, zato je mozda ponešto netacno, ali drukcije ne biste razumjeli. U trecoj ceti, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je bilo nešto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o zavicaju i porodici, nijemo gledanje i cudjenje, šta to trazimo u tudjoj zemlji, osim svoje i tudje nesrece. Vracao sam se medju njih, kao da sam dolazio kuci. Bili su obicni ljudi, dobri. Neko je na vojnu došao zato što je htio, neko zato što je morao.


Ahmetaga Misira, krojac, a ne pamtim ga drukcije nego pijana, dugo je zelio da postane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, što sigurno nije zelio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snazni Mehmed Pecitava, uvijek golih prsa, najruznijim rijecima je psovao i rat i onoga ko ga je izmislio i sebe što se prijavio, ali nikad nije htio da kaze što se prijavio. Ibrahim Paro, knjigovezac, rasjecene gornje usne, što je, kazu, biljeg srecna covjeka, imao je tri zene u Sarajevu, i šalio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz oceve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za zivu glavu nikoga drugog. Hadzi Husein, zvani Pišmiš, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandzija, pošao s drugima, u picu i oduševljenju, pa je oduševljenje izvjetrilo ubrzo, kad i pice. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i pošten u oba posla, a ne zna se koji je gori.


I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih zena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku zenu. Husein Pišmiš je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku mocvaru. Stariji od dvojice brace zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanocili.


Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kuci prije završetka vojne, nestalo ga je jedne noci, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat završio, došao u sarajevo, izbezumljen od brige za zenom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, barjaktar, junak koji se nicega nije bojao, koji je ostao ziv u stotinu juriša i iznio citavu kozu ispred hiljadu kuršuma, poceo je da se bavi vocarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruške i umro.


Tako, eto, ja ziv, jedini, pricam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni zivi pa da pricaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta cu ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostace samo ono što ja, pravo ili krivo, kazem o njima.


I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleci da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Šta ce oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Šta ce tamo krojac Ahmed Misira, šta ce knjigovezac Paro, šta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, šta ce kazandzija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su odrzali taj nesrecni Hocin, da su osvojili tudju zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu akoje otet od tudje muke? I da li bi srecnije zivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojac Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i išao da pogine u nekim nepoznatim mocvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru.


Pametni Mula Ibrahim kaze da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad nece biti drugaciji.


Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrcu drugova u hocinskim pištalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo, kao da se neka nerazumna a strašna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjecanja, suviše naglo sam iz miroljubive dosade ucenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potrazio na zemlji.


Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slucaj koji hocu da ispricam. Doduše, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali su grublji, nemilosrdniji, mozda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kuca, mozda zbog surovosti koju namecu rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom casu ostaneš zaprepašten, i pitaš se u cudu: ko su ovi ljudi? Nemoguce je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kuzio, i zlo u njima, dotle skriveno, mozda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest.

[LieToMe]

Te noći sam joj oćutao najlepše reći koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje
raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari Žita priviđa samo
onda kad se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je
osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice
misli, i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna
se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne
pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno provuče finu četku te velike krošnje kroz svoje
kose...
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje
kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad
ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i
neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naićiće čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli
Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši
se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla
izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš
ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i
prolećem. A ulicom će upravo prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu
kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a
godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo...

[zelenashica]

Ima li ista bez copy-paste ili treba sapata i RIZVU moliti da se vrate?

[dječak sa šibicama]

.

[sandra01]

...

[oridjidji]

Svakog dana od mog srca
otkine se jedan deo
svake noci imam tuge
dovoljno za zivot ceo

Noc postoji samo zato
da bi meni bilo teze
i da sanjam tvoje usne
sto pred zoru nekud beze

Ref.
Bezis od mene, ljubavi
bezis od mene, ljubavi

Isao sam putem svile
hodao sam dane, noci
pitao sam dobre vile
na kraj sveta u samoci

Da l' postojis samo zato
da bi meni bilo gore
vile kazu, to je ljubav
to se tvoje misli bore

Ref.

Da si otrovna ko brsljan
koji preko zida puze
trov'o bih se svakog dana
a ziveo triput duze

Svake noci sve je teze
jer ti nisi tu, jer ti nisi tu
svake noci sve je teze
jer ti nisi tu, jer ti nisi, ljubavi

Bezis od mene, ljubavi

[Marilyn]

rekla si mi jednom
svi gradovi su isti
i mi smo samo putnici u prolazu
mi nosimo hiljadu i jedno lice
mi imamo hiljadu i jednu noć
i ovaj put vraćam se k tebi
i dolazim u tvoj grad
gdje nas čekaju đavli
al i njihovi anđeli
molim te zaboravi na prošlost
jer za nas dvoje
nje nije ni bilo
prazno kazalište samo za tebe
otvori vrata i uđi
ni zvijezde nad nama što imaju tajnu moć
ni zvijezde nad nama ne mogu nam pomoć
čuvaj se pazi malo i na sebe
jer svaki put
na tebe vrebaju đavli
dok te čuvaju anđeli
ponovo usamljen i prirodan
gledam u prazno odsutan
večeras mi je netko drag
tako prijeko potreban

[MaNeTo]

rekla si mi jednom
svi gradovi su isti
i mi smo samo putnici u prolazu
mi nosimo hiljadu i jedno lice
mi imamo hiljadu i jednu noć
i ovaj put vraćam se k tebi
i dolazim u tvoj grad
gdje nas čekaju đavli
al i njihovi anđeli
molim te zaboravi na prošlost
jer za nas dvoje
nje nije ni bilo
prazno kazalište samo za tebe
otvori vrata i uđi
ni zvijezde nad nama što imaju tajnu moć
ni zvijezde nad nama ne mogu nam pomoć
čuvaj se pazi malo i na sebe
jer svaki put
na tebe vrebaju đavli
dok te čuvaju anđeli
ponovo usamljen i prirodan
gledam u prazno odsutan
večeras mi je netko drag
tako prijeko potreban

[Zovem se Zelena]

Samo ja znam, nikada više, nikada više nećemo se uhvatiti za ruke ni hodati od ugla do ugla i pokušavati uzalud da se sjetimo dok ćutimo nečega vrlo važnog, nečega toliko ogromno važnog čega se razdvojeni nikada više nećemo moći sjetiti...

[idealnolosa]

Ovo gore su ako se ne varam rijeci apostola Pavla ....

Tako je.Ja imam isto to na razglednici ali koliko vidim ovdje je samo pisano u par izmjena ali neznatnih.
1. Ako jezike čovječije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči.

2. I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.

3. I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.

4. Ljubav dugo trpi, blagotvorna je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne gordi, ne nadima se,

5. Ne čini što ne pristoji, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu,

6. Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini,

7. Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.

8. Ljubav nikad ne prestaje, dok će proroštva nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati.

9. Jer djelimično znamo, i djelimično prorokujemo;

10. A kada dođe savršeno, onda će prestati što je djelimično.

11. Kad bijah dijete, kao dijete govorah, kao dijete mišljah, kao dijete razmišljah; a kada sam postao čovjek odbacio sam što je djetinjsko.

12. Jer sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice; sad znam djelimično, a onda ću poznati kao što bih poznat.

13. A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali od njih najveća je ljubav.

[3dom]

Uzmicu se ruke Milosnog
uzmicu se jer sam ga cinio ljubomornim
onim sto nam je zabranio.
Zabranjeno sam cinio
i grijehom se hranio,
svojim nemarom sam sebe sahranio.

Imao sam vjeru i povjerenje
i bio sam Bogu ugodno stvorenje,
sada se ruke Milosnog povlace od mene,
sada me ruke zla povlace u sjene.

Nestaje svijetlo, dovlaci se tmina,
vucem se kroz zivot kao psina,
tragovi su mi tjeskoba i tisina,
sam sebi sam nagazna mina.

Strah me se kajati
a ponavljati grijeh,
isti docekati radosno
uz osmijeh,
te jos jednom zgaziti
svoj zivot i svijest.

Uvijeravaju me da uspijeva onaj
koji se redovno cisti,
al im sve manje i manje vjerujem.

Mislim da sam odavno izgubio nadu da cu opet biti bolji.

E.Š. - 3dom, 22.07.2011.

[zelenashica]

"Tvoje ime je na mojim usnama
Tvoja slika je u mojim očima
Uspomena na Tebe u mom je srcu:
Kome onda da pišem?"


Nizami

[AdnaZ]

Za kraj...

Postoje žene o kakvima možete samo čitati u romanima ili sanjati u nekim čudnim januarskim snovima kad u duše zađe predvidiva bjelina i nejasna lahkoća snjegova...Iako zavrsih s pisanjem, danima osjecam potrebu da iskazem zahvalnost na ovaj nacin, ženi, za koju s ponosom mogu reci da me je u mojim najtezim trenucima bola darovala najljepsim darom prijateljstva...

Bijaše godina kad cežnjom ogrnut poćeh pisati u ovom Velikom Sretištu Duša... Godina u kojoj sam za ženu koju voljeh svakim svojim dahom i svim od cega sam sazdan bolno shvatio da nam ljubavi, bliskost, želja za pripadanje u cjelosti jedno drugom nisu iste...Godina u kojoj sam otišao od nje, naprosto razumjevajući da je mogu voljeti na naćin da svoj bol čežnje pretvorim u dar u nisku prica o ljubavi prema njoj u kojima cu nepatvoreno, opisati sve ono sto osjecam,snivam, želim i živim, želeći da možda nekada zna kako, koliko i na koji sam je naćin volio...

Imadoh nick kao i sada od kog se povraćalo nekim muškarcima ali bijahu pristojni pa mi to ne sasuše u lice nikada i nešto bijedna vremena da tastaturom ispunim tišinu dugačka hodnika prije sna...
Nježnim, ali nadasve iskrenim pisamcetom koje dobih na PP obojise se topplim bojama naredni dani i mjeseci... Tako upoznah ženu britka stila s iskrama živosti u slogovima i rodila se među nama čudna komunikacija gladna dopisivanja i grozničavo iskrena kao neka lijepa šutnja na splavi dvaju očajnika kao da će nam već sutra u postelje banuti orwellovski Istjerivači Sudbina i kao da nam je zadnji, prezadnji čas...
«Povjerenje je skup luksuz ovdje u ovom virtuelnom svijetu, ali osjećam da mogu vjerovati vama...»(usjekla mi se u pamćenje ta njena napisana rečenica) Iako sam u pocetku bio oprezan, jer sam za bezuvjetnu otvorenost u ljubavi i svojoj želji prema ženi koju voljeh i o kojoj pisah bio pocascen spoznajom da ona meni kao žena ne pripada, ponovo otvorih srce i dušu, znajući da prave ljubavi i pravog prijateljstva ne može biti bez iskrenosti i povjerenja...

Tako doznah da je i ova velebna ženska sudbina prepuna ushita, uzleta i bola čudna priča o golom preživljavanju i stepenicama kemoterapija pobjeda nad bolešću što je već pogrizla dva omanja grada jednu dugu vezu s muškarcem kojeg bi svaka majka poželjela za zeta.
Milion krhotina svijeta zabijalo se u njena pluća i ramena i ona mi se učini tada gotovo kao mitska junakinja, tragična, prkosna i hrabra...
Neosjetno postadoh njezin andeo bdijenja trgovac sa silama koje neke ponesu k nebu a neke bacaju natrag...

Pisasmo jedno drugom o onom sto bitišemo, cutimo i nosimo nutrinom, svaki put s drugog mjesta gdje se znao za nas sklupčati savršeni trenutak i puno, puno mislima u šetnjama i tišinama šeherskkih aleja...


Susret u ovom mističnom šeher gradu (napisah joj tada da možda nije trenutak, a ona se nasmijala i došla predivnim suncem okupana) kahva s okusom zagrljaja razgovorom s iluzijom stogodišnjeg poznanstva, toplina blagost, prijateljstvo (i ja postah najveći navijač njene sreće s muškarcem kog je prisvajala ona druga). Rastanak zaista lijep i topao zagrljaj kakvog do tad vidjeh samo u filmovima...

Ona bijaše od iskrenosti sazdana najnježnija od svih žena što koraknuše u moj svijet ikada i ja se lijepo naučih da ne mora sve predivno zasjati u nama kao Ljubav (možda je baš zbog toga i sjalo kao varnica nestvarna) Jednog aprilskog jutra pohvalih joj se kako ponekad sapucem u basci koju jedna nježna duša nazva Tajne niti duše, praveći dar ženi koju volim,
a onda mi stignu poruka i ja! I uz to i adresa na kojem je popis njenih napisanih i objavljenih knjiga... Citah nocima sto njeno srce izli, a dusa natopi. Ona već bijaše spisateljica cije se niti duše odavno čitaju i u drugim zemljama, a ja covjek nalik Medžnunu u staromodnom sivom dizajnu romantika koji stvara izvor satkan od ljubavi prema ženi za kojom mi je srce ceznulo.

Jedno nas je vrijeme ispunila tišina (jer je vodoliju u meni uvrijedila jedna njena istinita opaska da sam trebao davno otići od žene o kojoh pisah, jer naprosto nam Ljubavi nisu iste)
i dugo, dugo je trajala gotovo kao zaborav dok se ne osvrnuh i vidjeh i osjetih da me svejednako gleda i osjeća iz daljina bolja i toplija no što ću ja biti ikada...

Ali nešto ne valja s umiranjem žive prošlosti u ljudima pa nastavismo perom srca prekinutu prepisku i pisah joj često kako mi sada sama od sebe naiđu sjećanja ali sad više mislima i sve manje riječima...Kako cu je voljeti dok sam živ, i kako će mi uvijek više biti stalo do njezine nego do vlastite sreće, ma gdje bila, ma skim bila...Pisah i da znam da je to mozda u današnjem vaktu naivno, idealisticno, ali zar se može drukcije ako se istinski svakim svojim dahom voli....Razumjela je...Zadivljen sam ostajao koracajuci njenim zivotnim hodnicima u kojima sam saznavao o njenim njenim ranama srca i bitkama žene u ovom vrzinom kolu koje nazvassmo Zemljom. Iako sam prestao pisati jer sam zavrsio sve ono sto zeljeh o ljubavi prema ženi koju volim ispisati, pozeljeh na ovom mjestu na kraju pisanja iskazati joj svoje postovanje, zahvalnost i duboko divljenje onim sto joj nutrinu natapa....zahvalnost za dar ljepote prijateljstva kojim me je darovala...

Prije desetak dana me prenu čarobna mala napravica, „Dokle ću ja na ovom prelijepom mjestu sto vrelom Bosne ga zovete ispijati kahvu sama, čekajući kad ćeš se pojaviti niz aleju“?-pisalo je u poruci...Osvrnuh se u sebi niz drvorede pitanja i vidjeh koliko silno u nama bliskost prijateljstva plamti kao svijeća...Ostadoh nije, začuđen i ponosan...jer sam darovan najljepšom privilegijom, darom da mogu u ovom plastićnom vremenu, osjetiti i znati, reći i napisati...Hvala Ti što si me u mojim najtezim trenucima bola pocastila iskrenim i nježnim prijateljstvom umivajuci bolnu ceznju, razumjevajuci da je vrijeme ono sto prolazi, a ne ljubav....


Ovim tekstom zahvalnosti zavrsio sam sa pisnjem o ljubavi prema ženi kojoj sam želio ostaviti nisku sastavljenu od prica u kojima sam opisivao sva svoja stanja i osjecanja, kako, koliko i na koji je nacin volim, želeci da to bude moj dar njoj za ljubav kojom me je u potpunosti natopila...Postivajuci neumitnost svega sto se desavalo medu nama, razumijevajuci da se moze voljeti i dalje u razlicitim formama ja sam odabrao ovaj nacin...želeci da svoju čežnju pretoćim u izvor ljubav...Hvala svima Vama koji ste ucinili da ova basca, ovaj izvor istinski to i postane..

Voljenoj...

Volim te...I nije me briga, ne hajem i nije mi važno, ne kajem se i opet bi isto ućinio...Jer te volim i znam kakva se ljepota, snaga i nježnost u tebi krije...On to nikada nije znao, niti će ikada znati...I zato bi sve opet isto uradio...Jer te volim nježnosti moja... Jer znam koliko si padala na dno dublje od ponora svijeta, na sam kraj svemira i ogrtala se bolnim vatrama ceznje u danima kada nisam znao da tvoja dusa moju doziva...
Moj Bože, kako to tvoja krhka duša djevojačka uopšte uspije iznijeti na svojim ramenima!
Možda si zbog tog i načinjena jaka, da rađaš u mukama, da mrviš kosu noktima i pregrizeš
jeku vlastitog jauka u gluhim noćima.Znam da te je gušila hladnoća, a tako si željela srce ugrijati---
Znam da si grcala u vlastitom postojanju...
O, ne ne brini znadem ja... ništa od Nas ne bi dospjelo biti, da Ti me te novembarske noći ne povede rijekom sjećanja i ja s tobom prođoh sve ovo o cmeu pisah... Nikada se mi ne bi jako sreli i dušama taknuli, da nisi kroz ceznju tako jako i nijemo, bolno i teško izrasla. Nikada ovoliko divljenja ja ne bih u jednom trenu imao za Tebe, ženu bola, istine i hrabrosti - da mi nisi šapnula da me dugo voliš....ti znas koliko... Da se nisi otvorila na nacin kako nikada nijedna zena nije... Ja Te tada , poslije i sada dok ovo pišem ne mogu doživjeti drukcije sem na nacin da te volim svakim djelicem onoga od cega sam sazdan...
Oprosti mi nježnosti moja, oprosti mi voljena moja jer ja ne znam sve o ljubljenju i Ljubavi...Znam da Te volim onom jedinom istinskom čistom ljubavlju što obućena u haljinu čežnje zaborav nikada ne donosi.... Oprosti mi živote moj na ovolikoj širini svega sto ti u ovoj basci ispisah...I to je samo djelic onoga s cime svakodnevno lijezem, budim se i zivim...Volim te uvijek i zauvijek njezbosti moja..

oooo kad bih samo imala više suza, sada bih plakala do osljepljenja. hvala ti za ovaj citat...

[zelenashica]

oooo kad bih samo imala više suza, sada bih plakala do osljepljenja. hvala ti za ovaj citat...

To je jedino sto sam od šapata sačuvala na ovoj temi
Znam da nije ljut na mene što nisam dala obrisati...

[žena]

Jednom kad nestane svega oko tebe
i snovi ti ispare kao dim na vjetru,
nađeš se ponovo na početku..
sama i tužna i u praznome svijetu..
sve ti je bilo nadohvat ruke
al se gubi zbog ludosti tvoje..
pazi! ni zvijezde nisu same
zajedno su svjetlost tamnog neba..
htjela si se dići sama iznad svega
al čarobnjak nisi-jer takvih nema..

[žena]

.

[dječak sa šibicama]

Navecer se dogovorimo da podijelimo smjenu. Ne vjerujemo da ce neko doci po noci a kamoli po ovome snijegu, hladno je, temperatura se spusta debelo ispod nule i nema smisla da se obojica smrzavamo. Nocas pada Nova godina i nas je zapala bas ta smjena kad se godine dijele.

Izlazim iz satora nesto prije ponoci, mijenjam smrznutog Jablana, on huce u prste, sav se skorio, ulijece u sator, ja izlazim, palim cigaretu, penjem se na jednu kamenu gromadu, cak bi me neko mogao i nanijeti ali zacudo osjecam da za to veceras nema sanse.
Pogledavam na sat, za koju minutu ce ponoc, sjedim na gromadi na vrhu divlje planine i cekam Novu Godinu. Pa to je dozivljaj mislim u sebi.

Jebes ovakav dozivljaj....hladno je za popizdit.
Odjednom sa svih strana nebo paraju svijetleci meci.. tuku, vidim... i ovi nasi, tuku i oni ispred nas i sa svih strana dokle god oko seze vidim zmijolike tragove svijetlecih metaka kako se lijeno penju prema nebu.. mjesecina je i vidi se na daleko. Na desetine isprekidanih mlazova stotinama kilometara uokolo. Gledam tu velicanstvenu sliku razjapljenih usta, nikad prije nisam vidio tako nesto fascinantno i nesvakidasnje... slika kao iz sna..

evo..

k`o da i nebo nesto slavi
obuklo se u sve svoje zvijezde
one male
sicusne
i vece
i gle..
i mene vec radost plavi
kakvo vece
o Boze kakvo vece

a onda me nesto u dnu duse stegne
kao da me zaboli ljepota
u srcu osjetim sve patnje zemlje
ljudsko trpljenje
i tuga mi na dusu legne
o vidim Kriste tvoj kriz
i tvoje razapenje, za nase grijehe
i nase spasenje
O.. Boze, zar je to otkupljenje..

[Zovem se Zelena]

Sam! Kako je lako izgovoriti tu riječ i na njoj i oko nje ispredati samodopadne lirske varijacije sa svojom dragocjenom ličnošću kao središtem! A kako je teško, teško i nemoguće, stvarno zamisliti i potpuno shvatiti i do krajnjih posljedica primiti tu samoću! "Sam" - tri slova, koja se izgovaraju jednim jedinim dahom, a ustvari nebrojene godine i nedogledna prostranstva, pustoši, odricanja i strahote svake vrste, bez ijedne svijetle tačke, bez najmanjeg predaha, bez nade i izgleda.

[TGwDT]

Pozelim vratiti vrijeme, promijeniti proslost. Pozelim da se neke stvari nikada nisu dogodile, da neke rijeci nikada nisam izgovorila. Da neke osobe srce nikada nije zavoljelo...Pozelim da nestanem, da odem negdje-bilo gdje.Da pobjegnem od svih osjecaja koji me plase, od misli koje me izdaju. Sada samo zivim za tren da zaboravim sve, da predjem preko svega...I nastavim...
Ali nisam sigurna koliko ce jos trebati suza, neprospavanih noci i laznog osmijeha da bih ispunila ono sto zelim.Da bih konacno zaboravila i preboljela....pustila sjecanja i uspomene i krenula dalje...Svojim putem.U zivot!
I priznajem, da bjezim...od Tebe....Jer tvoji pogledi moji su strahovi.Tvoje rijeci moja su patnja.I koliko god lazem sebe, sve ovo vrijeme ja lutam...bjezim od tebe...
Da bar ove rijeci u kutak sobe tiho zabacim..I zaspim na biserima tajnih odaja...Da te bar kao ti mene odbacim. Bilo bi lakse, priznajem.Jer ova me igra boli...
I lazu kad kazu da je lahko pobjeci od svega...Skrivati pogled...
Lazu kad kazu da vrijeme lijeci sve...Lazu, jer tebe ne moze.
Znam to...Osjecam...
Ali poricem....

[Gothic princess]

Samo reci želis li da ostanem i zaboravit ću dom.

[Lucazode]

Kažete mi da zatvorim vrata
Vrisnuli bi od znatiželje
da samo znate šta je iza
Tamo je jedan klavir
s prašnjavim tipkama
i raštimanim strunama
Iza vrata sjedi ona za klavirom
i ne svira više
oh to je tako davno bilo

Slušao sam je
Dok je svirala klavir
i kad bi počela svirati
zadržao bih dah

Rekla mi je
da ce zauvijek ostati sa mnom
mada se to samo tako činilo
Svirala je samo za mene
ulazio sam još pod kožu
u zanosu bjesa
zatvaram vrata
pitaju me o njoj

Otvorena su vrata
Oh kako vrištite
Čujem majku kako moli
I oca koji ulazi
te tjerate je od klavira
Ona to ne zaslužuje,
Stvarno ???

[Gothic princess]

S tugom jednostavno treba znati. Tuga je kao starica, koja prodaje karanfile po kafanama... Zato pazi… pokloniš li joj samo mrvicu pažnje, neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu košaru … I onda si gotov... Jer Tuga nikad ne zaboravlja lica galantnih mušterija. I nikada te više neće zaobići…