Forum Klix.ba

Infra, hvala

jerzy kosinski

Sastali smo se rano uvecer u jednoj kuci na obali. Bilo nas je petnaestoro, skupina napetih ljudi sto sjede oko dugog stola na stolicama sa uspravnim naslonima. Najrjeciti su bili jedan crnac, koji rece da me mrzi jer zna „Tko sam ja“, jedna Jamaikanka iz Stoony Brooka, hladna i ovlas superiorna drzanja, i jedna profesorica povijesti s Newyorskog sveucilista, za koju bi covjek na prvi pogled rekao da je njezna i stidljiva, a pokazala se zapravo najratobornijom u cijeloj grupi. Bilo je drugih koji me uopce nisu zanimali. Nasem psihoterapeutu asistirala je jedna mlada opatica iz Bronxa na kojoj se vidjelo da je strasno osamljena, pa je svima bilo zbog toga neugodno. U pocetku sam se osjecao superiornim u odnosu na ostale jer sam smatrao da se niko ne moze mjeriti s mojim iskustvom u inozemstvu. Kako bi ovi supermarketski psihoterapeuti mogli shvatiti sta sam ja prozivio u Rangoonu i Munchenu?
Nakon prvih seansi, dvoje-troje priznase, da moj lik izaziva u njima strah. Neki covjek iz sjevernog dijela drzave New York rekao je kako mi zavidi zbog moje nezavisnosti i bogatstva. Drugi doda da bi se bojao imati toliko novaca. Jedna je djevojka izjavila da ne bi rado hodala sa mnom. „Kakva bi to bila muka“, stalno je ponavljala. Kasnije me netko nazvao „supermanom“ i optuzio da sam se prikljucio grupi jer me progoni osjecaj krivnje zbog mog novca i obitelji.
Jednoj djevojci, koja je upravo bila zavrsila koledz, pukao je film pa se rasplakala. Njen je momak bio crnac i shizofrenicar, a ona se lomila izmedju svoje vlastite stvarnosti i njegove. Rece da mora cesto slusati njegova tajnovita saputanja i uzivljavati se u njegov odvratni svijet. Katkad ona sklizne u njegove fantazije, a svaki put kad je netko pogleda cini joj se da je bijela crnkinja.
Crni je momak pricao kako se osjeca sputanim jer ne moze izraziti svoje emocije. Kako nije dovoljno obrazovan, nije u stanju formulirati suvislu pricu. Stalno je mrmljao:
„Ma ja sam bez veze, ja sam bez veze.“
Pokusao sam ga uvjeriti da nije bez veze, a on se usprotivio:
„Otkud ti znas? Nisi ti zivio mojim zivotom. Kako znas da ima veze?“
Suosjecao sam sa njegovim ocajem, ali usprkos svemu sazaljenju ostao sam izoliran od grupe, svjestan da kad ljudi tvrde da znaju tko sam, onda se ja vise ne mogu slobodno ponasati.
Netko je predlozio da troskove grupnog putovanja dijelimo na jednake dijelove i dodao kako bi mnoga djeca iz geta za toliki novac mogla cijelo ljeto provesti na ladanju. Crnac se brzo slozi, a visoka plavusa ga je odmah napala. Ne, nije u pitanju novac, bunila se ona, ali nju bas briga za crnu, crvenu, zutu i bijelu djecu. Nije ona ovdje zato da rjesava probleme obespravljenih,vec zato sto zeli da se mi vratimo na bitno. Optuzila ga je da je protiv bijelaca samo zato sto nisu crni, a njemu bi bilo bolje da potrazi pravi uzrok svoga bijesa. Osjetio sam se ugrozenim tim njenim izljevom. Prije me ona bila podrzala i ja sam bio toplo reagirao, ali sam se sada osjetio prevarenim. Poslije, kad sam joj to i rekao, odgovorila mi je da ja vjerojatno od svakoga ocekujem prevaru, osobito od zena za koje je jasno da ih uopce ne razumijem. Uzvratio sam da me cudi sto spominje razumjevanje jer se ono moze razviti tek godinama, a do njega dolazi samo kad se ljudi osjecaju slobodnim da se otkrivaju jedni drugima. A prije toga govoriti o razumjevanju, to je lakrdija.

Prevoz u bolje sutra

U duhu prošlog vremena i puta u komunizam, davno iznevjereno bolje sutra, najprimjereniji prevoz bio je javni, gradski ili međugradski. No, komunizam se pokazao nedostižnim, pa smo na povijesnoj raskrsnici odabrali drugi put. S njim smo odabrali i primjerena prevozna sredstva jer je tranzicijskom duhu današnjice javni prevoz prespor i prenatrpan. Današnje bolje sutra ipak obećava raskošnu udobnost, a ne asketsku jednakost.

Poštar kojeg je u kultnoj drami scenariste Ranka Božića i režisera Ademira Kenovića "Ovo malo duše" odglumio Boro Stjepanović u jednom momentu svog života sa ženom odlazi sa sela u grad gdje se zapošljava u fabrici. Napustivši posao seoskog poštara, nasljedniku poklanja svog konja koji mu je godinama vjerno služio i kupuje bicikl. Time kao da potvrđuje vlastitu pripadnosti narastajućoj i tada popularnoj radničkoj klasi. U ovoj predivnoj metafori vjere u bolju budućnost, ekonomski napredak i nove socijalističke društvene odnose nakon Drugog svjetskog rata i revolucije, bicikl se pojavio kao jedno od mjerila boljeg života.

U našoj tranzicijskoj zbilji bicikl teško da bi mogao biti mjerilo vjere u sutrašnjicu. Pogotovo u prizoru Roma koji na Poniju skrpljenom od tri druga, sa korpama pričvršćenim iznad zadnjeg točka i na upravljaču krstari od jednog do drugog kontainera za smeće skupljajući koristan otpad. Iako je mnogo prevoznih sredstava kroz našu tranzicijsku stvarnost, ni jedno tom zadatku nije doraslo kao osobni automobil. Već svojim konceptom on odražava duh tranzicije. U duhu prošlog vremena i puta u komunizam, davno iznevjereno bolje sutra, najprimjereniji prevoz bio je javni, gradski ili međugradski. No, komunizam se pokazao nedostižnim, pa smo na povijesnoj raskrsnici odabrali drugi put. S njim smo odabrali i primjerena prevozna sredstva jer je tranzicijskom duhu današnjice javni prevoz prespor i prenatrpan. Bolje sutra ipak obećava raskošnu udobnost, a ne asketsku jednakost.

Nakon što smo s puta u jednakost, s nogom na gasu, vjerom u srcu i hrđom na blatobranima, skrenuli na put za udobnost, i automobil je prestao govoriti o onim orvelovskim jednakijim, a počeo govoriti o bogatijim. Zatvoren u njega vozač ne gleda okolo sebe koliko gleda sebe. On, naime, zna koliko njegov automobil kazuje o njemu i koliko ga izdvaja iz mase. Automobil, tegleća marva civilizacije, zapravo je oduvijek bio simbolom jednako koliko i prevoznim sredstvom.

A kakvi su putevi za svjetliju budućnost? Kažu da su putevi koji povezuju gradove Starog svijeta, još od vremena imperijalne usmjerenosti rimskih cesta, jedno od osnovnih sredstava i najvećih dometa civilizacije. Tako gledani naši putevi izgledaju kao bijeg od iste. Umjesto u svijetlu budućnost njima kao da se ide u epsku prošlost u kojoj je jedino svjetlo, čini se, logorska vatra oko koje igraju plemenski vračevi.

Nepoznato je da li je čestiti poštar s početka ovog teksta na svom biciklu ikad dospio u budućnost o kojoj je sanjao. Što se nas tiče neki su već stigli. Neki, pak, nisu ni krenuli…nemaju čim. Neki su usput doživjeli defekt. No, svejedno da li njihov automobil blješti sjajem ispoliranog hroma ili mu kroz farbu probija boja truhlog metala, da li pod haubom krije neukrotivi karakter mustanga ili tvrdoglavost na kamenu poniklog tovara, on je najpotpuniji oblik koji je poprimila naša želja za boljim životom.

dragoslav dedovic, kafe sumatra

InfraRedRidinghood wrote:Crnjanskom se zahvali :):)

Crnjanski Ok, hvala Crnjanski. Al i tebi hvala sto cistis temu i kacis sve one divne tekstove Moram citirati Crnjanskog kad smo ga vec spomenuli: ...da se strmoglavim u vazduh, gde vise nista ne boli. To je rekao opsujuci neko italijansko selo.

Kingu, pa ti si opet medju nama Dobro dosao nazad Citao sam Kawasaki za Wuksana Dedovica i nije mi se bas svidjela, po ovdje procitanom bi se reklo da je ova nova zbirka bolja od Kawasakija.

Juce procitao RASTANAK SA ARENCANOM od Marka Vesovica i ako nisam ocekivao nikakvu slicnost sa POLJSKOM KONJICOM mislim da nije ni blizu dobra kao POLJSKA KONJICA.

Je li neko mozda cit'o Zivjeti da bi se pripovjedalo od G.G. Marquez?

Mile Stojić

ĆIVOT

Godine osamdeset druge, osamdeset treće,
ne sjećam se više točno, u ulici kralja Tomislava,
u vili tadašnjeg komunističkog
funkcionara, živio je pjesnik Oskar Davičo.
Pobjegao je bio k nama, govorio je,
pred srpskim nacizmom. Mi tad
nismo znali što to znači.
Navečer bi stari pjesnik izlazio u šetnju
sa svojom malenom kćeri. Rimovao je „život“
i „ćivot“, revoluciju i ljubav.
Mi smo bili ponosni jer smo bardu
pružili utočište i egzil, mada je
naša kuća bila porozna. Održao je
nekoliko predavanja na Filozofskom, udvarajući se
lijepoj asistentici, pa, shvativši
da od sudbine nema bijega
vratio se u Beograd i ubrzo nakon toga
zauvijek nestao u labirintima Hada.
Bio je s nama jednu sezonu,
od svih mladih pjesnika volio je Blagojevića,
Tontića i mene. „Napisat ću o vama tri studije“, govoraše
U gradu koji su, nakon njegove smrti,
preorali oni od kojih je bježao
danas više ništa ne sjeća na njega. Ni ulica se više
ne zove svojim imenom, a kamoli da netko
pamti i čuva neke pjesme.
Kuću je bespravno dogradio
postsocijalistički tajkun, napravivši od nje
bastilju kiča. Često kad prođem tuda
na putu prema bolnici Koševo
učini mi se da na trijemu vidim
nisku siluetu barda socijalističke poezije
i učini mi se da čujem gdje recitira "Hanu"
ili "Višnju za zidom" svojoj mrtvoj publici,
a leprša poput zastave njegova
sijeda kosa u buri.

victory wrote:Mile Stojić

ĆIVOT

Bio je s nama jednu sezonu,
od svih mladih pjesnika volio je Blagojevića,
Tontića i mene. „Napisat ću o vama tri studije“, govoraše

A ja sam negdje procitao da je od svih mladih pjesnika jedino volio i hvalio Gorana Samardzica koji je tada pjevao o Indijancima, kako umiru sami...

black wrote:POSTAJUĆI ABIGAIL
Chris Abani


Čak i ovo. Ovo je sjećanje poput svih drugih bilo laž. Kao zvuk nekog ko se penje uz drvene stepenice, što ona nije mogla znati jer to nikad nije čula. A ipak je bilo stvarno poput ovog. Kovčeg što se nevoljko spušta u razjapljena usta groba, oblaci zemlje sakupljeni oko njega u hrpu nalik na pjenu koja kulja iz usta bijesnoga psa. I žene. Okupljene u crni grozd, nalik na gnjevne vrane. Plaču. Taj je zvuk bio nešto što je čula jedino u snovima i u tim trenucima sjećanja - oštar, glasan i rezak, ali ne i loman kao škripa stakla ili zamišljeni zvuk uplakanih žena. Ovo je bilo nešto sasvim drugo. Duboko mukanje, prisutnost, tamna i opipljiva, poput sjenke koju bacaju žene, pretvarajući se u nešto nalik na grabežljivca koji kruži oko groba i ožalošćenih prije no se uzdigne u bistrinu neba i sunca, da bi ga smjesta zamijenio drugi.
U tom sjećanju ona uvijek stoji kraj oca koji liči na dugi crni kaiš sličan neodlučnoj mada uspravljenoj kobri. I on drži njenu ruku u svojoj, još jedna laž. Šuti, ali mu suze teku niz obraze. Nisu je mučile te suze. Mučio ju je način na koji bi mu tijelo svako malo zadrhtalo. Nije to bio jecaj, već više kao da mu se tijelo bori da upamti kako da diše, koje se bori protiv spoznaje da najveći dio njega odlazi u tom kovčegu što tone u mekanu tamnu ilovaču.
Ali kako može biti sigurna da se toga tačno sjeća? On je bio njen otac a u kovčegu je bilo sve što je ostalo od njene majke, Abigail. U to je barem bila sigurna. No, sudeći po tome kako su svi govorili o Abigail, nije bilo ničega od nje u tom tamnom kovčegu od drveta iroko. Ali, kako upamtiti događaj zbog kojeg nisi otišao tamo. Abigail je umrla pri porodu, a ona, Abigail, ova Abigail, kćerka, a ne umrla, ne majka, bila je tek beba usnula u naručju jedne od tetaka potpuno nesvjesna svijeta oko sebe.
Podigla je pogled. Njen je otac stajao na kuhinjskom pragu a izraz što ga je vidjela na njegovu licu nije bio laž.
„Tata“, rekla je.
Stajao je na vratima. Svjetlost sigurnosnih reflektora što je dolazilo izvana, vlažno od kiše, suknulo je unutra. Progutao je pljuvačku i pribrao se. Prala je suđe do lakata uronjena u sapunicu.
„Uh, samo ti nastavi“, rekao je. Naglo se okrenuvši, otišao je iz kuće.
Prvi put kad je vidjela taj izraz lica imala je osam godina. Pio je, a to je ponekad činio kad bi bio tužan. Iako tužan nije baš prava riječ. Ta je tuga bila sjećanje na Abigail, tuga koja ga je shrvala. Kad bi osjetio da nadolazi, pio bi i puštao jazz.
Bilo je kasno i trebalo je da je već u krevetu. Da spava. Ali glasna muzika ju je probudila i odvukla u dnevnu sobu. Soba je bila svijetla, svjetla gotovo sterilnog, onog fluorescentnog svjetla koje koriste u bolnicama, i sa malo namještaja. Kožni naslonjač sa širokim drvenim naslonima za ruke, kože izblijedjele i ponegdje izlizane. Par taburea razbacanih po iskrzanoj prostirci i paravan između soba nagnut na jednu stranu. Slomljen. Iza paravana - blagovaonica. A ovdje, u dnevnoj sobi, pod prozorom što je gledao na brijeg i padinu savane ispod brijega, bio je gramofon i posložene gramofonske ploče. Otac je stajao nasred sobe i savijao se u ritmu „Djevojke iz Ipaneme“ stišćući Abigailinu fotografiju na grudima. Ušla je i uzela mu fotografiju iz ruku. „Abigail,“ rekao je. I nastavio to ponavljati.
„U redu je, tata, to je samo pivo.“
„Nisam pijan.“
„Onda je jazz. Znaš da ti ne prija.“
A znala je da to nije jazz, barem ne onako kako joj je on govorio u onim bezbrojnim pijanim noćima. Taj jazz, zamišljala je, bio je nešto na što naiđeš u mračnoj uličici kojom kreneš kao kraticom, ili kad brišući kišu sa kose u mraku kluba na koji tako nabasaš, čuješ pjevačicu koja plače samo za tebe, dok iza nje truba skuplja sve što je ona zaboravila reći a bubnjarove četkice sve to brišu sa površine bubnja. Ovo sa njenim ocem, međutim, bilo je nešto drugo, pomislila je Abigail, nešto mrtvo i gnjilo.
„Ššššš, idi u krevet, tata“, rekla je.
On se okrenuo i pogledao je i ona je to vidjela i prepoznala. Toliko je ličila na svoju majku da je znala da je, ugledavši je iznenada, poželio da ona bude Abigail. Sad je shvatila da je tu bilo još nešto: strpljenje, žudnja. Onako kako je ona zamišljala da čovjek što uzgaja bonsai drvo bdije nad svojim drvetom.

bravo black.

p.s. knjigu preporucujem svakom.

InfraRedRidinghood wrote:Eh, u pravu si Dawn, ne zahvalih se Crnjanskom

bravo crnjanskom i infri a hvala abaniju :):)

edit: catching up

Marko Vešović

I JA SAM KO KNEZ ANDREJA


s ledine zelene, ranjen, gledao u nebesa.
Milion milja uokolo ničega nije bilo.
Jest, milja, kao da je praznina grdna što je
Hučala, oko mene, u stvari, bila pučina.
Gola i nedogledna. Od svega, ispod neba,
Ostala slijepa golotinja koja neljudski huči.

Isprva su, doduše, srpske se žabe čule
Po dobrinjskim barama. No brzo su zamukle.
Ja, čudnoga li čuda: hor žablji ispraća me
Na onaj svijet (mislio sam, ako se to i moglo
Mišljenjem nazvati. Jer mislila je koža).

I ja sam, ko knez Andreja, pred smrt,
Odjednom, osjetio da ničeg na svijetu
I nema, osim one daljine neizmjerne,
Nada mnom, i daljine, još neizmjernije,
Unutra. Kao da je duša gledala sebe
Odnekud iz beskraja,
silno ljekovitoga.
Il ko da bol svoj gleda nakon milion ljeta.
Bol stvoren u slap bijel, što huči ko vrelo Bosne.

I ja sam, ko knez Andreja, shvatio
da ničeg važnijega
Nema od tih daljina što su se množile munjevito.
Sedamdeset i sedam nedogleda, sa svakoga
duša pije kao sa sedamdeset i sedam
kladenaca iz moga zavičaja,
Svijet je, uokolo, bio u prah samljeven,
bio je nalik onom
Rumenom stubu prašine što sukne uvisinu
Granata kad pogodi nečiju kuću u Sarajevu.

I ja sam razumio da tolike daljine mogu
Izići samo na dobro.
I raduješ se što, u tim daljinama, trunka si ovolišna,
Ali trunka u koju sve te daljine staju.

I ja sam osjetio kako se, te daljine,
Odjednom sručuju u me, ko Krkin slap kod Knina,
Al veći milion puta. Sa milionima duga
Koje se prave u vodenoj prašini.

I ja sam slušao kako se, te daljine, sručuju da
me iznutra očiste, da operu ljage krvi u koje,
Cijeli svijet bijaše rastvoren.

That thou art blamed shall not be thy defect,
For slander's mark was ever yet the fair.
The ornament of beauty is suspect,
A crow that flies in heaven's sweetest air.
So thou be good, slander doth but approve
Thy worth the greater, being wooed of time,
For canker vice the sweetest buds doth love,
And thou present'st a pure unstained prime.
Thou hast passed by the ambush of young days,
Either not assailed, or victor being charged,
Yet this thy praise cannot be so thy praise,
To tie up envy, evermore enlarged.
If some suspect of ill masked not thy show,
Then thou alone kingdoms of hearts shouldst owe.

Koliko imperatora i koliko vladalaca je zivjelo, a da o njima nikakvo sjecanje nije ostalo! Trazili su samo drzave i bogatstvo da bi o sebi glasa ostavili.

Medju glupima postoji izvjesna sekta nazvana hipokritima, koji stalno nastoje da obmanu i sebe i druge, ali vise druge nego sebe; ali, uistinu, oni obmanjuju vise sebe negoli druge. Takvi su oni koji grde slikare....jer se staraju da saznaju sto je vise mogucno o djelima prirode.

Ali neka takvi koji grde cute, jer je to nacin da upoznamo Tvorca tolikih cudesnih stvari i da se takav pronalazac zavoli! Jer, doista, velika ljubav se radja iz velikog poznavanja stvari koja se voli: i ako ti tu stvar ne budes poznavao, voljeces je malo ili nimalo, a ako je volis zbog dobra koje ocekujes od nje, a ne zbog njene najvece vrline, cinis kao pas koji mase repom i praznuje, propinjuci se prema onome od koga ocekuje kost. Ali kada bi poznavao vrlinu toga covjeka, on bi ga volio mnogo vise, ako bi takva vrlina isla njemu u prilog.

Leonardo da Vinci

O how much more doth beauty beauteous seem,
By that sweet ornament which truth doth give!
The rose looks fair, but fairer we it deem
For that sweet odour, which doth in it live.
The canker blooms have full as deep a dye,
As the perfumed tincture of the roses,
Hang on such thorns, and play as wantonly,
When summer's breath their masked buds discloses.
But for their virtue only is their show,
They live unwooed, and unrespected fade,
Die to themselves. Sweet roses do not so,
Of their sweet deaths are sweetest odours made.
And so of you, beauteous and lovely youth,
When that shall vade, by verse distills your truth.


Sekspir (sonet 54)

naivcine na putovanju

guy de maupassant - soba broj 11


-Kako! Vi ne znate zasto je premesten gospodin prvi predsednik Amandon?
-Ne, bas nista ne znam.
-Uostalom, ni on ne zna. Ali to je jedna od najcudnijih prica.
-Ispricajte mi je.
-Vi se dobro secate gospodje Amandon, one lepe, male, mrsave crnke, tako otmene i fine da su je zvali gospodja Margarita u celom Petrui-Le-Lonu?
-Da, savrseno.
-E, lepo, slusajte. Vi se takodje secate kako je bila postovana, uvazena, voljena vise nego iko u varosi; umela je da prima, da organizuje svecanosti ili priredbe u dobrotvorne svrhe, da nadje novaca za sirotinju i da stvori zabave za mlade na hiljadu nacina.
Bila je, medjutim, vrlo elegantna i vrlo koketna, ali sa platonskom koketerijom i divnom palanackom elegancijom, jer ta je zenica bila palancanka, izvanredna palancanka.
Gospoda pisci, koji su svi Parizani, opevaju Parizanku u svim tonovima, jer poznaju samo nju, ali sto se mene tice, izjavljujem da palancanka vredi sto puta vise, ako je zena visih vrednosti.
Fina palancanka ima narocit stav, uzdrzljiviji nego sto ga ima Parizanka, skromniji, koji ne obecava nista i daje mnogo, dok Parizanka najcesce obecava mnogo i ne daje nista kad se pokaze kakva je.
Parizanka, to je elegantan i bezocan trijumf laznoga. Palancanka je skromnost istinske vrednosti.
Mala okretna palancanka, sa svojim izrazom vesele malogradjanke, sa varljivom cednoscu pansionatkinje, osmehom koji ne kaze nista i svojim malim strastima, vesto skrivenim ali upornim, zna da pokaze hiljadu puta vise lukavstva, okretnosti, zenske dovitljivosti nego sve Parizanke zajedno da bi uspela da zadovolji svoje zelje ili svoje poroke, a da ne izazove nikakvu sumnju, nikakva ogovaranja, nikakav skandal u maloj varosi koja je gleda svim ocima i svim prozorima.
Gospodja Amandon bila je tip te retke ali divne vrste. Nikad je nisu sumnjicili, nikad se ne bi pomislilo da njen zivot nije isto tako svetao kao i njene oci, kestenjaste oci, prozracne i tople, ali tako postene – neverovatno!
E, pa ona je imala jednu vanrednu vestinu, genijalan pronalazak cudesne dovitljivosti, a neverovatno prost.
Ubirala je sve svoje ljubavnike u vojsci i zadrzavala ih tri godine, za ono vreme koliko su ostajali u garnizonu. – Eto. – Ona nije imala ljubavi, imala je cula.
Cim bi nov puk stigao u Pertui-Le-Lon, ona je trazila obavestenja o svim oficirima izmedju trideset i cetrdeset godina – jer pre trideset covek jos ne ume da cuva tajnu. Posle cetrdesete – ljudi cesto slabe.
Oh! Ona je poznavala kadrove isto koliko i sam pukovnik. Znala je sve, sve, licne navike, obrazovanje, vaspitanje, telesne osobine, izdrzavanje umora, strpljiv ili silovit karakter, imovno stanje, naklonost prema stednji ili rasipnistvu. Onda bi izvrsila izbor. Najradije bi uzimala ljude odmerenog drzanja, kao sto je i ona, ali je htela da su lepi. Jos je htela da nemaju nikakvu poznatu vezu, nikakvu strast koja je mogla da ostavi traga ili koja je izazivala pricanja. Jer covek cije se ljubavi pominju, nije nikad smotren covek.
Posto bi izdvojila onog koji ce je voleti za tri godine obaveznog boravka u puku, ostajalo je samo da mu baci maramicu.
Koliko bi se zena naslo u zabuni, ili bi se posluzilo obicnim sredstvima i putevima kojima svi idu! Udesila bi da joj se udvara drzeci se svih etapa osvajanja i odolevanja, pustajuci da joj jednog dana poljubi prste, sutradan ruku, sledeceg dana obraz, zatim usta, a potom ostalo.
Ona je imala brzi nacin, smotreniji i sigurniji. Priredila bi zabavu.
Izabrani oficir pozvao bi domacicu da igra. Onda, vrteci se, poneta brzim pokretom, zaneta pijanstvom igre, pripijala se uz njega, kao da mu se daje, i stezala mu ruku nervoznim i neprekidnim stiskom.
Ako ne bi razumeo, znaci da je glupak i ona bi prelazila na sledeceg, oznacenog brojem dva u kartonima njenih zelja.
Ako bi razumeo, stvar je bila svrsena, bez buke, bez udvaranja opasnih po njen glas, bez mnogobrojnih poseta.
Ima li ista prostije i zgodnije!
Kako bi trebalo da se zene posluze slicnim postupkom da bi nam pokazale da im se svidjamo! Toliko teskoca, oklevanja, reci, pokreta, nespokojstva, uznemirenosti bilo bi otklonjeno! Kako cesto prodjemo pored moguce srece, i ne sluteci, jer ko moze da pronikne tajnu misli, slabosti volje, tajne pozive tela, sveg onog nepoznatog u dusi zene, o cemu usta ostaju nema, a oko nepronicljivo i slepo?
Cim bi razumeo, trazio bi joj sastanak. A ona ga je uvek ostavljala da ceka mesec dana ili sest nedelja da bi ga tajno promatrala, da bi ga upoznala i da bi se cuvala ako ima neku opasnu manu.
Za to vreme, on je lupao glavu da se seti gde bi mogli da se nadju bez opasnosti; pronalazio je malo sigurne i teske kombinacije.
A onda na nekoj svecanoj priredbi, ona bi mu rekla sasvim tiho:
- Dodjite u utorak navece, u devet casova, u hotel “Zlatni konj” blizu bedema, na drumu za Vuzije i trazite gospodjicu Klarisu. Cekacu vas, ali svakako budite u civilu.
U stvari, ona je vec osam godina imala namestenu sobu u toj nepoznatoj krcmi. To je bila ideja njenog prvog ljubavnika koja joj se ucinila zgodna i kad je on otisao, ona je zadrzala gnezdo.
Oh! Sasvim osrednje gnezdo, cetiri zida prevucena svetlosivom hartijom s plavim cvetovima, naslonjaca koju je kupio krcmar po njenoj naredbi, dve stolice, mali zastirac ispred kreveta i nekoliko sudova potrebnih za toaletu. Sta je vise trebalo?
Na zidovima tri velike fotografije. Tri pukovnika na konju; pukovnici njenih ljubavnika! Zasto? Ne moguci da sacuva njihovu sliku, neposrednu uspomenu, ona je mozda htela da tako posredno sacuva uspomenu.
I nikad je niko nije prepoznao za vreme svih tih poseta kod “Zlatnog konja”, reci cete?
Nikad, niko!
Nacin koji je ona upotrebljavala bio je izvanredan i prost. Ona je izmislila i organizovala citav niz dobrotvornih skupova, na koje je cesto isla i ponekad izostajala. Muz, znajuci za njenu dobrotvornu delatnost, koja ga je vrlo skupo stajala, ziveo je ne sumnjajuci.
Tako, kad vec jednom ugovori sastanak, ona je govorila pred poslugom za vreme vecere:
-Veceras idem u Drustvo flanelskih pojaseva za oduzete starce.
I onda je izlazila oko osam casova, ulazila u Udruzenje, odmah je izlazila, prolazila raznim ulicama i nasavsi se sama u nekoj ulicici, u nekom mracnom uglu bez svetiljke skidala bi sesir, zamenjivala ga kapom sluzavke koju bi nosila pod mantilom, razvijala bi belu kecelju skrivenu na isti nacin, vezivala je oko struka i noseci u torbi sesir za varos i ogrtac koji joj je malocas pokrivao ramena, odlazila je uzurbana, smela, otkrivenih kukova, kao sluzavcica koja ide poslom; ponekad je cak i trcala, kao da mnogo zuri.
Ko bi prepoznao u ovoj tanusnoj i zivahnoj sluzavci gospodju prvog predsednika Amandona?
Dolazila je do “Zlatnog konja”, pela se u svoju sobu, od koje je imala kljuc; a debeli krcmar, gazda Truvo, kad bi je video iza kelneraja, mrmljao je:
-Eno gospodjica Klarisa ide na svoje ljubavne sastanke.
Debeli prepredenjak nesto je naslucivao, ali nije trazio da sazna sto vise i zaista je bio iznenadjen kad je saznao da je njegova stanarka gospodja Amandon, gospodja Margarita, kao sto su je zvali u Pertui-Le-Lonu.
A evo kako se dogodilo strasno otkrice.

Nikad gospodjica Klarisa nije dolazila na svoje sastanke dve veceri uzastopce, nikad, nikad, posto je bila suvise lukava i oprezna. I gazda Truvo je to dobro znao, posto nijedanput za osam godina nije video da je dosla sutradan posle posete. I cesto, u danima navale sluzio se njenom sobom za jednu noc.
Dakle, proslog leta gospodin prvi predsednik Amandon bio je odsutan nedelju dana. Bio je jul; gospodja je bila puna zara i kao se nisu morali plasiti da ce ih uhvatiti, ona zapita svog ljubavnika, lepog majora Varanzela, jednog utorka uvece pri rastanku, da li hoce da se vide sutradan. On odgovori:
-Kako da ne!
I bilo je dogovoreno da ce se naci u obicno vreme u sredu. Ona rece sasvim tiho:
- Ako stignes prvi mali moj, sacekaj me u krevetu.
Poljubise se, zatim se rastadose.
A sutradan oko deset casova, kako je gazda Truvo citao Pertuiske tablice, mesni republikanski list, on doviknu izdaleka svojoj zeni, koja je cupkala kokosku u dvoristu:
- Evo kolere u okolini. Juce je umro jedan covek u Vovinjiu.
Zatim vise nije mislio o tome, posto mu je krcma bila puna sveta i posao vrlo dobro isao.
Oko podne dodje jedan putnik pesice, neka vrsta turiste, koji poruci dobar rucak, posto je popio dva apsinta. Kako je bilo vrlo toplo, on popi litar vina i najmanje dva litra vode.
Najzad popi kafu i casicu likera, ili tacnije tri casice. Zatim, posto se osecao malo trom, zatrazi sobu da odspava sat-dva. Nije bilo vise ni jedne slobodne, i gazda, posto se savetovao sa zenom, dade mu sobu gospodjice Klarise.
Putnik udje, zatim oko pet casova, posto nisu videli da je izasao, gazda ode da ga probudi.
Kakvo iznenadjenje, on je bio mrtav!
Krcmar sidje i nadje zenu:
-Slusaj, umetnik kome sam dao sobu broj jedanaest, mislim da je umro.
Ona dize ruke:
-Nemoguce! Gospode boze! Je li kolera?
Gazda Truvo zatrese glavom:
-Pre bih rekao da je neka mozdana zaraza, posto je crn kao talog od vina.
Ali gazdarica uplasena, ponavljala je:
-Ne treba reci, ne treba reci, pomislice da je kolera. Idi prijavi slucaj i ne govori. Odnece ga kad padne noc da ga ne vide. I niti ko cuo, ni video, svrsena posla!
Covek promrmlja:
- Gospodjica Klarisa je dolazila juce, soba je slobodna veceras.
I on ode da pozove lekara, koji utvrdi smrt, usled navale krvi posle obilnog rucka. Zatim je bilo ugovoreno s policijskim komesarom da ce les odneti oko ponoci da se ne bi nista posumnjalo.
Bilo je tek devet casova kad je gospodja Amandon prosla krisom stepenicama “Zlatnog konja”, a da je tog dana niko nije video. Ona dodje do svoje sobe, otvori vrata, udje. Na kaminu je gorela sveca. Ona se okrete prema krevetu. Major je bio legao, ali je spustio zavese,
Ona progovori:
-Jedan trenutak, mili moj, evo idem.
I skide se s nervoznom nagloscu, bacivsi cipele na zemlju, a struk na naslonjacu. Zatim, posto su joj crna haljina i razvezane suknje pale u krugu oko nje, ispravi se u kosulji od crvene svile, kao cvet koji se tek rascvetao.
Kako major nije rekao ni reci, ona upita:
-Spavas li, debeljko moj?
On ne odgovori, a ona poce da se smeje mrmljajuci:
-Gle, pa on spava, pa to je bas smesno!
Zadrzala je carape, crne svilene carape s azurom, I dotrcavsi do kreveta, uvuce se brzo unutra, I da bi ga naglo probudila, obgrli obema rukama i poce da ljubi ledeni les.
Jednu sekundu ostade nepomicna, suvise uplasena da bi ma sta razumela.
Ali hladnoca ovog nepomicnog tela unese u njeno telo uzasan i nerazuman strah, pre nego sto je mogla da ma sta razmisli.
Skocila je jednim skokom iz kreveta, drhteci od glave do nogu; zatim otrcavsi do kamina docepa svecu, vrati se i pogleda. Ugleda strasno lice koje nije poznavala; crno, naduveno, zatvorenih ociju, strasno iskrivljenih vilica.
Ote joj se krik, jedan od onih krikova kakve pustaju zene kad se izbezume i ispustivsi svecu, otvori vrata i pobeze gola kroz hodnik strasno vristeci.
Jedan trgovacki putnik u carapama, koji je zauzimao sobu broj 4, izadje odmah i prihvati je u narucje:
-Sta se desilo lepo dete?
Ona promuca, izbezumljena:
-Ne…ne…neko je ubijen u…u mojoj sobi…
I drugi se gosti pojavise. Dotrca i sam gazda.
I najednom se pojavi majorov visok stas u dnu hodnika.
Cim ga je videla, baci se prema njemu vicuci:
-Spasite me, spasite me, Gontrane…Neko je ubijen u nasoj sobi.
Objasnjenja su bila teska. Gospodin Truvo, medjutim, isprica istinu i zatrazi da odmah puste gospojcu Klarisu, za koju je odgovarao svojom glavom.
Ali trgovacki putnik u carapama, posto je ispitao les, tvrdio je da je posredi zlocin i nagovori i druge putnike da ne dopuste Klarisi i njenom ljubavniku da odu.
Morali su da cekaju dolazak policijskog komesara koji im dade slobodu ali koji nije bio cutljiv.
Sledeceg meseca gospodin prvi predsednik Amandon dobio je unapredjenje i premestaj.

(prevela Zorka Karalic)

Driving Home

Minister of our coming doom, preaching

On the car radio, how right

Your Hell and damnation sound to me

As I travel these small, bleak roads

Thinking of the mailman’s son

The Army sent back in a sealed coffin.


His house is around the next turn.

A forlorn mutt sits in the yard

Waiting for someone to come home.

I can see the TV is on in the living room,

Canned laughter in the empty house

Like the sound of beer cans tied to a hearse.

-- Charles Simic

CHARLES SIMIC, SLAVNI AMERIČKI PJESNIK SRPSKOG PORIJEKLA I DOBITNIK PULITZEROVE NAGRADE, GOVORI O NEDAVNOM POSJETU BEOGRADU, PJESNIŠTVU, TE O BOMBARDIRANJIMA I RATOVIMA KOJE JE PREŽIVIO

NE PIŠEM POEZIJU ZA GENERALE
Mića VUJIČIĆ
24. siječnja, 2007.
FERAL TRIBUNE

Ja sam pesnik koji piše poeziju kao priču o osamljenom čoveku koji pokušava da razume svet. Ne volim "patriotsku" poeziju na bilo kom jeziku. Svi ti takozvani nacionalni pesnici koji uzdižu kolektiv nauštrb pojedinca uopšte me ne zanimaju. Njih vole generali. Obožavaju ih i sveštenici, učitelji i svi oni koji mrze pravu poeziju. Veoma me raduje što nikada neću postati Matija Bećković

Charles Simic, jedan od najpoznatijih američkih pesnika, posetio je nedavno Beograd (drugi put!) da bi promovisao svoju autobiografiju "Zastrašujući raj". Čovek neverovatne biografije, američki akademik, profesor književnosti, esejista i pesnik kome je 1990. godine dodeljena Pulitzerova nagrada za poeziju, inače rođen u Beogradu 1938. godine u staroj građanskoj porodici. Napustio Jugoslaviju 1953., emigracija, Pariz, duga čekanja pred konzulatom, pa konačno Amerika - "Zatrašujući raj"…

- Gospodine Simic, nakon nekoliko decenija ponovo ste posetili Beograd. Čini mi se da je vaš boravak obeležila jedna čudna metafora. Naime, prozor u beogradskoj ulici Majke Jevrosime koji ste razbili daleke 1949. godine, po vašem dolasku 1982. godine, bio je i dalje polupan. Da li je ovog puta, pred kraj 2006. godine, taj prozor konačno popravljen. Jeste li proverili?

- Prozor iznad ulaza na stepenište u zgradi u kojoj sam rođen konačno je zamenjen, bar su mi tako rekli, zahvaljujući NATO bombama, koje su pogodile obližnji TV studio i razbile mnogo prozora u okolini. Tako se ispostavilo, bar u ovom slučaju, da je bombardovanje doprinelo obnovi grada.

- Kako vi kao pesnik kroz metaforu tog "slomljenog prozora" vidite Srbiju danas?

- Ista je to priča. Razlog zbog kojeg taj prozor nije popravljen ranije jeste u tome što su se svi stanari u zgradi svađali i nisu pričali međusobno. Moja pokojna tetka je ignorisala neke svoje komšije čitavih četrdeset godina, pa je bilo nezamislivo da ona pokuca na njihova vrata zbog nekog prozora ili bilo čega što je trebalo popraviti.

- Vaše detinjstvo su obeležila dva bombardovanja Beograda: nemačko, a onda i savezničko. Da li su ti događaji u najvećoj meri uticali na to da postanete pesnik? Da li su te slike uvek uz vas?

- Nemoguće je reći zašto neko postaje pesnik. Što se tiče ovog drugog pitanja, kad god vidim da bombe padaju na bilo koji grad na svetu, vrate mi se slike iz detinjstva. Znam kako izgleda skrivati se u podrumu, a onda izaći i videti da je nekoliko poznatih zgrada u susedstvu nestalo.

- Da li je tačno da ste u kafiću u San Franciscu sasvim slučajno upoznali jednog od savezničkih pilota koji je bacao bombe po vama? Pesnika, koji vam je kada ste rekli da ste se upravo vratili iz Beograda, na salveti, posle toliko decenija, nacrtao preciznu mapu grada na ušću Save, sa mostovima, poštom, ranžirnom stanicom...

- Bio je to poznati američki pesnik Richard Hugo. Kada je saznao da je zapravo mene bombardovao, veoma se potresao. Čak mi je napisao dugu pesmu u kojoj se izvinjavao i objašnjavao da su oni svi bili toliko uplašeni tada i da su što pre želeli da odu, pa su samo "istovarili" bombe ne razmišljajući mnogo gde će one da padnu. Rekao sam mu da bih uradio isto.

"Čuvaj se lidera"

- Vi ste napustili Beograd i komunističku jezu 1953. godine. Da li je "baba koja pegla" iz vaše pesme tako srušila komunističku imperiju?

- Umrla je 1948. godine, ali je se jasno sećam jer je čuvala mog brata i mene dok su nam roditelji bili na poslu. Jadnica je bila razumnija od mnogih. Na radiju je slušala Mussolinija, Hitlera, Staljina i druge ludake i pošto je znala nekoliko jezika, razumela je o kakvim glupostima pričaju. Ono što je uznemiravalo više od njihovih gnusnih reči bile su njihove pristalice. Tada to nisam shvatao, ali mi je rekla nešto što i dandanas pamtim: čuvaj se takozvanih lidera i kolektivnih euforija koje oni izazovu.

- Usledile su emigrantske godine. Pre nego što ste stigli u Ameriku, bili ste u Francuskoj. Da li je tačno da ste na aveniji Victora Hugoa u Parizu sreli kneza Pavla, brata jugoslovenskog kralja? Da li biste bili ljubazni da nam opišete taj susret?

- Prijatno majsko veče, moja majka, brat i ja šetamo niz aveniju. U jednom trenutku ugledam kneza Pavla kako šeta. Moja majka mu priđe, predstavi se i kaže mu još nešto čega se baš i ne sećam. On je u lepom sivom odelu i bež kaputu. Veoma je učtiv, pita kako se mi deca zovemo, nasmeši se i malo se nakloni pre nego što ode. Kada mi je majka kasnije rekla koliko je on zapravo bogat, razbesneo sam se. Kako tom elegantnom tvrdici nije palo na pamet da bratu i meni da nekoliko franaka za bioskop.

- Citiraću jedan vaš pasus – vrlo upečatljiv opis života u emigraciji: "Lice kojeg se sećate iz starih novina kako potpisuje nekakav ugovor s Hitlerom ili Mussolinijem zatekli biste ovde u nekoj kuhinji kako secka salamu u listiće. Bilo je teško poverovati da su to isti ljudi. Izgledali su prilično obično i pričali gluposti kao i svi ostali. Očekivali su da će se vratiti na vlast maltene sledeće nedelje, ili najkasnije kroz par sedmica." Vi ste za to vreme bili u Chicagu, prodavali košulje?

- Moja majka potiče iz stare beogradske porodice. Poznavala je članove drugih starih beogradskih porodica u emigraciji. Išli smo im u posete, upoznali smo ministre, diplomate, čak i krupnije zverke. Jednom sam igrao fudbal sa Dragišom Cvetkovićem u Bois de Boulogne. On ipak nije bio Pele.

- Dragišom Cvetkovićem, predsednikom Vlade Kraljevine Jugoslavije (1939-1941), Cvetkovićem iz sporazuma Cvetković–Maček?! Pa, nije onda nikakvo čudo što je nobelovac Derek Walcott bio toliko očaran vašim životnim dogodovštinama da je hteo da ih postavi kao monodramu u pozorištu u Bostonu. Kako bi zvučao kratak sinopsis te monodrame?

- Kada se zavesa podigne, ja sedim go na noši u dedinom dvorištu u Belanovici. Imam oko dve godine. Izgledam srećno. Lep je letnji dan, iako je Hitler već okupirao veći deo Evrope. A ja nemam pojma da su on i Staljin razradili detaljan plan kako da od mene naprave američkog pesnika. Volim komšijinog psa, koji se zove Toza. Trčim za njim noseći nošu u ruci i želim da ga povučem za rep, ali mi on to ne dozvoljava. U tom trenutku bostonska policija i Katoličko udruženje za očuvanje vrlina uleću na scenu i traže prekidanje ove nemoralne predstave i hapšenje autora predstave.

- U Americi ste sa ocem slušali jazz do kasno u noć. Koliko je jazz uticao na vašu poetiku?

- Sve što volim imalo je uticaja na moju poeziju. Svaki muzički pravac, svaka dobra knjiga, dobar film, svaki obrok za pamćenje i flaša vina. Jazz je označavao odlaske u klubove dva do tri puta nedeljno u godinama kada je noćni život New Yorka bio veoma raznovrstan i zanimljiv. Sjajna muzika, žene, smeh, piće i mnogo dima... Možda je sve ličilo na pakao, ali je zapravo to bio raj.

Dobivanje Pulitzera

- Godine 1990. dobili ste Pulitzerovu nagradu. Oprostite na banalnosti mog pitanja, ali kako izgleda to: dobiti Pulitzerovu nagradu! Kako je ona uticala na vaš rad? Kako uopšte izgleda biti pesnik u Americi?

- Digne se dževa na mesec dana. Čak i vaš automehaničar čuje da ste postali poznati pa postane izuzetno ljubazan kada auto dovezete na popravku. Novinari neprestano zovu, pitaju kakvi su vam sad planovi, da li ćete i dalje pisati poeziju ili ćete se uozbiljiti i napisati roman... Jednom od njih sam rekao da ću se sada kada sam postao slavan u Americi vratiti u dedino selo u Jugoslaviji, kupiti kravu, gajiti povrće i učiti da sviram frulicu. Poverovao mi je. Na svu sreću, jednog dana novinari su prestali da me zovu i nastavio sam da živim svoj život.

Koliko Amerika poštuje svoje pesnike, toliko ih i ne poštuje. Imamo sreće što nas Washington ignoriše. U poslednjih pedeset godina Bela kuća je u nekoliko navrata i pozivala neke pesnike, ali se brzo zbog toga pokajala. Oni su ili odbijali poziv i javno kritikovali zvaničnu politiku ili su se tamo pojavili i skupili hrabrosti da kritikuju predsednika u lice. Romanopisci nisu ništa bolji što se toga tiče. Jedino se naši profesori uvek obraduju takvim pozivima.

- Izjavili ste po dolasku u Beograd da uopšte niste nostalgični. Ako dozvolite, čini mi se da veličina vaše poezije leži upravo u tome što vi nikada ne pišete o tim "jeftinim" osećanjima, čini mi se da tu nema mnogo pathosa? Nož, viljuška, cipele – vaše su glavne teme. Drugi pesnici pišu patriotske hvalospeve, padaju u zavičajni trans...

- Mislite - nikada neću postati Matija Bećković? To me veoma raduje. Ja sam pesnik koji piše poeziju kao priču o osamljenom čoveku koji pokušava da razume svet. Ne volim "patriotsku" poeziju na bilo kom jeziku. Svi ti takozvani nacionalni pesnici koji uzdižu kolektiv nauštrb pojedinca uopšte me ne zanimaju. Njih vole generali. Obožavaju ih i sveštenici, učitelji i svi oni koji mrze pravu poeziju.

Što se tiče nostalgije, besmisleno je da se pravim da gajim neko takvo osećanje prema gradu koji sam napustio pre pedeset četiri godine i u međuvremenu ga posetio svega tri puta. I dalje me gane stari komšiluk i mnoga druga mesta u Beogradu, ali sam živeo u toliko mnogo gradova i sada se u nekoliko od njih osećam kao kod kuće.

- Napisali ste da je poezija mačji koncert pod prozorom sobe u kojoj se piše zvanična verzija istorije. Kako biste opisali poetički orkestar koji svira vašu pesmu? Od kojih je instrumenata sastavljen?

- To je stari sukob epskih i lirskih pesnika. Dok naše velike vođe planiraju sledeću vojnu kampanju koju će slaviti epski pesnici, neka Sapho kaže da joj je milije da gleda kako će joj ljubavnik skinuti suknju nego da gleda kako se grčka konjica i flota postrojavaju za bitku. Ona svira instrument svoje sudbine, onaj koji je nekome ko je navikao da šalje mladiće da umru u nekom ratu ne samo uvredljiv nego i subverzivan.

Društveni angažman

- Otvoreno ste govorili protiv rata u Iraku, ali i protiv Miloševića. Mislite li da pesnik mora imati društveni angažman? Da mora istupati i po političkim pitanjima...

- Jedini društveni angažman koji pesnik treba da ima je da piše dobru poeziju. Neki pesnici kažu glasno šta misle o onome što se dešava u svetu, dok drugi ćute o tome. To je u redu. Uvek je bilo velikih pesnika koji nikada nisu primetili patnju koja ih okružuje.

- Ratovi su obeležili vaš život. Čak i onaj u Vijetnamu. Vaš brat je bio tamo, zar ne? Kako se sećate tih dana?

- Rat u Vijetnamu mi je bio strašan. U vojsku sam otišao 1961. i iz nje se vratio 1963. godine, ali sam još četiri godine bio u rezervnom sastavu. To je značilo da su mogli da me mobilišu bilo kad. Nakon toga, moj brat je otišao u vojsku i na kraju su ga poslali u Sajgon. Tih godina sam živeo u strahu. Pomno sam pratio događanja kako bih pronikao u misli naših vođa i spoznao sam da su oni u stvari gomila samoobmanutih i opasnih budala koje su spremne radije da dopuste da milioni ljudi poginu nego da priznaju da nisu u pravu.

- Nasmejala me je priča koja kaže da ste bili oštri prema Slobodanu Miloševiću, ali ne samo zato što niste podržavali njegovu politiku, već i zato što su vas novinari iz Srbije zvali telefonom ne računajući na vremensku razliku, uvek u pola noći...

- Tačno. Zvali bi me u šest ujutru kada sam još uvek bio u polusnu i nisam mogao da se setim nijedne srpske reči osim onih "đubre", "ološ", "ubica" kojima bih opisao šta sam zapravo mislio o njemu i njegovim drugovima. Zvučao sam kao moja majka. Ona je odgovarala jednom rečju kada biste je upitali šta misli o tako nekom. "Govno", rekla bi ona. Kraj priče.

- Jedan od odgovora Miloševićevih medija na vaše oštre izjave bio je taj da su pisali o vašoj familiji, pokušavajući da vas time, na neki način, diskredituju. A vi ste na to otprilike rekli: Pa, da, takva je moja familija i mene su stalno nervirali...

- Zaboravio sam za to. Šta su rekli o mojoj porodici? Da smo Norvežani koji su vekovima uspevali da se pretvaraju da su Srbi? Moja omiljena priča je ona po kojoj je CIA meni uplatila veliku količinu novca da napišem pesme protiv Srbije tako da ja sada živim bezbrižnim životom u dvorcu u New Hampshireu okružen mnogobrojnim crnim slugama. Ili ona o tome kako sam išao da se vidim s Clintonom da mu kažem da bombarduje Beograd. On samo što nije spustio pantalone zbog Monice Lewinsky kada sam upao u Ovalni kabinet uzvikujući: "Ne zaboravite Ulicu majke Jevrosime!" Da bi me se rešio, morao je telefonom da pozove generala Wesleya Clarka i da mu izda naređenje. I to je istinita priča o tome zašto je Beograd bombardovan.

PISCI O PISANJU
Susan Sontag


Čitanje romana mi se čini tako normalnom aktivnošću, dok je njihovo pisanje tako čudna stvar... Barem ja tako mislim sve dok samu sebe ne podsjetim kako su te dvije stvari čvrsto povezane. (Neće ovdje biti okamenjenih generalizacija. Tek poneka opservacija.)

Prvo, stoga što pisati znači prakticirati, sa posebnim intenzitetom i pažnjom, umijeće čitanja. Pišete da biste čitali ono što ste napisali, da biste vidjeli je li to dobro i, pošto, dakako, nikad nije dobro, da biste pisali iznova – jednom, dvaput, koliko god je puta potrebno dok ne postignete nešto što sami možete podnijeti da pročitate. Jer, vi ste svoj prvi, možda najstrožiji čitalac. “Pisati znači sjesti pred samog sebe kao sudiju”, napisao je Ibsen na omotu jedne svoje knjige. Teško je zamisliti pisanje bez ponovnog čitanja.

Ali zar ono što ste sprve napisali nikad nije dobro? Naravno da jeste: nekad više no dobro. I znači samo – znači ovom romansijeru, u svakom slučaju – da kad se pažljivije pogleda, ili glasno izgovori – odnosno, ponovo pročita – može ipak biti bolje. Ne želim kazati da se pisac mora mučiti i preznojavati da stvori nešto dobro. “Ono što je napisano bez truda uglavnom se čita bez zadovoljstva”, rekao je dr. Johnson, a ta izreka se čini jednako daleko od savremenog ukusa koliko i njen autor. Naravno, mnogo toga što je napisano bez napora pruža poprilično zadovoljstva. Ne, nije ovdje u pitanju ocjena čitalaca – koji bi možda radije čitali piščev spontaniji, manje razrađen rad – već osjećanje nezadovoljstva pisaca, tih profesionalaca. Mislite stalno: ako to postignem u prvom krugu, bez mnogo borbe, zar ne bi ipak moglo biti bolje?

I mada to ponovno pisanje – i ponovno čitanje – djeluju kao trud i napor, oni su zapravo najugodniji dio pisanja. Nekad i jedini ugodan dio. Otisnuti se u pisanje, ako imaš jasnu predstavu o “književnosti”, čudesno je i plaši. Uronuti u ledenu vodu. Potom dolazi topli dio: kad već imaš nešto na čemu radiš, nadgrađuješ, uređuješ.

Recimo, to je prava zbrka. Ali, imaš šansu da je središ. Da pokušaš biti jasnija. Ili dublja. Ili elokventnija. Ili ekscentričnija. Nastojiš biti vjerna svijetu. Želiš da knjiga bude prostranija, autoritativnija. Hoćeš da se izdigneš iznad same sebe. Hoćeš da Iščupaš knjigu iz svoje prenapučene glave. Poput statue uglavljene u mramorni blok, roman je u tvojoj glavi. Nastojiš ga se osloboditi. Nastojiš da ta nesretna građa na papiru bude bliže onom što misliš da tvoja knjiga treba biti – što znaš, u svojim grčevima uzdignuća, da ona može biti. Iščitavaš rečenice. Je li ovo knjiga koju pišem? Zar je ovo sve?

Ili, recimo, ide ti dobro; jer ide dobro, ponekad (ako ne ide, a nekad ne ide, ti ludiš). I eto te, čak da si najsporija u pisanju i najgora u tipkanju, riječi se nižu, a ti želiš ići dalje; potom još jednom iščitavaš. Možda se ne usuđuješ biti zadovoljna, ali ti se istovremeno sviđa to što si napisala. Hvataš se kako uživaš – onako kako uživa čitalac – u napisanom.

Pisanje je, na kraju krajeva, niz dopuštenja koja sebi daš da se izraziš na određeni način. Izumjeti. Skočiti. Letjeti. Padati. Naći vlastiti osoben način pripovijedanja i insistiranja; naći vlastitu unutarnju slobodu. Biti strog u istjerivanju vlastitih duhova. Ne zaustavljati se prečesto da pročitaš napisano. Dopustiti sebi, kad se usudiš misliti da ti dobro ide (ili bar ne previše loše) da prosto veslaš dalje. Nema čekanja da nadahnuće nadođe samo od sebe.

Naravno, slijepi pisci nikad ne mogu pročitati ono što diktiraju. Možda je to manje važno pjesnicima, koji često najveći dio ispišu u glavi prije nego što bilo šta stave na papir. (Pjesnici žive uhom mnogo više od proznih pisaca.) A ne biti kadar vidjeti, ne znači da pisac ne pravi revizije napisanog. Zar ne zamišljamo da su Miltonove kćeri, na kraju svakog dana diktiranja Izgubljenog raja, to naglas iščitavale ocu, a onda bilježile ispravke? Ali prozni pisci – koji rade usred ostave zatrpane riječima – ne mogu to sve držati u glavi. Moraju vidjeti šta su napisali. Čak i pisci koji su najneposredniji, plodni pisci moraju to osjećati. (Tako je Sartre obznanio, kada je oslijepio, da su prošli njegovi dani pisanja.) Pomislite na gospodstvenog, časnog Henryja Jamesa kako koracima odmjerava sobu komponirajući The Golden Bowl, diktirajući je svojoj sekretarici. Bez obzira kako je teško i zamisliti da je uopće mogla biti diktirana Jamesova kasnija proza, uz klepetanje pisaće mašine, remingtonke, negdje 1900. godine, ne pomislimo li da je James nanovo čitao ono što je bilo otipkano, i da nije štedio na ispravkama?

Kad sam ja ponovno, prije dvije godine, oboljela od raka, i kad sam morala prekinuti rad na skoro dovršenom romanu In America, jedan ljubazni prijatelj iz Los Angelesa, znajući koliko sam očajna i u strahu da knjigu neću završiti, ponudio mi je da ostavi svoj posao, dođe u New York i ostane koliko bude trebalo, da mu izdiktiram ostatak romana. Istina, prvih osam poglavlja je već bilo urađeno (odnosno, mnogo puta nanovo napisano i iščitavano) i ja sam započela pretposljednje poglavlje. Ali nisam osjećala da imam ta dva poglavlja do kraja u svojoj glavi. A ipak, ipak, morala sam odbiti tu dirljivu i velikodušnu ponudu. Nije to bilo stoga što sam već bila tako omamaljena drastičnim kemoterapijskim koktelima i tabletama protiv bolova da sam zaboravila šta sam planirala napisati. Morala sam biti u stanju vidjeti šta pišem, ne samo čuti. Morala sam biti kadra iznova to iščitati.

Čitanje obično prethodi pisanju. A impuls za pisanjem gotovo uvijek se potakne čitanjem. Čitanje, ljubav prema čitanju, ono je što nas navede da počnemo sanjati o tome da postanemo pisci. I dugo vremena pošto postaneš pisac, čitanje knjiga koje drugi pišu – i ponovno čitanje dragih knjiga iz prošlosti – predstavlja neodoljivo bježanje od pisanja. Bijeg. Utjehu. Muku. I, da, nadahnuće.

Naravno, neće to svi pisci priznati. Sjećam se da sam jednom rekla V.S. Naipaulu nešto o jednom svom omiljenom romanu iz 19. stoljeća, veoma poznatom romanu, za koji sam pretpostavljala da mu se on, poput svih kojima je stalo do književnosti, divio koliko i ja. Ali ne, on ga nije pročitao, rekao mi je, da bi vidjevši sjenku iznenađenja na mom licu, strogo dodao: “Susan, ja sam pisac, a ne čitalac.”

Mnogi pisci, koji više nisu mladi, tvrde, iz raznih razloga, da vrlo malo čitaju, zapravo, da smatraju da su, u nekom smislu, čitanje i pisanje nekompatibilni. Možda, za neke pisce, i jesu. Nije na meni da sudim. Ako je razlog tome tjeskoba i strah da se ne potpadne pod nečiji utjecaj, to mi izgleda kao tašta, isprazna briga. Ako je razlog nedostatak vremena – jer u danu ima samo toliko sati koliko ima, a sati provedeni u čitanju očito se oduzimaju od sati u kojima bi se moglo pisati – asketizam je to kome ja ne težim.

Izgubiti se u knjizi, ona stara fraza, nije dokona fantazija već uzorna stvarnost kojoj se teško oduprijeti. Virginija Woolf je slavna po riječima iz jednog svog pisma: “Nekad pomislim da mora biti da je raj zapravo neprestano, neiscrpno čitanje.” Naravno, onaj rajski dio jeste to da je – opet po riječima Virginije Woolf – “stanje čitanja potpuna eliminacija ega.” Nažalost, mi ego nikad ne gubimo, baš kao što ne možemo zakoračiti na vlastitu stopu. Ali to bestjelesno stanje, čitanje – dovoljno je nalik transu da nas natjera da se osjećamo kao da smo se lišili svoga ega.

Poput čitanja, tog zanesenjačkog čitanja, i pisanja proze – življenje života drugih bića – jednako se doživljava kao gubljenje sebe.

Svi bismo danas voljeli misliti da je pisanje tek oblik samopoštovanja. Drugim riječima: samoiskazivanje. Od nas se više ne očekuje da budemo sposobni za autentična altruistička osjećanja, mi nismo kadri pisati o bilo kome do o sebi samima.

Ali to nije istina. William Trevor govori o smjelosti neautobiografske imaginacije. Zašto ne bismo pisali da bismo pobjegli od sebe, baš kao što pišemo da iskažemo sebe? Mnogo je zanimljivije pisati o drugima.

Suvišno je reći da ja pozajmljujem djeliće sebe svim svjim likovima. Kad, u romanu In America, moji imigranti iz Poljske stignu u Južnu Kaliforniju – blizu sela Anaheim – godine 1876., i krenu u pustinju, da se prepuste zastrašujućoj viziji praznine koja sve mijenja, ja to zacijelo crpim iz sjećanja na svoje djetinje šetnje, četrdesetih godina, pustinjom južne Arizone – izvan onog što je tad bio gradić Tucson. Tek kod trećeg nacrta knjige izbrisala sam, nevoljko, priču o sagvarosima. (Avaj, nema više sagvarosa zapadno od rijeke Colorado.)

Ono o čemu ja pišem nisam ja već nešto drugo. Kao što je ono što ja pišem inteligentnije od mene. Jer sam samo to kadra nanovo ispisati. Moje knjige znaju ono što sam ja jednom znala – u hipu i namah. A ispisati najbolje riječi na papiru ne čini se nimalo lakšim, čak i nakon toliko godina pisanja. Naprotiv. Tu leži ona golema razlika između čitanja i pisanja. Čitanje je vokacija, umijeće, u kome, uz praksu, morate jednom postati stručnjak. Ono što steknete vremenom kao pisac uglavnom su neizvjesnost i tjeskoba.

Sva ta piščeva osjećanja nedovoljnosti – bar, ovaj pisac- nastaju na ubjeđenju da je književnost važna. “Važna” je svakako preblijeda riječ. Da, postoje knjige koje su “potrebne”, odnosno knjige za koje, dok ih čitamo, znamo da ćemo ih ponovo čitati. Možda više no jednom. Ima li veće privilegije nego kad ti svijest bude proširena, napunjena, izoštrena književnošću?

Mudre knjige, uzorci mentalne zaigranosti, one što potiču osjećanja, vjerni bilježnici stvarnoga svijeta (ne tek zbrka u nečijoj glavi), sluge povijesti, zagovornici suprotstavljenih i buntovnih osjećanja... roman koji je potreban – može biti, treba da bude, većina tih stvari.

A pitanje da li će i dalje biti čitalaca koji dijele to visoko poštovanje prema naraciji, pa, dobro, “To pitanje nije u pitanju”, kako je Duke Ellington odgovorio upitan zašto svira na matinejama u Apollou. Najbolje je nastaviti veslati.

'Make yer point'


Famous for his 'difficult', 'profane' and 'non-literary' dialect, and his depictions of working-class Scottish life, James Kelman has always resisted explaining his work. Here, however, he recalls his early days as a writer, his determination to use an authentic voice and the prejudice he encountered as a result

Saturday August 11, 2007
The Guardian


The author James Kelman. Photograph: Sean Smith


In the spring of 1973 a postman arrived at our door with a big parcel, a cardboard box containing 200 copies of An Old Pub Near the Angel. This was payment for my first collection of stories. We were living in a room and kitchen in Garriochmill Road. I ripped the parcel apart and showed the books to Marie and our infant daughters Laura and Emma. They were mightily impressed. At the back of four next morning I resumed paid employment and drove a bus out of Partick Garage. A time-inspector punished me for running six minutes sharp on a 64 bus through Brigton Cross. I explained that I was a writer and showed him a copy of the book. He thought it looked the part. In those days I carried a copy in case somebody wanted to read it.

Article continues
An Old Pub Near the Angel, and Other Stories was published by Puckerbrush Press of Orono, Maine, USA. It was a one-woman operation specialising in poetry but open to short fiction. Constance Hunting was the woman. Her publication of my work came about through a sort of fluke. She was shown it by the American poet and short story writer Mary Gray Hughes whom I had met in Glasgow the year before.

I was fortunate to meet a few generous older writers (and readers) when I was younger. One was the poet and critic Philip Hobsbaum. Another was the poet Anne Stevenson. She and Philip were partners at that time.

Philip's influence on the literary scene of the period has been attested. He was a founder member of the group of poets known as "the Movement" in late 1950s London. In the mid-1960s he lectured at Queen's University, Belfast, and around him gathered a group of younger writers that included Michael and Edna Longley, Seamus Heaney and Bernard MacLaverty. Later, at the University of Glasgow, he tutored a weekly creative writing class in his spare time. I attended this class during the 1971-72 academic year unless shift work made it impossible.

It was a large class. Each session centred on the work of one or more of those present. Philip chaired the sessions. I was 25 and had been writing for three years. When it came to my turn I passed five stories on to him.

This was the second time I had shown my work to anyone other than Marie. We had met in London in early 1969; she was 20, a Swansea girl. I had begun writing only a few weeks before, and planned on returning to the US where I had lived for a spell in my teens. Thereafter I forgot about it.

All my early stories were written in longhand until 1971 when I purchased an elderly desktop typewriter. Then I used both techniques. I have longhand drafts of stories as late as "Nice to be Nice" and "Remember Young Cecil". Then we got a neat little portable typewriter that chased itself across the table when I pounded the keys. Occasionally Marie typed out the stories. She would not disclose if she read them. It is better not to show work to family and friends if you seek critical comment, as a general principle. I learned that from Marie. She earned a living as a shorthand typist and was very efficient. Efficient shorthand typists scan thoroughly but do not necessarily read. She gave me a certain look if I asked. Yet over the years I have heard her muttering "Fair do's and all that pish". This very line can be found in the first story I ever wrote and finished: "Abject Misery". She denies she got it from me. Maybe I got it from her.

Philip Hobsbaum photocopied and distributed my five stories to the other class members. On the night he said I should select three and read them. I had expected him to choose. I read "He Knew Him Well", "Abject Misery" and cannot remember the third.

After my reading came the critique. I enjoyed hearing people discuss my stories but certain aspects began to irritate me. I appeared to be absent. "What Kelman should do is this." "No, instead he should do that . . ." "Oh but what if he . . ."

Occasionally textual suggestions were made as though they never would have occurred to me. There was a vague assumption that the stories had just come. All I did was write them down. It was weird. I sweated blood over the damn things. Seventeen years later my novel A Disaffection was shortlisted for prizes and a member of an adjudicating panel asked if I ever revised "or did it just come out?"

It jist comes oot, ah says, it's the natchril rithm o the workin klass, ah jist opens ma mooth and oot it comes. Similar to the American dancer in reply to a related question, ah jes closes ma eyes an ma feets git to movin.

Some of what I encountered in those early days prepared me for later struggles. But the blatant elitism encountered by so-called working-class writers still surprises me. I can never predict it. I assumed that anybody who thought about art and writing would know that my finished work was hard won.

During the session at Philip's class there were lapses in the conversation, fewer people took part. Maybe some were intimidated, not only by the language of the stories but by the subject matter. It was not the stuff of literature and they were peeved, but they remained silent.

Later it became clear that for some in the class my work had been an ordeal. Hostile comments arrived. A letter came from a schoolteacher of English with an antipathy to "the language of the gutter". She found my stories disgusting and unreadable and did not see why they should have been forced upon her. She and her friend were among the small number who left the class never to return.

"Nice to be Nice" was my earliest attempt at the literary or phonetic transcription of a speaking voice. It so happens that the voice belongs to a working-class man from Glasgow. The story is told in the "I-voice", a first-person narrative. It was difficult to do. I spent ages working on it but learned much from the process.

It was one of the stories I later sent to Mary Gray Hughes. She commented on my early stories, and it was important to me, even if I disagreed with some of it. She advised caution in my use of "dialect", and warned me of the risk of alienating the reader. Mary Gray Hughes recommended I look at the work of Flannery O'Connor and Emily Brontë's use of dialect in Wuthering Heights. Of course I had my own opinions about "dialect" and I sent her "Nice to be Nice". She replied, "Forget all I said about dialect . . . you obviously know what you are doing better than anyone." I never bothered about alienating readers, neither then nor now. The priority was to write the story properly. The readers could take care of themselves.

My original intention in "Nice to be Nice" was to use the phonetic transcription only for the narrative. I thought to apply Standard English form for the dialogue. It was an attempt to turn the traditional elitist assumption on its head. I was irritated by so-called working-class writers who wrote third-party narratives in Standard English then applied conventional ideas of phonetics whenever a working-class character was called upon to say a few words. When a middle-class character entered the dialogue all attempts at "phonetics" disappeared; his or her lines were transcribed in standard form, leading to the extraordinary presumption that Standard English Literary Form is a literal transcription of Upper-Class Orature.

In "Nice to be Nice" the story is narrated in the first person by the central character. I was concerned about other characters. In what sense could the "I-voice" be defined as the central character? Only because he is telling the story. Each of the four characters would see it differently, each of the four characters had their own story, a different story. I started writing them, each as a first-person narrative. The shift in the language of each person was the most interesting factor. That subtlety, the sophistication of how human beings use language, is not possible for the elitist or racist for whom working-class existence may be an amorphous experiential mass, but if you hear one you hear them all, see one you see them all. During the Booker Prize controversy of 1994 much of the hostility directed at How Late It Was, How Late derived from the astounding proposition that the life of one working-class Glaswegian male is a subject worthy of art. I was used to the prejudice but the gleeful abandon with which some attacked my work took me by surprise. It never occurred to the literary mainstream that working-class males from Glasgow might be watching the programme or reading the newspaper.

When that shipment of 200 books arrived myself and Marie thought about their distribution. We gave many to family and friends. Occasionally I charged somebody £1.50 or £2. My grannie paid the dough without a grumble.

I asked friends what to do with them. Sell or deposit them in bookshops was the response. I walked along Great Western Road with a pile. A newsagent near Kersland Street gave me a cheery grin. He accepted three copies on a sale-or-return basis. Perhaps they sold. I never went back to check. I managed to place a few more in local bookshops. I returned to see if they had sold but generally no one knew. I had to content myself with a gentlemanly nod, departing with self-respect intact.

Somebody suggested I take a few to Edinburgh bookshops. I wondered what to wear. Should I adopt the bohemian look or that of the "prosperous clerical worker"? Unfortunately, in those days I wore my hair long and had a beard so the "prosperous clerical worker" image was tricky. I walked the middle path. I wore a duffle coat but with a neat pair of trousers rather than jeans. I had discovered that clothes can be a problem for writers.

So, back in 1973, still with all the hair, I had put on the duffle coat and journeyed to Edinburgh with a bagful of An Old Pub Near the Angel. I walked to the first place on the list, up the hill from Waverley Station, James Thin's bookshop on South Bridge. Inside I wandered by the shelves, composing myself, bagful of books at the ready. I saw a smallish dome-headed personage who seemed to work in the place. He observed me. Maybe I was a book shoplifter. In those days I was a book shoplifter. If I had been engaged in that pursuit then he would not have spotted me.

I approached him. I asked about the set-up. Did a writer chap seek out the manager or what? I indicated my bag. He was wary to the point of fear and directed me towards the woman at the cashier desk. So I asked her. Oh, you should see Mister Thin, she said, pointing back the way. It was the same wee baldy guy. He was watching me. Now he backed away. I left the premises, for the next train back to Glasgow.

Except for one copy, I have since disposed of all of that first edition of An Old Pub Near the Angel. This last copy is the one I sold my grannie. She was a big fan. After she died I nabbed it, but she would have wanted me to have it, and that is the truth.

The possibility of revising my early stories of course has occurred to me. I find it impossible. The author of An Old Pub Near the Angel is in his early 20s and with his characters right at the heart of the experience; a smoke, a meal, sex, a beer, the next bet, a relationship. At the same time he - the author - was trying to be a proper parent and husband, helping prepare the bottle, doing a feed, changing the nappy, telling a bedtime story.

I was happy doing all that. I enjoyed it very much. I loved seeing my daughters grow up. Before publication of the book I became friends with Tom Leonard who had two sons. We had disagreements but shared an outlook that included a way to conduct yourself as artist, husband and parent. None of that writer-as-adolescent shite: acknowledge the responsibilities and try to cope.

The writing crowded in. I was chewing the nails until I could get my work out on the kitchen table, or spread on the carpet, to sort through the pages. Reading yesterday's first draft was always an exciting experience. The lack of working time was a continual source of stress, as it still is. The frustration worms its way through rage and bitterness, and can lead to breakdown, and silence. I returned to the lives, as well as the works, of writers and artists, particularly Franz Kafka.

I saw it as the fundamental and shaping struggle in each, the need to do your work in the face of the socio-economic reality. There was no place in society for your work, as with Cézanne, van Gogh and the rest. Your only requirement was to do their work. Who the fuck were they? These bastards. Who wants to do their work? Let them do it themselves, tell them to go and fuck.

Young writers seek bonds of solidarity with older generations; we look for things in common. If a writer comes to mean something to us we want to discover affinities. How did they live their life? What hardships did they endure to pursue their art? How long did it take them to write a story? Kafka did The Metamorphosis in a couple of nights. Oh, I don't believe it, no, no, for godsake, no.

Yes. Now pick yourself up, brush yourself down. Van Gogh did not even begin until he was 28. And look at Tolstoy, a hero at 22, a hero at 72. Phew.

I still found difficulty in connecting with writers who had no reason to worry about money and job security. I was prejudiced against Turgenev for years, until it dawned on me how influenced I had been by Dostoevsky's judgment, arrived at through a suicidal gambling habit. I would have sat down for a game of poker with Dostoevsky but knew I would not have enjoyed it. I aye imagined him jumping up from the table and flinging a cape round his shoulders, This is too slow, too slow! and marching out into the night.

When I read Mary Gray Hughes' first collection, The Thousand Springs (Puckerbrush Press, 1971), I was very taken with the title story. It is set back in time and takes the form of the diary of a young woman surviving in desperate circumstances. She is the wife of a smallholder barely eking out a living from the land, just about coping with running the home. Her son is gravely ill, perhaps close to death. And the woman is trying also to be a writer, a writer who loves literature, who loves other writers. She is fighting for her own time and space, that point in the evening when the chores are done and she manages a clear 15 minutes. That is what she can count on: 15 minutes. During that brief period she will go at it and take from it what she can. At the end of the story we discover that the young woman did not "become" a writer, but her son did.

I think of another literary hero, Agnes Owens. What if Agnes had been "granted" a proper chance to write when she was fighting to rear her family? As if it was not enough of a burden raising eight children, she spent years going out to work in whatever capacity, servant to the middle classes, clearing up their domestic mess. When she saw the squeak of a chance she grabbed it and produced those great stories we know. How much more could it have been?

That part of her life she holds in common with Tillie Olsen who was writing in her teens then had to shut down in order to rear a family. Theirs is a woman's story. But it is also a writer's story and encompasses many male writers. She was a friend of Mary Gray Hughes, who in the mid-1970s sent me a rare edition of Olsen's Tell Me a Riddle. She did not tell me it was a rare edition. This collection of only four stories has had an impact on contemporary English-language literature, not only in the US. Her work offered a different way of seeing for myself, finding ways to hijack third-person narrative from the voice of imperial authority.

Prose fiction was exciting at this level. Somebody was punching fuck out ye but ye went away and attended the cuts, had a shower, and came back with Daddy's axe. Tillie's work was a weapon. The true function of grammar. Make yer point. Writers need to learn these lessons. If you do not then you will not tell the story. You might tell other stories but not the one you could be telling. These bastards think they own the language. They already own the courts. They own everything. They want to block your stories, and they will, if you let them. So go and do your work properly. Ye will need every weapon.

In my short story collections, many stories began life as part of a longer narrative I hoped would become a novel. The problem becomes formal, particularly in "I-voice" narratives. When there is no continuity in the writing the perspective of the central character shifts. It starts to feel like a different person. Even a slight variation can be too much. Eventually I gave up, transformed and finalised these sections. They became short stories in their own right.

Shifting the narrative back and forward, from first-person to third-, from third- back to first-, helped the process. This can resolve dramatic problems writers experience in "I-voice" yarns. I wanted the central character active in a present adventure, not recounting the one about a mysterious stranger he once chanced to meet aboard a cargo ship to Borneo. I tried and rejected the present tense; locked into one dimension, behaviourist, static, lacking mystery, deterministic, non-existential. Just fucking philosophically naive, like science fiction or world-weary detectives trudging the mean streets humming a piece of Mozart, to a backdrop of the theme from Johnny Staccato: the mental masturbation of the bourgeoisie, that was how I felt about the "I-voice" present tense. Avoid it at all costs. Go for richness, sophistication, infinite possibility: use the past tense properly, discover its subtlety. Learn yer fucking grammar! Do not be lazy!

There was a crucial factor that I liked about the shift from first to third party: you were left with a thought process; the central character had an inner life that seemed authentic. I just kept developing that third-party narrative, finding ways to embed the thought processes. This culminated in moves I made in The Busconductor Hines. There was something Joyce was doing, trying to be doing, Molly Bloom's soliloquy, Finnegans Wake, it was just there how something, and it was just like eh, it was just fucking obvious man just how I could not quite say.

I started a novel about a private detective with a fondness for Russian literature. This guy is a black belt at every martial art, yet adored by women for his sensitive touch. I wrote about 30 or 40 pages during that 1971-73 period.

When the bills pile up I trot it out and stride purposefully about the room. This one will be a movie! Hey Marie! Marie! Then I trip over the cat, try to kick him and fall on my chin. Where am I? Where is the computer? This damn novel will enter manifold translations. It will set us free forever! Then I glance over the manuscript for 10 minutes, yawn and make another cup of tea.

Mary Gray Hughes was not so keen on my story "Not Not While the Giro". It was a bit too flashy, she thought. But I liked it. I should have explained to Mary Gray that originally it was a central section of an unfinished novel. But I always resisted explanations, as a rule of thumb. If you enter into one it usually means yer story has failed.

DUGA
Indijanska legenda


Jednom davno sve boje svijeta zapocnu svadju: svaka je tvrdila da je bas ona najbolja, najvaznija, najkorisnija, najomiljenija.
Zelena rece: "Jasno je da sam ja najvaznija. Ja sam znak zivota i nade. Izabrana sam za travu, drvece, lisce, bez mene uginule bi sve zivotinje. Bacite pogled po krajoliku i vidjeti cete da mene ima najvise."
Plava je prekine: "Ti samo mislis na zemlju, no uzmi u obzir nebo i more. Voda je izvor zivota, a to biva pomocu oblaka iz plavog mora. Nebo daje prostor, mir i vedrinu (spokojsto). Bez mog mira vi biste bili mahnita tjelesa.
Zuta se zahihota: "Vi ste tako ozbiljne. Ja donosim smijeh, veselje i toplinu u svijet. Sunce je zuto, mjesec je zut, zvijezde su zute. Svaki put kada pogledas suncokret, cijeli svijet se pocinje smijesiti. Bez mene nebi bilo zabave."
Narandzasta je bila slijedeca koja je zasvirala svoju pjesmu: "Ja sam boja snage i zdravlja. Mozda sam rijetka, ali sam dragocjena, jer sluzim unutarnjim potrebama ljudskog zivota. Ja nosim sve najvaznije vitamine. Sjetite se samo mrkvi, naranci, dinja, mangova ploda... Ja se ne povlacim cijelo vrijeme uokolo, ali kada ispunim nebo za izlaza ili zalaza sunca, moja ljepota je toliko bljestava da niko ni na jednu od vas ne pomisli."
Crvena vise nije mogla izdrzati. Viknula je: "Ja sam vladar sviju vas, krv zivota. Ja sam boja opasnosti i hrabrosti. Voljna sam boriti se s razlogom. Mogu zapaliti krv. Bez mene bi zemlja bila pusta kao mjesec. Ja sam boja strasti i ljubavi, crvene ruze i maka."
Purpurna se podigla do svoje pune visine. Bila je visoka i govorila je sa velikom pompom: "Ja sam boja vladanja i moci. Kraljevi, celnici, - uvijek su me birali, jer ja sam boja autoriteta i mudrosti. Ljudi me ne pitaju, nego slusaju i pokoravaju se."
Indigo je govorila mnogo tise od drugih, ali jednako odlucno: "Zamislite mene. Ja sam boja tisine. Jedva da me primjete, ali bez mene sve ste vi suvisne. Ja zracim refleksiju i misao, sumrak i dubine. Trebate me za ravnotezu i kontrast, za molitvu i unutrasnji mir."
I tako su se boje nastavile hvaliti, svaka uvjerena da je ona najbolja. Njihova svadja postajala je sve glasnijom i glasnijom. Odjednom bljesne sjajna bijela svijetlost, zacuo se grom i prasak. Pocela je padati jaka kisa. Sve su se boje zgrbile od straha i stisnule jedna uz drugu.
Kisa progovori: "Vi glupe boje, borite se medju sobom, svaka pokusava vladati nad ostalim. Zar ne znate da vas je sve Bog stvorio? Svaku za svoju posebnu svrhu, jedinstvenu i razlicitu. On voli sve vas. Primite se za ruke i podjite sa mnom. On ce vas prostrijeti preko neba u velikome luku boja kao podsjetnik da vas sve voli i da mozete zivjeti zajedno i u miru."
I obecaje da je On sa vama, znak nade za sutra.
I tako svaki put kada Bog koristi jaku kisu da opere svijet, on stavlja na nebo dugu. Kada je vidimo, sjetimo se da trebamo cijeniti jedni druge.

william kennedy - korov (ironweed)

U svom grobu, krugu u obliku krsta, Dzerald je motrio priblizavanje svog oca i razmisljao sta da preduzme sto bi prilicilo njihovom susretu. Da li da ga razresi svake krivice, ne zato sto ga je ispustio, jer je to bilo slucajno, vec zato sto je napustio porodicu, za kukavicki beg kad je trebalo biti postojan? Dzeraldov grob podrhtavao je od velicanstvene mogucnosti. Uskracen da govori za zivota, posto je umro samo sa jednosloznim „ga“ i „gu“ u svom recniku, Dzerald je u smrti imao dar za jezike. Njegova sposobnost da opsti s drugima, da ih razume, medju mrtvima bila je na nivou genija. Mogao je da sa bilo kojim odraslim razgovara na bilo kom jeziku, ali jos znacajnija bila je njegova sposobnost da razume brbljive veverice i nemuste poruke mrava i buba, klizave signale puzeva golaca i glista koji su se kretali iznad njega ili kroz njegovu zemlju. Mogao je da odgoneta klonulo strujanje sokova u liscu i bobicama dok su padale s drveta iznad njega. A posto je njegova sudbina bila nevinost i prikracenost, Dzerald je stvorio oko sebe zastitnu mrezu od koje su se odbilaji vlaga, krtice, zecevi i druga stvorenja koja riju. Njegova mreza bila je izatkana od niti jarkoga srebra, jedan zamrsen mrezasti omotac gotovo prozirnog tkanja. Njegovo telo nije bilo samo oslobodjeno nuznosti truljenja vec je u izvesnom smislu – imao je gustu kosu, na primer – u potpunosti izraslo, sto je bilo i prirodno i cudesno. Pocivajuci u svojoj detinjoj uzvisenosti, Dzerald je izlucivao visoki sjaj potaknut ranom smrcu, koza mu je bila blistavo belo zlato, nokti srebrnasto-sivi, mnostvo kovrdja i krupne oci savrseno su se slagale s blistavom ebanovinom. Sklupcan u svom grobu bio je van domasaja vizuelne ili verbalne umesnosti. Za posmatrace nije bio ni lep ni savrsen, vec neizrecivo neverovatan, slicnog njemu nije bilo, mada je groblje obilovalo mrtvim nevinascima.
I ne trazeci ga, Frensis je nasao grob.
Stao je iznad njega i u sebi obnovio trenutak u kome je dete, kroz njegove prste, iskliznulo u smrt. Molio je da se vrati vreme unazad da bi se obesio u supi pre nego sto uzme dete da mu promeni pelene. Neuslisen, molio se za sinovljev vecni mir u grobu. Istina je da decak u svom kratkom zivotu, uopste nije patio. Zbog slomljenog vrata umro je isuvise brzo da bi osetio bol: naglo iskrenuce i gotovo.
Dzerald Majkl Felan, stajalo je na nadgrobnoj ploci, rodjen 13. aprila 1916, umro 26. aprila 1916. Rodjen trinaestog pozive trinaest dana. Jedno mnogovoljeno, nesrecno dete.
Iz Frensisovih ociju curile su suze, a kada jedna kanu na vrh njegove cipele, on se baci na grob i scepa travu, setivsi se pelena u svojim rukama. Mirisala je na Dzeraldovu mokracu, a kad ju je stisnuo u svojoj uzasnutoj desnici, jedna kap svete tecnosti pade pravo na vrh njegove cipele. I sada, nakon dvadeset i dve godine, u sveobuhvatnom secanju, Frensis je mogao da vidi, cuje i oseti svaku pojedinost onog dana: od trenutka kad je napustio ** No links ** posle posla do razgovora o bejzbolu s Bantom Danom u krcmi Kinga Brejdija, cak setnje do kuce sa Kepom Lolorom, koji je rekao da Brejdijevo pivo dobija tezak ukus i da bi Brejdi trebalo da ocisti slavine, kao i da je Tejlorovo dete iz kuce do Lolorovih izbacilo zelene glistice. U secanju su mu se vracali zaboravljeni prizori kad je poistovetio Artura T. Grogana s Bilijem Stroberijem, ali ovoga puta secanje mu je bilo izuzetno zivo, kao da mu je sve pred ocima.
- Svega se secam – rece Frensis Dzeraldu u grobu. – Otkako si umro, prvi put mislim o tome. Popio sam cetiri piva tog dana posle posla. Ali nisam te ispustio sto sam bio pijan. Cetiri piva, a cetvrto nisam ni popio do kraja. Ostavio sam ga kraj posude sa svinjskim papcima na Brejdijevom sanku, da bih posao kuci sa Kepom Lolorom. Biliju je tada bilo devet godina. Znao je da si mrtav pre Peg. Jos nije bila stigla kuci sa horske probe. Tvoja majka izustila je samo: „Slatki Isuse“, a onda smo oboje cucnuli da te prihvatimo, i oboje u cucnju zastali, videvsi kako izgledas. Bil je bas tada usao i video te.
„Zasto je Dzerald tako iskrivljen?“ pitao je.
Znas video sam Bilija pre nedelju dana ili tako nesto, mali izgleda dobro. Hteo je da mi kupi novo odelo. Izvukao me iz corke uz kauciju i dao mi svezanj love. Pricali smo o tebi. Rekao mi je da me tvoja majka nikada nije krivila sto sam te ispustio. Nije li to prava zena, a? Secam se da je linoleum na koji si pao bio zut sa crvenim kockama. Mislis li da sada, kad svega toga mogu otvoreno da se setim, mogu, konacno, poceti da to i zaboravljam?
Dzerald je, nemo, nametao ocu neodloznu obavezu da izvrsi konacni cin ispastanja zbog toga sto je napustio porodicu.Ti neces znati sta taj cin znaci, rece dete tiho, dok ga dokraja ne izvrsis. A kada ga izvrsis, neces shvatiti da te on ne iskupljuje, kao sto nisi shvatio i sva druga ispastanja koja su te tako dugo ponizavala. A kada se sve okonca prestaces sa pokusajima da umres zbog mene.
Frensis prestade da place i pokusa da isisa mrvicu hleba zapalu izmedju dva kutnjaka svojih gotovo bezubih usta. On zvucno usrknu jezikom, a kada to ucini, veverica koja je grebala po tlu u potrazi za hranom naglo se uzvera uz javor, preplasena. Frensis to shvati kao znak da je poseta zavrsena i upravi pogled u nebo. Ogromno beloruno stado, napadno blistavo, kretalo se istocnim rubom neba od juga ka severu, najezda blistave vune da zagreje dan.

-Cime si se bavio – upita Rudi vidjevsi ga kako dolazi. – Znas nekoga ko je tu sahranjen?
- Jednog klinca koga sam nekada znao.
- Klinca? Sta je uradio? Umro mlad?
- Prilicno mlad.
- Sta mu se dogodilo?
- Pao je.
- Gde je pao?
- Na pod.
- Do vraga, ja padam na pod dvaput na dan i nisam mrtav.
- To ti mislis – rece Frensis.

VOLIO SAM VAS (A.S. Puskin)

Volio sam Vas; i ljubav još, možda,
Nije ugasla sva u srcu mom;
No nek Vas ona sad ne brine više,
Ja neću da Vas rastužujem njom.

Volio sam Vas nijemo i bez nade,
S ljubomorom i strepnjom srca svog;
Volio sam Vas iskreno i nježno,
Volio Vas tako drugi, dao Bog.

jerzy kosinski

U grupi je bila jedna debela i ruzna djevojka koja me, koliko sam shvatio nije simpatizirala, ali mi je za jedne seanse ispricala kako ona od mene prima nekakve lose vibracije. Suznih ociju je rekla da osjeca kako sam bio strasno povrijedjen i da u njoj budim majcinske instinkte. Zbunio sam se i rukama pokrio lice. U tom sam trenutku zazelio da me ta djevojka, ili bilo koja druga u grupi, uzme u narucje. Rekao sam djevojci da su me njene rijeci ganule, i da se ona ne bi tako osjecala kad bi me uistinu poznavala. Do kraja tog dana nisam se mogao osloboditi misli da su me u cijelom mom zivotu drzale u narucju samo moja dadilja, gospodjica Irene, i kurve kojima sam placao za pruzenu ljubav. Da je bar ovdje kraj mene gospodjica Irene, sada vec starica, pomislio sam, zamolio bih je neka me bez rijeci drzi u narucju.
Eto nas tu, pomislim, grupa odrasle djece zatvorene u praznoj prostoriji, svi se zadubili u naivne igre. Nitko ne razumije onog drugog. Tapkamo mracnim spiljama, drzimo svaki svoju svjecicu, nadamo se da ce nam zasjati veliko svjetlo. Ne volim pomisljati da sam isto tako zbrkan ili naivan kao ostali ali ako zaista jesam kompleksniji i iskusniji od njih, zasto bih zelio da me oni shvate?

Sekspir (sonet 128.)

How oft when thou, my music, music play'st
Upon that blessed wood whose motion sounds
With thy sweet fingers when thou gently sway'st
The wiry concord that mine ear confounds,
Do I envy those jacks that nimble leap
To kiss the tender inward of thy hand,
Whilst my poor lips, which should that harvest reap,
At the wood's boldness by thee blushing stand.
To be so tickled they would change their state
And situation with those dancing chips,
O'er whom thy fingers walk with gentle gait,
Making dead wood more blest than living lips.
Since saucy jacks so happy are in this,
Give them thy fingers, me thy lips to kiss.

(RUMI)

Come, come, whoever you are.

Wonderer, worshipper, lover of leaving.

It doesn't matter.

Ours is not a caravan of despair.

Come, even if you have broken your vow

a thousand times

Come, yet again, come, come.