Muhamed Riđanović rodio se u Mostaru 1892, u vrlo uglednoj i dobrostojećoj ulemanskoj obitelji, koja je generacijama davala vjerske učenjake. Od đačkih je dana bio pristalica pravaške ideologije, nacionalni Hrvat i frankovac. Nakon što je u Beču završio medicinu, u Mostaru je držao privatnu praksu, nakon čega je bio glavni liječnik u Okružnom uredu za osiguranje radnika. Jedno vrijeme bio je predsjednik mjesnog odbora Jugoslavenske muslimanske organizacije, a 1935. i gradonačelnik Mostara. Od travnja 1941. uključuje se u borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i provođenje njezinih ideala. Dogurao je do pukovnika u Poglavnikovu Tjelesnom Zdrugu, koji je predstavljao Pavelićevu pretorijansku gardu, ljude od najvećega njegovog povjerenja.
Maks Luburić, koji je, kao i doktor Riđanović, bio ustaški pukovnik, bio je čak dvadeset i jednu godinu od njega mlađi. Sirov, surov i fanatiziran, sirotinja iz Humca kod Ljubuškog, Luburić, za razliku od Riđanovića, nije bio obrazovan čovjek. Izbačen je iz škole, prao je suđe u nekoj gostionici. A onda se pronašao u ustašama. Sve što je u životu postigao Luburić duguje svome krvološtvu. Svijetu iz kojeg je potekao i svome narodu na pleća je svalio težak teret moralne odgovornosti, kakav bi jedva iznijele i mnogo veće, slobodnije i odgovornije zajednice nego što je hrvatska.
Ali jedno je sigurno: ne bi ni takav Luburić mogao probrati onih 55 mučenika i mučenica, koji će 28. ožujka 1945. visjeti na Marijin dvoru, niti onih 322 Sarajlija, komunista, partizanskih ilegalaca, slučajno preživjelih Židova, srpskih uglednika, koliko je identificirano žrtava njegova terora (nestalima i neidentificiranima duše se do danas nisu smirile). Ne bi on to mogao, koliki god zlikovac bio, e da mu nije bilo doktora Riđanovića, njegova načelnika, i svih onih koji su Sarajevo znali do u svaku dušu, u svaku kuću i svaki podrum. Jer Vjekoslav Luburić naprosto nije bio iz Sarajeva, niti je u Sarajevu ikada živio. O ovome Asmir Kujović, vjerojatno, ne bi, jer se ne bi usudio optuživati i generalizirati. U tome ga razumijem. O tome nisu htjeli ni partizani u Sarajevu 1945, i svih narednih godina, nego je ustaški zločin pripisivan isključivo Hrvatima katolicima, a muslimanima je prepuštena mogućnost da im se zaboravi da su bili ustaše, jer im nakon toga neće na kraj pameti biti da priznaju da su ikada bili Hrvati. Ili, kako implicira Asmir Kujović, nikada nisu ni bili? Nego samo činovnici u nekoj instituciji.
Ovaj dio Jergovićeva umovanja je potpuno diskutabilan, da ne kažem potpuno promašen.
Uzima za primjer doktora Riđanovića, kao apsolutni primjer odanosti muslimanskog vodstva Poglavnikovoj ideji, nekoga ko je gotovo cio svoj život bio vezan za Mostar i stavlja ga u kontekst Sarajeva, iako je on sam, baš kao i Lubirić, porijeklom Hercegovac.
No, po Jergoviću - Luburić je stran čovjek, dok je Riđanović k'o svoj na svome.
Dalje, Jergović spočitava ovdašnjim Bošnjacima kako namjerno zaboravljaju da su im preci bili ustaše, odnosno Hrvati - muslimani.
Mene živo interesuje, a on barata tom statistikom iz WW2, koliko je to muslimana, u procentima, bilo za NDH?
Poznato mi je da su za ustaške tabornike u manja mjesta u Bosni dovođeni Hrvati iz Hercegovine ili Hrvatske, što samo po sebi dovoljno govori da marionetska NDH vlast nije imala povjerenja u lokalno stanovništvo, niti je ona bilo dovoljno "nacionalno" osvješteno po pitanju vlastite "povijesne uloge".
Isto tako mi je poznato da se Pavelić svim silama trudio da zaustavi formiranje 13. SS Handžar divizije, upravo zbog činjenice da su na čelu tog "projekta" stajali bosanski autonomaški koji nisu imali nikakvog povjerenja u Poglavnika i njegove namjere.
Njemački časnici bilježe kao su muslimani masovno napuštali ustaške formacije i prelazile u "Handžar", što najbolje govori o samoj lojalnosti Poglavniku.
Ovako, ugrubo istesana jergovićevska tvrdnja želi ostaviti utisak da se cijelo Sarajevo uratilo u sprovođenju Poglavnikove ideje linčujući svakog sumnjivog anti-fašistu, kako bi dokazalo svoje hrvatstvo.
