Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[piupiu]

Čestitam, Banksy, ova tvoja prethodna mudrolija ujedno je i jubilarni 500.-i post na temi ...

[nasa]

@piu, kakva si s pitom Ja onako, nije za djabe da imam vremena piskarati po forumu, ne razvlace se pite cesto

[piupiu]

@piu, kakva si s pitom Ja onako, nije za djabe da imam vremena piskarati po forumu, ne razvlace se pite cesto

Dobra, dobra, jedino mi jufke nisu baš k'o nanine (čitaj - ni nalik).

[arzuhal]

E'o mene, šta trea' o kulturi, jel samo pričat il' se i ponašat, praktično pokazat i to?

Il' je ovo suvišno bilo pitat da sam pročitao uvodni post?

[piupiu]

E'o mene, šta trea' o kulturi, jel samo pričat il' se i ponašat, praktično pokazat i to?

Il' je ovo suvišno bilo pitat da sam pročitao uvodni post?

Prvo prošetaš s jednog kraja teme na drugi s knjigom na glavi, al' ledja moraju biti ispravljena! Poslije toga krećemo sa solfedjom.

E, nek' si, vala, malo svratio. Imam jedno ozbiljno pitanje za tebe - imaš li kakvih knjiga za preporučiti - ne znam ni da li takvih ima puno - o uticaju sufizma na bosansko-hercegovačku kulturu? Ne sa religijskog, nego više sa kulturološkog stanovišta.

P.S. Kakav si ti s pitom?

[piupiu]

Ne plači, sine, suzu je Bog samo za radost stvorio ...

BOG I SUZE

U logor su odveli oca mog,
plakao bih, da nije govorio:
ne plači, sine, suzu je Bog
samo za radost stvorio.

Moj otac je na Manjači.
Taj mrava nije zgazio.
Suzu je Bog, sine, ne plači
samo za radost stvorio.

Nad njim sad bdije mjesečev rog.
Zvijezdom se istočnom pokrio.
Ne plači, sine, suzu je Bog
samo za radost stvorio.

I dobih cedulju od oca svog,
u njoj je pogled sakrio.
Al ne plači, sine, jer suzu je Bog
samo za radost stvorio.

Nikad mu ne vidjeh zjenu rosnu,
on suzan svijet je prezreo
ne plači, oče, cijelu je Bosnu
Bog u suzu pretvorio.

*****************************

BOSANAC

Ima jedan jezik
Jedno mlado i.

Kojeg vrime i
Rič, po rič, po veznik.

Tanji se nepce, medenjak.
Dan, po misec, stoliće.

Mina se mijenu mijenja.
Lipo u lijepo poliće.“

Sreća presreće sriću.
U srcu njenom, sridi.

Ja već tinja kroz sviću
Zvijezda svijetli zvizdi.

"Meni je drag taj bosanski sinkretizam, i mislim da je literarno itekako upotrebljiv. Zapad je davno izgubio čudo, Bosna još nije. Pogledajte samo koliko se na zapadu (u literaturi, pogotovo u filmu) trude da ponovo začude receptora. Teško u tome uspijevaju, jer, naprosto, medij dosezanja čudnovatog im je posve mehanički, ili je odavno demistificiran (vampir, npr.). Naši mediji su, tako da kažem, produktivni, poetički učinkoviti. Uzmimo, na primjer, džine. Prastari je poetički problem “jedinstva vremena” u književnom djelu, koji to pripovjedač može povezati priče iz davne prošlosti i sadašnjosti? Andrić je, znamo, koristio civilizacijske objekte (ćuprija, most). Džini, međutim, u svojoj biti imaju značajke temporalne pojavnosti i prostorno-zbiljske pokretljivosti: Džin se u jednom trenutku može naći u osmanskom Istanbulu, u drugom u sadašnjoj Švedskoj; u jednom vidu može biti vidljiv, u drugom nevidljiv… A, ne zaboravimo, džini su bića, kako kaže jedan moj prozni junak, “od Boga priznata”.

Intervju ovdje .... http://behar.hr/ne-moze-abdulah-sidran- ... iki-pisac/#

[piupiu]

Jao, preslatki su ovo ću razdijeliti svima koje znam

Zar nisu medići. Najsmješniji je ovaj ideološki naslov videa - čuj creepy ... a oni slatki k'o šećer, sve sa koreografijom.

[Promoe]

„Otvori svoje srce
Otvori osjećaje
Otvori razumijevanje
Ostavi razum sa strane
I neka zasja sunce skriveno u tebi
Prisjeti se drevnih znanja
Skrivenih u zemlji, u biljkama, ispod vode i ispod sunca
Otvori svoje srce
Otvori osjećaje
Otvori razumijevanje
Ostavi razum sa strane
I neka zasja sunce skriveno u tebi
Vrijeme je
Kucnuo je čas, otvori srce i prisjeti se
Kako duh liječi
Kako ljubav iscjeljuje
Kako drveće raste
I život se nastavlja
Otvori svoje srce
Otvori osjećaje
Otvori razumijevanje
Ostavi razum sa strane
I neka zasja sunce skriveno u tebi"

Moj skromni doprinos temi

[piupiu]

Nema drugih rajeva osim izgubljenih

NEKO ĆE SANJATI

Šta će sanjati nedokučiva budućnost? Sanjaće da Alonso Kihano može biti Don Kihot ne napuštajući svoje selo i svoje knjige. Sanjaće da jedino Odisejevo veče može biti štedrije od pesme koja pripoveda o njegovim pustolovinama. Sanjaće pokolenja ljudi koji neće prepoznavati Odisejevo ime. Sanjaće snove lepše od današnje jave. Sanjaće da ćemo moći da činimo čuda, ali ih nećemo činiti jer će stvarnije biti da ih zamislimo. Sanjaće tako silovite svetove da bi te krik samo jedne njihove ptice mogao ubiti. Sanjaće da zaborav i sećanje mogu biti činovi volje, a ne nasrtaji ili darovi slučaja. Sanjaće da ćemo videti čitavim svojim telom, kako je priželjkivao Milton iz tame tih nežnih kugli, očiju. Sanjaće svet bez mašine, tela. Život nije san, ali može postići da bude san, piše Novalis.


NIT PRIČE

Nit koju je Arijadina ruka stavila u Tezejevu (u drugoj ruci mu je bio mač) da bi se ovaj uputio u lavirint i otkrio središte, čoveka sa glavom bika ili, kako hoće Dante, bika sa ljudskom glavom, zadao mu smrt i da bi, posle izvršenog podviga, razatkao kemene mreže i vratio se njoj, svojoj ljubavi.

Stvari su se tako zbile. Tezej nije mogao znati da na drugom kraju lavirinta postoji drugi lavirint, lavirint vremena, i da je na jednom drugom označenom mestu Medeja.

Nit se izgubila; izgubio se i Lavirint. Sada ne znamo da li nas okružuje lavirint, tajnoviti kosmos, ili pak slučajni haos. Naša lepa obaveza je da zamišljamo da postoje lavirint i nit. Nikada nećemo naći nit; možda je nalazimo i gubimo u činu vere, u nekoj melodiji, snu, rečima koje nazivamo filozofijom ili nepomućenoj i jednostavnoj sreći.

Knosos, 1984.


OBUZETOST PROŠLOŠĆU

Znam da sam izgubio toliko stvari da ih ne bih mogao izbrojati i da su ti gubici, sada, ono što je moje. Znam da sam izgubio žuto i crno i mislim u tim nemogućim bojama kako ne misle oni koji vide. Moj otac je umro, a uvek je pored mene. Kada hoću da recitujem Svinbernove stihove, ja to činim, kažu mi, njegovim glasom. Samo je onaj koji je umro naš, naše je samo ono što smo izgubili. Izrael je postojao kada je bio drevna čežnja. Svaka pesma, vremenom, postaje elegija. Naše su žene koje su nas napustile, kada nas ne muči isčekivanje koje donosi strepnju, niti nemir i muke nadanja. Nema drugih rajeva osim izgubljenih.


DUGO TRAGANJE

Pre vremena ili izvan vremena (oba izraza su neprikladna) ili na nekom drugom mestu koje ne pripada prostoru, postoji jedna nevidljiva, a možda i providna životinja koju ljudi traže i koja traži nas.

Znamo da se ne može izmeriti. Znamo da se ne može opisati jer su oblici koji se u njoj sjedinjuju beskrajni.

Neki su tražili u ptici sačinjenoj od ptica; neki su tražili u reči ili slovima te reči; neki su je tražili, i traže je, u kjnizi starijoj od arapskoh jezika na kome je napisana, starijoj čak od svih stvari; neko je traži u rečima Ja Sam Onaj Koji Jesam.

Kao univerzalni oblici sholastike ili Vajhedovi arhetipovi, javlja se iznenada. Kažu da nastanjuje ogledala i da onaj koji gleda sebe vidi nju. Neki je vide ili opaze u prijatnom sećanju na neku bitku ili u svakom izgubljenom raju.

Pretpostavlja se da njena krv struju u tvojoj krvi, da je sva bića rađaju i da ih je ona rodila, i da je dovoljno okrenuti klepsidru da bi se izmerila njena večnost.

Vreba nas u Ternerovim sutonima, u pogledu neke žene, u drevnom ritmu heksametra, u nekoj zori, u mesecu na horizontu ili iz metafore.

Izmiče nam, svakog trena. Rimljaninova izreka nestaje, noći izjedaju mramor.



DUGO TRAGANJE
Kratke proze
Horhe Luis Borhes

Preuzeto sa ... http://moji-tragovi.blogspot.com.au/201 ... orhes.html

[piupiu]

Samo da vam kažem da razmišljam o rebrandingu teme u HMOKMUS.



I gdje je nestao Kliz?

[piupiu]

Moj skromni doprinos temi

[piupiu]

Dok sam citala, gore vise, za G.Jurkica pade mi na pamet da stavim nesto o Adeli Ber ili Mici Todorovic ali mozda je i bolje najprije jedan generalan osvrt na zene kroz historiju BiH.Svaka od njih, na svoj nacin je doprinijela da se otvori zacarani krug u kojem zene na Balkanu ne trebaju da imaju gotovo nikakvu ulogu u drustvenom zivotu jer i kada su zene pocele masovnije da se skoluju ta skola nije puno vrijedila jer su zavrsavala da rade kao uciteljice...To je naravno bitno zanimanje ali to je bio zatvoreni krug, skolujes se pa se zaposlis u zenskoj skoli ili neko drugo "zensko" zanimanje...
Ove zene su samo zeljele da zive zivot kako zele i bave se s onim sto vole, a bilo je to tako tesko...

Čitala sam nedavno jednu noviju knjigu o elementima staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka, a u njoj sam pročitala jednu zanimljivu opasku - da su žene bile nosioci predslavenske i staroslavenske tradicije u srednjovjekovnoj Bosni, odnosno, da su mahom one te koje su prenosile paganske i kršćanske tradicije i 'unosile' ih u bosansko-hercegovačku islamsku praksu. Izmedju ostalog, piše i da je istražujući proces širenja islama u sjeveroistočnoj Bosni, Adem Handžić primijetio kako su ženski članovi porodica novih muslimana, obično, i dalje zadržavali ranija imena i nisu, na primjer, formalno prihvatali tj prihvatale nova 'pravila igre'. E, sad, to znači da je to što su sjedile kod kuće i nisu aktivno učestvovale u javnom životu zapravo bilo garant očuvanja i prenošenja nekih kulturnih tradicija. Tu sam zaključila da su jedini pravi nosioci autohtone Bosanštine oduvijek bile --- žene! A, ovi frajeri i ratnici ... nek' idu motat' pitu.

[petunija]

Jao, preslatki su ovo ću razdijeliti svima koje znam

Zar nisu medići. Najsmješniji je ovaj ideološki naslov videa - čuj creepy ... a oni slatki k'o šećer, sve sa koreografijom.

I meni je zaparalo uši/oči, ali šta ćeš, svako ima "pravo" da postavlja svakakve komentare na internet

[arzuhal]

E'o mene, šta trea' o kulturi, jel samo pričat il' se i ponašat, praktično pokazat i to?

Il' je ovo suvišno bilo pitat da sam pročitao uvodni post?

Prvo prošetaš s jednog kraja teme na drugi s knjigom na glavi, al' ledja moraju biti ispravljena! Poslije toga krećemo sa solfedjom.

E, nek' si, vala, malo svratio. Imam jedno ozbiljno pitanje za tebe - imaš li kakvih knjiga za preporučiti - ne znam ni da li takvih ima puno - o uticaju sufizma na bosansko-hercegovačku kulturu? Ne sa religijskog, nego više sa kulturološkog stanovišta.

P.S. Kakav si ti s pitom?

Koji me je đavao
navrać'o da navratim
jer, jamačno, vazda se
nepromišljeno uvalim...

(stihovi nepoznatog Bošnjanina pronađeni na stećku kad se hoće na Igman, Arzuhalica, XXII vol., 1989, Bosanski Brod)


Stvarno ne znam, onako naprvu, za neku knjigu koja je baš takva i s tom tematikom, s izdvojenošću sufizma i akcentom na njega (raznih članaka sam čitao po raznim časopisima, al' haj se sad sjeti đe sve..), obično to kod nas ide u kontekstu islama i cjelokupnog islamskog utjecaja ili doprinosa raznolikosti bh. kulture (s obzirom na to da je kod nas, hvala Bogu, islam i došao s likom i u hrki (ogrtaču) tesavufa, počevši se širiti tekijama, i sl). Al' imam još fin broj knjiga i u vlastitoj biblioteci koje se tiču islama, sufizma i BiH a koje nisam stigao pročitati (ne stigne se, odmor na Baliju, ronjenje na Maldivima i hranjenje raži, borba s japanskim kitolovcima...) pa ako tu otkrijem šta - javim

S pitama sam dobar, kakve imaš?

[piupiu]

Koji me je đavao
navrać'o da navratim
jer, jamačno, vazda se
nepromišljeno uvalim...

(stihovi nepoznatog Bošnjanina pronađeni na stećku kad se hoće na Igman, Arzuhalica, XXII vol., 1989, Bosanski Brod)

... kad se hoće na Igman ...

Stvarno ne znam, onako naprvu, za neku knjigu koja je baš takva i s tom tematikom, s izdvojenošću sufizma i akcentom na njega (raznih članaka sam čitao po raznim časopisima, al' haj se sad sjeti đe sve..), obično to kod nas ide u kontekstu islama i cjelokupnog islamskog utjecaja ili doprinosa raznolikosti bh. kulture (s obzirom na to da je kod nas, hvala Bogu, islam i došao s likom i u hrki (ogrtaču) tesavufa, počevši se širiti tekijama, i sl). Al' imam još fin broj knjiga i u vlastitoj biblioteci koje se tiču islama, sufizma i BiH a koje nisam stigao pročitati (ne stigne se, odmor na Baliju, ronjenje na Maldivima i hranjenje raži, borba s japanskim kitolovcima...) pa ako tu otkrijem šta - javim

Super, hvala! A, onda možda imaš neku preporuku na temu uticaja islama na bhkult ... a, da nije Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirgung der turkischen Herrschaft - to sam pročitala. Pitam unaprijedzahvalno.

S pitama sam dobar, kakve imaš?

Danas je na nasu red da kuha.

[Challenger__]

Ufff... Borhes je beton. Još samo da ga pročitam i da se u to lično uvjerim...


( )

[piupiu]

Krv je moje svjetlo i moja tama ...



... "insprisano" Lazanskim ...

Jama

I.

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi -
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
Kako ću tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

II.

Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
Krvnici tupim i debelim šilom.
"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati -
"Oboce svima pred krst ćemo dati!"

I grozan smijeh, cerekanje, grohot
Zamnije, ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
(Od straha valjda, što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu);
Provlačili su kroz uške nam žicu.

I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strašna muklo bi zarežo.
"Šutite!" - rikne krvnik - "nije lako,
Al potrebno je, da tko ne bi bježo."
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvožednike smiri žičan lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.

Zaboravili kao da su na nas:
Zijevali, vjetre puštali su glasne.
"Eh, jednu malu vidio sam danas..."
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce - žica me probode.

III.

U mome redu počela da ludi
Neka žena. Vikala je: "Gori!
Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!"
A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.

"Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke!
Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!"
Zareži pijan koljač kao zvijere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha, što se zaljulja vrh žice.

Urlik i teški topot slijepe žrtve
(Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
I tupi pad, kad lovca nož je stiže.
O, taj je spasen! - rekoh svojoj tami,
Ne opazivši da nas vode k jami.

Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
Tad druga srca preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Što srca skaču, kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem, kad unutra
Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučih da brojim:
Ja, pedeseti, što u redu stojim.

I čekao sam. Skupljao sam točne
Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok počne
Udaranje, padovi. Sva snaga
Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.

Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam, kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,
Sa bljeskom sunca na nožnome bridu.

IV.

Kad prva žrtva počela da krklja,
Čuh meki udar, mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu, gdje će s drugima da trune.

Netko se mrtvo ispred mene složi
Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog - što kriknu, zagrca -
Ćutio kao ugriz u dno srca.

Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Strepih da račun moj se ne pomete.
Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.

Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
U sluh se živci, krv, meso i koža
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
Žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar, kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne
Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!

V.

- O vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oči:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
I žrtve (kao jagnjad, što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).

Bez prekidanja red se dalje mico
- Ko da na čelu netko nešto dijeli -
Nit je tko viko, trzo se, narico;
Na žezi strašnoj tiho su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv, što iz grla pljušti).

Korak po korak pošli smo; stali opet;
Krljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočene, ko propet,
Stadoh: Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći,
Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,
Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjeltost ko stotine zora:
Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,
Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrne, uzdahnuo blago -
I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba. Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pleći. U dubinu.

VI.

U bezdnu uma jeza me okrijepi.
Osjetih hladno truplo, gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam - tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Ležim na lešu: kupu hladetine,
Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
Svijest munjom blisne, kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva životna snaga
Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami -
Sav pako jeknu jezivo u tami.

Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.

O bože moj, zagrlila me žena
Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

Čuo sam, kako umirući stenje,
I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
Oćutjeh tvrdu usnu, gdje se krivi -
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.

VII.

Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.

Taj grozni teret, što na meni leži,
Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži;
Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlaz! - al peče, peče, peče!

Po goloj koži, po leđnome jarku,
Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!

Puna je jama: na lešine liju
Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
Taj čudni drhtaj, na kojem sam plivo,
Učini da sam blagosiljo krivca:
O gle! još truplo kraj mene je živo -
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!

VIII.

Kada se mrtvi val života stišo,
Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.
Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -
Ko grobar, kad se izvlači iz groba.

Zaprepastih se: leševi se miču,
Kližu nada me, polako se ruše -
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta, što me živa love.

Prestravljen stadoh. Stadoše i oni.
Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
Nitko me više! - Od penjanja moga
Ruše se mrtvi! - rekoh sebi; - To se
O vratu tvome splele ženske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta
Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
Kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se - al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako

Il bi od straha sledio se, nijem
Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.

I sama sebe osjećo sam krivim,
Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče,
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.

IX.

O nikad nisam očekivo tamu
S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dolje do mene, u jamu!
Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.

Pomamno sam i divlje se penjo,
Gazio prsa i trbuhe grubo -
I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

Nisam osjećo bola, straha, stida;
Obarah leš za lešom, grabih, plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,
Zaboravih svijest, oprez, da l' je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.

X.

Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke, što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha šrkipa vrata, sveti kućni prag?

Gdje je zvonce goveda iz štale,
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.

Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I živiš s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće,
Nego što su škrinja i klupa i stol?

Iz šume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjišta rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
Sunca Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

Tu ste me našli ležati na strani,
Braćo rođena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
Sladak glas začuh: "Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!"
Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

Ivan Goran Kovačić

[Challenger__]

Krv je moje svjetlo i moja tama ...
... "insprisano" Lazanskim ...

Kakve veze ima on sa ovom poemom?

[piupiu]

Krv je moje svjetlo i moja tama ...
... "insprisano" Lazanskim ...

Kakve veze ima on sa ovom poemom?

Pogledaj ovdje ... Lazanski je čudjenje u svijetu ... a "Jama" znaš o čemu je ...

http://forum.klix.ba/dezulovic-fan-club-p12021851.html

[Challenger__]

Hvala, pročitaću.

[piupiu]

Film koji niko neće gledati narednih 100 godina ...

Robert Rodriguez i John Malkovich su napravili film koji niko živ (trenutno) neće vidjeti, i za njih je to sasvim OK.

Film se zove „100 Godina“ (100 Years), a finansirao ga je francuski proizvođač konjaka Louis XIII, čiji je marketing tim osmislio ovu neobičnu i genijalnu ideju. Film će biti prikazan tek 2115. godine, kada za otvaranje bude spreman i Louis XIII, konjak koji je flaširan ove godine.

Louis XIII, bolje poznat kao Louis XIII de Remy Martin, je konjak koji se proizvodi od vinskog grožđa uzgojenog na području Grande Champagne u francuskom gradu Cognac. Ovaj konjak se pravi od 1.200 eaux-de-vie (rakija) u procesu koji traje 100 godina. Film je uradila kuća Fred & Farid iz New Yorka, pod producentskom palicom Karima Naceura, u saradnji sa kućom Moonwalk Films i izvršnim producentom Gaspardom Chevanceom.

http://www.media-marketing.com/vijesti/ ... to-godina/

[statixx]

Čestitam, Banksy, ova tvoja prethodna mudrolija ujedno je i jubilarni 500.-i post na temi ...

Mah, uz razvijanje pite pridodaj i onu "krpez-trpez", i dobijes kompletan modus vivendi zene u BiH.

[piupiu]

Čestitam, Banksy, ova tvoja prethodna mudrolija ujedno je i jubilarni 500.-i post na temi ...

Mah, uz razvijanje pite pridodaj i onu "krpez-trpez", i dobijes kompletan modus vivendi zene u BiH.

Mislim da bi trebali otvoriti temu o položaju žene u BiH. Je l' to volontiraš, statixx?

[piupiu]

Ufff... Borhes je beton. Još samo da ga pročitam i da se u to lično uvjerim...


( )

Ja sam se na njega ludo ložila s jedno 17.-ak godina, kada se u mom krugu raje vodila velika 'debata' Marquez vs Borges. Da je tada bila tema na Forumu, bilo bi više banova nego na Siriji ... Sad sam Marquezovka, i to isključivo zbog Sto godina samoće jer je stvarno remek-djelo ...

[statixx]

Mislim da bi trebali otvoriti temu o položaju žene u BiH. Je l' to volontiraš, statixx?

Taman posla, pa da ostanem bez pite i usivenih carapa, samo guraj pod tepih...