Borka Rudić: Tri laži o hrvatskom kanalu
- Usvajanje amandmana na Zakon o javnom RTV sistemu u BiH o formiranju javnog servisa na hrvatskom jeziku snažno je uzburkalo ovdašnju javnost. Reklo bi se, snažnije nego ijednom u posljednjih 12 godina, koliko HDZ BiH pokušava osigurati poseban javni medij na hrvatskom.
Prštale su reakcije na sve strane, sa očekivanim “za” i “protiv” u Vijeću ministara i dubokom podijeljenošću u bh. javnosti. SDP je, uprkos savezu sa Draganom Čovićem, bio najoštriji u odbacivanju prijedloga Vjekoslava Bevande, a jednakom silinom na srpske ministre u Vijeću ministara obrušio se i RTRS zbog prijedloga podjele RTV takse i uzimanja dijela njihovog marketinškog kolača.
Posljednji pokušaj HDZ-a da uvede novi javni servis na hrvatskom jeziku potpuno je amaterski pripremljen: sadrži tek desetak “jezičkih” promjena u Zakonu o javnom RTV servisu, bez potrebnih saglasnosti (Ministarstva za promet i komunikacije i Ministarstva finansija i trezora) i bez javnog prezentovanja elaborata o njegovoj materijalno-tehničkoj izvedivosti. Zbog toga teško da će ovaj zakon proći i u nadležnim komisijama državnog parlamenta. Do tada, valja podsjetiti na tri krupne laži kojima HDZ argumentira najnoviji prijedlog u nedostatku serioznih promišljanja o stvarnim informativnim potrebama Hravata u BiH.
PRVA LAŽ “Hrvatima u BiH se uskraćuje osnovno ljudsko pravo – pravo informiranja na maternjem jeziku”, prva je i činjenično najjednostavnije dokaziva laž koju mantraju HDZ-ovci. U ovom trenutku u BiH djeluju najmanje 23 javna medija koja emitiraju program na hrvatskom jeziku! Radio Herceg-Bosne i brojne regionalne i lokalne radio stanice (postaje) sa zavidnom mrežom predajnika pokrivaju cijelu BiH, počev od Orašja preko Usore do Čapljine, po sredini duž linije Kreševo – Busovača – Jajce, te jugozapadno prema Kupresu i Livnu. Sasvim je razumljivo da Bevanda i Čović, radi trenutnih političkih ciljeva, ignorišu njihovo postojanje, ali je začuđujuće da sami mediji šute, čekajući vlastitu smrt i ubojstvo na način kako je HDZ svojim nečinjenjem prošloga mjeseca konačno upokojio Hercegovačku TV i Radio Mostar.
Pravo na informiranje na maternjem jeziku Hrvatima je garantirano u još tri zakona o javnim servisima – BHRT, RTVFBiH i RTRS gdje se naglašava zakonska odgovornost za ravnopravan pristup informacijama sva tri konstitutivna naroda i upotrebu tri zvanična jezika. Čak je u Zakonu u RTV servisu na državnom nivou definirano formiranje tri produkcijska centra od kojih jedan u Mostaru – stolnom Čovićevom gradu. Sa izuzetkom RTRS-a koji je gotovo pa “očišćen” od Hrvata (i Bošnjaka), ne može se poreći da RTVFBiH i BHRT u programima svakodnevno izvještavaju na hrvatskom jeziku o temama, uvjetno rečeno, vezanim za Hrvate u BiH. O profesionalnosti i objektivnosti tih izvještaja, kvaliteti i dostatnosti informacija čiji su akteri Hrvati, mogu se izreći brojne primjedbe i o tome svakako treba otvoriti javnu debatu.
Zanimljivo je, međutim, da predstavnici HDZ-a i drugih hrvatskih stranaka (u državnom parlamentu, pa i u UO BHRT) svih ovih godina nisu rezolutno postavili zahtjev za uspostavom BHRT produkcijskog centra u Mostaru. Još je indikativniji podatak da hrvatski zastupnici u parlamentima nijednom nisu tražili odgovornost UO i menadžmenta u bilo kojem od tri javna medija zbog programske diskriminacije Hrvata i onemogućavanja kvalitetnog informiranja na hrvatskom jeziku, na koje se stalno pozivaju upravno hadzeovci!?
DRUGA LAŽ Predsjedavajući Vijeća ministara kazao je kako njegov prijedlog slijedi evropsku praksu, te da ne može “razumjeti da bilo tko pokušava osporiti uspostavu RTV kanala na materinskom jeziku jednome konstitutivnom narodu”. Potpuna je laž da bilo ko Hrvatima osporava uvođenje novog RTV kanala na hrvatskom jeziku. (Ta laž je odbačena prije nekoliko godina na ustavnim sudovima Federacije i BiH.) Ovdje se dovodi u pitanje mogućnost formiranja posebnog kanala na hrvatskom jeziku u okviru postojećeg javnog sistema.
TREĆA LAŽ- koju obilato koristi HDZ jeste ona o plaćanju RTV takse. Ovih dana su ponovljene procjene o tome da u BiH Hrvati najmanje plaćaju tu taksu. Kažu, ukoliko bi imali kanal na hrvatskom jeziku, svi bi plaćali i tako osigurali opstojnost svog kanala. Definiranje RTV takse kao “plaćanja programa” koji građanin gleda, a ne poreza na posjedovanje radio ili TV prijemnika, javno su plasirali vodeći ljudi javnih servisa. Time su stvorili prostor za nacionalne i političke manipulacije programima javnih emitera, te doveli u pitanje vlastitu opstojnost. Iz tih razloga, ali i općeg pada standarda građana, u zadnjih nekoliko godina bilježi se drastičan pad naplate RTV takse.
Nema još uvijek podataka za 2012, ali se procjenjuje da će priliv od RTV takse biti manji i od očekivanih 43 miliona KM. Doda li se ovome 40 miliona maraka koliko se procjenjuje neto (stvarna) vrijednost marketinskog kolača kojim raspolažu sve RTV stanice u BiH, sasvim je jasno da se javni emiteri nalaze u veoma teškoj finansijskoj situaciji.
Dakle, i pod pretpostavkom da svi Hrvati u BiH ubuduće uredno plaćaju RTV taksu, ne samo da ne bi mogli finansirati novi hrvatski kanal, već njegov opstanak ne bi mogla spasiti ni potpuna solidarnost između javnih emitera i međusobno dijeljenje sredstava na jednake česti. Direktor RTRS-a Dragan Davidović javno je negirao bilo kakvu mogućnost smanjenja svoga budžeta, uputivši braću Hrvate na novce BHRT-a. Dok menadžment RTVFBIH mudro šuti, Davidovićevim prijedlogom uzimanja novca od BHRT-a otvara se sasvim nova perspektiva cijele priče o uspostavi kanala na hrvatskom jeziku. A ona, nesumnjivo, ide ka rušenju BHRT-a koje je još 2007. započeo Milorad Dodik. Sada je samo pitanje ko će HDZ-u, HDZ-u 1990 i Dodiku pomoći u tome?
Borka Rudić
(BH Dani)
Svi se oglasiše povodom imovine.Tužna je činjenica da je jedino princ
,u šta li je on stuko' ovolike godine? 
