Forum Klix.ba

volim dobru pisanu rijec, ali ovo je dosadno, glupo i memljivo

black wrote:... izvires iz sukoba, u njemu zivis, osjecas, dises, on te nosi i odnosi.
Snovi postaju dio tebe, ti postajes san svakodnevni, i u toj rjecitosti, brbljivosti sukoba, ti sukobljen sam sa sobom bivas....

Znači pišeš, rado bih pročitala više.....

regina..izvoli zaobidji...ili napisi ti nesto "kvalitetno"...manje memljivo..dosadno...

Na ignore to...ja bih rado pročitala to što ti pišeš....postala sam radoznala...

radoznalost je ubila macku .....

Ja nisam mačka, ja sam fortuna.....

O Fortuna,
velut luna
statu variabilis,
semper crescis
aut decrescis;
vita detestabilis
nunc obdurat
et tunc curat
ludo mentis aciem,
egestatem,
potestatem
dissolvit ut glaciem.....

Još kad bi mi preveo, bilo bi super....

Idemo redom:
znam se i ja ponašati kako nalaže
neka viša sila,
a ono što sam očuvala u sebi
može se nazvati tako.
Mržnja u meni ima neobičan slijed
u početku se pojavi kao tihi stranac,
a onda započne s vatrom,
kao smrt projuri cestom nezaustavljivo
i ubire sve najbolje.
Kako ti pojasniti ovaj sklop
i reći da je jednostavan i ljudski
kad nemam uzorak da njime prikrijem
sve nesagledivo.
Ja sam oštrica koja otupi na dobroti
i koja se izoštri na odbijanju.
Jednom me usmjeri
i nema povratka.
Mjesta koja ostavljam ona su koja
postavljam na najviše nivoe
razočaranja,
nikad se ne pripremam na njih.
Niti na način života koji mi određuje
arhitektura mojih stihova,
a ono što zaista posjedujem
dio je prošlosti:

maja,ovo mi je stvarno hmhmhmhmhmhmh

Šta je maji......može to još gore.....

Tuga vodi moje korake
i zato me tako dugo čekaš
i zato ne nailazim.
Suprostaviti se slabosti u sebi
onako usput
nije moj stil.
Preuzimanja vlasti
ja znam da sam jača od
krhotina kristala u mojim očima,
i da je život koji živim iluzija
podijeljena na kvartale najboljih
godina.
Jednom sam pokušala drugačije od
ostalih
svidjelo mi se i dobila sam sebe.
Pokušati još jednom
bilo bi najprovidnije podilaženje
klasi ponavljača
stereotipima.
A ja... ja moram drugačije i kad
prognoze sličnosti
najavljuju najgore razoblje
dosad.

Silna vremena
i ljudi
silom vremena
doneseni
ko' slap
tek ispadas
iz toka
i ponovo
tako uzburkana
kao pjena
rastaces se
i postajes
rijeka......

Nastavi ....

Ne pronalazis se
u ovoj tami
ne vidis i ne cujes,
misao ti uprljana
iskustvom nemocnika
tek duh ocajnika trazi,
i dok put tvoj
vec odavno zakrcen
neposjecen ostaje,
tebe izgubljenog
u svjetovima licemjera
nezeljenog,
sve veci nemir
obuzima,
i tek rijetke trenutke
ti si
na korak do sebe,
i znas da nisi ovdje,
znas da ovdje
ne mozes ni biti.....

Odudaram od ceste po kojoj hodam...
mene više ništa neće navesti na
pretpostavke.
Mene više nijedno uzalud neće oboriti
na tlo položeno na mene samu.
Više se neću izazivati s maskama na licu,
i davati predpostavkama priliku na
stvaranje ugleda u meni.
Rekla sam jednom što mi znači riječ
u potrebi,
ali ko je dao za pravo
na njeno oduzimnje
na njeno prisilno odvajanje od mene.
Ako sam pogriješila,
ako jesam
ne znači da me greška ne mijenja
ne sili na priznanje,
ako jesam... možda su vremena bila
nezaštićena od navale traženog u meni.

I kad ti potonu
sve lađe,
kule od pijeska
napravljene
kad se sruše,
znači da lađe
i da kule
samo misao
htjele su biti,
i bez mora
na kojem tvoj
duh nemirno plovi,
i bez tvrđave u
kojoj sakriven želi
biti,
ti si,
tvoje je vrijeme,
tvoj je to
svijet
u kojem
druge ponekad
tražiš...

Manic depresions touching my soul.....
I know what I want but I just don`t Know....

...confusion will be my epitaph....

Ih, šta bih ja onda trebala da kažem....

Svako vrijeme ima svoju priču
a nijedna priča (kako sam čula)
ne postoji,
pa kad spominješ njene junake
opominješ pisca
i suludu neuvjerljivost današnjice:
Kako se sve lako mijenja i nestaje,
kako se mi lako mijenjamo i ne nestajemo
i ne prestajemo sažimati naše uspjehe
u nezaživljenosti riječi.
Usprkos svemu – prazni smo
ali to ne znači da se ne trudimo.
Uvijek smo bili spremni na bolje
ali ga nikada nismo dočekali
i time pojašnjavamo sve poraze
i abecede jednostavnosti koje smo
silovali vlastitom netrpeljivošću.
Riječima smo pričali uzimali štitili
voljeli,
sve dok su nam one davale
a sebičnost oduzimala...

Dozivam te u riječima što lome srca
vriskovima otpusta
i zatišju što jedino baštini svaki pravi
pokret mojeg tijela.
Kako je gust i nepravilan čin osvrtanja
gotovo neprirodan
i nasilan
kao plivanje u čaši ljepljivog ljetnog
soka.
Izazivaš me s usnama na vratu
da još jednom zarijem svoje nokte u
prošlost.
Kako li sam samo mrzila odlaske koji su
nas uvježbavali na sutrašnjicu,
koju živimo danas svako na svoj način
sad nemam ništa protiv – prijateljujem
s njima
Ali! Protivim se naličju sadašnjosti koja
me zavarava
ne izgovarajući laž
već ju živeći......

Sve dok vidim zemlju nisam dovoljno daleko,
osjećaj blizine koji sam brižno rasporedila
po gradovima, ulicama, trgovima, kućama, sobama
predvorjima,
ucrtava težinu zaborava na pomolu.
Taj marš koji se sprema pokazati svima kako je
jedna razina osjećanja umjesto prelaska
doživjela pad
i to.
Taj paradoks – može li se pad doživjeti?
Preživjeti?
Može li se išta što nas ubija, a na što pristajemo
kao da ovisimo o razini boli u nama
i zašto?
Zašto pristajemo na hrapavost srca u nama i na
osmjeh koji nema pristojnu pratnju,
jer je naočigled prepoznat kao samac.
Ja neću.
Ja neću pristati na sjećanje koje me može dovesti
na rub,
ovaj put tek na sklapanje očiju i
osluškivanje sata u podne.
Ne trebam dodire ni doticaje,
ovo što ja radim umjetnost je u kilometrima
zaborava,
jedonostavnost se samo piše tako...

Pomješajmo sve okuse,
okus sreće okus tuge,
okus gorčine i slatkoće,
okus društva i samoće.

Malo ljubavi u svakoj hrani,
malo sexa da nismo strani,
malo ljutnje da se osjećamo živim,
malo praštanja da se ne osjetimo krivim.

Pomješajmo sve ukuse,
sve što okusiti se može
i na kraju ćemo priznati svi
da jedino tako može da se živi...

I dok se pitas!
Nisi!
I dok trazis
tebe traze!

I dok tutnjis
kroz vrijeme,
i dok ti
godine kroz
prste prolaze
i dok samoca
samotni stih
ispisuje,
ponekad,
samo ponekad
ti si.

Ali ne onaj
sto govori i jeci,
vec onaj tih
najtisi,
onaj
sto tisinom
glas
raznosi.

Danas je dan za život, skoči u veliku struju,
neka te ponesu vjetrovi
neka te posluša san.
Jer sve staze kojima kročiš nose obilježja
velike avanture.
To nije samo dar noći vremena nego i šanse
čudnovatog pojasa mudrosti i cijene.
Svaka avantura nosi svoje vatre, svoje vode
što gase požare unutrašnjih eksplozija.
Sve se miče do mjeseca, ljudi šetaju daleko
i sve pada dolje na tlo kod drevnog žarišta.
Puteva na križanju sa kojih ponestaje pijesk i
prašine.
Svijetla blješte i
pokreti se osjećaju jače dok plemenske baklje
gore i bubnjevi buče.
Avantura i dalje traje
dok srce lupa unutar grudi, odjekuje jeka iz
dubina i sve priča o stijenama velikog zapada.
Dok tišina vreba negdje na putevima
kojima kroče divovi i sveti znakovi.

maja,oladi malo,prego.