http://www.bosanskaposta.no/vise.php?ar ... egory_id=2
Kratko sam u Mostaru. Po dogovoru il’ slučajno susrećem domaće i gostujuće prijatelje. Domaći su razgovorni i, čini se, rezignirani; gostujući iz US, Evrope i Australije su vesela ekskurzija. Prvo veče prošetah grobljem uspomena sam, ujutro s prijateljem Zoranom Gudeljom gradskim Sutina. Od majke do Marsele poklonih se, imam puno svojih koji tamo vjekuju. U povratku kažem Zoki da mrtvi govore kako bih se više napričao s njima nego u gradu, pa idemo na zakazan susret u Abrašević gdje smo nekad lijepo trošili srce. Dočeka nas par ljubaznih momaka, domaćinski časte dobrom kafom i pametnim eglenom. U dvorištu, s kulisom ruševina, dva sata sam vodič kroz Mostar i Abrašević nekad, oni sad. Čim se rastanemo velim Zoki kako sam omašio primjedbom o razgovornosti nakon Sutine i kako ima nade za grad. Sutradan smo se družili četiri sata. Da se predstavi i bude glasnogovornik Abraš mladosti zamolih Osvita Seferovića, povratnika iz Francuske s diplomom politologa sa Sorbone.
- Rođen sam u Mostaru u porodici Nijaza i Zehre-Bebe Seferović. Imam sestru Iru, godinu mlađa. Otac je bio doktor, majka pravnica. Živjeli smo u porodičnoj kući pored Carinskog mosta. Napravio je moj deda, mašinovođa, dvadesetih godina prošlog vijeka. Do početka rata stigao sam završiti Osnovnu 14. februar. Za djetinjstvo me vežu prelijepe uspomene. Miris lipa u Šantićevoj u kojoj sam odrastao, druženje sa vršnjacima, prve simpatije... Postoji u tom odnosu neka vrsta nostalgije koja nije samo klasični žal za djetinjstvom, nego tople uspomene na jednu, mogli bi reći civilizaciju koja je pregažena i zamijenjena ovim modernim barbarizmom. Na početku rata sa sestrom sam boravio u Dalmaciji, nakon nekoliko mjeseci zaputili smo se u Francusku. Umjesto povratka kući u Francusku su, na početku drugog poluvremena rata u Mostaru, došli naši roditelji. Tužni, iscrpljeni, sa dva kofera i par porodičnih foto albuma. To je bilo bukvalno sve što im je ostalo; naša porodična kuća je izgorila, kao i Šantićeva ulica, kao i dobar dio grada uostalom. Bio je to svakako kraj jednog poglavlja u mom životu, čitaoci će me sigurno razumjeti jer su prošli kroz sličan proces. Uslijedio je period integracije, akulturacije, učenja jezika, školovanje... U Parizu sam studirao psihologiju, a zatim političke nauke. Ti izbori bili su uslovljeni ličnim iskustvom. A odgovor na pitanje zašto sam se vratio treba tražiti na pola puta između generacijskog i ideološkog aspekta. Kod većine ljudi rođenih 70-tih a u cvijetu mladosti i sazrijevanja istrgnutih iz svog prirodnog miljea i nakalemljenih u druge sredine, osjeća se frustracija. I stalno je tu negdje misao o povratku, ta toliko jednostavna i prirodna želja da živiš u svojoj zemlji, u svom jeziku, a onda kada se vrate shvate koliko su ovdje vrijednosti iščašene, do koje mjere su poroci postali vrline. Za mlade, obrazovane ljude takvo stanje je neprihvatljivo, povratak nemoguć. Zato i Mostaru nedostaju njegovi građani, a bez njih je grad prazna školjka. Što se mene tiče, nakon dugog dvoumljenja došao sam u Mostar sa željom o transformaciji društva, ličnom angažmanu koji će doprinijeti široj zajednici. U tri riječi to je: borba protiv nacionalizma. Vrlo brzo sam počeo i do marta ove godine radio na određeno vrijeme u LDA asocijaciji koja se bavi promocijom lokalne demokratije sa divnim ljudima kao što su Đenana Dedić, Igor Kajgana, Maja Vejzović-Voloder - Mostarkama i Mostarcem koji se svim snagama trude da od ovog grada naprave normalno mjesto za život. Makoliko inicijative LDA bile dobre stvari se često i nepotrebno zakompliciraju što ne čudi jer su nezaobilazni partneri Gradsko vijeće i Uprava koje krasi nekompetentnost, nezainteresiranost i glupost. Uključen sam i u Građanski front Ostalih, nedavno nastalu udrugu građana koja teži promjeni ustava i vraćanju građanskih prava građanima BiH koji ne žele pripadati nacionalnom trolistu. Jako sam sretan što je inicijativa krenula baš iz Mostara. Radim i u timu Centra za ljudska prava na studiji o diskriminatornim odredbama Daytonskog ustava, odradim i poneki prevod, ali sve je to daleko od nekih pristojnih i redovnih prihoda; na to morate biti spremni ako želite živjeti ovdje ne žrtvujući humanističke svjetonazore. Trudim se biti aktivan u svim društvenim segmentima za koje mi se čine da odudaraju od nacional logike. OKC Abrašević u kojem sam ne treba posebno predstavljati. Želimo biti duhovni nasljednik RKUD Abrašević te ponuditi građanima Mostara kulturne sadržaje i tematike kroz koje se uvijek provlači nit zajedništva i ideja o bezumlju balkanskog nacionalizma. Predstavljamo bendove iz bivše Jugoslavije i inostranstva, organizujemo poetske i književne večeri, kino projekcije, debate, itd. U sklopu Abraševića funkcioniše i Abrasmedia.info, nezavisni i jasno lijevo orijentisani web portal u kojem sam kolumnista, kao i radio i video produkcija na koju ozbiljno računamo u budućnosti. Abrašević, uprkos finansijskim problemima i animozitetu koji budi kod određenih slojeva, ostaje vjeran svojoj misiji a naši svjetonazori su dijametralno suprotni postojećim/ vladajućim na šta smo izuzetno ponosni. I u ANTIFA pokretu sam čiji je lider Robert Jandrić. Nedavno je u Abraševiću održan II Festival ANTIFA koji je, da ništa drugo, kao simbol neophodan i veoma važan.
-Pored činjenice da je Mostar u zadnje dvije dekade postao prava sociološka laboratorija niko normalan ne može se oteti utisku da je gradu promijenjena fizionomija, prekrojena istorija a budućnost neizvjesna uprkos brojnim potencijalima koji bi mu trebali osigurati ekonomski prosperitet. Mostar danas je deponija ideologija pod upravom - vlasništvom nacionalističkih elita SDA, HDZ BiH i HDZ 1990 i pojedinih stranih korporacija, austrijskih bankara na primjer. Iz prošlog sistema ostala je komplikovana, neefikasna birokracija, bahatost moćnika, poltronstvo... Kapitalizam je umjesto obećanog blagostanja totalno rasturio radnička prava koja su bila na zavidnoj razini, kao i sve proizvodne pogone u Mostaru i okolini, ako ne računamo Aluminij koji ne pripada Mostaru već HDZ-u, i od nas napravio importne ovisnike. Trenutno živimo period nacional-kapitalizma koji je, ako je to ikakva utjeha, zauvijek delegitimisao balkanske nacionalne ideologije kao društveni model u bivšoj Jugoslaviji, a posebno u BiH. U sredini kao što je mostarska na snazi je konflikt niskog intenziteta koji se povremeno pojačava a povremeno smanjuje ovisno o potrebama dva lokalna kartela mafijaša, političara, tajkuna, policije, novinara i vjerskih lica koja su podijelila rejone i kojima ova situacija savršeno odgovara. Živim u državi vjernika a ne građana, te ne mogu prećutati uticaj religije koja je bila pièce maîtresse (glavno sredstvo, P.A.) u nacionalističkom arsenalu zla, te savršeno poslužila najmračnijim snagama da dođu na vlast. Sve mi se čini da one ovdje zastupaju đavola, a ne boga. Mučnina me hvata od vjerskih lidera na Balkanu, povratka religije u javni govor, posebno u škole na jedan tako bahat i za religiju neprimjeren način. Žao mi je te djece, moja generacija je barem s te strane imala puno više sreće, nas su učili ljubavi i solidarnosti dok su njihove škole poligoni za nacionalnu obuku. Školstvo je velika, možda i najveća bolest Mostara... Na kraju krajeva trenutni, dominatni problem Mostara i nije nacionalizam koji je već odavno shvaćen i objašnjen, već nedostatak otpora najboljeg dijela mostarskog stanovništva, onog istog koji je slao sinove i kćeri u borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika u Drugom svjetskom ratu. Na čitav ratni i poratni period gledam kao na revanš negativaca iz Drugog svjetskog uz blagoslov većeg dijela populacije koja ih je demokratski izabrala. Pozitivni ljudi, sa pozitivnim razmišljanjima su ekonomski ucjenjeni poslom, umorni su i, dodao bih, još uvijek šokirani sudbinom koja je zadesila Mostar... Ljudi iz gradova ovaj rat su izgubili, osjećaju se poraženi, kao što je lijepo rekao veliki Bogdan Bogdanović “sam razum je ovde pobeđen”. Međutim, postoje bitke koje vrijedi voditi i kad izgledaju izgubljene, održavati plamen zajedništva i bratstva nadajući se da će ga iduće generacije rasplamsati. Postoji, iako u manjini, frakcija stanovništva koja razmišlja tako. Lako se prepoznajemo i sasvim prirodno družimo i komuniciramo. Niko te tu ne pita kako se zoveš, za nas su izolacije u srpstvo, bošnjaštvo i hrvatstvo daleka prošlost. Mi nemamo veze s tim atavizmima. Mislim da bi Mostar i Mostarci upravo išli u tom pravcu da nije bilo rata. Mi današnji moramo sačuvati taj duh i prenijeti ga onim koji dolaze.
Više samilosnog razumijevanja, plemenitog vizionarstva i čiste ljubavi za grad i gradsko sam čuo za dva dana od Osvita i Abraša među ruševinama, nego iz fotelja vlasti ušančene u nacionalističke tvrđave za 20 godina. Prečuju li razmišljanja i želje iz prethodnog kazivanja i sa stepeništa fotosa uz ovo mostarenje, Mostar i Mostarci su u velikoj nevolji. A i grđa im se sprema.