Moderators: Charuga, Tomahawk11
još malo "antike":Otvaranje novog igrališta na Pofalićima
Turnirom koji je počeo u ranim jutarnjim satima, pred oko 1000 gledalaca Željezničar je ozvaničio otvaranje vlastitog igrališta. Turniru se nisu odazvale ekipe SAŠK i Slavija, te su završnicu odigrala tri gradska kluba s "radničkim" prefiksom, Hajduk, Sloga i Željezničar. Pobjednik je bila ekipa Sloge, a domaćini su svim gostima priredili zakusku i veselje uz vlastiti tamburaški orkestar.
Datum: 23.10.1932
a u pozadini čuvena sevdalinka "Grbavica škola fudbala" 
Nekad sam ga gled'o na TV-u kad je pričao kako drži restoran u Lukavici i da mu dobro ide, vjerovatno se prešaltao iz ugostiteljstva u građevinuganjeta wrote:Kad smo kod Škrbe, vidjam ga redovno u Istočnom Sarajevu, kod jednog lika za kojeg radim...ima neku gradjevinsku firmu i time se bavi, kaže da mu dobro ide to, fino živi od toga, ništa fudbal ni neke menadžerske agencije.
...sa dovla.neta-a http://dovla2.files.wordpress.com/2011/11/fscn0939.jpgEkskluzivno: Originalni zapisnik o osnivanju SD “Željezničar”
U prilici smo objaviti ekskluzivni dokument koji, po riječima pošiljaoca, prvi put izlazi u javnost! Originalni zapisnik sa osnivačkog sastanka održanog u martu 1921.godine kada je osnovan “Sarajevski željeznički športski klub”.
Iz zapisnika je vidljivo da je dana 10.augusta 1921.godine održana I glavna skupština, a odmah sutradan odigrana je prva prijateljska utakmica sa “Sarajevskim športskim klubom” koja je završena rezultatom 5:1 za SŠK.
Zapisnik je prilično čitko pisan pa se mogu pročitati i ostali detalji.
Oni poveli 1:0 a Jasminko ga zabio negdje pred kraj utakmice. Mislim da se i ona na Grbavici, te sezone, rjesila tek nakon izvodjenja penala.JAO JAO wrote:http://www.youtube.com/watch?v=bfm6n-QQUfU
derby na kosevi pobjeda na penale 90/91
Šteta što odigra samo polusezonu, ode u Austriju i izgubi mu se trag. ) malo prije ovog derbija kada smo dobili 4 - 1 a on zabio Dediću dva komada. 
Mujo kuje, Bukal razvaljuje
Sjećanja na slavnu sportsku prošlost najkraći je opis zbirke priča „Teferič na ničijoj zemlji“ koje je ispisao Zdravko Lipovac. Jedan od likova iz čitave plejade sportista je i Jozo Bukal.
Stadionom Koševo nije prestajalo brujanje publike dok je Jozo Bukal uzimao dugi zalet. Stajao sam, kao Željin pionir, iza gola Marijana Jantoljaka, golmana Rijeke. "A Gospe ti, neće vajda sa 40 metara pucati u branku", otelo se riječkom golmanu u trenutku dok je, pomalo opušteno, očekivao udarac. On je pod svijetlom reflektora sjevnuo poput komete i za tili čas, lopta se našla u mreži! Jantoljak je stajao, ne vjerujući svojim očima! Stadion se prolomio od oduševljenja, a potom su navijači zapjevali: "Mujo kuje – Bukal razvaljuje!" Tako je izgledao ritual Jozinih slobodnih udaraca, koji nas je sve mamio na stadion. "Željina mašina" je jurila ka tituli, a Jozo Bukal bio strah i trepet za golmane krajem 60-ih i početkom 70-ih godina. Dvije decenije kasnije, opet je sijevalo i pucalo.
"Mene moraju gađati samo u glavu, sve ostalo je ko beton"
Stajali smo u Dobrinji, na vratima ratnog press-centra, odakle smo slali izvještaje o broju granata, broju poginulih i ranjenih. Noć su parali PAT-ovi i PAM-ovi, s jedne i druge strane, osvjetljavajući noć. Obojica smo već bili "istrenirani" za činjenicu da nam se samo 200-300 metara od unakrsne vatre ništa ne može dogoditi. Pričali smo često i dugo u noć. Ujutro bi Jozo uzimao "Oslobođenje" i na biciklu ga raznosio po Dobrinji. Granata se nije plašio. Kada sam mu jednom rekao da se čuva snajpera preko rijeke Dobrinje, samo je odmahnuo: "Mene moraju gađati samo u glavu, sve ostalo je ko beton", odgovorio je šeretski, aludirajući na svoju građu koja je još podsjećala na nekad sjajnu atletsku figuru. Tehničar Jozo Bukal, svakako, nije bio. Među navijačima je, ipak, bio omiljen baš kao Švabo i Mišo, legende Grbavice. Upravo zbog svog ubojitog udarca i poštenog pristupa igri.
Jozo „pucao“ i preko mađarske granice
Jednom je radio-reporter Mirko Kamenjašević na utakmici Crvenka – Željezničar iz "najslađeg vojvođanskog sela", prateći Jozin slobodan udarac, u mikrofon rekao: "Dug zalet Bukala, oštar udarac – i lopta je, dragi slušaoci, prohujala preko gola i preko mađarske granice!"
Kada je jednom u Sarajevo stigao višestruki italijanski i trostruki evropski prvak Inter sa Macolom, Burgničem, Faketijem, Boninsenjom i ostalima, Željezničar u prijateljskom meču pojačao i sam Dragan Džajić, tada prva zvijezda našeg fudbala. Pred punim stadionom Koševo Bukal je je sa 25 metara od gola izveo prvi slobodan udarac. Lopta u "živom zidu" pogodila centarhalfa Frustalupija, i to tako snažno, da je ovaj ostao ležati.
Zakratko su mu ukazali pomoć, a slavni trener gostiju Helenio Herera namjeravao je, čak, zamijeniti svog igrača! Par minuta kasnije, opet slobodan udarac za "plave". Jozo opet namješta loptu, dok golman ekipe u crno-plavim prugastim dresovima, Ivano Bodron sa gola zahtijeva, da njegovi suigrači naprave živi zid: "Barijere, barijere"! Ali, u "zid" niko nije želio stati. Osim toga bilo je to nekih 30 metara od gola Intera. Jozo uzima zalet, slijedi topovski udarac koji je prosto "odnio" ruke golmana Bordona! Stadion se nakon ovog gola, prolomio od oduševljenja! Na kraju je bilo neriješeno 3:3! Poslije rata, Bukal je otišao, zakratko, iz Sarajeva u Sisak, nadomak svog rodnog Ivanić-Grada. Ali, vratio se još brže.
Sarajevo i Grbavica bili su, i ostali, njegovo životno težište.
Samo tu na ulici ljudi su sretali Jozu Bukala, da bi ponovo oživjeli uspomene na njegove "projektile", golove glavom i čuvene "škarice". I zajedno bi, evocirajući uspomene, čuli onaj huk tribina dok se Jozo u punom trku ustremljuje ka lopti. Taj nam je "koševski huk" i Bukalov ritual u srcu stvarao osjećanje da smo snažni, nadmoćni i nepobjedivi.
A to svakome treba. Zar ne?
Let Josipa Bukala
Vrti se, svijete, bio lud il' dobar, nema od tebe boljega. Sve što u tebi čovjek čini, sve to na jedno spane: na građenje uspomena. A one kažu: kad je Janković dao svoj posljednji gol i kad je Radivoje Marković onako nezaboravno nazalno kazao da je Željo novi šampion Jugoslavije, iz studija je puštena pjesma Sjajna zvijezdo, gdje si sinoć sjala. Zora Dubljević. Josipu Bukalu tog se dana rodila kćerka. Poslije 29 godina, otac je poletio za Palermo. Da je uda. Željo je opet šampion
Mislim da nema nijedan razlog da čitaocima Dana ne ispričam kako sam putovao iz Zagreba u Rim, avionom 26. aprila. Ne tako, već ovako: osjećam se skoro obaveznim da čitaocima Dana ispričam kako sam toga dana putovao iz Zagreba u Rim avionom. Što to činim baš u ovom broju, nije bez razloga. To će se vidjeti.
Dakle, zapalo me sjedište 7B u ekonomskoj klasi. Do prozora, na 7A, već sjedi jedan gospodin, ima naočare, nešto je malko stariji od mene. U business klasu, dva metra od nas sjeda Robert Jarni, cijeli avion gleda ga dok skida sako, u ekonomsku pak, duboko prema repu, sjeda Davor Vugrinec, hrvatski igrač na putu za Lecce. Dobar dan, kažem svome susjedu sa 7A, dobar dan, evo ja ću na B, kad ste Vi na A. Samo izvolite, ako želite mogu ja na B, a Vi na A. Ne, ne, hvala, bolje mi je ovdje, jer ne moram gledati u provaliju, nije mi ga baš veselo, nisam Vam neki junak za let, dalje od prozora. A idete li za Rim ili silazite u Splitu? Za Rim. I ja za Rim, čak i dalje. A dokle dalje? Dalje, dalje, Rim mi je tek pola puta: za Palermo! O, pa to je odlično, Palermo, čarobna Sicilija; jeste li već bili u Palermu? Ne, nikada, prvi put danas; a Vi? Ja, prije dvanaest godina, biciklom, od Katanije pa do Palerma: mjesec i tri dana. Biciklom, kakvo je to biciklo? Mountain bike Kettler-Alu-Rad!
Pohvala Sicilije Onda malo šutnje, jer sa rafova na stropu zrakoplova zaštrčaše oni ekrani kao notebooks, te krenu ona tirada o pojasevima i maskama za slučaj nenadane nenavadnosti. Moj je saputnik miran, vidi se da ima iskustva u letenju, takve prepoznajem odmah. Moja pohvala Sicilije posve me je preporučila kod njega. Veli da je iz Sarajeva, da je jutros sa Butmira krenuo. Neka, mislim u sebi, neka Sarajlije malo putuju, svakako je ovo neki poslovan čovjek, te ide da sklopi kakav ugovor, možda je u socijalizmu bila kakva trgovina sa Palermitancima, pa rat sve prekinuo, a sad eto zapalo njega da tu uhodanu trgovinu obnovi, neka, neka, lijep je Palermo, ljudi su čarobni, dobri kao hljeb, srdačni, nema u cijeloj Bosni grada koji će Sarajevu biti skloniji od Palerma. Pa me pita je li grad velik, jeste, velim, velik je Palermo; i lijep, strašno lijep, bolno lijep. E baš mi je to drago čuti, meni se, znate, udaje kćerka u Palermu, ja joj sad idem na svadbu, svadba joj je trećega maja. O bogovi, ništa, dakle, od privrednih veza sarajevskih, samo ljubavne, još jedan primjer bosanske globalizacije. Lijepo je udati kćerku u Palermo, lakše će joj biti doći iz Palerma u Sarajevo i brže nego da se udala u Novi Pazar. Te onda sicilijanskome tastu razvežem o Siciliji, pa mu opričam sve, o gradovima po imenu Enna, Caltanissetta, Trapani, Trabia, Ragusa, pa o visokoj Etni, pa mi ni Teokrit ne ostane nespomenut, a sve začinim putopisima Rastka Petrovića. Vidim njemu priča nije mrska, već mu nekako mila. Ponešto me priupita, sve učtivo, a opet otresito i opušteno. Odgovaram no sve gledam da ipak ne uljepšam stvarnost i da meračenjem svojim ne pojačam očinsku strepnju za dijete.
Split, mole se svi putnici da napuste zrakoplov, a oni koji nastavljaju za Rim da se jave na pult za nove kartončiće i da prođu graničnu kontrolu. Prolazimo, gore već čeka Izet Sarajlić, sa štapom i sa ukrcajnom kartom, iz Sarajeva došao kolima do Splita. Evo, velim svome susjedu sa 7A, da Vas upoznam sa novim putnikom za Rim. Drago mi je, pjesniče, ja sam Josip Bukal!
Marcel Žigante Bukal, digne glas Sarajlić, o Bukalu, drago mi je, Bukalu Josipe, ja sam evo pod starost počeo navijati za Želju, otkad su mi ovi muslimanderi iz SDA upropastili Jevosara. Neka ste, rekne Bukal, to je nama jako drago, to da ste Vi Željini. Eto, objasni mu Sarajlić, nije to ni tako nelogično, ja sam iz željezničke porodice, otac je bio nadzornik pruge.
Tu im se ja umiješam: e, Bukalu, dosad ste Vi više pitali mene, a sad ću ja malko više pitati Vas. Samo izvolite. Recite mi, gdje je Marcel Žigante? Marcel Žigante, digne sad i Bukal glas, malko upitno malko usklično, bravo, pa i Vi ste Željin. Nisam, ja sam Partizanov. Ali sam volio to ime zbog jedinstvene zvučnosti. Kad je Partizan bio Šoškić, Jusufi, Mihajlović, Bečejac, Rašović, Vasović, Bajić, Kovačević, Hasanagić, Galić, Pirmajer, imao je trenera po imenu Abdulah Gegić, sin Ibra Gegića, prodavca svijeća iz Pazara, a Željo je imao trenera Marcela Žigantea. Lijepo je i milozvučno ime Abdulah, lijepo je bilo imati Pazarca za trenera u finalu Kupa šampiona, ali, opet, šta je Gegić prema Žigante? Bilo mi je žao što Žigante nije trener Partizanov. Kako bi to čarobno zvučalo: Marcel Žigante izvodi Pirmajera, a uvodi u igru Vislavskog! Bukalu, gdje je Marcel Žigante? Ne umijem Vam kazati baš mnogo: negdje je u Istri, to sam nedavno čuo; znate, ovaj nas je rat ispomjerao. A kakav je bio trener Marcel Žigante? Strašan, odličan pedagog, bio je i igrač odličan, lijevo krilo, e baš mi je drago što se njega sjećate.
Gdje su, šta rade? A sad mi, Bukalu Josipe, recite o drugima, gdje su, i šta rade. Hoću, sve ću Vam reći, što znam, što ne znam, je l'de, ne mogu ni reći. Dakle, ona družina što je 1972. Jugoslavije prvakom bila. Te ja onda izgovorim ime i mjesto, Bukal doda tekst:
Janjuš Slobodan, golman: živi na Floridi, tamo je oženjen, ponekad dođe u Sarajevo, svrati u klub, tamo je Janjuš, u Floridi. Ili na Floridi.
Kojović Dragan, desni bek: umro u Trebinju, iznenada, nedavno, prije godinu i nešto, Kojović, strašan igrač; umro, tako mu je to.
Bećirspahić Velija, lijevi bek: umro je i Velija od raka želuca.
Bratić Blagoje, half desni: e Bratić živi u Americi, negdje gore, daleko je od Janjuša, negdje prema Kanadi, penzioner je Blagoje, u Americi.
Katalinski Josip, centarhalf, Škija legendarni: Škija je u Sarajevu, radi Škija u fudbalu, direktor svih omladinskih selekcija pri Fudbalskom savezu Bosne i Hercegovine.
Hadžiabdić Enver, lijevi half, najbolji igrač Jugoslavije na svjetskom prvenstvu 1974. u Njemačkoj: jeste, Hadžija je bio stvarno najbolji u Njemačkoj, mene je Miljan tada izbacio sa spiska nakon mjesec i po dana zajedničkih priprema, nikad bolje nisam igrao, a on me makne da bi poveo Dojčinovskog. Znam, velim ja, mi smo tada to svi odbolovali, svi smo bili kao pobijeni, moj sobni drug iz studentskog doma u Beogradu Dragan Manojlović rekao je tada da je Miljanić skot, a ja sam dodao: i to kakav. Gledali smo Bukala na tim pripremama: igrao je neviđeno, bio u punoj snazi i igri, najbolji igrač Standarda iz Liegea. Bilo pa prošlo, no da Vam kažem za Hadžiju: on je direktor kluba, direktor Želje.
Jelušić Branimir, zvani Feler, desno krilo: Jelušić je u Sarajevu, jedan je od trenera u NK Napredak, to Vam je hrvatsko sportsko društvo. Feler smo ga zvali zbog onoga bijelog pramena, to Nijemci pišu Fehler, je l'da? A je li se promijenio Jelušić, je li se blamirao nacionalistički, je l' se ugojio? Bože sačuvaj, Feler je ostao isti, raja, nije se ni ugojio, mogao bi sad igrati, kao i onda.
Janković Boško, osmica, strašni Boško: i Janković nam je umro. U Zeleniki kod Herceg-Novog. Tamo mu je majka živjela. Ne znamo kako ni od čega je umro. Kruži priča da ga je, negdje prije, u Beogradu isprebijala mafija, pa mu otkazali bubrezi. No, to je priča, možda istinita, možda neistinita, te dok ne znamo, ne možemo reći od čega je Boško umro.
Bukal Josip, devetka ili centarfor: Bukal Vam je u Želji, gdje bi Bukal već u Želji, radi kao direktor omladinskog pogona Želje. Bukal Vam je rođen u selu Okešinec, između Kutine i Ivanić-Grada, kad god ide autoputem za Zagreb, Bukal s autoputa vidi svoju rodnu kuću. U školu je pošao u rodnom selu, ali je peti, šesti i sedmi razred završio u Srbiji, u Velikim Crljenima, nije to daleko od Beograda, Kolubarski basen. U Sarajevo je došao s petnaest godina, skoro šesnaest. I upisao se u Želju. To je, kažu, čudo, da neko sa šesnaest godina počne, a poslije dogura do reprezentacije. Dvadeset i četiri utakmice, četrnaest golova. Ostalo znate. Znam i to, Bukalu, znam.
Sprečo Edin, desetka: Sprečo je u klubu, radi kao koordinator, Edin Sprečo, reprezentativac.
Deraković Avdija, zvani Tica: i Tica nam je umro. Još prije rata, u Doboju, pukla mu je slezena, nisu ga mogli spasiti.
A rezerve, Bukalu, gdje su? Evo ovako: Vi velite rezerve, a ne znam je l' pravo za sve njih reći rezerve. A kako su igrali, naprimjer, Mišo Radović, ona tekma protiv Ferencvaroša. Znam, čuvao je genijalno Alberta. Bravo, Alberta. Dobili smo ih dva jedan u Budimpešti, kad je Albert bio najbolji igrač Evrope. A Mišo Radović, gdje je? E ne znam, ne znam gdje je Mišo Radović. Igrao je jedno vrijeme za Iskru iz Bugojna, pa se ovo zaratilo, ne znam kamo je Radović.
Fahrija Hrvat živi sa porodicom u Makarskoj, to znam. Željko je Rodić, sjećate li se Rodića, ono desno krilo, negdje u Hrvatskoj, negdje oko Belišća, čini mi se. Eto, onda Šerbo, Džemaludin, živi u Sarajevu, ima kafić na Malti, Kadrić, Nusret, isto u Sarajevu, radi u "Zraku", onoj firmi što proizvodi dalekozore i optičke sprave, tamo isto radi i Jelušić. Saračević Hajrudin živi u Kanadi, otišao, on je u miješanom braku, oni su lakše odlazili u Kanadu. Tamo je negdje blizu Bratića, nekih petsto kilometara, to u Kanadi zovu blizu.
A treneri, gdje su Vam, Bukalu, treneri: Milan Ribar, Fadil Požegija i Sulejman Kulović?
Ribar je na Mirogoju. Umro je u Zagrebu, razbolio se već u Sarajevu, nakon što je rat počeo, pa otišao u Zagreb, i umro, malo pošto je rat završen. Fadil Požegija, trener, kondicioni, umro je prije rata, najprije je on umro. A Kulović je poginuo, od tenkovske granate. Na Otesu. Nije htio napustiti svoju kuću nipošto. Onda ga je jedna od granata, da l' od JNA ili četnička, pogodila. Eto, Sinane, tamo su moji treneri.
Želja i Veruška A kakav Vam je bio dan 11. juni 1972., nakon pobjede nad Partizanom u Beogradu, 4:0? A je l' to bila "štela"? Čujte, Sinane, ne znam je l' bila štela, ja štelao nisam nikada, ako je ko štelao, to su činili štelaši, mi smo bili igrači. Ali znam jedno: mi smo bili tako nabrijani, da je pred nama bio Real iz Madrida i da smo toga dana igrali na Santiago Bernabeu pred milion Španaca, Željo bi mu dao onoliko komada u mrežu koliko bi Želji trebalo, jer je nas samo pobjeda vadila. A meni se toga dana rodila Veruška! A ko Vam je, Bukalu, Veruška. To je ova kćerka koja se sad udaje u Palermu.
Tu se, s lijevog krila, ubaci Sarajlić: A što, Bukalu, niste kćeri dali ime Želja ili Željka, već Veruška. Znam, pjesniče, svi su tako govorili: Želja, Željana, neki su htjeli da se zove Šampionka. Ma nema šanse, samo Veruška! Veruška je bilo umjetničko ime jedne češke manekenke. Jednom je bila s nama u Parizu, kad smo gostovali. Tad sam sebi rekao: ako mi se kćerka rodi, zvaće se Veruška. Eto. Takva je bila ta Veruška. I sad se moja Veruška, Veruška Bukal, udaje za Giovannija u Palermu.
P.S.
Jedanesti je jun sedamdeset i druge bio vedar i sunčan dan. Kao što su sunčani i modronebni dani bili sedamdesetih godina. Bio sam na Goliji, kod roditelja, prethodne noći nam je u planini zanoćila kobila Brnja sa ždrebetom Putkom. Brnja je bila jedna od najbržih kobila u Starom Vlahu i Pešteri. Svatovska kobila. Dvanaest je puta osvojila svatovsku košulju u trkama. Te se trke zovu u Sandžaku košije, valjda zbog košulja koje pobjednički konj i jahač na njemu osvajaju. Brnja je voljela klarinet, tambure i harmoniku. Čim bi začula užičko kolo, zahrzala bi potiho, a onda bi zatoptala kopitom. A kad bi čula Chae Shukarije i Esmu Redžepovu, imala bi da poleti. Uzeo sam, dakle, tranzistor marke "Iskra", stavio u njega dvije nove Croatia baterije i krenuo u mrčavu golijsku da tražim Brnju i Putka. Prvo poluvrijeme je Željo već vodio protiv Partizana, golom Bećirspahića. Partizanu nije ginulo peto mjesto, no ja sam bio strašno nesretan. Četiri nula, na JNA. A Ćurković igra posljednju utakmicu za Partizan. O dane najgori! A kad je Janković dao svoj posljednji gol i kad je Radivoje Marković onako nezaboravno nazalno kazao da je Željo novi šampion Jugoslavije, iz studija je puštena pjesma Sjajna zvijezdo, gdje si sinoć sjala. Zora Dubljević. Na pjesmu je iza jedne smrče zahrzala Brnja. Prišao sam bliže i vidio Putkova prosuta crijeva i lubinu. Nijedno ždrijebe Brnji nije poraslo, svako su joj vuci pojeli. Te je ostala riječ: Brnja rađa kurbane za vukove. Putko je bio golijska žrtva za Želju prvaka i za Veruškin dolazak na svijet. Vrti se, svijete, bio lud il' dobar, nema od tebe boljega. Sve što u tebi čovjek čini, sve to na jedno spane: na građenje uspomena. Veruška, sretan ti rođendan, i muž da ti je sretan s tobom i ti s njime, u Palermu.
a ko je ovo na drugoj slici?JAO JAO wrote:http://www.4shared.com/photo/RlKMmSCY/24pdobq.html
Beograd, zadnje kolo, prva titula
