Forum Klix.ba

Plakala,plačem(ne trenutno) i plakati ću.....Kad prestanem plakati onda se počnite raspitivati gdje sam sahranjena.

Plačem rijetko.

Ne pamtim kad sam posljednji put,a razloga za plakati je bilo.
Jednostavno,ne mogu.
Koliko god se gušila od bola bilo fizičkog ili psihičkog,ne ide.

Dešavalo mi se da sam u društvu dvadesetero ljudi (između kojih i meni bliskih) koji plaču zbog smrti,a ja ne mogu.
I svi me gledaju i pitaju kako...
I just can't.
Neki ljudi vide plač kao olakšanje.Kad se isplaču,osjećaju se bolje.
Ja u takvim situacijama pišem,i bude mi mnogo lakše.

Ne mogu plakati ni radi dirljivih filmova,muzike,knjiga.

Jedino što me može rasplakati su ratne priče Bosanaca i Hercegovaca.To me dirne u poseban živac,da tako kažem.

Eh da...jednom mi se desilo u javnosti da pustim suzu.Bilo je dosta ljudi ali oni nisu plakali,a moje suze su dočekali s .Ono wow,tiiiiii plačeš .
Zato me nerviraju ljudi koji plač vežu za snagu emocija.Što ne mora i ne ide uvijek skupa.
U biti sam veoma emotivna,nekada i previše...
...što takvi ljudi ne mogu shvatiti nikako.


Ima samo jedna stvar koju ne mogu kontrolisati.
Interesantno,ako vidim svoju mlađu seku kako plače (bez obzira na razlog),meni suze krenu.
Evo i sada,kad je se sjetim kako plače,brada mi počne podrhtavati.
Sjećam se,kad smo bile male,ja se slomijem,krv teče,ne plačem,normala ...
...i ona dotrči i počne plakati misleći da me boli,i onda i ja počnem samo zato što joj vidim na licu suze.
I sva djeca nam se vazda smijala zbog toga.
To zaista ne znam objasniti.

Kako god,suza se ne treba stiditi,niti ih potiskivati,skrivati (kao što neki čine)...sve je to ljudski.

Felis wrote:Ja sam plakao sinoć, preksinoć… plakao sam i noć iza preksinoć. I večeras ću. Bačen sam u utopiju sopstvenog ega, borim se s mislima, tražeći riješenje zamršene enigme. Rat misli i trenje bola... Drhtaji skeptičnog tijela i pesimistične duše koja se uvukla u ironiju neostvarenih snova…

Čudim se da se nisam ugušio u tim sitnim kapljicama suza spuštenih teškom mukom, jer plakati je teško.

Ali, ja nikad neću prestat' plakat'! Volim plakati, jer mi plač donese suze... a suze mi uvijek donesu nove riječi. Riječi stvaraju pjesme, a pjesme ispunjavaju dušu, iscijeđuju bol... bol mi donosi sjećanja, a sjećanja stvaraju osmijeh...

ne bih ga znala komentarisati, ali meni se sviđa tvoj post.

Sarajevski_Marlboro wrote: Ima samo jedna stvar koju ne mogu kontrolisati.
Interesantno,ako vidim svoju mlađu seku kako plače (bez obzira na razlog),meni suze krenu.
Evo i sada,kad je se sjetim kako plače,brada mi počne podrhtavati.

i ovo je prelijepo
_______________________
a ja... ne plačem često. kada plačem onda je to u tišini moje sobe, kada nikoga nema. ne znam kad sam zadnji put plakala pred nekim.. nego, u jastuk, da ni sama sebe ne čujem.
zašto? ne znam.. kad me duša boli. kad mi nedostaje nešto. kad je tiho, odvratno tiho.

i one sretnije suze - mogla bih plakati kada volim dijete. nemam svoje, ali recimo bratovo...
mogla bih plakati kada vidim sretnu mladenku...
mogla bih plakati kada prosjaku dam kiflu, a on me pogleda u oči. i gleda me u oči.. i gleda.. i onda ga ja vidim. to mi bude teško - kada ga vidim.
u takvim situacijama bih mogla zaplakati. ali najčešće ne zaplačem.

znači, upravo sam zaključila - rijetko kad plačem s povodom. najčešće je to kombinacija (komplikacija) nekoliko različitih iskustava/osjećaja/sjećanja/želja/nadanja...

bijela wrote:

Felis wrote:Ja sam plakao sinoć, preksinoć… plakao sam i noć iza preksinoć. I večeras ću. Bačen sam u utopiju sopstvenog ega, borim se s mislima, tražeći riješenje zamršene enigme. Rat misli i trenje bola... Drhtaji skeptičnog tijela i pesimistične duše koja se uvukla u ironiju neostvarenih snova…

Čudim se da se nisam ugušio u tim sitnim kapljicama suza spuštenih teškom mukom, jer plakati je teško.

Ali, ja nikad neću prestat' plakat'! Volim plakati, jer mi plač donese suze... a suze mi uvijek donesu nove riječi. Riječi stvaraju pjesme, a pjesme ispunjavaju dušu, iscijeđuju bol... bol mi donosi sjećanja, a sjećanja stvaraju osmijeh...

ne bih ga znala komentarisati, ali meni se sviđa tvoj post.

Sarajevski_Marlboro wrote: Ima samo jedna stvar koju ne mogu kontrolisati.
Interesantno,ako vidim svoju mlađu seku kako plače (bez obzira na razlog),meni suze krenu.
Evo i sada,kad je se sjetim kako plače,brada mi počne podrhtavati.

i ovo je prelijepo
_______________________
a ja... ne plačem često. kada plačem onda je to u tišini moje sobe, kada nikoga nema. ne znam kad sam zadnji put plakala pred nekim.. nego, u jastuk, da ni sama sebe ne čujem.
zašto? ne znam.. kad me duša boli. kad mi nedostaje nešto. kad je tiho, odvratno tiho.

i one sretnije suze - mogla bih plakati kada volim dijete. nemam svoje, ali recimo bratovo...
mogla bih plakati kada vidim sretnu mladenku...
mogla bih plakati kada prosjaku dam kiflu, a on me pogleda u oči. i gleda me u oči.. i gleda.. i onda ga ja vidim. to mi bude teško - kada ga vidim.
u takvim situacijama bih mogla zaplakati. ali najčešće ne zaplačem.

znači, upravo sam zaključila - rijetko kad plačem s povodom. najčešće je to kombinacija (komplikacija) nekoliko različitih iskustava/osjećaja/sjećanja/želja/nadanja...

godinama empatija se mijenja,postaje znaznija ,lijep post bijela

...............................kad god otvorim forum ....rasplacem se

*mima* wrote:...............................kad god otvorim forum ....rasplacem se

al' stisnes zube, jelde?

stisnem..............da me niko ne vidi

*mima* wrote:stisnem..............da me niko ne vidi

i kad otpustis?

uh....ne pitaj.....tesko mi je

znam.

ali izdrzi. mozes ti to.

Mahir me izvadio

ha ja.
svaka budala ima svoje veselje

meni je Pusko... humoristican

PMS suze ne racunam, mada taj plac traje po 1-1.5h i u jutro sam sva podbuhla, mada takav utisak ne ostavljam jako sam emotivna i to ne krijem, tako da sam plakala i na aerodromima i u kaficima i na ulici. Dovoljno mi je da pocnem pricati nesto tuzno (prepricavam film, knjigu), samo glas zadrhti i suze krenu... Ozbiljniji plac, prije par mjeseci...osjetila sam se tako bespomocnom...e to je bio plac...sigurno 45 min bez prestanka i pauza u ridanju i suzenju... Cudno je kako se u tim trenutcima osjetis zivim, neobicno zivim.

Uh što me sjetiste, al sam se isplako kad vidjeh moj prvi indijski film u kinu Partizan, ma nisam samo ja
plako, cijela sala je plakala, a plako bogami sa svima nama i jedan milconer.

fatamorgana wrote: a plako bogami sa svima nama i jedan milconer.

.

prava drogeraška,

.

seka wrote:
... ma i nije ...

Suze, ponekad olakshavaju ... bilo tuga ili smijeh.

Ma šalio sam se, stavih ovu muziku zbog ljepote naslova "A blessing of tears"

Ja iskreno placem i iskreno se smijem, bivam sretna i tuzna kad mi Bog to da, a ne kad ja odlucim...Taj veliki francuski kompozitor koji se hvalio svojom sposobnošću da u svakom momentu i bez obzira na okolnosti može zaplakati to cini s puno muke i glume, pa samim tim ispada licemjeran i izvjestačen. Hvala Bogu pa nam On to odredjuje i salje kao milost svoju, jer sta bi bilo da svi jednako reagujemo na iste stvari, scene...itd. Plač ima nečega lijepog u sebi, navala osjecanja...Sve ima posebnu draz:-) Cesce zaplacem kada sam sretna nego kada sam tuzna, a kad mi se desi ovo drugo, dobro da doticnu osobu zbog koje placem sta s neba ne pogodi, jer te su suze mnogo teske:-))))) Blag ali iskren osmijeh s moje strane:-)))))

Place mi se ali ne smem, navik`o sam tako, da se smejem kad mi nije u zivotu lako... case lomim a ruke mi krvave

Placem samo kad niko ne vidi... i to kad sam siguran da niko ne vidi... ipak sam ja... muskarac

Svi placu, neki javno, neki u osami.... iz hiljadu razloga... neki su banalni, neki vrijedni placa...
Mrzim zenske suze koje ponekad znaju biti skroz neiskrene i liju se samo da bi se nesto postigo...ne znam da li sam u pravu ali mislim da muskarci to ne rade.
Nekome suze donesu olakšanje iako to ne mora biti pravilo...kazu da oni psihicki labilni to ne osjecaju nakon plakanja...
Suze zbog pjesme, filma, ljutnje na nekoga ili zbog nekoga ne dozivljavam kao ono pravo istinsko plakanje...ono kad ne places ti nego sve u tebi....tako sam plakala jedino kad mi je otac iznenada umro....plakala sam tada od soka, nevjerice,plakala sam iz ljutnje prema onom gore, plakala sam zbog svega onog sto vise nece biti....a onda, jednom, kasnije plakala sam isto tako ali iz ljubavi..... kad sam mu rekla da je kraj.....kad sam shvatila da je on sve sto želim, ali da ja na zalost nisam ono što njemu u životu treba....pogresno vrijeme....pravi covjek... pogresna zena.....znam, patetično....ali istinito...i uvijek kad pomislim na ove dvije stvari suze stoje negdje u uglu ociju

...... .......... ........... ........... .......

Hocemo li se ovo sad igrati vjesala?

.