Individualan je dozivlaj puta.. Ja kad sam prvi put isla preko Nahoreva, busom pa pjeske, ja ne znam kako sam dosla, imala sam osjecaj da cetiri sada hodam, nije mi vise bilo do vodopada cak sam se vratila 200 m prije nego sam ga vidjela.. K'o da onom kamenjarskom dijelu nema kraja.. Posvadjala se bila s drugaricom jer mi nije rekla da je toooliki put..

A oni nagibi su mi se cinili k'o Mont Everest ..posebno kad sunce przi.. Drugi put mi se cinilo da onom sumskom dijelu nema kraja al' mozda jer smo zimi isli i sami prtili put
I plus su me izludile table koje govore jos 4 km, onda dodjes do slijedece pise JOS 4 km do Skakavca, onda dodjes pa pise jos dvjesta metara :cupanje kosa ko nije u kondiciji:..Pluca deru.. A kad sam se vracala nisam noge osjecala..
Ovo govorim da bi se uvidjelo koliko ljudi razlicito percipiraju putanju, u zavisnosti od licnog iskustva..
Opet, ovo je jedna od najljepsih putanja na kojima sam ja licno bila i ne bih ove muke mijenjala ni za sta, mozda cak i za vikend opet dam sansu.. Tako blizu a takav odmor za oci i dusu.. I za ljubitelje livada cvijeća i sume dusu dalo.. I sam Skakavac je naravno divan iako mi je veca avantura bila ono spustanje do njega, nego sam on

..