Prve i posljednje bosanske gazije su oni hrabri ljudi koji su ostavili svoju mladost, bubrege i prostate po: Treskavicama, Žučima, Nišićima..
....i opet se za period u kojem smo pokušali odbraniti multietničku i građansku BiH koriste vjerski izrazi..
Te 1992 borcima koji su poginuli u odbrani Sarajeva na grobu nije pisalo ni šehid ni gazija nego branilac Sarajeva.
Da je Cerić te 1992. bio u Sarajevu znao bi da su branoci Sarajeva ustali u odbranu države koja bi izgledala baš kao iz referendumskog pitanja 1. marta 1992. Ali on je tada zdušno branio BiH iz Čikaga. Samo je njegova vizija Bosne, za razliku od one koju su imali branioci, bila malo drugačija.....Vjerovatno nije dobro pročitao referendumsko pitanje kada je glasao, ako je i glasao...
Nesretni Slobgodan Kovačević je svaki dan osoblje u Bakovićima, gdje ga je smjestio „prvi bosanski gazija“ da bi se dočepao stana koji su poštenim radom zaradili njegovi roditelji, pitao; „Kada ću ja kući? Hoću li danas kući?“
Na kraju mu se želja ostvarila. Vratio se kući, ali u mrtvačkom sanduku. Umro je od tuge za svojim domom i gradom u kojem je rođen i odrastao..
Baš se pitam da li se „prvi bosanski gazija“ i njegova elokventna dječica nekada sjete nesretnog Slobe i odnesu mu buket cvijeća na grob. Čisto da ih ne proganja njegov duh i savjest...
