Nikola Djukić wrote:
Četvrto, najgore od svega je ustvari to što se ti istinam ili odgovorima ni ne baviš – i zbog toga ti moram ponoviti moje posljednje “povijesno pitanje” koje bi opet otprilike glasilo ovako: Ako Bosnaci ne postoje ili nisu ni postojali kako to da se ni Srbima ili Hrvatima u Bosni niko stoljećima nije zvao - sve do srpsko-hrvatskih “nacinalnih preporoda” i njihove “konsolidacije teritorija”, i zašto se srpsko-hrvatski istoričari ili historičari nisu niti i danas mogu (čast rijetkim objektivnim izuzecima) složiti oko toga čija je Bosna “tradicionalna teritorija” bila ili jeste...
A tko je ovdje veći lažac evo neka pokaže ovaj povijesni dokument.
Benedikt Kupriskevic 1531.:
,,U spomenutom kraljevstvu Bosni nasli smo tri naroda i tri vjere. Prvo su starosjedioci Bosnjaci, koji su rimo-krscanske vjere. Njima je Turcin, kada je osvojio kraljevstvo Bosnu, dozvolio, da drze svoju vjeru i ostanu u zemlji. Drugo su Srbi, koje oni zovu Vlasima, a mi ih zovemo Cicima ili Martolozima. Ovi su dosli iz mjesta Smedereva i grckoga Beograda, a vjere su sv. Pavla... Treci narod su pravi Turci. Ti, narocito ratnici i cinovnici, s velikim tiranstvom vladaju objema prije spomenutim narodima, krscanskim podanicima“.
Brojni dokazi o postojanju Hrvata u Bosni
Mehmed pasa Sokolovic, veliki vezir Osmanlijskog carstva, izdaje god. 1566. naredbu povodom harzaula grckog patrijara, u kojoj kaze: »Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temisvaru i Dubrovniku i uopce od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grckog patrijara... No ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk« (Spomenik 67. Srp. Kralj. Akademije, str. 211)
Jezik bos. muslimana nikad i nigdje ne zove srpskim. Ali zato mu je »jezik bosanskog i htvatskog naroda« cist i »latinskom sasvim blizu« (Glasnik Zem. Muzeja 1908., 191). Celebija pretpostavlja, da je jezik Bosnjaka i Hrvata jedan te isti, hrvatski. A navodna srodnost hrvatskog i latinskog jezika (zapravo tu misli talijanskog, vidi. G. Z. M. 1908., 317) upucuje nas na misao, da Celebija zeli da pokaze blize veze naroda u Bosni sa Zapadom i zapadnom kulturom. Po Celebiji su Livno i Bihac hrvatski gradovi. U Boci Kotorskoj nalazi on takoder Hrvate, jer su mu stanovnici Herceg-Novog Arnauti, Bosnjaci i Hrvati (kod F. Spahe, str. 48). U Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji stanovnici su Hrvati. Ali za nas je ovdje najvaznije, da dva puta spominje izvjesne muslimane u Bosni, koje naziva Hrvatima. U neposrednoj blizini Foce na Drini, u starom gradu Placu, Celebiji "dadose 50 hrvatskih momaka pod oruzjem za pratioce« (Gl. Z. M. 1908., 313). Na Gatackom polju opet »dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih junaka« (Gl. Z. M. 1908., 322). U originalu te momke kiti Celebija imenom hrvatskih gazija, a pridjevak gazija mogao se dati jedino muslimanima (kod F. Spahe, 49). I tako barem po umnom Celebiji nailazimo na Hrvate islamske vjere, ne samo u Hrvatskoj i Dalmaciji nego i u Bosni.
Tako je Mahmutpasa Hrvat, koji »stoji na celu svim vezirima, ucenjacima i pjesnicima iz nasih krajeva«. Postao je velikim vezirom iza osvojenja Carigrada (1453.). Takav je i Memipasa Hrvat (iz Gradacca) i Rustempasa Hrvat (po misljenju Kresevljakovica rodom iz Sarajeva), i Sijavupasa Hrvat, i Tahvilpasa Kulenovic Hrvat, sadr' azam Selima II., i jos po koji drugi veliki dostojanstvenik Turskog carstva.
God. 1637. stampao je Sarajlija Augustin Vlastelinovic pjesmicu u cast svog rodjaka biskupa fra Jeronima Lucica iz Brgula kod Varesa, u kojoj se nalaze ovi stihovi:
»Jos otkad banovo pomanjka kraljevstvo,
Razsu se Stipanovo hercesko gospodstvo,
Moguce vladarstvo kralja bosanskoga
Zat(a)r se hrabrenstvo p u k a h a r v a t s k o g a...«
Evo i Lasvanina...
Stari bosanski ljetopisac fra Nikola Lasvanin, rodom od Travnika, biljezi u svojoj kronici, da je »Rama u gornjoj hrvatskoj zemlji,koja se sada Bosna imenuje« (Jelenic, Kultura i bos. fraj., I., 72). Isti biljezi borbu katolika u Livnu protiv srpskog »pacare Stanislava«, koji je turskim fermanom htio katolike sebi podloziti i uzeti od njih silom vjerski porez. Medjutim se domaci narod junacki oprije i razori cak i mescemu. Lasvanin o tom veli:
Navalise Hrvacani i njihove mlade zene,
S palicama i s kamenjem...«
Fra Lovro Sitovic, rodom iz Ljubuskog, stampa 1727. u Mlecima svoju »Pismu od pakla« i slaze u »h r v a t s k i jezik i pivanje«. On veli za svoju pjesmu:
»Vazda zelim, da budem pivana
Krscanskom dragomu narodu,
Ki po svitu joste zivi gredu...
Razumi se, onizima pukom,
Ki govore h r v a t s k i m jezikom.
Cetrnaest godina ranije (1713.) stampa Sitovic svoju Gramatiku latinsko-ilirsku. U uvodu pise citatelju: »Jur je tebi ocito, da drugi narodi, to jest Francuzi, Spanjolci, Italijanci, Nimci, Ungari etc. lasnje nauce gramatiku nego mi Hrvati, jerbo oni stampaju gramatike u svoje vlastite jezike istomacene«. U njegovoj gramatici spominje se »konjugacija verbah hrvatskih« kao i izvjesne »rike hrvatske zemlje«.
Fra Martin Nedic, Tolisanin, u svom »Razgovoru vilah Ilirkinjah u pramalitje god. 1841.« glavno mjesto dodjeljuje v i I i H r v a t k i n j i, koja je ostale vile glavom nadmasila i koja im predsijeda. Ona poziva sve vile u pomoc Bosni, koju treba osloboditi (Jelenic, Spom. dj., II., 171).
Opisujuci godinu 1866. i srpske pretenzije na Bosnu, veli Martic, »da se H r v a t i u Bosni svog imena odreci nece« (Jelenic, spom. dj., II, 213). Jukic spominje, da se katolici u dolini Focanke kod Dervente zovu H r v a c a n i m a. Isto tako naziva donja Posavina katolike oko Gradacca i Modrice.
Tomo Herkalovic, dragoman austrijskog konzulata u Sarajevu, pise clanak »Srbi i Hrvati u Bosni«. (Obzor, 1911., br. 78 od 19. II.). On veli, da je turska vlada do 1862. zazirala radi politike od ova oba imena, pa nastavlja: »Dok su se zvali medjusobno inteligentniji pravoslavni »Srbi«, a inteligentniji rimokatolici »Hrvati«, dotle se zvase vani uopce pravoslavni »Vlasi, Riscani i Erkaci«, a rimokatolici »Katolici, Sokci«, sluzbeno se zvase pravoslavni »Rum«, a rimokatolik »Katolik«. Dolaskom valije Topal Osman-pase pritisak je popustio, a propaganda i srpskog i hrvatskog imena ozivjela.
Eto neka se vidi tko laže na ovoj temi. Očit dokaz da je Srba i Hrvata bilo u BiH i prije srpsko-hrvatskih 'nacionalnih preporoda'.