Forum Klix.ba

nije takav vakat,
nego se postalo stariji.
jedno je biti ekipa iz razreda, drugo je preci u svijet usporedjivanja, mjerkanja, kompleksa svojih i tudjih.
svi koji kazu "sve je manje pravih prijatelja" trebaju i sebe ubaciti u jednacinu.
kome je prijatelj zavrsio u bolnici- a oni nisu stigli jednom ga obici ili logicki razmisliti sta mu treba? ko se naljutio na prijatelja zbog izradjenog dogovora iako zna da je prijatelj u frci? koliko bi sad ostavilo tv i otislo pomoci prijatelju oko selidbe (bez da ga ovaj zamoli). ljudi zaboravljaju aktivno misliti i cekaju pismenu molbu, ili tek kasnije slegnu ramenima i kazu- pa sto nisi rekao...ili te zovnuti na rucak ili da se okupas,dok se tebi nesto renovira...
jedna od ovih stvari mi se desila sa novim (nekim) prijateljima...i ostala sam iznenadjena spremnoscu da aktivno ucestvuju, ja to nisam ocekivala i mislim da to tek trebam "probaviti".
mozda je to nebitno kad zivis u mjestu gdje su ti najblizi rodjaci, ali kad zivis negdje gdje si sam...i mali problem zna narasti.

Nikad nisam bila osoba od previse poznanika....mada se u to pretvorila vecina skolskih i fakultetskih "prijatelja"
Imam jednu prijateljicu,za koju mogu reci da me nikada nije izradila kada je trebalo,imam jos jednu iz predskolskih dana kojoj dugo vremena nisam mogla oprostiti jednu stvar..ali prevazisli smo to unazad par godina,pa smo sada dobri. Imam i rodicu koja je karakterno svjetlosnu godinu u suprotnom smjeru od mene ,krecemo se totalno u razlicitom drustvu,volimo razlicite stvari...al kad je stani-pani..tu je
Jos jedna djevojka je potencijalni kandidat za "prijatelja"....znamo se tek 2 godine,pa mi je rano da je "upisem"
Nemam prijatelja s kojim sam "vezana pupcanom vrpcom"....a mislim da ga ni ne zelim.Svi moji prijatelji su tu kad ih trebas,ali ne pijemo kafe svaki drugi dan i to ne mijenja nista medju nama.
Imala sam jedno poznanstvo kad sam tek krenula na fax koje je zavrsilo neslavno.....Nisam tip osobe koju nakon 6 mjeseci kafica mozes zvati na telefon u 1 ujutru da me pitas sta da sutra obuces ..pa da se to protegne na pricu kako tata i mama vise vole brata od nje ,i kako je nana ganja pokuci da joj pocupa nadogradjene nokte ..Osoba je dusevno dobra,stvarno jeste...ali to nije moje poimanje prijateljstva!

A tako bi htjela da imam gay frenda Imam poznanike....ali hocu pravog gay frenda

bez_ideje wrote: A tako bi htjela da imam gay frenda Imam poznanike....ali hocu pravog gay frenda

Imala 2, ne bih da generaliziram i stvaram losu predodbu o njima ali toliki su kvarnjaci da je to cudo. Bar sam se ja razocarala.

Šef wrote:
Pravi prijatelj ti mogu biti samo otac, majka i eventualno žena sa kojom provedeš život, podigneš djecu i nakon skupa pojedene vreće soli uvidiš da te nikad nije izradila. Svi drugi prijatelji su od danas do sutra.

Bas tako...
I ti sam sebi.
Ostalo je sve manje-vise prolazno.

Ja sam imala jedan jako gadan period u zivotu kada niko od tih silnih lafo prijatelja se nije udostojio, dici slusalicu, nazvati, pitati kako sam...
Samo jedna jedina osoba (muska), sa kojom sam kasnije sticajem okolnosti smanjila komunikaciju, i sve to, ali ja znam da mu to necu nikada zaboraviti.

A ja sam uvijek bila ta koja se brinula o drugima, jos od malih nogu, davala sveske da se prepise kada je neko bolestan, radila zadace, radila tudje pismene, isla u posjete kada je neko bolestan, zvala...i onda sam shvatila da sam zesca budala jer za mene to niko nikada nije uradio, i prestala i ja.

Kako kazu, mozes kako hoces,ali ne i dokle hoces...i tako.

ovdje haman svi ispadose nekakvi samotnjaci

Mariella wrote:

@AC_grom_DC

i ja sam razmisljala o toj kumi (jos mi nije vrijeme ali nekad padne na pamet) i isto tako ne znam jos uvijek ko bi to mogao biti... nekad dodje period pa mislim na neku osobu, i nakon nekog vremena skontam da nije to to

jel ti to pričaš o mužu ili kumi???? ......šalim se , vidim ja po tvom medvjediću- avataru koliko je sati
naravoučenije je da ne bi bilo loše za tebe da izgradiš neko prijateljstvo ili poznanstvo koje će biti dovoljno toplo i jako da iz njega možeš stvoriti svoju ceremonijalnu kumu kad DOĐE ČAS. (ma uvjek se nađe neka rodica il tetka ili tako nešto)

Meni je bilo smiješno kad mi se za vjerski dio (nikad održanog)) vjenčanja lik sam ponudio da mi bude svjedok na (nikad održanom )vjenčanju.Mogući razlog.....za taj dio pira nije potrebno odriješivanje kese

Pa sad vi malo generalizujete

Ja imam nekoliko prijateljica koje mogu nazvati u svako doba dana, kukati im o ozbiljnim problemima, a bogami i o glupostima, na koje se mogu osloniti kad zagusti ( kroz ove godine bilo je mnogo situacija raznih) i sve to oni imaju u meni.
Nijedno od ovih mojih dugogodisnjih prijateljstava nije krace od 10 godina, sto valjda znaci da ako nadjes prijatelja dok si malo mladji i sacuvas to prijateljstvo, i imat ces prijatelja.
Malo je teze u kasnijim godinama.

Citajuci vase postove o tome kako neki nemaju niti jednog pravog prijatelja, uvidjam koliko sam sretna po tom pitanju.

ja imam prijateljicu vise od 20 godina pocele se druziti kad je meni bilo 3,5 godina, a njoj 4,5

AC_grom_DC wrote:

Mariella wrote:

@AC_grom_DC

i ja sam razmisljala o toj kumi (jos mi nije vrijeme ali nekad padne na pamet) i isto tako ne znam jos uvijek ko bi to mogao biti... nekad dodje period pa mislim na neku osobu, i nakon nekog vremena skontam da nije to to

jel ti to pričaš o mužu ili kumi???? ......šalim se , vidim ja po tvom medvjediću- avataru koliko je sati
naravoučenije je da ne bi bilo loše za tebe da izgradiš neko prijateljstvo ili poznanstvo koje će biti dovoljno toplo i jako da iz njega možeš stvoriti svoju ceremonijalnu kumu kad DOĐE ČAS. (ma uvjek se nađe neka rodica il tetka ili tako nešto)

Meni je bilo smiješno kad mi se za vjerski dio (nikad održanog)) vjenčanja lik sam ponudio da mi bude svjedok na (nikad održanom )vjenčanju.Mogući razlog.....za taj dio pira nije potrebno odriješivanje kese

Ma imam ja nekoliko dobrih prijateljica, al sutra da se udajem ne bi moga odluciti koja da mi bude kuma Kad dodje vrijeme, onda cu se brinuti

ladyblue18 wrote:
Ja sam imala jedan jako gadan period u zivotu kada niko od tih silnih lafo prijatelja se nije udostojio, dici slusalicu, nazvati, pitati kako sam...
Samo jedna jedina osoba (muska), sa kojom sam kasnije sticajem okolnosti smanjila komunikaciju, i sve to, ali ja znam da mu to necu nikada zaboraviti.

A ja sam uvijek bila ta koja se brinula o drugima, jos od malih nogu, davala sveske da se prepise kada je neko bolestan, radila zadace, radila tudje pismene, isla u posjete kada je neko bolestan, zvala...i onda sam shvatila da sam zesca budala jer za mene to niko nikada nije uradio, i prestala i ja.

Kako kazu, mozes kako hoces,ali ne i dokle hoces...i tako.

Ima i ona koja kaže u dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci. Ili ona hrani kera da te ujede. Sve zavisi kako se postaviš. Za mene je važilo pravilo "sve za raju pa i gaće s guzice ako treba", toga više nema. Sad i običan osmijeh taj neko treba da zasluži.

.

čovjek je društveno biće, ne može me niko ubijediti da je dugoročno sretniji sam nego sa dobrim prijateljem.

odgovorno tvrdim - imam dva prijatelja kakve niko nema

teska tema ,ja sam pomalo mizantrop ali to je zato sto sam siguran da je 99% ljudi supci koji te iskoriste i bace,imam prijatelja za koje bi sve uradio samo vise ne vjerujem da bi oni za mene isto.Nikad ne peglam nikoga svojim problemima jer volim sve sam da rijesim.ali mislim da prave raje vise nema

Da ih imama u koje bih mogla biti sigurna da mogu na njih racunati 100% nemam, bar ne u blizini, ali za kafu popiti se nadje sto iz komsiluka, drugarica iz skole, rodbine, prijatelja iz rata........
Imam jednu prijateljicu iz onovne skole, pa nas je rat razdvojio, pa nas onda zivot opet spojio, pa onda opet svaka za svojim zivotom, udaja, djeca, zivot u razlicitim gradovima, ali to se prijateljstvo nikad nije prekidalo, ne vidjamo se cesto danas, i necujemo se cesto, ali tu smo uvijek jedna za drugu drzi nas onaj neki osjecaj, mada mi se ponekad cini da sam ja vise njoj da tako kazem naklonjena cesce je nazovem nego ona mene ali nema veze, imala je teskih trenutaka u zadnje vrijeme, evo cijelo jutro razmisljam da je nazovem i nazvacu poslije, nase prijateljstvo traje vise od 20 godina, a to nije malo.
Imama jednu prijateljicu iz srednje skole i druzimo se i porodicno se okupljamo i prilicno smo bliske. Inace sam tip vise koji slusa nego koga se slusa, stalo mi je ako nikako makar ti slusanjem pomoci nekome. A nekad je i to dovoljno, odnosno cesto, da bi se onaj drugi osjecao bolje.
Mama, sestra, brat, suprug, to mimo one rodbinske ili bracne veze, podrazumjeva i prijateljsku (bar kod mene). Ipak neke stvari ne treba nikom govoriti, ma NIKOM.

Al' sto prijateljice/kolegice od muza mogu razocarati, uh Ta kategorija ni pod razno.

evo sjedim i dumam nad tastaturom, pišem pa brišem.... Sva prijateljstva su iskorištavanja, ne u negativnom smislu, već ono - trebam ja tebi, trebaš ti meni. Ali jako je teško naći osobu s kojom možeš šutiti i znati šta misli i želi. Masu puta sam bila povrijeđena od stane onih za koje sam mislila da su mi prijatelji, sa jednom od njih sam završila prije dvije godine nakon 20 godina intenzivnog "druženja". Naime, desilo mi se nešto strašno, najteži momenat u mom životu i tada su mi se oči otvorile... Nje nije bilo tu, nalazila je razlog umjesto da nađe način Ne, nisam bila tužna, nazvala sam je i rekla šta mislim (ne volim izbjegavanja i neizmirene račune), osjećala sam olakšanje, kao kad raskineš s frajerom koji ti je bio "nako", s njim si više iz navike.
Imala sam i jedno-dvoje prijatelja koji su otišli daleko, jedan od njih mi u prvom (i zadnjem) javljanju napisa :
"Svejedno kako im je ime, sudbina im je ista.
Svejedno da li su tuzni ili lazno veseli, nece se vratiti.
Hoce li i ova moja djeca ici tim istim zalosnim putem, kad odrastu?
Hoce li zivjeti glupo kao i njihovi ocevi?
Vjerovatno hoce, ali u to necu da vjerujem.
Necu da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje." Meša S.
I onda shvatiš da si ih izgubio, zauvijek.

Ne treba žaliti za starim prijateljima baš kao ni za starim ljubavima. Treba se zahvaliti Bogu ili ko u šta već vjeruje, što je čovjeku omogućeno da vidi s kim je imao posla, pa makar to bila i skupa cijena koju je morao platiti. Naravno da neki interes mora da postoji i u prijateljstvu ali u takvim relacijama mrzim kad osjetim da pored sebe imam nekoga ko me stalno procjenjuje ispod oka. Mrzim tu, po meni, seljačku šatro lukavost kad ti mjerka svaku riječ i pokret, kopira te u oblačenju, ponašanju, stavu, humoru, trudi se da mu ništa tvoje ne promakne a svoje krije kao zmija noge i pritom te potcjenjuje misleći da si ti dalabu koja toga nije svjesna. Jebeš takvog prijatelja.

Slažem se sa onima koji tvrde da je gubitak prijatelja teži od raskida, to je i moje iskustvo (da ima smajli koji plače, sad bih ga postavila ).
A mišljenja sam da ti ne treba baš 20 godina druženja pa da skontaš da je neko "pravi" prijatelj.
Što se mene tiče imam dvije-tri prijateljice kojima vjerujem i sa kojima mogu podijeliti baš sve. S druge strane, kad sam tužna, najviše volim biti sama. Nekako mi se čini da takvog raspoloženja nisam nigdje prispjela. Takođe rado saslušam druge, to dođe kao dvostruko dobro: ko priča osjeća se bolje, a i ja uvidim da moj problem nije najveći na svijetu.

Danas je se i prijateljstvo potrošna roba, kada nekoga iskoristiš, odbaciš ga.
Tako su i mene odbacili.
Evo moje priče:

Svako jutro na putu za školu, sretala sam istu djevojku koja je išla sa mnom u razred i bila je vrlo povučena. Malo po malo, započinjala sam s njom razgovor i postao nam je ritual da idemo skupa do škole i od škole jer smo jedine išle istim pravcem. Ona je bila dijete sa sela i imala je zatucane i staromodne roditelje i sama je bila zatucana i utučena, iskompleksirana da je glupa i bezvrijedna.
Negdje oko trećeg srednje, djevojčice su je počele ismijavati kako smrdi na znoj i na krave, kako se oblači i slično, naravno, kada ona ne bi bila prisutna. Bilo mi je jako žao jer sa znala da je u duši dobra. U trećem srednje, već sam počela ići na kave poslije škole i zvala sam stalno tu drugaricu da ide sa mnom, nazovimo je osoba K. Kada nije imala novaca, a to je bilo često jer joj roditelji nisu davali džeparac (a imali su novaca), plaćala bih joj ja i slično. Sjela sam s njom jednom, objasnila joj da je u pubertetu, da se mora brijati ispod pazuha, dala joj svoj dezodorans na foru, kao da ga isproba. Počela odlaziti s njom u kupovinu da ne uzima drečavo zelene poliester majice koje se usmrde i pokazala joj neke trikove vezano za oblačenje i malo po malo su je i djevojke iz razreda prestale zadirkivati.
Našla je prvog momka, pokrivala sam je kada je s njim izlazila jer su joj roditelji branili.
Došlo je vrijeme ekskurzije i ona nije imala novaca da plati put. Sredila sam s tatom da u firmi gdje je on radio mi iz razreda obavljamo poslove nekad poslije škole, peremo auta i slično i da nam daju novac za njen put i za put za još jednog momka koji također nije imao novaca. I skupili smo joj pare za ekskurziju.
Došlo je vrijeme mature, njeni nisu shvaćali zašto ona želi novu haljinu. Mojim roditeljima je bilo žao i moj tata nas je odvezao u Sarajevo i Banja Luku da ona potraži sebi neku haljinu i mi smo cijeli dan hodale, tražile njoj haljinu (ja sam svoju bila kupila mjesecima prije), a tata je sjedio po kafićima i čekao nas.

Došlo je vrijeme da se upiše fakultet. Njeni roditelji nisu bili za to da ona kao žensko dijete ide iz kuće u veliki grad i da za nju nije fakultet već da treba da se uda i da radi kao prodavačica. Ona je bila jako nesretna zbog toga, danima smo skupa dumale kako da ona upiše faks i da je njeni puste i ja sam razgovarala sa svojim roditeljima i svi smo otišli kod njih kući, pod izgovorom da smo došli da im šljive pomognemo brati, i moja mama je njenu mamu nagovarala da pusti K. na fakultet, objasnila joj kako je bitnije da žensko dijete pusti na školovanje, da je mušku lakše naći posao itd. Mater je nekako popustila, K. je uspješno upisala fakultet. Upoznala je novu raju, počela nositi starke i rejbanke, svakog momka je nakon dva sata poznanstva pozivala u krevet i odlučila da ja nisam dovoljno cool da se družim s njom. Preko vikenda, kada sam bila kući u rodnom mjestu, pokupila je svoje stvari, stavila na kamaru u svoju sobu i to mi je bio znak da ona seli. U stanu je nije bilo slijedećih par dana i samo mi je jedna druga osoba poslala SMS da će doći po te stvari od osobe K.
Na moje pozive i poruke nije odgovarala i nikada nisam saznala zašto je to uradila. OK, ako je užasno bilo živjeti sa mnom, ako sam dosadna, naporna, pa valjda sam bar zaslužila da mi se to kaže, a ne da mi ostavi sol u staklenoj čaši i ponese svoju solnicu. Ostala sam jadna, plakala sam danima, izgubila samopouzdanje, mislila da sam loša osoba jer mi nije bilo jasno kako ti neko može uraditi nešto tako ako nisi loša osoba.

Vidim je danas ponekad na ulici, pozdravim je i nasmiješim joj se, pogledam je u oči, no ona uvijek obori pogled na pod i ono što mi prođe u tom trenutku kroz glavu je da ja nju mogu pogledati u oči, a ona mene ne.

Iako mi je dugo trebalo da povratim vjeru u prijateljstvo i u ljude, uspjela sam to i danas mogu reći da stvarno imam prijateljicu iskrenu i pravu kojoj nije bilo jasno zašto je stalno ispitujem hoće li me zajebati i ostaviti. Kada sam joj ispričala ovu priču, rekla mi je kako nisam loša osoba i da joj nije naporno prijateljstvo sa mnom i da je više ne ispitujem da li će me ostaviti kao i ova i ne ispitujem je više.

Ovo iskustvo me boljelo više od prekida troipogodišnje veze koje se dogodilo baš u to vrijeme kada me je K. ostavila bez riječi i bila sam blago depresivna, no sada imam super prijatelje i sretna sam zbog toga

Šef wrote:

plejka2 wrote:

Tacno sve.Sugav vakat doso

Mi to kažemo za vakat ali uvijek je tako bilo, samo smo mi bili mladi i naivni.

Mlad jesam bio ali ne mogu reci da sam bio naivan.Sjecam se ratnog perioda kad niko nista nije imo tad smo bili svi ko jedan.Poslje rata par godina isto je bilo dobro izlasci,zajebancije...
Danas naprimjer ima taj kafic gdje moja sva raja izlazi pa se vidimo stalno tako da ne mogu reci da sam nesto"hendikepiran" po tom pitanju ali nije kao sto je bilo nekada.Zato sam rekao da je sugav vakat doso ali uzimam u obzir isto to da su se neki bliski prijatelji ozenili tako da ne mogu se ponasati kao nekada.Tu je zena,djete,posao...jednostavno se ne stize sve.
Sto se tice okretanja ledja i ostalog sto si napisao sam se slozio i osjetio sam to u par situacija ali sam istom mjerom vratio.Ne volim nikome da ostanem duzan.
Inace sam iskren kako kazu sto na umu to na drumu ali danas vecina ne gotivi tu iskrenost.Smeta ljudima kad im saspes istinu u oci
Ali nema veze mogu da se bune koliko hoce bitno je da nikad nista nisam slagao.
Za jednog prijatelja mogu reci da je ono bas pravi.Za neke sam mislio da jesu ali sam samo mislio
Tesko je danas biti covjek izgleda.
Gledam i ovde na forumu naprimjer ima onih sto im smeta ako si bolje raspolozen od njih pa samo gledaju kako da ti shuknu.
Dusmanska politika...

vesna555 wrote:Danas je se i prijateljstvo potrošna roba, kada nekoga iskoristiš, odbaciš ga.
Tako su i mene odbacili.
Evo moje priče:

Svako jutro na putu za školu, sretala sam istu djevojku koja je išla sa mnom u razred i bila je vrlo povučena. Malo po malo, započinjala sam s njom razgovor i postao nam je ritual da idemo skupa do škole i od škole jer smo jedine išle istim pravcem. Ona je bila dijete sa sela i imala je zatucane i staromodne roditelje i sama je bila zatucana i utučena, iskompleksirana da je glupa i bezvrijedna.
Negdje oko trećeg srednje, djevojčice su je počele ismijavati kako smrdi na znoj i na krave, kako se oblači i slično, naravno, kada ona ne bi bila prisutna. Bilo mi je jako žao jer sa znala da je u duši dobra. U trećem srednje, već sam počela ići na kave poslije škole i zvala sam stalno tu drugaricu da ide sa mnom, nazovimo je osoba K. Kada nije imala novaca, a to je bilo često jer joj roditelji nisu davali džeparac (a imali su novaca), plaćala bih joj ja i slično. Sjela sam s njom jednom, objasnila joj da je u pubertetu, da se mora brijati ispod pazuha, dala joj svoj dezodorans na foru, kao da ga isproba. Počela odlaziti s njom u kupovinu da ne uzima drečavo zelene poliester majice koje se usmrde i pokazala joj neke trikove vezano za oblačenje i malo po malo su je i djevojke iz razreda prestale zadirkivati.
Našla je prvog momka, pokrivala sam je kada je s njim izlazila jer su joj roditelji branili.
Došlo je vrijeme ekskurzije i ona nije imala novaca da plati put. Sredila sam s tatom da u firmi gdje je on radio mi iz razreda obavljamo poslove nekad poslije škole, peremo auta i slično i da nam daju novac za njen put i za put za još jednog momka koji također nije imao novaca. I skupili smo joj pare za ekskurziju.
Došlo je vrijeme mature, njeni nisu shvaćali zašto ona želi novu haljinu. Mojim roditeljima je bilo žao i moj tata nas je odvezao u Sarajevo i Banja Luku da ona potraži sebi neku haljinu i mi smo cijeli dan hodale, tražile njoj haljinu (ja sam svoju bila kupila mjesecima prije), a tata je sjedio po kafićima i čekao nas.

Došlo je vrijeme da se upiše fakultet. Njeni roditelji nisu bili za to da ona kao žensko dijete ide iz kuće u veliki grad i da za nju nije fakultet već da treba da se uda i da radi kao prodavačica. Ona je bila jako nesretna zbog toga, danima smo skupa dumale kako da ona upiše faks i da je njeni puste i ja sam razgovarala sa svojim roditeljima i svi smo otišli kod njih kući, pod izgovorom da smo došli da im šljive pomognemo brati, i moja mama je njenu mamu nagovarala da pusti K. na fakultet, objasnila joj kako je bitnije da žensko dijete pusti na školovanje, da je mušku lakše naći posao itd. Mater je nekako popustila, K. je uspješno upisala fakultet. Upoznala je novu raju, počela nositi starke i rejbanke, svakog momka je nakon dva sata poznanstva pozivala u krevet i odlučila da ja nisam dovoljno cool da se družim s njom. Preko vikenda, kada sam bila kući u rodnom mjestu, pokupila je svoje stvari, stavila na kamaru u svoju sobu i to mi je bio znak da ona seli. U stanu je nije bilo slijedećih par dana i samo mi je jedna druga osoba poslala SMS da će doći po te stvari od osobe K.
Na moje pozive i poruke nije odgovarala i nikada nisam saznala zašto je to uradila. OK, ako je užasno bilo živjeti sa mnom, ako sam dosadna, naporna, pa valjda sam bar zaslužila da mi se to kaže, a ne da mi ostavi sol u staklenoj čaši i ponese svoju solnicu. Ostala sam jadna, plakala sam danima, izgubila samopouzdanje, mislila da sam loša osoba jer mi nije bilo jasno kako ti neko može uraditi nešto tako ako nisi loša osoba.

Vidim je danas ponekad na ulici, pozdravim je i nasmiješim joj se, pogledam je u oči, no ona uvijek obori pogled na pod i ono što mi prođe u tom trenutku kroz glavu je da ja nju mogu pogledati u oči, a ona mene ne.

Iako mi je dugo trebalo da povratim vjeru u prijateljstvo i u ljude, uspjela sam to i danas mogu reći da stvarno imam prijateljicu iskrenu i pravu kojoj nije bilo jasno zašto je stalno ispitujem hoće li me zajebati i ostaviti. Kada sam joj ispričala ovu priču, rekla mi je kako nisam loša osoba i da joj nije naporno prijateljstvo sa mnom i da je više ne ispitujem da li će me ostaviti kao i ova i ne ispitujem je više.

Ovo iskustvo me boljelo više od prekida troipogodišnje veze koje se dogodilo baš u to vrijeme kada me je K. ostavila bez riječi i bila sam blago depresivna, no sada imam super prijatelje i sretna sam zbog toga

za ovo se mora biti bas ljudina, tebi svaka cast, a ovo sto je uradila njoj na dusu

.

kojeime wrote:Niko te nece zajebati kao neko kome ucinis uslugu. Narocito ako ta osoba dodje do neke funkcije, moci, statusa, i slicno. Uvijek ce postojati strah da ces pricati kako si ti pomogao/pomogla toj osobi, kako bez tebe ne bi postala to sto jeste, a sto je najgore takva osoba to zna i stidi se toga. I kada se pruzi prilika ta osoba ce uraditi sve sto moze da te skloni sto dalje (nize) od sebe, jer kada god te vidi podsjecace je ne to kako je od tebe zavisila. Najopasnije su ti osobe kojima si nekada pomogao/pomogla.

Rece neko jednom, otkako sam upoznao ljude ne volim ih.

Da, ja znam da je nju stid onoga što je bila, ali nije imala razlog, jer ja nju nisam ismijavala što je smrdila, već sam joj dala svoj dezedorans, ja nisam pričala da ima zatucane roditelje, već sam sa tatom išla da njoj kupimo haljinu i da nagovorimo njene da je puste na faks.
Meni je bilo drago što je ona se maknula od svojih i što je vidjela život izvan sela. Bila sam sretna zbog nje, a ja mislim da je nju bilo stid onoga što je bila i nije htjela da ja to njenim novim prijateljima ispričam. A ja sam iskreno bila i zaboravila na tu staru K. koja nosi drečavo zelene majice i smrdi.

Ja i dalje mislim da ona nije loša osoba, samo je stid što je bila takva prema meni i zato me ignorira kada me vidi i spušta pogled.

vesna555 wrote:

kojeime wrote:Niko te nece zajebati kao neko kome ucinis uslugu. Narocito ako ta osoba dodje do neke funkcije, moci, statusa, i slicno. Uvijek ce postojati strah da ces pricati kako si ti pomogao/pomogla toj osobi, kako bez tebe ne bi postala to sto jeste, a sto je najgore takva osoba to zna i stidi se toga. I kada se pruzi prilika ta osoba ce uraditi sve sto moze da te skloni sto dalje (nize) od sebe, jer kada god te vidi podsjecace je ne to kako je od tebe zavisila. Najopasnije su ti osobe kojima si nekada pomogao/pomogla.

Rece neko jednom, otkako sam upoznao ljude ne volim ih.

Da, ja znam da je nju stid onoga što je bila, ali nije imala razlog, jer ja nju nisam ismijavala što je smrdila, već sam joj dala svoj dezedorans, ja nisam pričala da ima zatucane roditelje, već sam sa tatom išla da njoj kupimo haljinu i da nagovorimo njene da je puste na faks.
Meni je bilo drago što je ona se maknula od svojih i što je vidjela život izvan sela. Bila sam sretna zbog nje, a ja mislim da je nju bilo stid onoga što je bila i nije htjela da ja to njenim novim prijateljima ispričam. A ja sam iskreno bila i zaboravila na tu staru K. koja nosi drečavo zelene majice i smrdi.

Ja i dalje mislim da ona nije loša osoba, samo je stid što je bila takva prema meni i zato me ignorira kada me vidi i spušta pogled.

Džaba, ona je odlučila da prekine sve veze sa starim životom, ti si tu samo kolateralna šteta Vjerovatno kad te vidi, odmah se sjeti onoga što je bila i padne joj mrak na oči... to je jednostavno tako.
Fol je u tome dolasku iz manjih mjesta na studij što oni koji nisu bili zadovoljni sobom u prethodnoj fazi skontaju da mogu u potpunosti restartovati svoj život, naći nove prijatelje i pričati njima da su nešto što nisu... znam iz iskustva da me je tako par ljudi iskuliralo nakon dolaska u SA na faks. Neki su priznali grešku, neki ne

Sunrise00 wrote:

vesna555 wrote:Danas je se i prijateljstvo potrošna roba, kada nekoga iskoristiš, odbaciš ga.
Tako su i mene odbacili.
Evo moje priče:

Svako jutro na putu za školu, sretala sam istu djevojku koja je išla sa mnom u razred i bila je vrlo povučena. Malo po malo, započinjala sam s njom razgovor i postao nam je ritual da idemo skupa do škole i od škole jer smo jedine išle istim pravcem. Ona je bila dijete sa sela i imala je zatucane i staromodne roditelje i sama je bila zatucana i utučena, iskompleksirana da je glupa i bezvrijedna.
Negdje oko trećeg srednje, djevojčice su je počele ismijavati kako smrdi na znoj i na krave, kako se oblači i slično, naravno, kada ona ne bi bila prisutna. Bilo mi je jako žao jer sa znala da je u duši dobra. U trećem srednje, već sam počela ići na kave poslije škole i zvala sam stalno tu drugaricu da ide sa mnom, nazovimo je osoba K. Kada nije imala novaca, a to je bilo često jer joj roditelji nisu davali džeparac (a imali su novaca), plaćala bih joj ja i slično. Sjela sam s njom jednom, objasnila joj da je u pubertetu, da se mora brijati ispod pazuha, dala joj svoj dezodorans na foru, kao da ga isproba. Počela odlaziti s njom u kupovinu da ne uzima drečavo zelene poliester majice koje se usmrde i pokazala joj neke trikove vezano za oblačenje i malo po malo su je i djevojke iz razreda prestale zadirkivati.
Našla je prvog momka, pokrivala sam je kada je s njim izlazila jer su joj roditelji branili.
Došlo je vrijeme ekskurzije i ona nije imala novaca da plati put. Sredila sam s tatom da u firmi gdje je on radio mi iz razreda obavljamo poslove nekad poslije škole, peremo auta i slično i da nam daju novac za njen put i za put za još jednog momka koji također nije imao novaca. I skupili smo joj pare za ekskurziju.
Došlo je vrijeme mature, njeni nisu shvaćali zašto ona želi novu haljinu. Mojim roditeljima je bilo žao i moj tata nas je odvezao u Sarajevo i Banja Luku da ona potraži sebi neku haljinu i mi smo cijeli dan hodale, tražile njoj haljinu (ja sam svoju bila kupila mjesecima prije), a tata je sjedio po kafićima i čekao nas.

Došlo je vrijeme da se upiše fakultet. Njeni roditelji nisu bili za to da ona kao žensko dijete ide iz kuće u veliki grad i da za nju nije fakultet već da treba da se uda i da radi kao prodavačica. Ona je bila jako nesretna zbog toga, danima smo skupa dumale kako da ona upiše faks i da je njeni puste i ja sam razgovarala sa svojim roditeljima i svi smo otišli kod njih kući, pod izgovorom da smo došli da im šljive pomognemo brati, i moja mama je njenu mamu nagovarala da pusti K. na fakultet, objasnila joj kako je bitnije da žensko dijete pusti na školovanje, da je mušku lakše naći posao itd. Mater je nekako popustila, K. je uspješno upisala fakultet. Upoznala je novu raju, počela nositi starke i rejbanke, svakog momka je nakon dva sata poznanstva pozivala u krevet i odlučila da ja nisam dovoljno cool da se družim s njom. Preko vikenda, kada sam bila kući u rodnom mjestu, pokupila je svoje stvari, stavila na kamaru u svoju sobu i to mi je bio znak da ona seli. U stanu je nije bilo slijedećih par dana i samo mi je jedna druga osoba poslala SMS da će doći po te stvari od osobe K.
Na moje pozive i poruke nije odgovarala i nikada nisam saznala zašto je to uradila. OK, ako je užasno bilo živjeti sa mnom, ako sam dosadna, naporna, pa valjda sam bar zaslužila da mi se to kaže, a ne da mi ostavi sol u staklenoj čaši i ponese svoju solnicu. Ostala sam jadna, plakala sam danima, izgubila samopouzdanje, mislila da sam loša osoba jer mi nije bilo jasno kako ti neko može uraditi nešto tako ako nisi loša osoba.

Vidim je danas ponekad na ulici, pozdravim je i nasmiješim joj se, pogledam je u oči, no ona uvijek obori pogled na pod i ono što mi prođe u tom trenutku kroz glavu je da ja nju mogu pogledati u oči, a ona mene ne.

Iako mi je dugo trebalo da povratim vjeru u prijateljstvo i u ljude, uspjela sam to i danas mogu reći da stvarno imam prijateljicu iskrenu i pravu kojoj nije bilo jasno zašto je stalno ispitujem hoće li me zajebati i ostaviti. Kada sam joj ispričala ovu priču, rekla mi je kako nisam loša osoba i da joj nije naporno prijateljstvo sa mnom i da je više ne ispitujem da li će me ostaviti kao i ova i ne ispitujem je više.

Ovo iskustvo me boljelo više od prekida troipogodišnje veze koje se dogodilo baš u to vrijeme kada me je K. ostavila bez riječi i bila sam blago depresivna, no sada imam super prijatelje i sretna sam zbog toga

za ovo se mora biti bas ljudina, tebi svaka cast, a ovo sto je uradila njoj na dusu

Hvala, ali ja opet mislim da bi svako to uradio, ne samo ja. U suštini, ja nikada i nisam razmišljala šta sam ja sve za nju uradila dok se ona nije iselila bez riječi.
Krivo mi je što mi nikad nije rekla šta joj je toliko smetalo da ode bez riječi, ja sam mjesecima mislila da sam užasna osoba kad je tako otišla. Sjećam se da sam mamu zvala na telefon i plakala joj i pitala je šta meni fali i ona mi je rekla da mi ništa ne fali i da se smirim. Jako me bilo pogodilo i ponizilo to sa solnicom, jer ona je pola kao moje soli odvojila i stavila u staklenu čašu, a pola svoje soli i solnicu ostavila na svojim stvarima. Pa reko zar smo dotle došli da si brojimo zrna soli.
Sjećam se da mi je mama busem poslala novu solnicu da me razveseli Sve poslije cimerice koje sam imala sam pitala šta im je smetalo i sa svim cimericama sam u super odnosima, ali ne prođe dan da ja ne pomislim na svoju bivšu drugaricu.

Hiljadu puta sam u glavi smislila kojekakvu osvetu, ono zamisliš neku situaciju i razradiš je do sitnih detalja kako bi nekome mogao vratiti što te povrijedio, ali ja znam sebe i da sam prevelika kukavica i da jednostavno nisam takva da joj išta vraćam. Kao što ti reče, njoj na dušu.

...