Elita gora od rulje (5)
Perač nogu Dimitrija Ljotića
Piše: Mirko Kovač
http://www.e-novine.com/kultura/kultura ... jotia.html
Povodom nove knjige Mirka Kovača “Elita gora od rulje”, Viktor Ivančić je napisao: “Tko od ove knjige očekuje milost, neće je dobiti. Mirko Kovač svojim tekstom ulazi u ‘materiju’ kao što se skalpelom prodire u gnojno tkivo, a ‘materija’ je, uz sve svoje različite manifestacije, uvijek ista: odnos umjetnosti i ideologije, bardova nacionalne kulture i nositelja političke sile, književnika i moćnika, ili - u nemalome broju slučajeva - jednih te istih. Danas nema pisca koji bi, plemenskim zakonima usprkos, bio u stanju superiornije od Kovača podrivati nacionalne mitove i raskrinkati kulturne pogone za proizvodnju zla. Blistavim stilom, nenadmašnom erudicijom i polemičkom lucidnošću, on se bavi svojevrsnom razgradnjom spomeničke baštine. I baš zbog toga što nema uzmaka, što sa svake stranice frcaju krhotine i izbijaju autentični totalitarni mrakovi, Mirko Kovač sastavlja jedinstvenu posvetu ljudskom dostojanstvu i težnji za slobodom, na način koji nema premca u suvremenoj europskoj književnosti”. Iz knjige “Elita gora od rulje” (izdanje “Frakture”), uz dozvolu autora, prenosimo nekoliko poglavlja
Otac Nikolaj Velimirović, "književni velikan" i duhovnik, za kojega je Ava Justin rekao da je "najveći Srbin posle Svetog Save", trenutačno "zvijezda vodilja u srpskome univerzumu", kako u Obrazu ističu mislioci Nove srpske desnice, "upokojio se u Gospodu" 1956. godine u Americi i sahranjen u srpskom manastiru Sv. Sava u Libertyvillu, a odatle su ostaci prebačeni u Srbiju 1991. godine, u manastir Lelić kod Valjeva gdje i danas počivaju i odande nadahnjuju gotovo cio srpski rod. Koliko mi je poznato episkop Nikolaj nije kanoniziran, što će reći Sabor nije odobrio javno štovanje blaženika, pa se svetac kultno ne slavi po kalendaru, niti mu se ime nalazi u Imenoslovu svetih Srpske pravoslavne crkve, ali to ne priječi crkvene poslenike i popove da ga lažno predstavljaju kao sveca i tako ga oslovljavaju bilo da pišu ili govore o njemu, a njegovu ikonu sve češće meću na oltar kao svog privatnog sveca. Istina, pitanje beatifikacije episkopa Nikolaja postavljano je u više navrata, ali proglašenje blaženikom nije uspjelo – osporavane su mu kršćanske kreposti i prigovaralo se da je za života bio ženskar i pijandura. Sve je drugo bilo bogougodno i prihvatljivo, njegov antisemitizam i njegove pohvale fašizmu, veličanje Hitlera kao čovjeka iz naroda i genija za pospremanje Europe – ali te dvije ljudske slabosti zakočile su njegovo promaknuće i dovele u pitanje formulaciju da je "osoba umrla na glasu svetosti". Doista je zlurado zanovijetati oko toga je li službeno odobrena njegova slava blaženika kad ga Crkva danomice štuje kao sveca i titulira ga blaženim mučenikom ističući njegovo proroštvo i "visokoumlje", pa čak ne libeći se sa simpatijama gledati na njegove male ljudske grijehe. (Ovaj tekst je napisan 2002. i objavljen u Feralu, a Nikolaj Velimirović ipak je kanoniziran 24. svibnja 2003. godine u Hramu Svetog Save na Vračaru, unatoč švaleracijama, napijanjima i drugim smrtnim grijesima episkopovim).
U razdoblju smjene ideologija i kolektivnog presvlačenja nacije, otac Nikolaj izbio je kao duhovni vladar, obožavan istim intezitetom kao i svjetovni vladar Milošević s kraja osamdesetih. U fašističkome glasilu Obraz o vladici je pisao i sadašnji predsjednik Koštunica. Ako je i bilo kakvih proturječja oko te figure, žitija svetih uvijek nose stanovita proturječja, ali u jednome su svi suglasni, cio narod i njegove elite, a to je da se otac Nikolaj kao pjesnik vinuo najbliže Bogu. Uostalom, i Hitler ga je odlikovao za poeziju, jer on je lirski, uzvišenim stilom, pisao o tome da je Sotona otac Židova "koji ih je zauzdao svojom uzdom i bičovao ih svojim bičem", pa su tako svi moderni europski izumi kao, primjerice, demokracija, štrajkovi, socijalizam, tolerancija vjera, pacifizam, kapitalizam, itd. djelo đavola, oca Židova. Imponiralo je Hitleru čuti riječi srpskoga pjesnika najbližega Bogu koji se čudi kako to, o Bože Svevišnji, "da su se Evropejci, kršteni i miropomazani, potpuno predali Židovima, tako da židovskom glavom misle, židovske programe primaju, židovsko hristoborstvo usvajaju, židovske laži kao istine primaju, židovska gesla kao svoja primaju, po židovskom putu hode i židovskim ciljevima služe."
Duhovna roba oca Nikolaja razgrabljena je na srpskim vašarima, a oko toga tko će ga najbolje tumačiti i tko će iz te riznice najviše zahvatiti, lomila su se koplja na političkoj, kulturnoj i intelektualnoj sceni. Čini se ipak da je Crkva ponajviše zgrabila i odmah mu uručila lažnu diplomu sveca, a potom ga lansirala kao legendu oko koje će se homogenizirati nacija i tako započeti duhovna obnova. Ugledni mlađi teolog, profesor Bogoslovskog fakulteta, đakon Radovan Bigović, napisao je knjigu Od svečoveka do bogočoveka – hrišćanska filozofija Nikolaja Velimirovića u kojoj se nižu plitke apologetske figure i ofucane kovanice poput onih da je otac Nikolaj "bogovidac", "tajnovidac", "svečovek", itd. Cio spis đakona Bigovića vrvi od banalnosti koje su toga mladog teologa učinile miljenikom beogradske čaršije. On je ustvrdio da je Nikolaj "predubok i preširok", "uvek mlad i nov", "nikad isti", "najdublja knjiga srpstva", te da s njegovom filozofijom napreduje "bogoslovski um kod Srba", a "tople struje pravoslavlja" već su u krvotoku mlađahnog svijeta. Intelektualne elite, ostale bez Marxa i drugih autoriteta, naglo osviještene, nagrnule su na otvorena vrata Crkve, jer to je mjesto koje im je nedostajalo svih proteklih godina ateizma i ropskog služenja komunizmu. Prazninu njihovih života popunila je filozofija oca Nikolaja, a njegove "svete moći" precizna su mjera tko je pravi Srbin i antikomunist. Kolebanja oko vjere i nacije više nisu u modi, jer je i to Nikolaj razriješio dubokom spoznajom da je vjera i nacija jedno te isto. Također se više Srbi neće gložiti oko toga jesu li Europejci ili nešto drugo, kad je otac Nikolaj i to raspleo i rekao: "Srbija je sused Evrope, ali Srbija nije Evropa". Sad su suglasni i oko granica srpstva, jer je Nikolaj Velimirović, još 1904. godine, tada žgoljavi skrofulozni mladac tek rukopoložen, napisao knjižicu Moje uspomene iz Boke u kojoj pjeva da je vidio "celo Primorje srpsko od Rijeke do Kotora", te da se u toj "zemlji narandži i limunova" posebice izdvaja "i kao alem u carskoj kruni blista srpska Boka" A ako u "ubavom perivoju svega srpstva" ima i kakvih drugih naroda, onda se oni razlikuju po tome što se ondje samo "Srbin ponosi svojim imenom i verom".
Nikolajev kukasti idol: Mita Ljotić
Nova srpska desnica hrani se stereotipima kojih je u izobilju u svakom spisu filozofa i sveca. Stereotipi o Židovima i Zapadu, o "uticaju tuđinštine", o nacionalizmu i rasizmu, ugrađeni su bez ikakvih korekcija u političko ludilo desnice. U knjižici Nacionalizam Svetoga Save, prorok je srpski, te 1935. godine, rekao da je Hitler suvremeni Sv. Sava koji obavlja u Europi ono što je taj svetac obavio prije sedam sto godina, pa je "otuda nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi." Politički uzor desnice, zločinac Dimitrije Ljotić, bio je za episkopa Nikolaja sljedbenik Sv. Save i Hitlera. "Najvernijem sinu srpstva", Nikolaj se ponudio kao sluga: "On neka zapoveda, ja ću slušati. On neka bude na vrhu, ja ću na dnu. Ja ću mu noge prati." Pa ako je jedan svetac pristao prati noge zločincu, onda srpska desnica polaže pravo da jednako obožava obojicu. Ali episkopa obožavaju i Miloševićevi socijalisti. U Beloj knjizi Miloševićeve vladavine, objavljenoj srpnja 2000., u izdanju G17 plus, stoji moto vladike Nikolaja: "Političar je vođa ljudi koji manje vide no on, zato on mora dalje videti. On mora videti kuda vodi naše vreme, on mora prozreti u tajne istorije, mora odškrinuti vrata budućnosti…"
Mirko Đorđević, književnik i ponajbolji teoretičar religijskih znanosti, praktični vjernik, točno je definirao populizam vladike Nikolaja, te političku mitologiju njegovih tumača kao "trijumf filozofije palanke".
2002.
*Nastavak u petak 30. oktobra 
Pa vecina gradova u BiH je imala ustaske garnizone sa manjim ili vecim brojem ljudi u njima +Crna legija koja je setala po citavoj BiH.Crna legija je ucestvovala u napadu na Ozren,na Kozari, u I.Bosni operacija"Trio",podrucje oko Sarajeva(Romanija)itd.Sad tebi ostavljam da procjenis jesu li to moje mastarije il sta vec 
Zaboravilo se napisati koliko je muslimanskih i hrvatskih mladica poginulo na istocnom frontu odnosno Staljingradu..eto koliko je front bio znacajan da su ih mogli slati cak i u Rusiju..
šta reći, oduzima dah 
