NIkad nisam voljela matematiku

Niti sifre, uopsteno... Nekoliko sifri na istom papiru - ukoliko se ne radi o mojoj plati - je dovoljno da papir zavrsi u smecu.
Mada imam talenta za matematiku. Odnosno za rjesavanje problema. Par puta sam uspijevala rijesiti zadatke koji su davali grdne muke mom bratu i njegovim kolegama kada su bili studenti (fizicari)... No za razliku od njih, koji bi se satirali pisuci redove i redove nekakvih kalkulacija, ja ... ne znam kako da objasnim, ali ja kao da imam sliku tog problema u glavi i ja to rjesavam u tim slikama.
Mozda su u pravu ovi koji tvrde da nastavnici u skolama nisu bili u stanju zainteresovati ucenike. MOj problem je uvijek bio bubanje formula. MAda sam dovoljno pametna da znam da su formule tu da bi nam olaksale racunice, ja sam jadna kroz cijelo moje skolovanje svu matematiku rjesavala na 'moj nacin'... Ono sto se moglo u slikama se rjesavalo u slikama, a ono sto nije, bila sam prisiljena 'otkrivati toplu vodu' ama bas svaki put. Na primjer, zmaijenila bih x-ove i y-e dvicama i tricama, i u glavi izvodila racunicu, dok ne vidim kako se pri odredjenim radnjama ponasaju. Onda bih to primijenila na zadatu jednacinu.
Ljutilo me sto se sve uvijek moralo rjesavati na nacin na koji nastavnik hoce. Ako je meni bilo lakse izracunati koliko je 12% od 57 tako sto bih izracunala 1% od 57 pa pomnozila sa 12

ili koristeci formulu za racunanje proporcija (koja je jedna od rijetkih koju sam upamtila - zahvaljujuci nastavnici hemije) 12:100 = x:57 , zasto je moj nastavnik matematike skakao sa stolice i cupao kosu? Njemu je bilo vaznije da ja nabubam formulu kako se racuna procenat, nego da shvatim zasto radim to sto radim.