@perokonjanik
Prije svega želim da se zahvalim tebi a zatim i Narodnoj biblioteki Požarevac na doprinosu ovoj temi. Ako se ne varam radi se o knjizi Franca Mikulšića Monumenta Serbica izdata u Beču 1858?
U svakom slučaju sada imamo u kompletu i ostale dvije Ninoslavove povelje koje sam spomenuo u uvodu ove teme. Dakle radi se o jedine tri bosanske srednjevijekovne povelje u kojima se spominju odrednice Vlah i Srbin, a na osnovu kojih su određeni srpski autori bazirali teorije o srpskoj samoidentifikaciji srednjevijekovnih Bošnjana iz čega su nastala popularna internet tumačenja o ovim poveljama na linkovima poput ovog
http://cafehome.tripod.com/serbdom.htm.
Dakle idemo prvo radi lakšeg snalaženja pobrojati šta imamo na raspolaganju.
Prva Ninoslavova povelja je ona opšte poznata patuljak povelja Žan Dandolu 1232-1235 koju piše Desoje:
"U ime Oca i Sina i Svetago Duha amin! Az rab Bozji Matej, a odmělom Ninoslav, ban bos'nski veliki, kle se knezu Dubrov'čkomu Žan Dandolu i vsej op'ćine Dubrov'čkoj. Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je ban Kulin klel: Da hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u bana Kulina hodili, bez vse habe i zlědi. A ja kud'je oblada, tud'je si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zlědi. A se pisah, imenom Desoe, gramatig bana Ninoslava, veliega bos'nskoga,tako věrno kako-re u prvih. A se jeste: ako věruje Srbljin Vlaha, da se pri predě knezem; ako věruje Vlah Srbljina, da se pri predě banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravie."
Zatim imamo povelju od 22. Marta 1240. na str. 28. i 29. Br XXXV Mikulšića koju si postavio:

Mislim da je to ova ista transkripcija rukopisa koja se može naći na internetu:
Zatim imamo povelju o vječnom prijatejstvu sa Dubrovnikom koji sam već citirao a koju Mikulšić daje na Str. 29. i 30. Br. XXXVI. Ona je karakteristična po tome da Ninoslav garantuje Dubrovčanima sigurnost ukoliko zarate sa raškim kraljem.
Mikulšić navedenu povelju datira u 1240. Godinu međutim drugi autori je datiraju u period 1232-1235 odnosno smatraju je glavnom poveljom kojoj je nastavak povelja koju piše Desoje.
I treća povelja na str. 32. I 33. Mikulšića broj XXXIX iz 1249. Godine koju je naslovljena sa Matej Stefan tako da je bilo diskusija da li ovu povelju piše Ninoslav koji se u ovom perodu naslovljava kao Matej Stefan ili se radi o nekom njegovom nasljedniku. Međutim večina autora se saglasila da se radi o Ninoslavu na šta ukazuju i druge okolnosti.
Dakle to su ta tri odnosno četri dokumenta ako dodamo i Povelju o vječitom prijateljstvu. E sad pogledajmo šta o ovome u Historiji Bosne kaže Čorović:
" U pogledu narodnosti Ninoslavljevih podanika u Bosni njegove povelje, izdane Dubrovcanima, ne ostavljaju nikakve sumnje. One jasno kazu, da su ti podanici Srbi " (99).
Međutim na internetu možemo pronaći i ovakve suprotne stavove:
„ Ali,sam Ban Ninoslav daje konacan odgovor po ovome pitanju i to pri poveljama Dubrovcanima iz 1240. i 1249 godine,gdje se spominju tri vrste ljudi,a to su Mi-narod u Bosni -"nasi ljudie",Vi-"Dubrovcani" i Oni-"Srblji i Vlasi" Stranke u ugovoru povelje su "Mi" i "Vi",odnosno Bosnjani i Dubrovcani,a "Oni" - Srblji i Vlasi su samo sporedni dio ugovora,a sve ove tri grupe ljudi su razlicite izmedju sebe,sto se jasno vidi iz glavnih dijelova tih povelja,gdje Ban Ninoslav,obracajuci se Dubrovcanima zadrzava sebi pravo sudjenja Bosnjacima ("nasi ljudie"),u slucaju da bi ih tuzili Dubrovcani i zabranjuje "izmu",odnosno vansudsku odmazdu u krivicama ("i ne izma").U posebnim,pak,dodacima tim poveljama,govori se o "Srbljima i Vlasima",kao o posebnoj grupi ljudi razlicitoj od stranaka u ugovoru,odnosno od Bosnjaka i Dubrovcana.Kada bi "srblji i Vlasi" bili istovjetni sa Bosnjacima i Dubrovcanima,onda ovaj dodatak poveljama ne bi imao nikakvog smisla,jer je vec u glavnom dijelu povelje Ban Ninoslav zadrzao sebi pravo sudjenja Bosnjacima,koje bi tuzili Dubrovcani,i ne bi imalo nikakvog smisla ponavljati to ponovo.
Na osnovu svih raspolozivih autenticnih historijskih izvora,jasno se vidi da Srbi nisu domaci ljudi ni u Bosni ni u Dubrovniku,nego stranci iz Srbije koje su Dubrovcani upotrebljavali najvise za prijenos teske trgovacke robe,a u Zahumlju ih je domaca gospoda upotrebljavala kao najamnike za cuvanje stoke,pa im je i putem medjudrzavnih ugovora izmedju Bosne i Dubrovnika bio zasebno regulisan status pred zakonom.Tokom vremena su potpuno nestali kao pravni subjekt u Srednjovjekovnoj Drzavi Bosni,o cemu nam svjedoce i sve kasnije povelje Bosanskih vladara,koje se inace broje u stotinama!“
_________________________________________________________________
Kada pročitamo kompletne tekstove ove tri povelje postaje jasno na šta se odnosi prethodni komentar. Povelja od 22.3.1240. otprilike izgleda ovako:
prvo ide uvod ...u ime oca i sina.. pa navodi svjedoke...i svoju titulu ..po milosti božijoj.. obecava knezu dubrovačkom.. čista srca, bez zle misli.. vječiti i tvrdi mir..po zemlji i vladavini svojoj.. da se hode slobodno i prostrano bez desetine i inog danka.. i da moji kmeti i moji ljudi i moji vladalci...i ako neko od mojih kmeti i mojih ljudi..učine krivnju,
da se pri pred mnom, i da im sudi pravi sud...i ako se razratitet sa kraljem raškim, da vas ne dam ni vaš dobitak.... i da ne izma, i da pridu u Dubrovnik, i da na me ne ustane niko, kao da sam u svojoj zemlji, kto hoće iskati nek išti, da se pravda čini, a ko pravdu ne čini to je krivnja. A se este (odnosno: i ovo jeste): ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne bude izma. I da se nikoja krivina među ni čini, da ta krivina se pravinom ispravi....i da što se piše za vijeke bude tvrdo, i za mene, i za moje dijete, i za moje unuče, i za moje kmete i za moje ljude... i zatim se opet poziva na boga i nabraja svjedoke.
Nadam se da ću imati prilike pročitati i bolji prepis odnosno prevod ove povelje obzirom da ja proipadam generciji čije je poznavanje maternjeg jezika preneraženo Vukovim standardom tako da mi bosančica dođe ko strani jezik

Međutim i iz ove šture interpretacije možemo vidjeti neke osnovne stvari. Dakle vidimo da Ninoslav u ovoj povelji više puta spominje „moje ljude ,moje kmete“ i zatim „ako neko od mojih kmeti i mojih ljudi..učine krivnju,
da se pri pred mnom, i da im sudi pravi sud“. Nakon ove izjave u drugoj polovini povelje nevodi: „ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne bude izma“.
Dakle nakon što je objasno postupak ukoliko neko od njegovih ljudi učini krivlju na koji način mu se sudi Ninoslav zasebno navodi postupak ukoliko se sudi Srbljinu ili Vlahu. Postavlja se pitanje zašto bi Ninoslav DVA PUTA U ISTOJ POVELJI NAVODIO POSTUPAK PRED SUDOM SA SVOJE LJUDE AKO SE POD SVOJIM LJUDIMA PODRAZUMJEVAJU I SRBI? Dakle analizirajući kompletan tekst povelje možemo zaključiti da su Srbi i Vlasi posebna grupa koju povelja spominje a koja se ne odnosi na glavne ugovorne strane Bošnjane i Dubrovčane. Također kontekst „a inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne bude izma“znači da se radi o nekim tamo, bilo kojim „inim“ ljudima, ali da se ni nad njima ne čini „izma“ odnosno osveta. Ovdje se jasno vidi razlika između mi-Bošnjani, vi-Dubrovčani i oni (da se nikoja krivina među
ni čini)
Slijedeća povelja iz 1249. Strukturirana je na vrlo sličan način tako da ide uvodni dio: „u ime oca i sina i svetoga duha amin, ja ban bosanski... kunem se tebi knezu dubrovačkom...pa spominje Isusa Hrista i bogorodice.. pa opet dva puta pobrojava naši kmeti i naši ljudi i naši vladaoci, učine krivlju da si pred mnom i da im sudi pravi sud, i ako pravdu ne čine to da im je krivnja. I naravno ako se razratite (dubrovčani) sa kraljem raškim da se samo njemu jave i da će on sve srediti, i tek onda opet navod – a se este (i još nešto) „ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne bude izma. I da se nikoja krivina među ni čini..“ Dakle ni NI odnosno NJIMA ne smije nikakva krivnja da se čini, jer tako garantuje Ninoslav vladar bosanski, bez obzira šta o tome mislio kralj raški. Nakon ovog kao i u prethodnoj povelji Ninoslav se opet sa trećeg lica vraća na prvo i kaže: i da što se piše za vijeke bude tvrdo, i za mene, i za moje dijete, i za moje unuče, i za moje kmete i za moje ljude..
Vidimo da za razliku od povelje koju prepisuje Desoje iz druge dvije Ninoslavove povelje možemo jasno zaključiti da se Srbi i Vlasi odnose na neke treće ljude, a ne na ugovorne strane. Obzirom da je Desojeva povelja tako minijaturnih dimenzija očigledno je da stoji zaključak da se radi o nastavku neke druge osnovne povelje i da taj nastavak uređuje samo status Srba i Vlaha u Bosansko-Dubrovačkoj trgovini tako da tumečenje prema kojem se Vlasi odnosi na Dubrovčane, a Srbi na Bošnjane gubi svaki smisao. Prema Mandiću "Povelja o vječnom prijateljstvu" je zapravo glavna povelja čiji je Desojev prepis nastavak.
I na kraju samo još da dodam na tvoj komentar da se u to vrijeme naziv Vlasi masovno koristi za Dubrovčane. U istoj knjizi možemo vidjeti još desetak raških povelja iz 13. Vijeka koje su upućene Dubrovniku i u svim se Dubrovčani se nazivaju Dubrovčanima a nigdje Vlasima. Dakle za onne koje interesuje na slijedećem linku mogu nači kompletnu Mikulšićevu knjigu sa ogromnim brojem srednjevijekovnih srpskih i bosanskih povelja
http://books.google.ba/books?id=57JJAAA ... &q&f=false