Nar; [url]http://www.poljoprivreda.ba/forum/viewtopic.php?f=5&t=78[/url] wrote:CSA Community Suported Agriculture
CSA Comunity Suported Agriculture (agrikultura podržana od zajednice) je specifičan oblik američkog zadrugarstva zasnovan na interesnom povezivanju potrošača i prozivođača, sa ciljem obezbjeđivanja hrane vrhunskog zdravstvenog kvaliteta.
Model obuhvata: finansiranje, planiranje, proizvodnju, kontrolu i distribuciju prehrambenih proizvoda, koji se organizuju i sprovode od strane potrošača i proizvođača.
Model funkcioniše bez učešća bankarskog, distributivnog i trgovačkog sektora.
Istorijat
Ovaj oblik zadrugarstva je nastao u Njemačkoj i Švicarskoj, šezdesetih godina prošloga stoljeća, kao odgovor potrošača i prizviđača na pad kvalitata hrane i nezainteresovanosti bankarskog i trgovačkog sektora za investiranje u povećanje kvaliteta prehrambenih proizvoda.
Vrlo sličan model je pokrenut sedamdesetih godina u Tokiju od strane majki koje su željele zaštiti kvalitet hrane za bebe.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća u USA nastaje CSA model.
Danas u USA ima oko 1500 CSA zadruga. Najuspješnije CSA zadruge okupljaju i do 4000 članova, pa se procjenjuje da je oko CSA modela zadrugarstva okupljeno izmedju 2 i 3 miliona američkih potrošača i proizvođača.
CSA modeli zadruga u svijetu:
* Association pour le maintien de l'paysanne poljoprivreda (AMAP) u Francuskoj
* Poljoprivreda soutenue par la communauté (ASC) u Québec
* Teikei u Japanu
* Reciproco u Portugalu
* Landwirtschaftsgemeinschaftshof u Njemačkoj
Karakteristike CSA modela zadrugarstva
Zadruge/udruženja nastaju kao potreba ljudi da se okupe oko zadovoljenja skupine interesa i/ili potreba.
Zemljoradničke zadruge osnivaju poljoprivrednici da bi zaštitili svoj proizvod, gdje je interes najčeće izražen kroz cijenu i kvalitet proizvoda. Potrošači se, takođe, okupljaju u udruženja da bi zaštitili svoje zdravlje i interese izražene kroz kvalitet prehrambenog proizvoda.
Ovaj model nije nastao kao rezultet neke poslovne ideje nekog visprenog poslovnog čovjeka.
Model su pokrenuli potošači, ne da bi razvijali sopstveni biznis-već da bi zaštitili svoje zdravlje i pronašli modele za zadovoljavanje te potrebe.
U početnim stadijama traženja rješenej potoršači su se obratili -trgovcima- prvim do sebe, u tom lancu "od njive do trpeze", sa zahtjevom da se poveća nivo kvaliteta prehrambenih proizvoda.
Trgovci su odgovorili na taj zahtjev tržišta, ali su potrošači bili iznenađeni visokom cijenom koju su trgovci tražili za tu "uslugu". Trgovci su to pravdali porastom troškova proizvodnje "organik" proizvoda, za koje se pretpostavljalo da će biti povećani. Enormno visoke cijene su izazvale podozrenje potrošača, koji su se onda obratili prozvođačima sa namjerom da se detaljno analizira struktura troškova i pokuša sa njima riješiti problem troškova proizvodnje biološki ispravne hrane.
To je bio prvi put da su proizvođači i potrošači sjeli za sto sa namjerom da u nekim zajedničkim formama saradnje analiziraju zajednički problem ili potrebu i potraže rješenje.
Rezultati te analize su bili iznenađujući, prije svega za potrošače i bili su ključni momenat za razvoj ovog modela zadrugarstva.
Ustanovilo se da su nakupci, distributeri i posebno trgovci glavni uzrok visokih cijena prehrambenih proizvoda. Koristeći monoplski položaj koji imaju, trgovci su raznim potezima (niske otkupne cjene, odgođeno plaćanje, itd) držali poljoprivredne potrošače na ivici rentabilnosti da bi na drugoj strani imali visoke marže i profitne stope, i jedino oni imali ekstra profite od poljoprivredne proizvodnje.
Došlo se do zaključka da pojedine poljoprivredne proizvodnje takođe trebaju zaštitu od trgovačkog monopola, ali nisu imali snage da je obezbjede.
Potrebu proizvođača i potrošača za partnerstvom još više je učvrstilo odbijanje bankara da kreditiraju organsku proizvosnju hrane. Njihov stav je bio da je to proizvodnja visokog rizika pa su odbili da kreditiraju poljoprivrednike.