Prvo:
Nema više Rusije! Ona se raspala, nesatalo je idola oličenog u caru i raligiji, koja je vezivala različite nacije pravoslavne vjere. Ako nam samo pođe za rukom da ostvarimo nezavisnost tamponskih država, koje se graniče na istoku s Njemačkom, tj. Finske, Poljske, Estonije, Ukrajine itd., i koliko god ih već tamo mognemo isfabrikovati, onda, po mom mišljenju, sve ostalo može ići dođavola i krčkati se u sopstvenom sosu (Lord Bertty, 1927).
„Evropljani“ su, uglavnom, materijalizirali Lordov amanet. Što se tiče „pravoslavne vjere“ – uz posredovanje USA - uspjeli su to i na Balkanu. Izuzetak je tek djelimično riješeno „srpsko pitanje“, u vezi s čim je i vrlo indikativna izjava Carla Bildta da je „napredak regije žrtva BiH“. Ona, poprilici, dimenzionira razlike u pristupu USA i EU „srpskom pitanju“, koje bi se u BiH mogle smjestiti između Washingtona i Daytona. Odnosno, između discipliniranja RS-a u korist BiH i discipliniranja BiH u korist RS-a.
„Srpsko pitanje“ je više nego tradicionalno evropski inters, što se diplomatski ili otvoreno izraženo demonstrira u dva posljednja desetljeća i, uglavnom, na štetu BiH.
Drugo:
Krajnji cilj američke politike trebalo bi da bude benigni i vizionarski: oblikovanje istinski kooperativne svjetske zajednice, držanje koraka sa dugoročnim trendovima i sa fundamentalnim interesima čovječanstva. Ali u međuvremenu, imperativ je da se ne pojavi ni jedan evroazijski rival koji bi bio u stanju da dominira Evroazijom i tako da konkurira Americi (Zbignjev Bžežinski).
Treće:
Prema Curtis, A. (Moć košmara); „U prošlosti su političari obećavali bolji život. Njihove metode su se rszlikovale. Međutim, njihov autoritet i moć su proizilazili iz optimističkih vizija koje su nudili svom narodu. Do postizanja tog boljeg života nije dolazilo te su ljudi danas izgubili nadu u ideologije. Sve više i više, političari su viđeni kao menadžeri javnih aspekata naših života.
Političari su, međutim, sada otkrili novi način koji ponovo uspostavlja njihov autoritet i moć. Umjesto obećanja da će ostvariti naše snove, oni nam sada obećavaju zaštitu od noćnih mora. Tvrde kako će nas spasiti od strašnih opasnosti koje mi ne vidimo i koje ne razumijemo, a najveća od tih opasnosti je međunarodni terorizam, predstavljen kao moćna i zla mreža sa tajnim podružnicama u zemljama širom svijeta i kao prijetnja kojoj se treba suprotstaviti.
Veliki dio ove prijetnje je izmišljotina koja je preuveličana i izvitoperena od strane političara. Naime, radi se o mračnoj iluziji koja se bezupitno širi putem propagande svjetskih vlada, obavještajnih službi i međunarodnih medija.
U centru ove priče nalaze se dvije grupe: američki neokonzervativci i radikalni islamisti. I jedni i drugi su idealisti do čijeg je nastanka došlo zbog neuspjeha u pokušaju ostvarivanja boljeg života. Isto tako, oni imaju slične odgovore na pitanje: „Šta je prouzrokovalo taj neuspjeh?“ Ove dvije grupe su izmijenile svijet, ali ne u onom smislu u kojem su to bile naumile učiniti. One su skupa dovele do nastanka današnjeg košmara prestavljenog u vidu tajne i organizirane zle sile koja prijeti svijetu, one iste fantazije koja je političarima povratila njihovu moć i autoritet. A oni političari koji su predstavili najmračnije košmare postali su najmoćniji.
U vremenu u kojem su velike ideje izgubile kredibilitet, strah od fantomskog neprijatelja je jedini koji je političarima preostao kao alatka za održavanje njihove moći.“
Potom:
Odbor za dodjelu Nobelove nagrade za mir obrazlažući dodjelu nagrade Barak Obami , između ostalog navodi: „Rijetke su osobe poput Obame, koji je na sebe privukao pažnju cijelog svijeta i ljudima dao nadu u bolju budućnost. Njegova diplomacija je zasnovana na konceptu da oni koji žele voditi svijet moraju to učiniti na temelju vrijednosti i stavova koje dijeli većina svjetske populacije. (...) Obama je kao predsednik (SAD) stvorio novu klimu u međunarodnoj politici. Multilateralna diplomacija je ponovo zauzela centralnu poziciju, sa naglaskom na ulogu koju UN i druge međunarodne institucije mogu da imaju. Dijalog i pregovori se vide kao instrumenti za rješavanje čak i najtežih međunarodnih konflikata. (...) Za 108 godina, Norveški Nobelov komitet je želeo da stimulira upravo takvu međunarodnu politiku i takve stavove čiji je sada Obama vodeći zagovornik u svijetu. (...) Komitet podržava Obamin poziv da je "sada vrijeme za sve da preuzmu svoj dio odgovornosti za svjetski odgovor na globalne izazove".
Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Ban Ki Mun: Barak Obama "oličava novi duh dijaloga o najvećim svjetskim problemima." (..) "Njegova odlučnost da radi u okviru Ujedinjenih nacija daje populaciji svijeta novu nadu i nove perspektive.“
Žoze Manuel Baroso, predsjednik Evropske komisije: "Dodjela nagrade Obami, lideru najvažnije vojne sile u svijetu, na početku njegovog mandata, odraz je nade koju je on pospiješio u svijetu svojom vizijom o svijetu bez nuklearnog oružja.", naveo je Barozo u saopštenju.
Nemačka kancelarka Angela Merkel rekla je da dodela Nobelove nagrade Obami predstavlja podstrek za Obamu "ali i za sve nas" da učinimo više za mir. "Obama je uspio u vrlo kratkom periodu da unese novi ton i omogući otvaranje dijaloga."
Izraelski predsjednik Šimon Peres: „Vrlo malo lidera je uspjelo da promijeni stanje svjetskog duha za tako malo vremena i sa tako mnogo uticaja."
Predsjednik palestinske vlade Mahmud Abas čestitao je Obami na nagradi i izjavio da očekuje da će za vrijeme Obame u Bijeloj kući mir preovladati u Palestini u regionu.
Francuski predsjednik Nikola Sarkozi : "Pravedna nagrada Vašoj viziji u korist tolerancije i dijaloga među državama, kulturama i civilizacijama".
Bivši dobitnik ove nagrade, generalni dikretor Međunarodne agencije za atomsku energiju Mohamed El Baradej naveo je da Obama "nosi u sebi nadu svijeta u miru.“ Iako na vlasti manje od godinu dana, Obama je "promijenio način na koji gledamo na same sebe i na svijet u kome živimo".
http://www.youtube.com/watch?v=Zte3DvuuXh4:
Barak Obama: "Ne osjećam se da zaslužujem da budem u društvu tolikih ličnosti počastvovanih ovom nagradom koje su transformirale svoju epohu", rekao je Obama. "Ali prihvatit ću nagradu kao poziv na akciju, poziv upućen svim zemljama da se uhvate u koštac sa zajedničkim izazovima 21. stoljeća." (Citati prema: MONDO/agencije)
Po kome će i kako pući između Alfreda Nobela, Lorda Berttya, Zbignjeva Bžežinskog i Adama Curtisa - ne zna se, ali uglavnom po onim koji su primitivno oportuni „Partnerstvu za mir!“ - koje je sve više biološka potreba onom uzorku svjetske populacije koji ne vjeruju isključivo u „vječni mir“. Primitivizam nikad nije dovoljan sam sebi i, takav, nikad ne miruje nego - po svaku cijenu i ne birajući sredstva - nastoji da se proširi. I čovjek se jednostavno nema više gdje izmicati.
Što se najneposrednije tiče bosanskohercegovačke populacije - gurnute iz evropske avlije u jugoslovenski i, potom, globalni košmar - priča o njoj najbliža je Casalisovoj priča o Kuli babilonskoj, koja „pokazuje kako nacionalistička oholost i idolatrija uništavaju ljudsko društvo i donose mu propast i rasap“ i gdje je košmar kazna za kolektivnu tiraniju, koja silnim tlačenjem čovjeka raspršuje narode na neprijateljske dijelove.
Po svojoj naravi gromovnik Perun nije bio bojovan niti izrazite ratničke ćudi. Više je volio PRAVDU i MIR, a naročito ga je veselilo kad su se polja ljuljala zlatnim klasjem i rodila obilnim plodom. Perun je zazivan od naših predaka i prilikom sklapanja mira ili ugovora sa susjedima.
U jednoj povelji navodi se slijedeće: “Mi od staroslavenskog plemena, kunemo se svijetom i zadnjom riječi, od Peruna, neka rušitelji mira i kršitelji budu ukleti! Za sva vremena, dok sunce sije i dok je svijeta! Njihovi štitovi neka budu probodeni od njihovih vlastitih mačeva, strijela i ostalog oružja! Nek postanu robovi na ovom i drugom svijetu! To nek bude na ugled našim i ostalim narodima” (Ledić, F. 1969).
),oplakah na sabahu 
