Chmoljo wrote:Big Boy wrote:Strahota...
Ponekad, posebno po noci, kad hodam nekud po Sarajevu pomislim koliko je samo krvi proliveno na nekom mjestu.
vidim da nisam jedini. kad prolazim pored tržnice uvijek se sjetim onog drugog masakra i onog jadnika koji leži preko nje...

Nisi jedini...
Tolika me mjesta podsjecaju na neke scene iz rata.
Most kod Grasa kad sam sipao vodu u nekom sahtu a granate pocele padati ispred RTV doma. Bezbroj granata od kojih ni sam ne znam kako nisam pokupio neki geler. Sjecam se da smo jednom igrali karti ispred haustora... prelijep suncan dan bez ikakve pucnjave. Odjednom nekoliko granata... nista ne cujem, vidim prijatelja kako mi protrca ispred ociju i ja potrcim za njim. Gledam jaranicu i vidim da vrsiti ali je ne cujem od nekog konstantnog bolnog zvuka u mojim usima... trcim kuci da stara vidi da sam ziv. Sidjem kasnije do ulaza... rupa od gelera na limu od vrata sirine par prstiju taman tamo gdje je bila moja glava.
Sjecam se kako smo bili blentavi i trcali da skupimo ispaljene metke i repove granata jer je bilo fora imati kolekciju u raji. Sjecam se kako smo trcali i mahali plavim sljemovima u bijelim UN transporterima da bi izmamili neku cokoladicu ili nesto slicno. Sjecam se kad je jedan transporter pregazio gusjenicama jedno dijete iz grupe koja se skupila oko njih.
Sjecam se pijace pored moje zgrade gdje je haubica 120mm pala nekoliko metara dalje i pobila sve sto je tu bilo. Pala je pored punog kontejnera smeca koji je od siline udara bio metrima odbacen na cestu. Sjecam se tih ogromnih lokvi krvi na snijegu i ledu i kako je samo sve smrdilo na smrt. Sjecam se cike koji je bio slijep, koji je svaki dan tu bio sa zenom gdje su prodavali neke vunene pape za hranu. Tako su mi bili uocljivi jer je on uvijek nespretno hodao drzeci nju pod ruku.
Ona je tu poginula... on je valjda nekako ostao ziv. Cesto se pitam, kakva li je bila sudbina tog covjeka... da li je vise uopste ziv.
Sjecam se aleje gdje sam se igrao kao dijete i svakog posjecenog drveta u mojoj ulici. Sjecam se vike ljudi dok su sjekkli to drvece. Jedni su vikali i pokusavali to prekinuti, drugi su sjekli... dosla je odnekud i policija. Haos !
Sjecam se policijskog sata i bezbroj kanistera vode koji sam svaki dan i noc nosio kuci na 11 sprat. Kad sam na biciklu pokusavao upratiti gdje je najmanji red za vodu i gdje se lakse skloniti ako zapuca. Sjecam se kako sam satima nosio vodu jer je slobodnim padom bila dosla do 5 sprata i napunio sam kadu, bure od 120l, sve kanistere, flase i serpe sto smo imali u kuci. Cak sam neki zamrzivac napunio vodom do vrha jer smo culi da neki tako drze vodu ali je ovaj na kraju ipak procurio pa je stara sve to morala prosuti jer nismo imali gdje da vodu prebacimo. Kad sam sve napunio sjecam se da sam sjeo i taman je dosla struja, proradila pumpa i dosla voda i kod nas. Kako samo zaboraviti taj osjecaj koji mi svaki put izvuce suze na oci i neku bolnu grimasu na lice.
Dugo sam pokusavao preskakati sva ta sjecanja... suzbiti tu proslost ali sam se jednom prepao da cu tako puci pa sam promijenio misljenje. To su moja sjecanja, to nisu neke nocne more... to je stvarno bilo tako i ne smije se zaboraviti.