#51 Re: Zločini ustanika 1941.-1942.
Posted: 04/06/2009 16:53
Ovo nije tema o ustaškim, četničkim ili partizanskim zločinima i moja namjera kada sam postao na njoj nije bila govorimo o tome nego o haosu koji je vladao u to doba i zločinima koji su se desili a kasnije su zataškani. Tu je bio jedan opšti metež a meni je to 45 godina kasnije opisano kao "napale Švabe i mi se digli svi k'o jedan pod svijetlim idealom a neki su otišli i na drugu stranu jer im je draži bio okupator".
Moj djed se borio u SS Tigar diviziji ali ne zato što je volio Švabe nego što ga je "pokupilo i odvelo". Ni kriv ni dužan je preživio i rat u pogrešnoj vojsci i vratio se kući dvije godine poslije Bleiburga (zarobljavanje, izbjegavanje likvidacije, prisilni rad i vodanje...). Niti je on bio neki ustaša, Švabo niti mene to čini ustaškim/švapskim simpatizerom, ne d'o Bog. Pradjeda (majkinog oca) su ubili četnici Mane Rokvića koji su kasnije sarađivali i sa Talijanima i sa ustašama i sa partizanima, ali taj zločin nikad nije pominjan a ono što je pominjano propisano je ustašama i partizanima.
Srbi su 1990. ekshumirali te iste jame kao srpske žrtve komunizma (!!!) i bez truna srama to udarali na sva zvona iako su to ustvari žrtve četnika (Hrvati) i partizana (ali talijanske i ustaške žrtve). Ja o tome govorim...
50 godina je bila priča o romantičnom kolektivnom ustanku vođenom divnim idealima ali je i taj ustanak vođen baš kao i većina drugih: ličnim porivima ove ili one vrste. Neko je pomenuo ustaško vješanje Mire Cikote: godinama smo jeli keks iz tvornice nazvane po njoj i učili o njenom vješanju od strane ustaša ali se nije baš znala njena uloga u radu partizanskog prijekog suda i njihovim zločinima u prijedorskom kraju...
Znači, ni komunizam, ni ustaštvo, ni četništvo: samo istina koja se nije govorila.
Moj djed se borio u SS Tigar diviziji ali ne zato što je volio Švabe nego što ga je "pokupilo i odvelo". Ni kriv ni dužan je preživio i rat u pogrešnoj vojsci i vratio se kući dvije godine poslije Bleiburga (zarobljavanje, izbjegavanje likvidacije, prisilni rad i vodanje...). Niti je on bio neki ustaša, Švabo niti mene to čini ustaškim/švapskim simpatizerom, ne d'o Bog. Pradjeda (majkinog oca) su ubili četnici Mane Rokvića koji su kasnije sarađivali i sa Talijanima i sa ustašama i sa partizanima, ali taj zločin nikad nije pominjan a ono što je pominjano propisano je ustašama i partizanima.
Srbi su 1990. ekshumirali te iste jame kao srpske žrtve komunizma (!!!) i bez truna srama to udarali na sva zvona iako su to ustvari žrtve četnika (Hrvati) i partizana (ali talijanske i ustaške žrtve). Ja o tome govorim...
50 godina je bila priča o romantičnom kolektivnom ustanku vođenom divnim idealima ali je i taj ustanak vođen baš kao i većina drugih: ličnim porivima ove ili one vrste. Neko je pomenuo ustaško vješanje Mire Cikote: godinama smo jeli keks iz tvornice nazvane po njoj i učili o njenom vješanju od strane ustaša ali se nije baš znala njena uloga u radu partizanskog prijekog suda i njihovim zločinima u prijedorskom kraju...
Znači, ni komunizam, ni ustaštvo, ni četništvo: samo istina koja se nije govorila.