ANTE TOMIĆ-kolumne.

[dr.gog]

Ne začatavajte temu Opomena pred ban.

[Compact]

Definitivno se opraštam od ove teme, tužan jer sam svojim učestvovanjem uveliko doprinosio njenoj aktuelnosti (posjetio sam temu najmanje 800 puta). Isključivanjem sa ove teme, učestvujem u njenoj eutanaziji!

Ante,ne daju nam, ...... ZBOGOM!

[osa]

Barba Luka kvari djecu


Ante Tomić








Kad barba Luka Bebić dođe u Metković, svi se derani sjate oko njega. ‘Što si ti dobio u Kinder jajetu?’ ‘Hrvatske željeznice, a ti?’ ‘Autoceste’. ‘Ajmo se mijenjat’.’ ‘Ajmo’


Nitko ne može tako pokvariti dijete kao darežljiv barba. Roditelji bi gdjekad htjeli biti strogi, primjereno kazniti malenoga učini li štogod nevaljalo, uskratiti mu igračke, sladoled ili televiziju, ali namjeru im obično uprska meka duša strica, tetka ili ujaka. Upravo kad ste sina zbog psovanja osudili na doživotnu bez mogućnosti pomilovanja, otjerali ga u progonstvo u špajzu, da gledajući staklenke s ukiseljenim ljutikama i orahovicom razmišlja o posljedicama svoga stravičnog zločina, pojavi se barba skrivajući iza leđa figuru Batmana koji ispaljuje strelice, vragolasto namigne delinkventu i vaš se odgojni napor raspe u prah.

Takav je jedan barba, čini se, naš predsjednik parlamenta Luka Bebić. Dođe li on u rodni Metković, derani iz čitavog kraja sjate se oko njega, skaču i viču, hvataju ga ručicama i sjedaju mu u krilo, a on ih grli, škaklje, štipa, pita je li više vole mamu ili tatu, kuštra im kosu i dijeli male, beznačajne poklone, bombone, čokoladice i namještenja u upravama javnih poduzeća. Pioniri se kasnije hvale i odmjeravaju darove:

“Šta si ti dobio u Kinder jajetu?”

“Hrvatske željeznice, a ti?”

“Autoceste.”

“Ajmo se mijenjat’.”

“Ajmo.”

Koji minut kasnije vidiš ih kako praše uz Neretvu. Onaj iz Željeznica viče: “Ču-ču-ču! Hu-hu!”, a onaj iz Autocesta namršteno bruji: “Brm! Brm! Brm!” Putem sretnu jednoga što na grani, njišući nogama, jede kruha i Kinderlade.

“Šta ti radiš na stablu?”, pitaju ga.

“Barba Luka me imenovao u Upravu Hrvatskih šuma”, objasni im zamazanko ozbiljno.

“Ooo!”, zadive se klipani i odjednom im se funkcija koju su oni dobili učini neprivlačna, bezvezna i dosadna pa krene trgovina. Menadžer iz Autocesta nudi svoje mjesto, plus mp3 player, figuricu Hulka i slomljeni svjetlosni mač iz “Ratova zvijezda”, a čelni čovjek Ha-žea voljan je dati Yo-Gi-Oh karte, zračnu pušku i hrčka. Onaj na stablu je, međutim, ohol i nepopustljiv pa ga Autoceste i Željeznica napadnu kamenjem i viču mu da je peder.

Ah, znate i sami kakva su djeca. Tko bi im svima udovoljio? Jedna takva priča objavljena je prije nekoliko dana u novinama koje držite. Neki Ivan Medak piše Luki Bebiću, dirljivo i nevino kao dijete koje piše svetom Nikoli, kako još nije dobio posao u Upravi željeznica koje mu je predsjednik parlamenta obećao. Osjećajno svjedočanstvo malenog kojeg je iznevjerio voljeni ujak počinje nježnim vapajem: “Poštovani barba Luka...” Srce vam se stisne već kada vidite taj uvod, a dalje se niže takva lirika da bi kamen proplakao.

“Još od ranog djetinjstva vi ste bili moj uzor”, piše Medak drhtavim perom, “i uvijek sam nastojao upiti što više vašeg znanja, kopirao sam vaše držanje i komunikaciju s ljudima i maštao da jednog dana, poput vas, odem u veliku sredinu, završim studij, zaposlim se i uspijem u životu.”

U našim novinama svakodnevno izlaze kojekakve strahote, ali ne pamtim da sam odavno pročitao nešto žalosnije. Dok sva normalna djeca žude biti piloti ili superjunaci, na zidove soba lijepe slike rock-zvijezda i nogometaša i tonu u san zamišljajući kako u devedesetoj minuti postižu pobjednički zgoditak na Santiago Barnabeu, Ivan Medak odrasta s ambicijom da postane Luka Bebić. Ostvarenje njegovih dječačkih težnji je postati partijski činovnik skromna rječnika i neupadljive seljačke fizionomije. Mališan iz Metkovića čak ga kopira, “od ranog djetinjstva” upija Bebićev stav, geste i fraze i ponavlja ih valjda pred ogledalom, kao djevojčice kada uvijaju bokovima poput Beyonce ili Shakire.

Kraj svih Farmi, Trenutaka istine i Ljubavi na selu nema tako bolesne televizijske emisije u kojoj bi ovo moglo biti prikazano. Čak ni u “Noćnoj mori” Željka Malnara, između svih onih frikova, još nismo vidjeli imitatora Luke Bebića. Gdje su bili roditelji malodobnog Ivana Medaka dok je on ovo radio? Zar im se njihovo dijete nije učinilo čudnim? Ne znam kakvi su običaji u neretvanskom kraju, ali ja bih se baš ozbiljno uplašio da moj sin jednog dana izađe iz sobe i počne govoriti kao predsjednik Sabora.

Ivan Medak naposljetku se nije zaposlio na intervenciju dragog barbe, ali je dobio mjesto nekakvog direktora u Hrvatskim željeznicama, s poštovanja vrijednom plaćom od petnaest i po hiljada kuna. Trud se svejedno isplatio, na najboljem je putu da dosegne svog dječačkog uzora. Želite li, kao i Medak, doći u “veliku sredinu”, “zaposliti se” i “uspjeti u životu”, možda biste sad vi njega trebali kopirati, uzeti, za početak, list papira i napisati nešto osjećajno nekom zemljaku na položaju. Pismo mora imati mizeran, ulizivački ton. Nemojte se obuzdavati u tome. Poželjno je, štoviše, sasvim poništiti vlastito dostojanstvo i inteligenciju. Opisani primjer nedvosmisleno svjedoči - tko u javnoj službi hoće imati veliku plaću, mora biti idiot.

Stranački karteli učinili su to vjerojatno u do jednom javnom poduzeću u zemlji. Voda, zrak, tlo, struja, ceste, željeznice, šume, luke... svime u nas upravljaju neki preplašeni i poslušni muškarci kojima je jedina kvalifikacija moćni brat, kum ili barba. Ono što oni čine gdjekad djeluje kao ponašanje ozbiljno retardiranih osoba, svakodnevno se prave milijunske štete, javno dobro naočigled se uništava i unazađuje, ali nitko se zaista ne uzbuđuje zbog toga niti se to uopće drži presudnim. Zaista je važna samo partijska odanost. Pričaju kako je Luka Bebić u Hrvatske željeznice i Hrvatske autoceste listom namjestio pouzdane momke iz svog kraja. Potpuno je sporedno pritom da u Metkoviću nema ni željeznice ni autoceste. Tko mari za to? Lijepo je da predsjednik Sabora može doći u zavičaj, sjesti pod murvu, natočiti čašu vina, gricnuti malo pršuta, malo sira i vidjeti što može napraviti za zemljake.

“Ajde, kaži svome barbi, šta bi ti volio?”, upita Bebić dječaka.

“Ja bi, barba Luka, ako more, u Željeznice”, reče mali sramežljivo.

“Ih! U Željeznice. Lako je to reć, u Željeznice, ali šta ti, dragoviću moj, znaš o Željeznican?”

“Pa znan, ima vagoni. Teretni i putnički.”

“Tako je, oko moje. A znaš li kako se zove ono šta vuče vagone?”

“Znan i to. Lokomotiva.”

“A ono po čemu vlak iđe? Kako se to zove?”

“Pruga.”

“Bogami, školovan kadar!”, zaprepasti se Luka Bebić.

--------------------------------------------------------------------------------

[osa]

Da sam ja miš ili antilopa

Ante Tomić








Kad bih bio antilopa, ja bih se otimao za mjesto u zoološkom vrtu. ‘Ja! Ja! Uzmite mene!’, meketao bih gorljivo, samo da dočekam časnu starost. Podrugljivo bih se beljio leopardima


Nosim li jaknu u čistionicu, začudi me količina sitnih otpadaka koju nađem u džepovima, kinoulaznica, autobusnih i tramvajskih karata, računa, papirića s brojevima bez imena, čačkalica, dijelova rašarafljenih kemijskih olovaka, mrvica duhana, hotelskih šibica i praznih reklamnih upaljača iz videoteke. Obično je tu i oblutak, školjka, šišarka, Pokemon ili ružičaste Barbie cipelice što mi je kći povjerila na čuvanje.

Prije neki dan otkrio sam tako letak koji su mi negdje na ulici gurnuli u ruku aktivisti za prava životinja, a kojim se poziva na oslobađanje zvjeradi iz zooloških vrtova. Uzeo sam papir, premda u ovim godinama imam i važnijih stvari na pameti od toga da raskućim neke zebre i kobre. A i zašto bih to zapravo činio? Aktivisti od ove vrste u pravilu su mi simpatični, oni su dobra i odgojena, društveno svjesna, miroljubiva, tolerantna, suosjećajna i pravedna djeca. Društvo se do jučer činilo mirno kao zoološki vrt. Svatko je u kavezu gledao svoja posla. Sve dok se nije ustanovilo da nema dovoljno hrane. Onda su maknuli rešetke. Dobro došli u djevičansku divljinu
Mame i tate zaslužuju im čiste petice za trud i zalaganje. Želio bih da moj sin za koju godinu osjeti jednaku zabrinutost zbog gomilanja nuklearnog oružja, dugova nerazvijenih zemalja, sječe amazonskih prašuma, rupa u ozonskom omotaču i drugih svjetskih problema koji muče Stinga, Bono Voxa i adolescente iz pristojnijih obitelji.

Životinje i sindikat

Ali, što oni zapravo znaju o životinjama? Jesu li baš sigurni da su beštije u kavezima i ogradama nesretne? Životinje ne govore, a nema ovlaštenog sudskog tumača za režanje, cvrkutanje i njištanje, i teško je zaista kazati koji su njihovi interesi. Tko bi znao životinjske sindikalne zahtjeve? Ne možeš baš podijeliti upitnike čimpanzama i zamoliti ih da zaokruže bi li radije a) čučali pod limenom strehom u zoološkom vrtu ili b) kisnuli na baobabu. Aktivisti tek nagađaju, zaključuju na osnovu svoga ograničenog ljudskog iskustva. Obično iz više srednje klase, odrasli u gradskoj udobnosti, u stanovima s elektrikom, tekućom vodom i centralnim grijanjem, s tri obroka dnevno i šalicom toplog mlijeka prije spavanja, s nejasnom krivicom zbog svoje sreće, idealiziraju djevičansku divljinu.

U divljini

Djevičanska je divljina, međutim, strašno mjesto. Vlažna, prljava, hladna, podmukla i krvava. Zamislite da ste antilopa, na primjer, i trzate se na svaki šum, da vam svaki trenutak može biti zadnji. U sumrak dođete na pojilo i samo što ste njuškom dotakli blatnjavu lokvu, iz grmlja iskoči neki grabežljivac, obori vas u prašinu i očnjacima vam pregrize grkljan. Svaka je sekunda tih lijepih životinja u savani ispunjena užasom od takvog kraja, čitav im je život mučna, neprekinuta Srebrenica.

Da sam antilopa, ja bih se otimao za mjesto u zoološkom vrtu. “Ja! Ja! Uzmite mene!”, meketao bih gorljivo, samo da se izvučem iz bijede, dočekam časnu starost na komadu ograđene ledine bez neprijatelja. Podrugljivo bih se beljio leopardima u kavezu preko puta, beskrajno uživao u njihovoj gnjevnoj nemoći da me zakolju. Što bi antilopa mogla poželjeti više od sigurnosti i spokoja takvog mjesta, gdje dvaput dnevno, ujutro i navečer, dođe jedan ljubazni i dragi čovjek u gumenim čizmama i modroj kuti s novim naramkom sijena?

Antilopa u zoološkom vrtu po prilici je nešto kao općinski portir. Državna služba, nema opasnosti od otkaza, plaća nije velika, ali dolazi svakog prvog. Nije to, istina, bogzna kako sadržajan život, ni antilopama ni općinskim portirima, ali kao da antilope i općinski portiri traže nešto više od toga da su na suhome i toplome i nitko ih ne dira. Što bi trebali? Upisati ih u biblioteku?

Pogled u vrata šefove kancelarije

Teško je zaista dokučiti kako aktivisti zamišljaju sreću životinja. Ne razumijem, recimo, kakva im je pobjeda da kozmetička industrija više ne koristi zamorce za testiranje. Poljski miš s razlogom je plaho, prestrašeno biće. Svaki put kada izviri iz rupe na njivi, da svojem Okrutne prizore iz savana danas mogu plastično predstaviti na svome radnom mjestu. Mogu se uživjeti u stravu i grč antilopa i miševa, miroljubivih biljoždera, koji se uplašeno osvrću vreba li ih koji grabežljivac
mnogobrojnom potomstvu nađe kakvo zrno pšenice zaostalo od žetve, izlaže se opasnosti da ga ugrabi zmija ili lasica, ili negdje s nebesa ugleda jastreb. Primijetit će njegovu sjenu na tlu kad već bude prekasno, trenutak prije nego ga ptičurina kanžama ščepa za šiju i u ekonomskoj klasi odnese za hranu vlastitom mnogobrojnom potomstvu.

Da sam ja miš i moram birati između poziva na ručak u jastrebovu gnijezdu i radnog mjesta zamorca u kozmetičkom laboratoriju, poletno bih povikao:

“Šta se čeka?! Donesite mi Max Factorovu maskaru sa 23 posto manje grudica! Dajte ovamo L’Orealovo hidratantno mlijeko za suhu kožu!“

Aktivisti za prava životinja šašava su čeljad, rijetko koju tvrdnju bih im prihvatio, ali ne bih ipak sasvim odbacio njihov trud jer su im namjere nevine i plemenite, a sam bog zna kako nam nevinosti i plemenitosti nedostaje u ovo usrano vrijeme stečaja i otkaza. Okrutne prizore iz prašuma i savana mnogi danas mogu plastično predstaviti na svome radnom mjestu. Mogu se uživjeti u stravu i grč antilopa i miševa, bezazlenih, miroljubivih biljoždera, koji se uplašeno osvrću vreba li ih koji grabežljivac iz šipražja. Tisuće njih s jednakom tjeskobom i panikom gleda vrata šefove kancelarije s beznadnom mišlju: “Ja sam siguran. Neće mene”.

Krhkost civilizacije

U vremenima kao što je ovo, kad ekonomska kriza zaljulja temelje našeg moralnog svijeta, otkrijemo kako je krhko i trošno ono što zovemo civilizacijom, kako smo i sami samo jadne životinje, s jednakim instinktima i strahovima. Nespokojno ocjenjujemo sigurnost svog mjesta u kapitalističkom hranidbenom lancu, uspoređujemo svoje šanse za preživljavanje sa šansama kolegice ili kolege za susjednim stolom, strojem ili blagajnom samoposluživanja. Dođe li poslodavac njoj ili njemu i tiho kaže da od sutradan više ne mora dolaziti, suosjećajno ćemo se okupiti i tješiti osobu koja je dobila otkaz, ali duboko u sebi osjećat ćemo poriv da bezglavo pobjegnemo od užasa, upravo kao što se krdo antilopa prestrašeno da u bjesomučan trk kada predator koju od njih zaskoči i zakolje na tlu.

Društvo se do jučer sve činilo skladno i mirno kao zoološki vrt, u najboljem od svih svjetova svatko je u svome kavezu spokojno gledao svoja posla. Sve dok se nije ustanovilo da nema dovoljno hrane za sve. Onda su maknuli ograde i rešetke.

Dobro došli u djevičansku divljinu.

[osa]

Zastupnici, zašto ne date otkaz zbog male plaće


Ante Tomić








Zamislite, a neki od vas ne moraju ni zamišljati, da radite u poduzeću pred stečajem. Nitko normalan u tim okolnostima ne bi se usudio tražiti povišicu. Ali saborski zastupnici bi


Što se dogodilo u ponedjeljak u glavnoj dvorani Hrvatskog sabora, u Zagrebu na Markovu trgu broj šest? Jesu li časni zastupnici bili hipnotizirani, ili je netko u klimatizacijski uređaj pustio kakav zlokobni nervni plin? Možda su im kriomice stavili nešto u hranu, a možda su se izvanzemaljci naselili u njihova tijela?

Nakon rasprave u kojoj su se iznenada i bez jasnog povoda počeli žaliti da imaju male plaće, pomislio sam kako bi trebalo napraviti posebnu saborsku službu i propis da se svaki narodni zastupnik najmanje jednom mjesečno mora pomokriti u čašu, da se ustanovi da se koji od njih ne drogira. Ne vidi se zaista često da je netko tako odlijepio od realnosti, takva dezorijentiranost i pomućenje svijesti da čovjek ne zna je li dan ili noć, ne vidi ni gdje je ni što radi, ni otkud je krenuo ni kamo je pošao.

Zamislite, na primjer, a neki od vas ne moraju ni zamišljati, da radite u poduzeću pred stečajem. Poslovna vam je bilanca u provaliji, rashodi višestruko veći od prihoda, nitko više ne kupuje vašu robu, nijedna vam banka ne želi dati kredit. Sve se vidljivo raspada. Čak i u naoko beznačajnim detaljima da su prozori sve prašnjaviji, a u zahodima otprije nekoliko tjedana nema papira i sapuna, shvaćate da je stvar otišla u vražju mater. S kolegama u dnu hodnika, kod pepeljare i pokvarenog automata za kavu, uplašeno se pogledavajući, šapućete o otkazima. Tjeskobno se pitate kojega će od vas sutra zamoliti da isprazni ladice i odjebe u skokovima? Nitko normalan u takvim okolnostima, složit ćemo se, ne bi se usudio pokucati na vrata direktorskog ureda i upitati povišicu.

E, vidite, takva je jedna krasna firma Republika Hrvatska. Do vrata je zakopana u dugovima, tako beznadna da bi je Međunarodni monetarni fond najradije odveo u veterinara i dao uspavati. Veliki bankari s neobičnom bi nas razdraganošću sve skupa zadavili čeličnom sajlom. Nijednom istinskom patriotu nije to lako priznati, ali valja biti okrutno iskren. Lijepa naša je gubitaš. Loša investicija. Zeznuli smo sve što se dalo zeznuti. Knez Branimir se u grobu okreće, kralj Tomislav nas s onog svijeta proklinje. Ante Starčević, otac Domovine, da je živ, istog bi se časa za prvu banderu od sramote objesio.

Koje su praktične zasluge Luke Bebića? 20 je godina pričao budalaštine o radničkoj klasi, a sada 20 godina priča budalaštine o hrvatskom narodu. Vrijedi li to 26 tisuća kuna mjesečno?
Krivce za to nije teško naći. Većina ih radi u nekoliko stotina metara na Gornjem gradu. Loše su, bez ikakva smisla i vizije, vodili zemlju. Manjkavo su obrazovani i moralno nejaki. Tašti su kao djeca i pohlepni kao svrake. A odnedavno se, čini se, i drogiraju.

Dobro, ovo s drogom vjerojatno ipak nije istina, ali kako bismo inače objasnili da netko tko očito loše radi svoj posao, u poduzeću na rubu propasti, traži veću plaću? Da je ijedan narodni predstavnik zaposlen u privatnika i dođe mu s takvim mahnitim zahtjevom, poslodavac bi ga pokušao zaklati nožem za otvaranje pisama, gađao ga printerom ili barem ismijao.
Štreberčina Kajin

Zastupnici Hrvatskog sabora u prosincu 2008. usvojili su proračun za ovu godinu. Manje od dva mjeseca kasnije, još prije kraja veljače, svima je bilo jasno da je stvar promašena, da u državnoj blagajni nema novca za sve potrebe. Treba li nam jasnijeg dokaza da je ovaj posao traljavo obavljen? Svatko će se od njih na Markovu trgu, naravno, ispričavati da nije kriv za to, jedni će druge optuživati za katastrofu, od njih stotinu pedeset zacijelo ne bi dobio dva jednaka odgovora tko je uprskao. Ali, zanimljivo, svi su se kao jedan, i vlast i opozicija, složili da im je plaća bijedna.

Ne znam kako to funkcionira u drugim državama, ali meni bi nekako bilo logično da se parlamentarnim zastupnicima plaća povećava tek kada uspiju napraviti proračunski višak. Što bi inače moglo biti mjerilo njihove uspješnosti, po kojoj bi drugoj osnovi vrednovao njihov rad? Koje su praktične zasluge predsjednika Sabora, uvaženog gospodina Luke Bebića, da bi se rasplakali nad njegovim prihodom u visini pet prosječnih plaća u Republici Hrvatskoj? Dvadeset godina je pričao budalaštine o radničkoj klasi, a sada dvadeset godina priča budalaštine o hrvatskom narodu. Je li to zaista vrijedi dvadeset šest tisuća kuna mjesečno?

Ponovimo ovo još jednom za one slabijeg i oštećenog sluha. Dvadeset. Šest. Tisuća. Kuna. Mjesečno.

Cijenjeni zastupnik Damir Kajin pripremio se za ovu raspravu, kako se on i inače štreberski priprema za svaku točku dnevnog reda, i donio golemu hrpu papira, dao si je truda štampati fonogram svakog svog zapaženog nastupa za govornicom najvišeg zakonodavnog tijela. Ta zapanjujuća količina celuloze trebala je valjda posvjedočiti kako se Kajina sramotno izrabljuje i potplaćuje u požrtvovnoj borbi za sretnije sutra nas i naše djece. Iskreno, meni je prizor prije izgledao kao da je neki teški bolesnik došao s čitavom svojom medicinskom dokumentacijom. Koliko god se trudio, nisam se mogao sjetiti ni jedne jedine zaista važne rečenice koju je Damir Kajin ikada izgovorio. Ne kažem, možda bih našao poneko inteligentno zapažanje, originalnu političku ili ekonomsku misao, na trenutke bih se možda i nasmijao da uzmem listati njegove govore, ali ne vjerujem da bih proveo uzbudljivu večer. Ne bih htio obeshrabriti zastupnika, ali nije to bogzna kako važan opus. Nije, naravno, ni potpuno bezvrijedan. Dobio bi za njega između četiri i šest kuna u stanici za otkup starog papira. Ima li drugačijih ambicija, može ih slobodno pokopati.

Objavljivači knjiga govora i intervjua

Ne znam kako to funkcionira u drugim državama, ali meni bi bilo logično da se parlamentarnim zastupnicima plaća povećava tek kada uspiju napraviti proračunski višak
Ruku na srce, što bi Damir Kajin sa svojim mislima, pogledima, raspravama i polemikama mogao napraviti na tržištu intelektualnih usluga? Političari, u svojoj bezgraničnoj sujeti, katkad precijene vlastitu pamet i omiljenost pa objavljuju knjige govora i intervjua. Tajanstvenim narkoticima uvjere nekakvu budalu od nakladnika da će to narod s veseljem čitati i ovaj im to zaista štampa pod uzvišenim, domoljubnim naslovom “Mila kuda si nam ravna”. Gdješto dobijemo i nastavak, “Mila kuda si planina”. I što bude na kraju? Za dvije godine oba se naslova nude na Interliberu po popularnoj cijeni od dvanaest kuna. Ili ih dobijete na poklon ako kupite knjigu “Odgoj i dresura pasa”. Nesretni ih izdavač čak i mukte dijeli, samo da se riješi prokletstva iz skladišta.

Misli li Damir Kajin stvarno da bi sudbina njegova djela bila bolja? Nije to teško provjeriti, ni njemu ni drugim kolegama zastupnicima. Ako misle da im je mala plaća, zašto jednostavno ne daju otkaz i pokušaju na nekome drugom mjestu?


--------------------------------------------------------------------------------

[osa]

S neudanim maternicama ne poslujem


Ante Tomić








Je li možda tužna sudbina unuka pokojnog predsjednika Hebranga natjerala na zaključak da dijete ne smije biti bez oca? Ili je Hebrangu možda osobni primjer bio presudan?


Na kršćanskom zapadu, u Francuskoj ili Belgiji, jave se gdjekad neke prkosne muslimanske žene koje zahtijevaju da im se dopusti živjeti po njihovim vjerskim tradicijama. Čak i do ustavnog suda spremne su potegnuti da im zakon omogući da hodaju s krpom preko lica. Prorok je odlučio, tvrde, da nitko osim muža ne smije vidjeti njihov grešni, prljavi i sramotni nos. U džehenemu će gorjeti pohotnice što jebozovno otkrivaju nos nepoznatima.

Mediji na kršćanskom zapadu obožavaju se rugati takvim slučajevima. Kuglaju se od smijeha kako su te nesretnice zatucane ili sažalijevaju njihovo dobrovoljno ropstvo. Ugledni mislioci na televizijskim debatama tada zabrinuto govore o ponižavajućem položaju žene u muslimanskom svijetu, a mahniti će desničari baš krpu na ženskom licu istaknuti kao vrhunski dokaz kako je kršćanstvo slobodnije, naprednije i ljudskije od primitivnog, fanatičnog, odvratnog islama.

Zašto je kršćanka u kavezu svetica?

Ne mislim da je Hebrang baš želio uniziti trud svoje gospođe majke. Vjerojatnije je da je posrijedi duboka i neiskorjenjiva zabluda demokršćanskih mislilaca. Žena za njih nije samostalno biće
Na drugoj strani, naša javna televizija prošle subote je prikazala dokumentarni film o nekadašnjoj glumici, koja se prije nekoliko godina zatvorila u nekakav samostan časnih sestara u Španjolskoj, gdje po čitave dana bosa moli krunice i spava s cjepanicom pod glavom, a s rijetkim posjetiteljima, kao osuđenik za teški krvni delikt, razgovara samo kroz rešetke. Autorica filma rasplakala se od ganuća, potreseni je snimatelj zaboravio promijeniti kasetu u kameri, a i gledateljstvo je s nepodijeljenim vjerskim ushitom danima poslije pričalo kako žena u kavezu istinito i čudesno svjedoči Isusa Krista.

Nekoliko zabavnih nedoumica otvara ta neobična zgoda. Upitate se, za početak, o naravi Boga. Je li On zaista takvo okrutno čudovište da Ga autentično možete doživjeti jedino ako se lišite svih tjelesnih radosti, zaključate i bacite ključ? Gdje se točno u Svetom pismu može naći ta uputa? Zbog čega je, osim toga, časnoj sestri iza rešetaka Kraljevstvo nebesko zajamčenije nego jednoj običnoj vjernici, koja 10 sati radi na blagajni supermarketa, a ostatak se vremena brine za muža i dvoje djece? I napokon, meni najsmješnije od svega, zašto za muslimanku s tkaninom preko lica mislimo da je uboga luđakinja, a kršćanku u kavezu držimo nadahnjujućom sveticom? Kakvim se preciznim teološkim instrumentom mjeri da je jedna stvar božanska, a druga poremećena?

S posljednjeg bih pitanja lako mogao ponovno skrenuti na priču o velečasnom Zlatku Sudcu i njegovim krvavim biljezima na rukama i čelu, ali ovaj tjedan zanimljiviji su mi fanatici i njihove predrasude. Takve se užasne ludosti gotovo svakodnevno čuju o ženama, da gdješto pomislim kako bi svakako morao otići do najbližeg graničnog prijelaza i osobno se uvjeriti da tamo na ploči još uvijek piše Republika Hrvatska, a ne Islamska Republika Iran.

Andrija Hebrang, viđen član vladajuće stranke i jedan od njezinih istaknutih ideologa, rekao je prije neki dan da se ženama bez muža ne smije medicinski pomoći da dobiju dijete. Želite li umjetnu oplodnju, izvolite priložiti vjenčani list i potvrdu o životu u zajedničkom kućanstvu s nekakvim muškarcem. Inače, ništa. Nema. Zatvoreno. S neudanim maternicama ne poslujemo.

Hebrang, zanimljivo, ne govori bi li on njima, ako već ne može medicinski, pomogao u tradicionalnom, klasičnom načinu oplodnje. Ne bi zaista bilo prvi put da je neki hadezeovac dao ruke, da tako kažemo, nekoj ženi bez partnera. Čak i jedan unuk pokojnog predsjednika i osnivača Hebrangove stranke svijet je ugledao upravo u takvim, nepopularnim okolnostima. Nije li tužna sudbina toga malenog dječačića Andriju Hebranga natjerala na zaključak da dijete ne smije biti bez oca? Ili je možda Hebrangu upravo osobni primjer bio presudan, jer je i on odrastao uz samohranu majku?

Ja bih zamišljao da mi je otac Pajo Patak

Ideolog vladajuće stranke nije najsretniji primjer da dijete bez tate jednom može postati razumna i socijalno funkcionalna osoba, ali svjedoci ste toga da se to svaki dan događa
Njegova vam je životna priča zacijelo poznata. Ćaću su mu iz zagonetnih razloga smaknuli do jučer dragi i odani drugovi, sin ga se ni ne sjeća. Mnogo kasnije priznao je da je u Franji Tuđmanu našao oca kojega nikad nije upoznao, a to, vjerujem, dosta užasavajuće svjedoči o njegovoj tragediji. Da sam ja imao samo mamu, radije bih nevino zamišljao da me je napravio Pajo Patak, nego tražio očinsku figuru u arogantnom, samoljubivom i hladnom muškarcu poput Franje Tuđmana.

Istaknuti ideolog vladajuće stranke zaista nije najsretniji primjer da dijete bez tate jednom može postati razumna i socijalno funkcionalna osoba, ali svjedoci ste toga da se to svaki dan događa i uopće ne mora biti loše. Svatko od nas zna barem desetero njih koji su rasli uz samohranu, razvedenu, udovicu, pa i nikad udavanu majku. Čak i ako su im očevi bili bešćutni gadovi koji ih nikada nisu željeli vidjeti, mater ih je krasno odgojila, u pristojne i časne osobe. U tisućama sudbina, u bezbroj dirljivih i herojskih priča, neporecivo je dokazano da to žena umije sama valjano napraviti i već zbog toga, ako koja od njih želi dijete bez partnera, kakvi god njezini motivi bili, zakon joj to mora dopustiti. To je njezino pravo. Suprotna tvrdnja naprosto obezvrjeđuje i samohrane roditelje i njihovu djecu.

Neugodno mu je kad žena nema vlasnika

Za Andriju Hebranga ne mislim da je baš želio uniziti trud svoje gospođe majke, a još manje da bi htio pljunuti na vlastiti odgoj. Vjerojatnije je da je posrijedi duboka i neiskorjenjiva zabluda, vrlo česta u naših demokršćanskih mislilaca. Žena za njih nije samostalno biće. Kako bi ona, jadna, mogla bez muškarca odgajati djecu, bez muža plaćati račune, javljati se na telefon, odlaziti u kazalište ili, bože oprosti, glasati na izborima za državni parlament? Hebrangu je zacijelo malo neugodno već kad vidi da žene bez vlasnika, čak i bez ogrlice, slobodno lutaju pločnicima.

“Eh, šta još neće izmisliti!” uzviknuo je veselo kad je nedavno u novinama pročitao da je neka žena u Osijeku položila vozački ispit.

Kad vidite kakvim se strašnim rečenicama razmeću političari, zapravo i ne čudi da se nacija religijski uzbuđuje pričom o časnoj sestri koja s posjetiteljima razgovara kroz guste metalne rešetke. Zbog takvih slučajeva budite oprezniji kad se idući put osmjelite ismijavati francuske muslimanke i modne običaje u Islamskoj Republici Iran.


--------------------------------------------------------------------------------

[osa]

Uhićenje u pučkoj kuhnji


Ante Tomić








Narod je razočaran što su ga priveli. Ne može to biti to, kažu. Naši su ubojice fini ljudi. Javnost je očekivala profesionalca, nekoga odlikovanog najmanje za junački čin u akciji Bljesak


Rijetkost je danas vidjeti zaista dobrog čovjeka, plemenitu dušu, kršćanina koji će razumjeti grešnika i oprostiti mu. Takav je jedan humanist naš državni odvjetnik Mladen Bajić, koji nikoga nije stavio u zatvor.

Meni se srce stegne svaki put kad ga vidim. Jedva susprežem suze, kako me gane i zasrami moralna snaga ovoga dužnosnika. To je ljudina, pomislim ja zadivljeno. Nigdje više nećete sresti takvu vjeru u čestitost i takvo iskreno i duboko suosjećanje s posrnulima. “Ah, ovčica nevina”, uzdahne Mladen Bajić blago i pomirljivo, nađe li kakvo izgubljeno siroče što je u trenutku slabosti ukralo milijun eura. Svi smo mi djeca Božja u očima državnog odvjetnika.

Katkad se možda učini da je strog i nemilosrdan i proganja kriminalce ustrajnije od vrhunski dresiranog krvosljednika, kao što je bio slučaj s aferom Maestro, gdje je mjesecima prisluškivao i snimao osumnjičene. Nosio je okolo filmske tehnike kao Steven Spielberg u “Spašavanju vojnika Ryana”, ali naposljetku se opet slomio. Nepokolebljivo ufanje u čovječnost nije mu dozvolilo da gadove stavi iza rešetaka.

Neće biti transparenta

“Joj, joj, što ću s vama?” rekao je državni odvjetnik, hineći da je ljut. “Ajde, bježite kući da vas ne gledam.”

Kao autentični filantrop, zacijelo se raznježio, sam sebi se učinio boljom osobom, dok je s prozora kancelarije nešto kasnije gledao kako se dolje na ulici oslobođeni potpredsjednici Fonda za privatizaciju razdragano grle sa suprugama. Tako je dobar čovjek naš državni odvjetnik.

Premda ima i onih koji tvrde da nitko nije završio u zatvoru zato jer Mladenu Bajiću mali od sestre sastavlja optužnice.

Kako bilo, zanimljivo će biti gledati postupke Državnog odvjetništva sada kad je uhvaćen ubojica Ivane Hodak. Kakav ishod predviđate u slučaju Republike Hrvatske protiv Mladena Šlogara Žile? Otac žrtve prije nekoliko je dana rekao kako ga ne bi čudilo da počinitelj bude oslobođen, a njemu valja vjerovati. Tip je i sam odvjetnik i vjerojatno je nekome poput Šlogara već pomogao da izbjegne zatvor. Bezumnik koji je oduzeo život djevojci ne bi bio prvi ni posljednji ubojica koji slobodno šeta ovom zemljom.

Možete lako zamisliti da za koji mjesec na pokretnim stepenicama u šoping centru Mladen Šlogar Žila s poštovanjem klimne Mirku Norcu Kevi, da se u Profilovoj knjižari sretne s Vinkom Budišom, a u McDonald’su stane u red za hamburgere i krumpiriće upravo iza Tihomira Oreškovića. Koliko je ubojica u šoping centrima, Ministarstvu pravosuđa uopće se ne isplati graditi nove zatvore. Dosta je da stave rešetke na Avenue Mall.

Jedina nevolja s ubojicom Ivane Hodak je da on to nije učinio za dobrobit voljene zemlje i sretnije sutra svih nas, nije imao patriotsku licence to kill poput Norca, Oreškovića, Glavaša i Budiše. Nitko neće izaći na ulicu u majici “Svi smo mi Mladen Šlogar Žila”. Šlogar je poremećena budala, beskućnik bez ugleda i veza, bez čina i ordenja, tako beznačajan da velik dio javnosti ne vjeruje da je on to napravio. Narod se čisto razočarao kad su ga priveli. Ne može to biti, kažu. Naši su ubojice fini ljudi.

Javnost je očekivala profesionalca, nekoga odlikovanog najmanje za junački čin u akciji Bljesak, bivšeg specijalnog policajca koji se spletom nesretnih okolnosti odao kriminalu i za račun zagonetnog, mračnog centra moći ubijao djecu političkih neprijatelja, a dobila je neobrijanog manijaka u dronjcima što razgovara sam sa sobom. Čovjek već svojom pojavom vrijeđa dignitet naših ubojica. Ne priznaju mu zasluge. “Zajebavaj ti, Žila, nekoga drugoga”, najradije bi mu kazali, otključali lisičine i šutnuli ga na ulicu.

12 godina pod mostovima

Prije neku večer u jednom društvu bio sam jedini koji vjeruje da je Mladen Šlogar uistinu ubio Ivanu Hodak. Koliko se god besmislen i sulud činio njegov zločin, mogu sebi predstaviti kako je do njega došlo, što je mislio i osjećao taj upropašteni, dezorijentirani čovjek kada se, malo prije ubojstva u veži u Hatzovoj, umio na pumpi na Zrinjevcu. Jednom davno dok je prskao i ravnao teniske terene, možda je bio normalna, duševno zdrava osoba, ništa luđi od vas ili mene. Imao je red u životu, imao je radno vrijeme, navijao budilicu, jeo triput na dan, dva puta prao je zube, plaćao struju, vodu, grijanje i telefon. Ti mali svakodnevni rituali pomažu vam da ostanete na površini.

A onda, iznenada, sve se srušilo. Mladen Šlogar je ostao bez prihoda i izgubio se. Bujica ga je odnijela. Dvanaest godina gladi, studeni, prljavštine i poniženja su ga skršili. Tko vam kaže da bi vi u takvim okolnostima, na kolodvorima, pod mostovima, među kurvama i šibicarima, u pučkim kuhinjama i policijskim hodnicima, sačuvali zdravu pamet? Ja za sebe nisam siguran. Nema zaista mnogo ljudi koji u prosincu mogu prespavati u štaglju, a da im se u neko doba ne javi Isus Krist, Konfucije, Aristotel, Franjo Josip ili drug Tito.

Psihijatrijsko vještačenje otkrit će možda da je Mahatma Gandhi uputio Mladena Šlogara Žilu. Indijski državnik pojavio se usred noći, u plavičastom svjetlu lebdio je iznad sijena i gnjevnim glasom rekao:

Uvenuli cvijet proletarijata

“Ubij ga, Žila! Ubij mu ženu i kćer! Sve ih pobij!”

Jeziva je ova priča, ali jeziva je i naša stvarnost. Pogledajte samo koliko je onih koji su, kao Šlogar, ostali bez posla i plaće. Većina se nekako ipak snašla, iskemijala je penziju, šverca cigarete, riba stubišta, okreće tarot karte i stenje na seksi telefonima, no malen dio njih, onih najslabijih, sasvim je potonuo. Tehnološki višak, otpaci tranzicije, bivši radnici propalih tvornica, nekadašnji cvijet proletarijata, u poderanim džemperima i razmočenim tenisicama, umazanim rukama posramljeno hvataju blistave žlice u Caritasovoj kuhinji. Jednom su navijali budilice, prali zube i odlazili na posao, a danas spavaju na kartonu negdje u kutu Importanne centra, snivajući neku svoju mahnitu, besmislenu pravdu, baš kao što ju je Mladen Šlogar Žila dvanaest godina snivao.

Kad vidite koliko je takvih, bezumno ubojstvo dvadeset šestogodišnje odvjetničke pripravnice istinitije svjedoči o ovom društvu nego ijedna teorija zavjere koju možete zamisliti.


--------------------------------------------------------------------------------

[osa]

Spasonosni bankrot


Ante Tomić








Stečajni upravitelj spustit će se do Banskih dvora, postrojiti premijera i ministre i pristojno im, ali odlučno kazati da isprazne ladice i razduže aute, uzmu tri plaće i izvole otići


Vjerojatno i vi sa svojim mužem ili ženom gdjekad u sitnu uru počnete takav razgovor. Šapćete u tmini kad djeca pozaspu, računate što imate, a što nemate, gdje ste bili, a gdje ste sada i čemu se u budućnosti možete nadati.

Moja žena u tim je prilikama obično panična, a ja sam trezveniji, premda, ne znam, lako može biti da je zapravo ona razumna, a ja naprosto idiot.

“Na vlasti su nam ohole i neodgovorne neznalice”, reče prije neku večer moja supruga turobno.

“Naravno”, kažem ja. “Na vlasti su uvijek ohole i neodgovorne neznalice. Možeš li se sjetiti jednog jedinog dana u svom životu da je bilo drugačije. Ili u čitavoj povijesti, kad smo već kod toga. Ti reci jednog našeg vladara koji je bio normalna osoba, a ja ću ti dati hiljadu kuna za svaku godinu njegove vladavine.”

U sobi nastupi tišina. Ona razmišlja, a ja znam da nema šanse. Zemlju su uvijek vodile budale. Naši vladari, i tuđinci i oni narodnog podrijetla, zastrašujuća su skupina okrutnih i samodopadnih luđaka. Svaki od njih, istina, naći će pokojeg obožavatelja, ali ja bih se smrznuo od užasa da ijednoga od njih vidim blizu svoga sina ili kćeri.

“Ali, bankrotirat ćemo”, jaukne ponovno moja žena iz mraka.

“Tko će bankrotirati?”

“Pa mi, Hrvatska.”

Da itko pokuša voditi kućanstvo onako kako se ovdje vodi država, djeca bi mu kopala po kantama. Nitko ne bi novac za hranu potrošio u lunaparku, što je Sanader zapravo učinio s Rukometnim prvenstvom
“Nismo mi Hrvatska, dušo. Hrvatska je Ivo Sanader, Dragan Primorac, Darko Milinović, Jadranka Kosor, Ivan Šuker i još nekolicina, a mi, premda imamo određene zajedničke interese, ne možemo se baš poistovjetiti s njima. Nismo se, za početak, ni zadužili ni trošili više nego što smo zarađivali. Oni nikad nisu rješavali naše probleme, niti ćemo mi sada od svoje ušteđevine spašavati njihovu gubitašku firmu. A i zašto bismo? Ivo Sanader ne bi se uznemirio da ti ili ja ostanemo bez posla, niti ćemo ti i ja izgubiti san i apetit ako Ivo Sanader završi na birou.”

Znam da ovo zvuči klimavo i neće ospokojiti moju ženu, ali zaista, razmišljate li o odnosu države i pojedinca, morate se upitati što je taj veliki aparat zapravo učinio za vas i što mu vi dugujete. Otkad znate za sebe, a iz priča starijih poznato vam je da ni prije nije bilo drugačije, država jede više nego što privređuje, a usluge koje vam pruža, obrazovanje, liječenje, sigurnost, pravednost, prometna povezanost i slično, uvijek su bile, blago rečeno, manjkave. Tašti manijaci na vlasti listom su bili spori, loši i skupi. Javnim interesom do jednoga su nazivali nešto što nije imalo blage veze sa zdravom pameću, a kad bi voda došla do grla, začuđeno bi se pitali jesu li im stvarno trebale žirafe na Brijunima.

Prodaja Hrvatske za jednu kunu

Da itko pokuša voditi kućanstvo onako kako se ovdje vodi država, djeca bi mu kopala po kantama. Nijedan od nas, na primjer, ne bi novac za hranu potrošio u lunaparku, a upravo je tu stvar Ivo Sanader učinio s Rukometnim prvenstvom. I još, kako je sujetan, nikad neće priznati da je zeznuo. Normalan čovjek prirodno će željeti ostati po strani od takvog bezumnika, držati razmak, ne vezivati svoju sudbinu za njegovu sudbinu. Povijest nas, napokon, uči da tako treba i da je tako oduvijek bilo. I mi i naši preci živjeli smo i živimo nezavisno, a često i usprkos državi. U boljim obiteljima gaji se zdrav oprez prema patriotskom entuzijazmu.

S takvim mislima ja dočekujem i aktualnu recesiju i najavu bankrota Republike Hrvatske, ni prvu, ni zadnju svinjariju koju ću doživjeti od voljene domovine, jednu od mnogih koje sam vidio i tek trebam vidjeti prije nego što napokon ugledam lice Gospodnje. Što se mene i mojih najbližih to uistinu tiče? Nemam iluzija da će me kriza zaobići, vraćam i vraćat ću, kao i svi, dio kretenskog duga koji Vlada nije trebala napraviti. Ipak, oprezno sam trošio, čuvao se nacerenih manekena koji su mi nudili brze kredite i ni na trenutak nisam povjerovao u predizbornu laž da nepokolebljivo koračamo iz pobjede u blagostanje kredita. Zbog svega toga vjerujem kako imam dobre šanse da loša vremena preživim bez ozbiljnijih ozljeda.

No, bankrot države ne prestaje me uzbuđivati. Što je to, uistinu? Svi pričaju o bankrotu, ali još mi nitko nije znao objasniti kako on zapravo funkcionira. Gdje je to još bilo? Kako su ga tamo napravili? U kojoj je mjeri, za početak, propast jedne države jednaka propasti jednog poduzeća? Pokušavam to zamisliti, ali iskreno, dosta mi apsurdno zvuči.

Netko iz Međunarodnog monetarnog fonda doći će, pretpostavljam, i kazati: “Vi ste gotovi, prdnuli ste u rosu. Imate, istina, neke lijepe nekretnine, Brač, Hvar, Dubrovnik, Plitvice, Kopački rit i još nekoliko stvari na zgodnim lokacijama, ali sve je džaba. Sadašnji vlasnici i menadžment usrali su motku. Dugovi vam znatno premašuju vrijednost imovine. Najbolje čega se možemo dosjetiti je da prodamo Republiku Hrvatsku za jednu kunu”.

Ili nas možda ipak ne bi prodali za jednu kunu? Ememef valjda ipak ne bi Nemam iluzija da će me kriza zaobići. Ipak, oprezno sam trošio pa imam dobre šanse da loša vremena preživim bez ozbiljnijih ozljeda. No, bankrot države me ne prestaje uzbuđivati
učinio nešto tako neozbiljno da nas za male pare prepusti nekakvom hohštapleru. Vjerojatnije mi je da će poslati nekoga da konsolidira poslovanje. Čovjek, stručnjak, nije završio Prometni fakultet kao ovi naši. Doktorirao je na uglednom sveučilištu, autor je nekoliko zapaženih knjiga o makroekonomiji, u referentnim znanstvenim časopisima objavio je nekoliko stotina članaka. Predsjednik Ememefa dođe mu jedno jutro i kaže:

“Hans Jurgen, ti ćeš biti stečajni upravitelj Republike Hrvatske?”

“Republike Hrvatske? Tih idiota? Zašto ja!?” zavapi nevoljni čovjek.

“Izvlačili smo slamčicu”, objasni predsjednik.

Bolni jecaj i ridanje u dnu sale

Hans Jurgen doći će, dakle, u Zagreb i zacijelo se smjestiti u Esplanadi. Prvo jutro obići će Pantovčak i predsjednika Mesića uvjeriti da mirovina ne znači da je čovjek umro. Ne treba klonuti duhom, mnogi su upravo u trećoj životnoj dobi našli sreću i smisao.

Stečajni upravitelj spustit će se zatim do Banskih dvora, postrojiti premijera i ministre i pristojno, ali odlučno im kazati da isprazne ladice, razduže službene automobile, uzmu tri plaće i izvole otići. Jadranka Kosor plašljivo podiže dva prsta.

“Izvolite?”

“Oprostite, a kamo da odemo?” upita ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.

“U vražju mater, gospođo”, kaže joj Hans Jurgen ljubazno.

Negdje u dnu sale začuje se odjednom bolni jecaj. Svi se zaprepašteno okreću i u golemoj nelagodi gledaju ljudeskaru Šukera kako neutješno rida.

Kad bolje razmislim, bankrot možda uopće ne bi bio loše rješenje.

[osa]

'Ja sam Dubravka Šuica, izgubila sam izbore u Dubrovniku’


Ante Tomić








Izborni gubitnici bi kao i anonimni alkoholičari trebali prestati s nijekanjem problema. Tako bi Šuica prvu večer sastanka ustala i drhtavim glasom izjavila: ‘Ja sam Dubravka Šuica, izgubila sam izbore u Dubrovniku! ’, na što bi svi uglas rekli: ‘Do


Donji Kukuruzari, općina od dvije hiljade duša, dražesno mjestašce uz rijeku Sunju, utisnuto među zelene banijske proplanke, posljednjih je nekoliko dana poprište stravične ljudske drame. Načelnik Stipe Šapina, hadezeovac koji je još prije dva tjedna, u prvom krugu izbora za lokalnu upravu i samoupravu, izgubio od esdepeovca Ive Blažanovića, ne želi predati vlast. Izbezumljen od tuge, slijep od suza i ogorčen podlom izdajom birača kojima je predano i nesebično služio posljednje četiri godine, Šapina se zatvorio u kancelariju i ne pušta nikoga.

Policijski šef na megafon ga moli da se urazumi, dva stasita bolničara iz sisačke bolnice nezainteresirano puše kraj kola hitne pomoći, vatrogasci s blistavim aluminijskim kacigama raširili su okruglo čvrsto platno pod prozorom, a okolo čudo svijeta. Znatiželjnici u velikom broju stoje na ulici, derani se uzverali na okolne kestenove. Jedan slastičar albanske nacionalnosti, ugledavši priliku za brzu i laku zaradu, hoda kroz narod grleno nudeći slatko osvježenje, sladoled od vanilije i jagode.

Stipe, čeka te pašticada

“Stipe, vrati se doma, skuvala san ti paštašutu!”, vikne netko iz gomile pa se svi smiju, ali malo zatim prolomi se krik: “Uzeo je taoca! Šapina je uzeo taoca!”

Blijed, raščupan, s dubokim tamnim podočnjacima, vidno rastrojeni hadezeovski načelnik pojavio se na prozoru, jednom rukom držeći oko vrata nižu debeljuškastu ženu u modrom Profesorica Krizmanić u ‘Tkanju života’ ne bavi se posebno izbornim gubitnicima, ali ti ljudi svakako trebaju nekoga razboritog da im savjetuje kako dalje
radnom ogrtaču. U drugoj mu ruci spajalica za papir prislonjena na sljepoočnicu nesretne čistačice.

“Zaklamat ću je!”, zadere se Šapina promuklo. “Zaklamat ću je ako me ponovno ne izaberete!”

“Imam troje djece, ne dajte mu da me zaklama!”, vrisne čistačica Ruža.

“Stipe, molim te, razmisli još jednom!”, odjekne metalno glas iz megafona. “Razmisli, to nisi ti. Ako si načelnik općine, nisi ubojica. Stipe, poslušaj me. Pusti institucije da rade svoj posao...”, preklinje šef policije, inače Šapinin prijatelj iz lova, ignorirajući snajperista, koji mu s krova susjedne kuće radiovezom već drugi put javlja da ima čist hitac i samo čeka njegovu zapovijed...

Dobro, priznajem, gdješto sam nakitio ovaj prizor, veći dio opisanoga dogodio se tek u mojoj zločinačkoj mašti, ali tvrdo vjerujem da je pitanje dana kada će netko tko je izgubio vlast napraviti užasnu tragediju s mnogo ljudskih žrtava. Moć je žestok opijat, stvara ovisnost i ostavlja duboke ožiljke na duši.

Osoba kojoj je uskraćen ovaj slatki otrov u apstinentskoj krizi lako bi mogla učiniti štošta zbog čega će poslije zažaliti. Pojava, što znam, nije dosad opisivana u psihološkoj literaturi, na našem jeziku nema priručnika koji će vam pomoći u ovakvoj prilici, profesorica Krizmanić u “Tkanju života” ne bavi se posebno izbornim gubitnicima, ali ti ljudi svakako trebaju nekoga razboritog i suosjećajnog da ih savjetuje što i kako dalje.

Priznajte problem

Vidjeli ste možda Dubravku Šuicu na televiziji prije neki dan, kako se nesretno osmjehivala kada je shvatila da je za koji dan više neće biti dubrovačka gradonačelnica. Nedvojbeno je da ta gospođa sada treba pomoć stručnog, osposobljenog lica. Ili makar da se pridruži nekoj grupi za potporu, negdje na nekakvom narodnom sveučilištu, gdje se jednom tjedno, prije okupljanja brodomodelara, a nakon tečaja transcedentalne meditacije, sastaju luzeri jednakih sudbina.

Sastanci izbornih gubitnika u velikoj mjeri bili bi nalik okupljanjima Anonimnih alkoholičara. I jedni i drugi, za početak, moraju prestati s nijekanjem i otvoreno priznati da imaju problem. Tako bi Dubravka Šuica odmah prvu večer ustala i malo drhtavim glasom, ali odlučno izjavila: “Ja sam Dubravka Šuica, izgubila sam izbore u Dubrovniku!”, na što bi svi uglas rekli: “Dobra večer, Dubravka!” i ohrabrujuće joj zapljeskali.

Uslijedile bi zatim žalosne ispovijedi Ivice Pančića, Slavka Linića, Ivića Pašalića, Zlatka Kramarića, braće Gorana i Mate Granića, redom bivših predsjednika, gradonačelnika i Bivši gradonačelnik još i danas, u ludnici, svako se jutro pažljivo obrije, veže kravatu preko prugaste pidžame, zamišljeno

šeta po odjelu....
ministara, koji bi mucavo, kršeći prste, s dugim mučnim stankama i crveneći od stida, pripovijedali kako i danas, mnogo godina nakon gubitka na izborima, gdjekad i po pola sata sjede u automobilu i tek onda se sjete da nema nikoga tko će pritrčati da im otvori vrata.

“I tada shvatim”, priča Mate Granić, “da ja sam moram otvoriti. Sam samcat. Prođe mi kroz glavu da nema nikoga na ovome svijetu da to učini umjesto mene i ruka mi nekako sama krene prema kvaki. Povučem kvaku, gurnem koljenom...”

“Bravo, Mate!”, vikne Zlatko Kramarić.

“I vrata se otvore!”, završi Granić oduševljeno.

“Aleluja!”, drekne zanosno Ivić Pašalić.

Nakon ovoga potresnog priznanja svi se uhvate za ruke pa pjevaju i plaču i Dubravki Šuici bude lakše u duši. Žena shvati da ima života i nakon silaska s vlasti. Zemlja se i dalje vrti, smjenjuju se godišnja doba, lastavice odlaze i vraćaju se iz toplijih krajeva, a ona nije na čelu Dubrovnika i baš nimalo joj više ne nedostaje visoka funkcija. Može potpuno normalno pričati o tome ako je tkogod zaustavi na Stradunu.

Bolji život

“Igram se s djecom, kuham, izrezujem recepte iz novina, aranžiram suho cvijeće, imam puno vremena za sebe”, kaže ona zadovoljno. “Da ti pravo kažem, život mi je sada puno bolji, bez stresa, bez obaveza, sastanaka, svađa, neugodnih suradnika...”

“A koliko je uopće prošlo otkad više nisi gradonačelnica?”, prekine je namjernik.

“Šest godina, četiri mjeseca i dvadeset sedam dana”, reče Šuica spremno i odjednom brizne u suze.

Moć je opasna droga, njezini tragovi desetljećima se mogu naći u vlasima onoga tko ju je jednom kušao i nitko od njih nikada zapravo ne može reći da je sasvim izliječen. To je svakodnevna borba s demonima ovisnosti. Čovjek je depresivan, razdražljiv i neispavan, a nisu rijetki ni slučajevi da je nevoljnik šenuo pameću pa su ga morali smjestiti u nadležnu instituciju. Bivši gradonačelnik još i danas, u ludnici, svako se jutro pažljivo obrije, veže kravatu preko prugaste pidžame, zamišljeno šeta po odjelu i široko se potpisuje na crtanke drugih pacijenata. “Ako me netko traži, recite da sam na sastanku”, reče on ozbiljno medicinskoj sestri, a medicinska sestra mu zavjerenički namigne

[osa]

I ja sam za revoluciju


Ante Tomić








Za kratko vrijeme od jednog pospanog, mlitavog, bojažljivog, malograđanskog ‘ne bi se štel mešat’ mjesta, Lijepa naša je nekako postala uzbudljiva, strastvena i prkosna


Mnogi od nas gdjekad maštaju kako bi bilo slatko okrutno se obračunati s političkim neprijateljima. Takve stvari, nažalost, možete samo zamišljati, jer je zakon vrlo strog. Za gotovo sve što biste intimno poželjeli učiniti neistomišljenicima, predviđeno je između petnaest i četrdeset godina robije.

Darko Koren, otprije nekoliko tjedana koprivnički župan, zacijelo se ponešto i razočarao kad je shvatio da sa svojim skučenim legalnim ovlastima ne može ozbiljnije naštetiti esdepeovcu kojega je pobijedio na izborima. Najviše što je mogao jest da ga izbaci s posla. Nije mnogo, ali čovjeka veseli, pomislio je možda potpisujući otkaz dojučerašnjem protukandidatu Darku Ledinskom, ravnatelju koprivničkog doma za stare i nemoćne.

Rijetko bi tko zaista zamjerio Korenu na ovome malicioznom činu. Izuzmemo li ambiciju za osobnim bogaćenjem i nešto malo častohleplja, plemeniti je smisao vlasti da možeš nekome zajebati život. Užitak vladanja bez ovoga bio bi bitno osakaćen.

Kako s revolucionarima penzionerima

No, županova osveta odbila se o neočekivanu prepreku. Stanari koprivničkog doma, nekoliko desetaka njih u trećoj dobi, prenuli su se od drijemeža nad šahovskim pločama, križaljkama i vezivom, i ustali protiv smjene ravnatelja. Glagol “ustali” možda nije najprikladniji, budući da je dio pobunjenika u kolicima, ali ta činjenica nipošto ne obezvrjeđuje njihovu pravednu borbu. Štoviše, možemo biti ponosni na ove umirovljenice u pletenim prslucima. Dok se na drugom kraju svijeta njihovi vršnjaci tek s ponosom sjećaju kako su se prije šezdeset godina iskrcali na plažu Omaha u Normandiji, u Koprivnici ni u suton života ne odustaju od bitke za bolji svijet.

Pobuna u staračkom domu zasad je ograničena na peticije, izvikivanje parola i pjevanje nabožnih pjesama, ali tko zna što ćemo dobiti ako stvar potraje i područje borbe nužno se proširi. Štrajkovi, diverzije, blokada prometnica i sabotaža električne mreže, sve su opcije otvorene. Imate li revolucionare penzionere, morate poštovati samo dva jednostavna pravila.

1) Oboljelima od Parkinsonove bolesti ne smije se povjeravati sastavljanje eksplozivnih naprava.

2) One s Alzheimerom ne treba imenovati kuririma.

Kuštrava omladina potiče na akciju

Kod zemljoradničkog Woodstocka osjetio se zanos i nada, a još kada se dogodio patetični trenutak da su seljacima prišli studenti, ne jedan se ocvali, cinični punker našao dirnut
Sve je drugo više ili manje jednako; kao i u svim drugim ustancima, i u tome bi stanarima koprivničkog doma za stare i nemoćne nekoliko valjanih savjeta mogli dati vođe nekih drugih pobunjenih društvenih skupina. Takvih nam posljednjih nekoliko mjeseci barem ne nedostaje. Primijetili ste vjerojatno da je ovo iznenada postala drska i neposlušna, prčevita zemlja. Za kratko vrijeme od jednog pospanog, mlitavog, bojažljivog, malograđanskog, “ne bi se štel mešat” mjesta, Lijepa naša je nekako došla uzbudljiva, strastvena i prkosna. Nećete se možda složiti, ali ovo je definitivno uzelo maha kad i stanari ubožnica, slabije pokretni, inkontinentni, s umjetnim kukovima i pejsmejkerima, kojima njegovateljice brišu slinu, ogorčeno izvikuju svoje zahtjeve.

Iako sada gotovo ugasla, studentska pobuna kao da je osokolila sve koji drže da su im uskraćena nekakva prava. Kuštrava omladina s Filozofskog potakla je na akciju čak i tradicionalne, nazadne, krotke i šutljive, konformističke seljake, koji su prije nekoliko dana u dugačkoj koloni traktorima došli u glavni grad, zatvorili za promet Vukovarsku aveniju i spavali pod brezama, na travnjacima ispred Ministarstva poljoprivrede. Nije to, istina, prvi seljački ustanak koji smo vidjeli, sve su nam njihove jadikovke o nekontroliranom uvozu i diskriminaciji domaćih poljoprivrednih proizvođača dobro poznate, ali zbog nečega prvi put se činilo da ta stvar nije sasvim izgubljena, da farmeri nisu neobrijani i krezubi očajnici u gumenim čizmama.

Učinilo mi se da ova zemlja ima srce

Gledajući njihov zemljoradnički Woodstock na tratini pred Ministarstvom, osjetio se nekakav zanos i nada, a još kada se dogodio patetični trenutak da su seljacima prišli studenti, ne jedan se ocvali, razočarani i cinični punker našao dirnut i od oduševljenja mu malo brže krv zakolala venama. Ne znam je li to u mene kriza srednje dobi, neravnoteža tjelesnih sokova koja me čini osjetljivijim nego inače, ali u jednom malenom trenutku zaista mi se učinilo da ova zemlja ipak ima srce, da nismo samo gluha, ravnodušna gomila otrovana televizijskim smećem, da nismo bezdušni, sebični snobovi koje uzbuđuju samo francuska vina i kubanske cigare, da nismo, naposljetku, glupa stoka, kako nas vlast ustrajno pokušava uvjeriti, nego smo još uvijek ljudi sposobni za solidarnost i suosjećanje.

Strpljivi vozači

Dok se na drugom kraju svijeta njihovi vršnjaci tek s ponosom sjećaju kako su se iskrcali u Normandiji, umirovljenici u Koprivnici ni u suton života ne odustaju od bitke za bolji svijet
Demonstranti su poljoprivrednim strojevima zatvorili Vukovarsku aveniju i napravili neviđen prometni krkljanac. U nekoj drugoj prilici, u pet popodne, na plus trideset stupnjeva Celzija, to bi pod usijanim limenim krovovima raspalilo takav gnjev da ne bi završilo bez masovne tučnjave, ali ovdje su svi disciplinirano, smireno i strpljivo sjedili u kolima, i čak se ni sirene nisu pretjerano često čule. Televizijskom reporteru vozači su redom kazivali da im čekanje u koloni ne pada teško. Do prije nekoliko mjeseci vjerojatno bi psovali seljačku mater, ali sada podržavaju pobunu i zbog nje su spremni otrpjeti gužvu i kašnjenje. Poljoprivrednici im više nisu gnjavatori i gubitnici u gumenim čizmama, danas se mogu poistovjetiti s njima. Studentska revolucija otprije mjesec ili dva, kao da je okrenula prekidač u glavama ljudi, probudila im svijest da živimo u bolesnom, čudovišnom, duboko nepravednom svijetu koji se mora mijenjati, jer ovako dalje ne može.

Naravno, lako može biti da se ovo meni tek pričinjava, da sam povjerovao u ono što bih želio vjerovati. Možda je sve što sam napisao zapravo posljedica poremećaja zbog kojeg bih morao posjetiti endokrinologa, ali svejedno razmišljam kako bi bilo pametno da se i ja pridružim nekakvim revolucionarima. Prišao bi im, napokon, barem da me kasnije ne optuže da sam izdajica, da me ne izvedu pred narodni sud i strijeljaju kao kulaka i kolaboracionista.

Od svih, najviše mi se sviđaju ovi u Koprivnici. Gledajte vijesti ovih dana, vjerojatno ćete me vidjeti u staračkom domu, kako s bakicama pjevam neku pjesmu o Isusu.


--------------------------------------------------------------------------------

[osa]

Pazar mi je puno draži od supermarketa


Ante Tomić








Human resource menadžeri sve su smislili da vam oduzmu privatni život. A kao njihova posljednja žrtva pala je tržnica. Današnjem je potrošaču udobnije otići u trgovački centar


Gdjekad rano izjutra, ako moram ustati jako rano, a to nije baš često, odem na Pazar, u jedan od rijetkih kafića koji u to doba radi. Naslonjen na šank kroz izlog gledam kako se pod platanama u praskozorje namještaju banci s mrkvom, blitvom i raštikom, domaćim pečenicama i pancetom, mladim kravljim sirom, medom, rakijom, orasima i bajamima.

Neobrijani i raščupani nakupci u kožnim jaknama oko mene piju mali vinjak, a seljanke s ispranim šarenim pregačama preko debelih džempera naručuju kave sa šlagom. Jedan je nesretnik usnuo s glavom na prsima, a prijatelj ga budi vrhom cigarete. Taj pasjaluk nisam vidio od još JNA. Lagano primiče žar nadlanici što ovome malaksalo visi u krilu, lukavo namigujući okupljenima. Pospanko se prene pa krmeljavim očima zaprepašteno gleda, a lokalom se prolomi smijeh. Stari vic uvijek upali.

Stranac bi se začudio, ali u Splitu, na Pazaru, prodavači ne govore ‘vi’. Poštovanje se ne izražava u drugom licu množine, nego smo svi naši i domaći, na ‘ti’
Drugi se bezobraznik upucava konobarici, a ona je nervozna. Kao da već ima loša iskustva s takvim mudrijašima. Sa svih strana čuju se tvrdi naglasci moga zavičaja. Grube šale i neobične psovke, kakve valjda možete čuti samo u Dalmatinskoj zagori, vrate me u djetinjstvo, u jedno davno vrijeme što je zauvijek izgubljeno, za mene, ali i za sve nas.

Šest je ujutro, za početak, a Pazar se još uvijek puni, mnogo štandova nije postavljeno, vage i utezi još čekaju u skladištima, a od mušterija tu je samo nekoliko umirovljenica što ne mogu spavati. Prije dvadeset godina u ovaj sat tržnica je bila kao košnica, kućanice s cekerima po mraku su se probijale kroz gužvu, otimajući se zavodljivom zovu sinjskih žena što su, u rukama crvenim od studeni, nudile kiseli kupus iz plavih plastičnih bačava. Još dobro ne bi ni svanulo, a ovdje bi vrilo od života, narod je vikao i kumio, redikuli se ismijavali, a kumpravende proklinjale do u deveto koljeno. Čitav je život bio pomaknut dva sata ranije, jer se onda nije radilo od devet do pet, kao danas, nego od sedam do tri i spiza se morala zorom obaviti.

Nema zaista osobitog razloga zašto se promijenilo radno vrijeme, za većinu zaposlenih to nije nikakav dobitak. Devet do pet zapravo je dio podmukle zavjere kapitalizma. Jednom, kada se radilo do tri, stigli bi kod kuće objedovati, biti s djecom, pročitati novine ili počinuti na otomanu. Mehaničar u Prometu popodne bi, u fušu, u garaži popravio susjedov Renault 4, a njegova supruga bi za sitnu paru nešto sašila.

Lažna prisnost u supermarketu

S novim radnim vremenom, sve je to nestalo. Ručate u pauzi, a kad se vratite kući, nemate vremena ni za djecu, ni za novine, ni za otoman, ni za fuš. U tome je sav smisao rada do pet, da odete i vratite se po mraku, poslodavac vam uzme čitav dan i učini vas sasvim ovisnim o poduzeću. Upravo kao i idiotski običaj team buildiga, kada vas subotom u nekom gaju natjeraju da nabijete na glavu plastičnu kacigu, pretrčavate između bukava i kolege gađate bojom. Human resource menadžeri sve su to zapravo smislili da vam oduzmu privatni život.

Moja punica ima ‘svoje ljude’, od kojih kupuje raštiku, krumpir, kiseli kupus, vrhnje, pečenicu... Svaki ima svoj djelokrug i ne miješa se drugomu u posao
Kao njihova žrtva naposljetku je pala i ova otrcana tržnica pod platanama. Današnjem je potrošaču udobnije otići u periferijski trgovački centar, parkirati u podrumu, a u samoposluživanju kat poviše obaviti cijelu kupovinu, u nekoliko stotina četvornih metara naći i breskve, i mrkvu, i pršut i lokarde, nego kružiti deset minuta središtem grada da bi se napokon parkirao ispod Općine i pješke učinio tri kilometra za pet stvari. U međuvremenu smo vjerojatno postali i bakteriofobi i draže nam je uzimati hranu iz osvijetljenih vitrina u klimatiziranim dućanima nego s betonskog banka na otvorenom. Stari Pazar nema nikakve, upravo nikakve šanse pred staklenom civilizacijom shopping mallova sa savršeno okruglim i ulaštenim povrćem koje je raslo iz stiropora i prodavačicama u crvenim kutama, što kao američki narednici imaju vezeno ime na prsima.

Ime na prsima potrošaču daje privid intimnosti, ali u stvarnosti nitko i nikada neće njime osloviti ženu u dućanu. Pokušajte se sjetiti je li vam ikada poslužilo ime koje prodavačice nose. Ako ste vidjeli kako se ona zove, na primjer, Marijana, niste rekli: “Marijana, molim vas, narežite mi petnaest deka...“ Pročitat ćete i zapamtiti Marijanu jedino ako mislite da vas je ona zakinula ili bila drska pa je želite prijaviti poslovođi trgovine. I to ime je zaista samo zbog toga izvezeno na kuti. Human resource menadžeri stavili su ga tamo da ženu uvale u nevolju.

Tražite li pravu intimnost kupovine, morate doći na mjesto poput Pazara. Roba ovdje nije uvijek nužno domaća, premda se takvom predstavlja. Za trešnje će bez iznimke reći da su iz Tugara, lubenice iz Ravnih kotara, a jagode vrgoračke, makar i na jednima, i na drugima, i na trećima stoji jednaka etiketa španjolskih staklenika. No, ono nesumnjivo domaće je atmosfera. U trgovačkom centru u predgrađu nemalo biste se iznenadili da vas prodavačica iza pulta slatkim glasom nazove dušom ili srcem ili jabukom rumenom, nudeći da od nje kupite šunku ili svježe pecivo. A u središtu grada, na pazaru ili peškariji, ta je prisnost obična i svakodnevna. I tko bi joj odolio. Ako ste već uhvatili neke godine, a prodavačica vam kaže “momak“, kupio bi sve što je žena taj dan donijela na pazar, čak i špinat, koji inače ne jedeš.

Špijunska mreža na Pazaru

Neki bi se stranac vjerojatno začudio tome običaju, ali u nas u Splitu, na Pazaru, prodavači ne govore “vi“, “vas“ ili “vama“. Poštovanje se ne izražava zamjenicom u drugom licu množine, nego smo svi naši i domaći, na “ti“. Desetak metara dalje je oprezan, uljudno distanciran vanjski svijet gdje jedni drugima dajemo “vi“, a ovdje, kao pod nekom nevidljivom kupolom, stoji šarena mediteranska pozornica koja te bez problema, u minuti prihvati i uzme za svoga.

Dođeš li malo češće, već imaš i “svoje ljude“, koji ti kriomice, iz borše ispod banka, izvade komad pancete koji su za tebe čuvali. Ili ti šapnu da će sutra imati sir iz mišine, ili žutinicu, ili šparoge. Moja punica tako ima “svoje ljude“, od kojih kupuje raštiku, krumpir, kiseli kupus, vrhnje, pečenicu... Svaki ima svoj djelokrug i ne miješa se drugomu u posao. “Njezini ljudi“ na Pazaru probrana su skupina provjereno odanih pojedinaca koji ne znaju jedan za drugoga. Zapravo vrlo nalik nekadašnjoj američkoj špijunskoj mreži u Istočnom Berlinu.

No, za takvo povjerenje uskoro više nećemo znati. Ova bučna, kaotična i opuštena civilizacija je na zalasku, povlači se i nepovratno nestaje, pretvarajući se u nešto drugo, neminovno lošije.

[osa]

Svjetski ekskluziv: Intervju s Isusom Kristom


Ante Tomić








Huljić mi je prišao prije, na otvorenju frizerskog salona žene jednog nogometaša, i rekao kako misli da ima pjesmu za mene. Kad sam je čuo, odmah sam znao: pjesma je moja i Božja


Isusa Krista zatekli smo na bekstejdžu Splitskog festivala, gdje se dobro raspoložen fotografirao s obožavateljicama. Vitak i preplanuo, u božanstvenom bijelom odijelu jednog mladog zagrebačkog modnog dizajnera i plitkim bijelim cipelama od krokodilske kože, čekajući svoj nastup, osvježavao se koktelom od ruma i soka od limete.

Nakon osvojene nagrade publike na nedavno održanom Radijskom festivalu, trećeg mjesta na listi najpoželjnijih neženja u izboru čitateljica Glorije i potpisivanja unosnog ugovora za reklamiranje jedne linije muške kozmetike, može se kazati da je ovo njegova godina.

Skandali i afere koji su pratili ovoga pjevača, poput epizode otprije dvije godine, kada je fotografa časopisa Story gađao ananasom, ili ono kada se u dva iza ponoći umoran vraćao s nastupa u Kloštar Ivaniću, zaspao za upravljačem sponzorske Toyote pa sletio s ceste u seosko gazdinstvo, probio zid štale i usmrtio bika, čine se daleko iza njega.
Isusa s estrade upitali smo kakva je narav njegove veze s Marijom Magdalenom.
Mi smo samo prijatelji, uzvratio je Isus. Što ste onda radili kod nje u tri ujutro? Pekli smo palačinke. S marmeladom!

Svakoj bulimičarki ekler ili barem krafna

Na legendarne je Prokurative, pred zahtjevnu splitsku publiku, došao s pjesmom “Isusova ljubav”, djelom bračnog para Tončija i Vjekoslave Huljić, za koji aranžman potpisuje Remi Kazinoti. Numeru živahnog tempa svakako ćete čuti ovo ljeto u diskotekama diljem Lijepe naše i nije teško već sada zaključiti da će biti veliki hit.

“Tonči Huljić, s kojim prije inače nisam surađivao”, pripovijeda Isus, “prišao mi je prije nekoliko mjeseci, na otvorenju frizerskog salona supruge jednog nogometnog reprezentativca, i rekao kako misli da ima pjesmu za mene. Kada sam je čuo, odmah sam znao da je u pravu. Pjesma je moja i Božja, rekao sam u sebi. Stihovi su me ostavili bez daha. Vjekoslava je, ako mene pitate, ovaj put nadmašila samu sebe. U studiju je čak propalo nekoliko prvih snimki, jer bih se rasplakao kao dijete kad bismo došli do refrena:

Ljubav Isusova
I juha kupusova.
Sveto evanđelje
Buncek i zelje.”

“U pripremi je i novi album?” pitamo.

“S albumom sam mislio izaći već u svibnju i on sada već jako kasni, jer čekamo da se producent vrati iz Španjolske, iz komune za liječenje ovisnosti o seksu. Ipak, neću nestati iz javnosti. Umjesto ploče, u izdanju Profila na jesen bi mi trebala izaći kuharica ‘Kuhajte s Isusom: recepti za dvije ribice’, a u pregovorima sam i za treći nastavak devedea ‘Vježbajte s Isusom: pilates na križu.’”

“Čini se da ste vrlo marljivi u posljednje vrijeme?”

“Pa jesam, marljiv i uporan. Znate kakvi su jarci u horoskopu”, osmijehne se Isus veselo.

“Javnost ste nedavno nemalo iznenadili priznanjem da ste u mladim danima patili od bulimije”, zaskočimo ga tada, a njegove se lijepe modre oči u trenu uozbilje.
Vjekoslava je nadmašila sebe, prvih je par snimki propalo jer bih se kao dijete rasplakao kada bismo došli do refrena:

Ljubav Isusova
I juha kupusova.

Sveto evanđelje
Buncek i zelje.

“Istina je”, kaže Krist, “kao tinejdžer bolovao sam od te opake bolesti. Shvatit ćete, bilo je to u doba kada sam otkrio da čovjek koji me je odgojio nije moj biološki otac. Izuzetno teško podnio sam tu spoznaju. ‘Oče moj, oče moj, zašto si me ostavio!?’ govorio sam u sebi nesretno. Izgubio sam samopoštovanje, nisam mogao jesti, hrana mi se jednostavno gadila. Danas zbog toga imam mnogo razumijevanja za sve sa sličnim problemima. Kolegama s estrade, mojim prijateljima iz Humanih zvijezda, predložio sam prije nekog vremena da, zajedno s Vatrenima, odigramo dobrotvornu utakmicu i sav prihod od ulaznica doniramo za prevenciju i liječenje poremećaja u prehrani. Vjerujem da bismo na taj način mogli sakupiti dovoljno da svakoj bulimičarki i bulimičaru darujemo po jedan ekler. Ili bar krafnu.”

Juda Iškariotski napustio prateći bend

“Inicijativa za svaku pohvalu”, složimo se. “Lijepo je vidjeti da su i oni iz muzičkog biznisa društveno svjesne osobe, iako nas je, iskreno, ponešto začudilo kada smo vidjeli vaš potpis na peticiji protiv novog Prijedloga zakona o izvantjelesnoj oplodnji.”

“Zašto?” začudi se Spasitelj. “Pa stavite se na moje mjesto, ne mogu okrenuti glavu i reći da se ta stvar mene ne tiče. Kao netko tko je bezgrešno začet, nalazim da imam dosta zajedničkog s izvantjelesno oplođenim osobama.”

“Doista, nismo o toj stvari nikad razmišljali na taj način, ali čini se da ima smisla. Dotaknimo se sada nakratko vašeg privatnog života. Inače ne volite govoriti o tim stvarima...”

“Pa ne bih, zaista...”, promuca Isus vidno nelagodno. “Vašim čitateljima, ruku na srce, ništa ne znači činjenica da ja u svim prilikama koristim Axe šampon za suhu i oštećenu kosu ili da imam T-mobile Unlimited tarifu...”

“Ne, ne, dopustite, vi ste javna osoba i javnost se ima pravo pitati - kakva je narav veze između vas i Marije Magdalene?”

“Tko je to?” upita Krist brzo i zacrveni se.

“Marija Magdalena, bože dragi, znate je, preobraćena grešnica, pratila vas je od Galilejskog jezera do Jeruzalema...”

“A Marija Magdalena! Oprostite, nisam vas dobro čuo. Što s njom?”

“Jedan naš magazin donio je fotografije s vašeg ljetovanja u Portugalu, a zatim ste viđeni na večeri u Okrugljaku, rolali ste se zajedno oko Jarunskog jezera, odlazite u istu teretanu...”

“Mi smo samo prijatelji.”

“Paparazzo jednog drugog magazina snimio vas je kako u tri ujutro izlazite iz zgrade u kojoj ona živi.”

“Pekli smo palačinke. S marmeladom!”

“U tri ujutro, zanimljivo...”

“Oprostite, morao bih krenuti, zovu me na pozornicu.”

U tome trenutku jedan je član sastava Apostoli zaista došao obavijestiti našeg popularnog pjevača da je uskoro njihov red i ovaj smo razgovor, nažalost, morali prekinuti. Inače, kada Apostole spominjemo, prema neslužbenim, ali pouzdanim glasovima, od izvora koji je želio ostati anoniman, saznali smo da je jedan glazbenik, daroviti mladi klavijaturist Juda Iškariotski praktično već napustio Isusov prateći bend. Spasitelja smo na odlasku dospjeli upitati samo još jedno pitanje.

“Oprostite, samo jedna stvar?”

“Ali brzo, molim vas.”

“Recite nam, da niste pjevač, kojim bi se poslom bavili?”

“Bio bih imitator velečasnog Zlatka Sudca!” bubnuo je gotovo bez razmišljanja Isus Krist i prasnuo u neobuzdan smijeh.

[Compact]

pa zar tako da se postupa sa našim Antom? Sedam dana niko nije pogledao, a kamoli šta napisao!

I kad ti budu svi leđa okrenuli, uvijek će Compact tvoj za tebe brinuti.......Ante mi te volimo!

[pustopoljina]

je li to osa otišao na jadran?

[Compact]

je li to osa otišao na jadran?

Izgleda da jeste! Nema veze ja sam tu da temu održavam zanimljivom!

Nema ništa novo od Ante pa je zato tuturutu....

Neka kolumna klasa optimist, ali se ne može skinuti....ako je to to....

Evo jedna zamjenska dok se osa ne tintivra


Inoslav Bešker RIMOVANJE

Neprestani prosvjedi unatoč brutalnoj represiji pokazuju da se iranska politička nacija duboko rascijepila nadvoje. Izbori i njihovi rezultati, očito, nisu razlog, čak ni povod. Izbori su, rekli bismo, poslužili da se te razlike javno iskažu. One su morale postojati i ranije da bi ovako silno izbile na vidjelo.

Predsjednik Mohammed Ahmedinedžad i vrhovni vođa Ali Hamnei mogu do iznemoglosti optuživati Sjedinjene Države Amerike i Ujedinjeno Kraljevstvo da su angažirali plaćenike. Mogu time postići poneki poen doma, ali i laiku mora biti jasno da je čak i najbogatijoj velesili logistički nemoguće naći toliko plaćenika u zatvorenoj zemlji koliko je prosvjednika dosad ubijeno ili strpano u kazamate, da i ne brojimo one koji su zasad izbjegli toj sudbini.

Samo u jednom danu ovog tjedna režim je priznao dvadeset ubijenih i šesto zatvorenih u Teheranu. Te su brojke enormne. Ne može biti toliko plaćenika.

Osjećaj nevolje mora biti golem kad toliko stanovnika prezire pogibelj.

Iranska politička
nacija iznutra je
duboko rascijepljena
S druge strane, ako je istina da izraelske radijske emisije na farsiju sluša dnevno milijun ljudi, i za to će biti neki razlog. A i za to da se o Ahmedinedžadu opsesivno pričaju dosjetke kao i o zagrebačkom gradonačelniku Werneru za Drugoga svjetskog rata. Smijeh razara strah.

Drugo je pitanje: oko čega se iranska nacija tako podvojila? Oko demokracije? Možda dio manifestanata zaista želi predstavničku demokraciju zapadnog tipa, za koju se izjašnjavaju iranski emigranti druge generacije (ili barem njihovi transparenti) na Zapadu, ali je malo vjerojatno da to žele političari koji su se suprotstavili Ahmedinedžadu i preko njega Hamneiju.

Mir Hossein Musavi bio je Homejnijev premijer, a Hašemi Rafsandžani predsjednik Republike po Homejnijevu izboru. Obojica podržavaju vladajući koncept “islamske republike” (dakle i njezine snažne teokratske odnosno klerokratske aspekte). Musavijeva politika spram Izraela malo se razlikuje od Ahmedinedžadove: Musavi je osudio brutalne Ahmedinedžadove fraze o “brisanju Izraela s geografske karte”, ali smatra da stanovništvo cijele Palestine treba demokratski odlučiti o svojoj vlasti, pa će se ondje dogoditi kao i u Južnoafričkoj Republici ili Zimbabveu, jer će arapska većina preuzeti vlast nad židovskom manjinom. To nije koncept dviju država, nego jedne arapske, pandan ideji izraelskih maksimalista.

Musavi podržava razvitak nuklearne tehnologije u Iranu, jedino ostavlja otvorenim pitanje treba li proslijediti razvijanjem nuklearnog oružja. Rafsandžanijeve pozicije nisu bitno različite, možda čak i oštrije.

Kad je riječ o predsjedničkim kandidatima, razlike nisu u političkim pitanjima koja zanimaju Zapad. Nije posrijedi politika, nego redistribucija vlasti. To podrazumijeva stanovitu demokratizaciju, ali ne i zapadnu demokraciju.

Nije riječ o demokraciji, u zapadnom
smislu, nego o
redistribuciji vlasti
Prosvjednici, reklo bi se, žele više: smanjenje uloge mula, razvlaštenje njihovih paravojnih batinaša poput basidžija, slobodniju trgovinu. I slobodniju informaciju.

I Iran je pokazao da je informacija poput vode, koja prirodno traži makar rupicu da prodre. Novinari su onemogućeni, a vijest ipak prolazi. Zahvaljujući i novim tehnologijama (koje je i Homejni rabio da bi svojim informacijama penetrirao u tadašnji Šahov Iran).

Čak i po cijenu smrti, kojom se prijeti svakome tko snima manifestacije. I ubojstva. Pa i svjedocima: liječnik koji je pokušao spasiti ustrijeljenu Nedu (kažu: Istinu, na farsiju) morao je uteći u inozemstvo. Uzalud su mobiteli nijemi od 14 do 21, uzalud su SMS blokirani još od četvrtka uoči izbora.

Toliki pritisak i trud odaju smrtni strah. Bilo je tako i u Sovjetskom Savezu tridesetih godina, pa je trebalo čekati još desetljećima. Ondje je Stalin dao zatvoriti supruge Kaganoviču i Molotovu, u Iranu je zatvorena Rafsandžanijeva kći.

Znakovit je oprez kojim reagiraju mnoge strane države, pa i izravno zainteresirane. U Trstu je jučer prošla pomirljiva rezolucija G8, kakvu je htjela Moskva a prihvatio Washington, ne ona ljuta i uvrijeđena talijanskih domaćina. Izrael ne dolijeva ulje i tvrdi da Teheran neće imati atomsku bombu 2010., nego tek 2014. Poruka: i ovaj će iranski predsjednički mandat dotad proći.

Šute muslimanske zemlje, osobito Pakistan (koji surađuje s Iranom u nuklearnoj tehnologiji, kao i pravoslavna Rusija, te ateističke Kina i Sjeverna Koreja). Hrvatska šuti, ali ne zbog koristi, nego zato što ne zna što bi rekla, kad se vanjskom politikom ne bavi (i dalje veli da prihvaća politiku Evropske unije, koje također tu nema). I pretežno šijitski Bahrein - spram kojega je Tehran nedavno opetovao teritorijalne pretenzije - od straha je zatvorio jedini list koji je napadao Iran. Jedino se Maroko pobunio i prekinuo diplomatske odnose s Iranom.

[osa]

Tko je zapravo taj velečasni?


Ante Tomić








Kad je riječ o čudima velečasnoga, levitacijama, bilokacijama i kojekakvim budalaštinama, dvoumim se samo između dvije stvari - ili je on varalica ili potpuno poremećena osoba?


Dogodi se to gdjekad u malih, ni po čemu osobitih seoskih župnika. Obično neke olujne noći, dok kleče u vlažnoj sobici, suznih očiju gledajući kakvu svetu sličicu na zidu i skrušena srca ispovijedaju svoje grijehe moleći za oprost. Bog ih u jednom trenutku, naoko bez nekakva osobita povoda, označi osobitim biljegom vjere. Tanki mlaz krvi procuri im između obrva, skrene put oka i uz korijen nosa nastavi preko obraza.

Svećenik prestrašeno skoči na noge i ode do ogledala, a kad tamo, na čelu mu se otvorila rana znakovita oblika. Krug i u njemu trokraka zvijezda. Bog mu utisnuo znak Mercedesa.

“Kako ovo? Zašto ja? Gospodine, nisam dostojan”, šapne naš župnik smjerno i u prvo vrijeme, zaista, on samozatajno krije da je Izabrani. Nije mu drago da se priča o tome, šuti Glas o čudima svećenika s krvavim biljegom Mercedesa Benza na čelu pronio se na sve četiri strane svijeta i crkva je uskoro bila pretijesna za sve koji su ga željeli vidjeti
kao da je neka sramota na stvari. No, malo pomalo, pročuje se, prvo među župljanima, pa u susjednom selu i županiji. Dok si dlanom o dlan, raznese se vijest kao suho lišće na vjetru i za malo vremena u malenu župnu crkvu nahrupi sila svijeta iz svih krajeva zemlje.

Vjerničko se mnošto natiska na misi ljubopitljivo zureći u okrugli flaster što diskretno pokriva stigmu, a velečasni shvati da, koliko god je njegova želja ostati anoniman i neambiciozan, skroman sluga Božji, on ne smije iznevjeriti svoje poslanje. Grijeh je. Uvrijedit će Gospodina ako zanemari njegov specijalni dar.

Pogotovo kad shvati da znak na čelu nije jedino što je dobio od Providnosti, nego sad vlada mnogim natprirodnim moćima, sposobnostima koje naprosto ne mogu biti s ovoga svijeta. Narod počne svjedočiti mnogim neobičnim pojavama na njegovim nedjeljnim službama i oduševljeno ih pričati okolo.

“Trebam jednog dobrovoljca”, kažu da je jednom iznenada viknuo na misi.

Izašla neka žena, a župnik negdje ispod misnice izvadio špil mađarica.

“Izaberi jednu kartu”, zapovijedio joj on strogo. “Izaberi je i pokaži svima, ali da je ja ne vidim.”

Gospođa drhtavim prstima izvukla žirovu sedmicu i pokazala je svim vjernicima, a onda joj svećenik karizmatik pokazao da je vrati u špil. Promiješao on karte, jednom, dvaput, triput i tada, kao da mu to nije dosta - fiju! Baci on čitav špil u zrak. Razletjele se mađarice po zraku, trideset dvije karte razvijale se po čitavoj crkvi.

Misna slavlja u sportskim objektima

“Gospodine”, drekne tada pop kažiprstom pokazujući na jednoga ćelavog u predzadnjem redu klupa. “Vi, vi, ustanite!”

Čovjek se plašljivo osovi na noge.

“Pogledajte što vam je u unutrašnjem džepu jakne.”

Grobna je tišina u crkvi. Ovaj se bojažljivo maši za džep. Izvuče ruku, a tamo žirova sedmica.

“Isus je velik!” poviče strašnim glasom svećenik.

“Isus je velik!” odgovori mu narod uglas.

“Slavimo Gospodina”, doda svećenik i lagano klimne časnoj sestri za orguljama, a ona krene svirati “Rajska Djevo, kraljice Hrvata.”

Drugi put uzeo ministranta, jednog Miroslava što ide u šesti razred Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, pa mu rekao da legne u drveni sanduk ispred oltara. Dječak poslušno legao, a svećenik poklopio i uzeo piliti sanduk napola. Starije se žene uhvatile za prsi, netko od užasa stao gristi šaku ili čupati se za kosu, a župnik ništa, jedva se i znoji pilajući. Čitav sanduk naposljetku prepilio po sredini i razdvojio mu polovice. Na jednoj strani Miroslavu vire noge u tenisicama, na drugoj mu kuštrava glavica. Narod kao bez duše zuri u prepolovljeno dijete, a svećenik uzeo mikrofon.

“Miroslave”, kaže, “vjeruješ li ti u Isusa Krista, Sina Božjeg?”

“Vjerujem”, reče Miroslavova glava jednostavno.

“Dobar si ti dječak”, osmijehne se župnik.

Onda ponovno spoji polovice sanduka i otvori ga, a ministrant izađe.

“Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova! Amen!” zagrmi svećenik pokazujući dijete u jednom komadu. Narod stane oduševljeno klicati, a jedna trudnica u prvom redu zakovrne očima i bespomoćno bubne nosom o kameni pod crkve.

Glas o čudima svećenika s krvavim biljegom Mercedesa Benza na čelu pronio se na sve četiri strane svijeta i crkva je uskoro bila pretijesna da primi sve koji su ga željeli vidjeti. Činjenica da sada već govore da je on drugi Isus Krist, a upravo je to kazao jedan od najavljivača na Gripama, ozbiljno bi trebala zabrinuti svakog istinskog vjernika

Misna slavlja počela su se održavati u sportskim objektima što primaju više tisuća ljudi. Karizmatik bi ondje uzeo mitru od nekog biskupa i okrenuo je svima, pokazujući da je prazna, a onda zavukao ruku i izvukao dvije bijele golubice.

“Duh Sveti! Duh Sveti!” vikali su ljudi zaprepašteno, pokazujući ptice što su lepetale pod kupolom dvorane.

Jedan je ozbiljni crkveni čovjek tada kazao da bi lako moglo biti da je župnik sa stigmom drugi Krist, ali neki su teolozi na drugoj strani skeptično odmahivali glavama, kazujući da bi on ipak teško mogao nadmašiti čuda Spasiteljeva.

“Ne zaboravite”, upozoravali su, “da se Sin Božji za manje od minute izvukao iz zaključanog staklenog spremnika napunjenog vodom u kojem je, okovan lisičinama, visio naglavačke. Nestajanje Kipa slobode da i ne spominjemo. Karizmatični je župnik zaista moćan, ali je bogohulno i pomisliti da bi on mogao nadmašiti čuda koja se spominju u Evanđelju.”

Čini se, međutim, da je naš junak učinio i mnogo više. Viđaju ga već na dva mjesta istovremeno. Prije nekoliko tjedana pred stotinama je ljudi predvodio misu u Zagrebu, a stotinama kilometara dalje, u Neoriću, se ukazao dvjema penzionerkama u meksičkoj seriji “Opijeni ljubavlju”...

Očarani njegovom travestijom vjere

Ispričavam se ako sam ovim tekstom nehotično povrijedio nečije vjerske osjećaje ili uznemirio bilo koju razumnu crkvenu osobu. Napisao sam ga nadahnut novinskim izvještajima o nastupu karizmatičnog popa Zlatka Sudca u sportskom centru Gripe prije nekoliko dana, osupnut da je šest tisuća ljudi bilo očarano njegovom travestijom vjere. O ponašanju, izjavama i navodnim čudima ovog svećenika, njegovim levitacijama, bilokacijama, zaustavljanju vjetra i kojekakvim sličnim budalaštinama, ja se dvoumim samo između dvije stvari - ili je on besramna varalica ili potpuno poremećena osoba? Činjenica da sada već govore da je on drugi Isus Krist, a upravo je to kazao jedan od najavljivača na Gripama, ozbiljno bi, mislim, trebala zabrinuti svakog istinskog vjernika u ovoj zemlji.

[osa]

Akcija ‘Zeko i potočić’

Ante Tomić








Inspektor je gotovo 30 godina hapsio maestra Ferdinanda Kokanoviža, voditelja zbora ‘Vrapčići’ . Skladatelj dječjih evergreena uništio je živote stotine djece i njihovih roditelja


U novinama je prošli tjedan bila priča o tome da se nastupi u dječjim zborovima u glavnom gradu naplažuju i po deset hiljada kuna.

Prilika je to da vam ispričam priču koju sam prije mnogo godina čuo od jednog policijskog inspektora, a dosad se nisam usuđivao jer sam mislio da mi nežete vjerovati.

“Znao sam priče i godinama promatrao toga gada, a nisam imao dokaza protiv njega”, počeo je svoju pripovijest inspektor. “Svaki policajac u karijeri valjda ima jedan takav slučaj, koji mu postane opsesija. Jedeš, spavaš, hodaš ulicom, odlaziš na godišnji i vodiš ljubav sa ženom s mišlju da jednoga kriminalca staviš iza rešetaka. Sanjaš da makneš to smeže s ulice. Tako sam ja gotovo trideset godina bez uspjeha htio uhapsiti Ferdinanda Kokanoviža. Čovječe, brak mi se zbog njega raspao, a kži ne razgovara sa mnom. Zbog Maestra Ferde, kako su ga zvali, i danas dvaput tjedno odlazim na sastanke Anonimnih alkoholičara.

Napisao je ‘Vodoinstalatera medu’

Ti možda ne znaš tko je on, ali sigurno si čuo pjesmu ‘Maza Djeda Mraza’. To je on napisao. ‘Maza Djeda Mraza’, ‘Vodoinstalater medo’, ‘Tata u svemiru’, ‘Za inat ne jedem špinat’, ‘Indijanac Mirko’, ‘Vepra boli jetra’... sve su to njegove pjesme, generacije su odrasle pjevajuži ih u vrtižima, ako i nisu znale da im je on autor. No, još ih je manje čulo za njegovu mračnu stranu, zlo koje je učinio kao glazbeni pedagog, dugogodišnji voditelj dječjeg zbora Vrapčiži. Kada govorim o njemu, uvijek ističem da zapravo postoje dva Ferdinanda Kokanoviža. Jedan je dobri Ferdo, skladatelj dječjih evergreena, nježnih pjesama o dječjim ljubavima, o brizi i suosježanju, o smiješnim nestašlucima i šašavim životinjama. Na drugoj strani je zločesti Ferdinand, koji je uništio živote stotine djece i njihovih mama i tata. Čak i danas, poslije toliko godina, kad listam njegov dosje, a pokazat žu ti jednom tu hrpu kutija koja ispunjava velik dio moje podstanarske garsonijere, ne mogu se ne začuditi da je to bio isti čovjek, da je netko tako razumio srca najmlađih, a bio takvo čudovište.

Vjerojatno zbog onoga prvog, dugo nisam mogao povjerovati da ima i drugi, opaki Ferdo Kokanoviž, ali priče o njegovim zločinima postajale su sve glasnije. Pročulo se po podzemlju. Maestro Ferdo uzeo sto tisuža da bi sina građevinskog poduzetnika stavio u prvi red zbora, za pola milijuna dao solo točku mlađoj kžeri velemesara, a po birtijama priča da ‘mala pjeva kao koza s hemeroidima’, opžinski službenik zadužio se u kamatara da bi mu jedinac prošao audiciju za dječji mjuzikl... Naposljetku se upitaš, a možda tu i jest neki vrag? Gdje ima dima, ima i vatre, što bi rekli mi u policiji.

Akcija kodnog imena ‘Zeko i potočiž’ potvrdila sve naše sumnje. Vrapčiži su bili gnijezdo korupcije od kojega bi se svakom pristojnom čovjeku okrenuo želudac. Vjerujte mi, ja sam u karijeri svašta vidio, ali gadosti s kojima sam se sreo na ovom slučaju sasvim su pokolebale moju vjeru u čovječanstvo. Od prizora darovite, ali siromašne djece, koja nezamjetna mašu ručicama otraga, dok se dripci bez sluha krevelje u prvom redu, i dandanas se budim u ledenom znoju. Ipak, nismo imali nikakvih dokaza. Nitko od roditelja koji su podmitili voditelja zbora nije htio posvjedočiti da ne ugrozi estradne ambicije svog potomka.

Istraga je tapkala u mjestu i valjalo je nešto učiniti da je pokrenemo. Nakon sedam jalovih godina ubacili smo svog čovjeka u Vrapčiže. Neven Juran je bio mladolik, tek završio policijsku akademiju, a visok jedva sto četrdeset tri centimetra. Stasom kao dvanaestogodišnjak. Bio je malešan muškarac, ali je imao veliko policijsko srce. Četiri godine je kao ubačeni agent pjevao u zboru, vrebajuži priliku da ostane nasamo s maestrom. Bila je vež ozbiljno ugrožena njegova sigurnost. Strahovali smo da Kokanovižu možda ne postane sumnjivo da Neven za sve vrijeme nije ništa narastao. Na kraju se, međutim, nesretnim slučajem, sam razotkrio. Na jednom pokusu za ‘Trnoružicu’ iz kratkih hlačica mu je ispao službeni pištolj.

Akcija je bila kompromitirana. Maestro Ferdo je shvatio da smo mu na tragu i postao je oprezniji. Morali smo se povuži. Prošlo je petnaestak godina, ali meni taj zlikovac nije izlazio iz glave, a nisam, čini se, ni ja njemu. Gdjekad u gluho doba zazvonio bi mi telefon i s druge strane netko bi mi prigušenim glasom podrugljivo pjevao...

Kamera u ukosnici

Plače mama Kukunka, Kukunka, plače tata Taranta, Taranta, vrati nama našega Juju.

Bio sam očajan. Kriminalac mi se smijao u lice, a ja mu nisam mogao ništa. Znate kako roditelji videokamerom snimaju nastupe svoje djece u vrtižima. Ja sam imao više od trideset osam tisuža kazeta s nastupima Vrapčiža i svaku sam, sekundu po sekundu, sličicu po sličicu, barem pet puta pogledao tražeži neki sumnjiv trenutak. Bez rezultata. Ništa. Nula bodova.

A onda... Vjerujete li vi u Boga? Vidite, i ja sam bio takav, ali od onoga dana kada je jedan inspektor priveo devetogodišnju Jelenu Rakitiž zbog krađe Labella s okusom višnje počeo sam vjerovati da tamo gore ima netko tko pazi da sve jednom dođe na svoje mjesto. Kolega je na drugom kraju prostorije ispitivao osumnjičenu i ja nisam obražao pažnju na njih, sve dok mi do uha nije došlo kako ona kroz suze govori da je dobra djevojčica, sluša mamu i tatu, u imeniku od vrha do dna ima sve petice, a aktivna je i u izvanastavnim aktivnostima, trenira judo, solistica je u zboru Vrapčiži... Tu mi se upalila lampica.

Nije bilo lako, moram vam reži. Ipak, poslije nekoliko sati uspjeli smo uvjeriti maloljetnu delinkventicu. U prisutnosti njezina odvjetnika potpisali smo ugovor o odustajanju od kaznenog gonjenja, ako ona pristane biti policijska pouzdanica u slučaju istrage o korupciji u dječjem zboru. Srežom su baš tih dana Vrapčiži imali audicije za mjuzikl o cviježu, a gospođica Rakitiž se mislila natjecati za glavnu ulogu, skromne, ali dobrodušne potočnice. Natjecanje je, ne trebam vam ni objašnjavati, zapravo bila aukcija. Od kandidata se očekivalo da istaknu cijenu. Pouzdanica je za sastanak s Kokanovižem ozvučena mikrofonom ispod majice, a nosila je i sižušnu kameru skrivenu u plastičnoj ukosnici u obliku leptiriža. Mi smo vrebali u lažnom kamionu za selidbe na drugoj strani ulice. Sve je trajalo manje od jedanaest minuta, ali meni se činila kao čitava vječnost. Mislio sam da že me od napetosti izdati srce. Ne znam kojim bih vam riječima mogao opisati trenutak kada je maesto Ferdinand rekao...

‘Jelice, dušo, ti znaš da ja tebe volim, ali za ulogu potočnice ne mogu uzeti manje od dvjesto hiljada eura.’

Smaknuo sam slušalice s glave i odlučno zapovjedio...

‘Gotovo! Idemo!’

Nešto manje od sedamdeset pripadnika temeljne i specijalne policije sudjelovalo je u hapšenju voditelja dječjeg zbora. Vodeži ga u lisicama u maricu uglas smo mu otpjevali...

Kad si sretan, lupi nogama o pod.

Kad si sretan, lupi nogama o pod.

Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit srežu svu,

Kad si sretan, lupi nogama o pod.

Ferdinand Kokanoviž danas u Lepoglavi služi kaznu od četrdeset godina robije. Voditelj je zatvoreničkog zbora, priča se da solo točke naplažuje trideset cigareta”, završio je stari inspektor pa iskapio sok od brusnice i krvavim očima se zagledao u praznu čašu.


--------------------------------------------------------------------------------

[osa]

Oficiri Ozne opet uzimaju zemlju


Ante Tomić








Razlog da se jedan sport, mimo skoka s motkom i brdskog motociklizma, uređuje zakonom vjerovanje je da je golf naš strateški interes. Bez golfa turizam ne može na zelenu granu


Nakon onog rata vlasti su oduzele neke njive mojima, zajedno s njivama i vinogradima mnogih u selu, da bi se, po uzoru na sovjetske kolhoze, napravio poljoprivredni kombinat Vino duhan voće Imotski. Seljaci su plakali, kako seljaci uvijek plaču zbog nekakve muke i blata, ali narodna vlast je bila neumoljiva.

Iz obiteljske predaje znam da je moja baka, tada još vrlo mlada žena, noseća s mojim stricem, legla pred traktor ukrajinske proizvodnje da zaštiti svoj posjed, ali službenik Ozne bio je pripasan pištoljem. Njegovi su argumenti naprosto bili uvjerljiviji. Na kraju od pobune, kako biste i očekivali, nije bilo ništa. Pojeo vuk magare. Ostala je samo pjesma, napola ogorčena, a napola zajedljiva: “Vino duhan voće, tuđu zemlju hoće“.

U šaljivom obratu, šezdeset godina kasnije, dijelom razvalina nekadašnjeg sovjetskog gospodarskog eksperimenta gospodari Vladimir Železnjak, ali ruskog poduzetnika ne zanima ni vino ni duhan ni voće, nego pravi votku. Ipak, nije mi namjera s tim poentirati. Ove sam se pripovijesti sjetio prije nekoliko dana, kada sam čuo za Zakon o golfu, što je usvojen u Saboru.

Pravni akt neobičnoga imena iz zagonetnog je razloga izglasan po hitnom postupku, premda Hrvatska još nema ni dobar zakon o pikadu, ni zakon o kajaku na divljim vodama, a ni zakon o preponskom jahanju. Razlog da se jedan sport, mimo odbojke na pijesku, brzog klizanja, skoka s motkom i brdskog motociklizma, uređuje zakonom je vjerovanje da je golf naš strateški gospodarski interes. Bez golfa hrvatski turizam ne može na zelenu granu.

To je, naravno, idiotizam u koji zaista ne vjeruju ni oni što ga izgovaraju. Zakon se zapravo donio da bi se po obali nakeljila apartmanska naselja, betonski korupcijski disneylandi u kojima će političari imati mali neprijavljeni prihod sa strane za sebe i najmilije. Tek zbog svoje gramzivosti izmislili su takvu nevjerojatnu, upravo djetinjastu laž kako bjelosvjetskim bogatašima ide voda na usta već od pomisli da bi mogli igrati golf na tratinama Lijepe Naše. Ne znam za vas, ali mene baš vrijeđa kada netko ovako bijedno mulja. Sramotno je, od petogodišnje curice očekivali biste da se više potrudi.

Presedan koji nas vraća u povijest

Otimajući njivu ili šumu Juri, Milošu ili Giuseppeu, da bi ih udijelila off shore razbojniku bez imena i prezimena, RH je bestidno kazala da je ne zanima dobrobit njezinih građana
Ali, to čak nije najgore u slaboumnoj turističkoj utopiji o golfu i daždu eura koji će pljuštati po travnjacima. Nekoliko stranica u zakonu što je u ponedjeljak usvojen kriju mnogo gadniju, zloslutniju minu, a samo zbog nje akt je zapravo usvojen. Da bi se načinilo igralište za golf, treba veliki komad zemlje, ujediniti mnogo malih parcela, a neki sadašnji vlasnici možda ne žele prodati djedovinu da bi se po njoj u električnim automobilčićima vozikali nakvarcani austrijski bankari.

Takvim se sitnoposjednicima fućka za strateški interes hrvatskog turizma, oni ne mare za dobro domovine, nego bi na svojoj beznačajnoj njivici sebično sadili grašak i ciklu, okopavali kukuruz, sjekli šumu i pasli ovce.

U jednu riječ, oni su loši Hrvati, sramota za svoj narod i država ih mora kazniti zbog toga. Njihov neposluh će se kažnjavati oduzimanjem zemlje. Zakon o golfu dosta otvoreno najavljuje tu mogućnost: zemlja se mora prodati ima li graditelj igrališta većinu susjednih parcela. Ako nećeš dobrovoljno i na lijepe, represivni će te aparat, policija i sudstvo, silom maknuti s tvog posjeda. Legneš li pred bager, uhvatit će te za noge i odvući.

Sad vam je, vjerujem, jasno zašto sam se sjetio poljoprivrednog kombinata Vino duhan voće Imotski i čeličnog argumenta službenika Ozne koji je otjerao moju baku s njezine njive. Otprije osamnaest godina ovdje u nas vrijedi kapitalistički društveni sustav i vjerovali smo da se takve svinjarije više ne mogu dogoditi. Američka poslovica, napokon, kaže da je u kapitalizmu privatno vlasništvo devet desetina zakona. Ipak, naš je parlament, vođen tobožnjim višim interesima, upravo donio zakon koji izrijekom kaže kako nitko od nas nije siguran na svome, kako zemljišne knjige ne jamče da nećeš biti izbačen sa svoje nekretnine.

Sitnoposjednicima se fućka za strateški interes hrvatskog turizma, oni ne mare za dobro domovine, nego bi na svojoj beznačajnoj njivici sebično sadili grašak. Oni su loši Hrvati
Zvuči bezazleno i smiješno kada čujete da se nešto zove Zakon o golfu, no taj mali dokument zapravo je opasan presedan koji nas vraća u zaboravljenu povijest, u nešto za što smo vjerovali da je iščezlo prije šezdeset godina. Jednom su davno ljude tjerali s njihova grunta da bi napravili kolhoz, a danas bi to činili zbog terena za golf. Ono što je Sabor prije tri dana izglasao, pogledate li bolje, u osnovi je jednako nasilje kakvo je, uime viših interesa, tobožnjeg zajedničkog dobra, nekad činila komunistička vlast.

Štoviše, rekao bih da je ovo danas i gore, jer su kolhozi i seljačke radne zadruge, makar u govorima, bili društvena imovina, vlasništvo svih, a ovdje, državnom intervencijom, privatno vlasništvo jednoga postaje tek privatnim vlasništvom drugoga. Posrijedi je drsko, golo otimanje. Zakonom o golfu političari su jasno dali do znanja da neće dopustiti da išta stane između njih i njihova malog neprijavljenog prihoda sa strane.

To je rasprodaja Hrvatske

Nevjerojatno je zapravo koliko se različitih stvari može pročitati iz jednog malog dokumenta od samo nekoliko papira, naoko nevažnog dokumenta kojim se hoće urediti jedna tako rubna djelatnost kao što je golf. Meni je vjerojatno ipak najbolnije otkriće da se vlast bez imalo krzmanja stavila protiv ljudi koji su glasali za nju, država se otvoreno stavila protiv svojih državljana. Jer, razmislite malo bolje, tko bi zapravo htio graditi igrališta za golf? Graditelji su obično neke međunarodne firme kojima se zapravo ne zna vlasnik. Upoznate njihove pravne zastupnike, otmjeni odvjetnički ured iz Zagreba, ali oni sami obično su skriveni iza nekog računa na Antilima.

Otimajući njivu ili šumu nekom konkretnom stanovniku Istre, Kvarnera ili Dalmacije, nekom našem čovjeku, Juri, Stipi, Mati, Milošu ili Giuseppeu, da bi ih udijelila nekakvom off shore razbojniku bez imena i prezimena, za kojega ne znamo ni čiji je ni kakav je, Republika Hrvatska je bestidno kazala da je ne zanima dobrobit njezinih građana.

Zakon o golfu, to ja zovem rasprodajom Hrvatske!


--------------------------------------------------------------------------------

[Banksy]

Izvrstan,

Eksplozija zatvorske kulture
Jao nama, naš je gradonačelnik 50 Cent
Piše: Ante Tomić

Ovi u Americi još mogu ugasiti televizor da ne gledaju nepismenu seljačinu u Ferrariju, a tko će pomoći nama?

Gdje je nestao dobar odgoj? Vjerojatno je to pitanje koje vam prirodno dođe oko četrdesetog rođendana i iznenadi vas, niste potpuno spremni na njega kad ga prvi put čujete u glavi. Opirete mu se da ne biste zvučali kao jedan od onih mrzovoljnih konzervativnih starih ljudi koje ste davno, u mladosti, prezirali. Ali, ne mogu sebi pomoći.

Koliko bih god želio biti pomirljiv i popustljiv, užasno me živcira videospot 50 Centa. Zvuk je u kafiću, srećom, utišan i ne mogu čuti o čemu delinkvent trkelja s ekrana, no njegova je ohola pojava, agresivno guranje prstiju načičkanih prstenjem prema meni, novac što ga razmetljivo broji žvačući kubansku cigaru, njegov Ferrari, ogrlica s velikim bisernim privjeskom, krznena bunda i šampanjac kojim polijeva žene, baš sve me na tom debilu ispunjava neizrecivom odvratnošću.

Gledajući 50 Centa uželim se jednog sasvim drugačijeg vremena i muzike. Detroitskog Motowna, na primjer, otprije četiri desetljeća, kada su afroameričke pjevačice i pjevači imali učitelja lijepog ponašanja. Mojoj uznemirenoj duši sada bi trebala krepka porcija Gladys Knight ili Marthe Reeves, neke od onih prekrasnih djevojaka s lak frizurama, u dugim blještavim večernjim haljinama i rukavicama do lakta, što su se, bokovima prema mikrofonu, nježno njihale u ritmu slatkastih, naoko praznoglavih pjesama, a što su gdjekad sadržavale ljubavnu mudrost od koje bi vam se, ako ne pazite, moglo razderati srce.

Pa i Al Green bi mi u ovome času dobrodošao. Nasmiješen, uglađen, u bijelom odijelu na bijelom naslonjaču od ratana - to je bio gospodin. Njega bih preporučio omladini, a ne ovoga nabildanog i nauljenog uličara koji misli da je senzacionalna fora žene nazivati kujama.

Bez razmišljanja bih uzeo zapravo sve, čitavu crnačku glazbenu produkciju šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, jer je to zaista bilo veličanstveno vrijeme i prekrasna umjetnost. Sweet soul music bavila se nečim što je zaista bilo ljudski vrijedno, vrednije od svih prstenja i bisernih privjesaka s dolarskim znakom svega ovoga reperskog šljama s Emtivija.

Sam Cooke pjevao je o promjenama što neizbježno dolaze, Isaac Hayes najavljivao crnog Mojsija, a Staples Singers koračali za velečasnim Martinom Lutherom Kingom u Velikom maršu na Washington, ponosno zahtijevajući ljudska prava i rasnu jednakost, uzvišeno propovijedajući religiju koju je crni čovjek tek otkrivao - samopoštovanje. Trideset osam godina nakon što je objavljena, “Respect Yourself” još vas ošine kao grom u stablo.

To je nešto što obavezno valja doživjeti jer bez toga uistinu i niste živjeli. Plesačice što se ulizivački uvijaju oko 50 Centa i polugole besramno plaze po haubi njegova crvenog sportskog automobila svakako bi trebale ponešto naučiti o samopoštovanju. Tko zna, možda bi se na trenutak i zamislile da čuju gnjevne feminističke stihove Arethe Franklin.
Gospođu Franklin, Bog je blagoslovio, nitko nikada nije zvao kujom.

Ono što me iskreno užasava gledajući videospot 50 Centa na utišanom televizoru u splitskom kafiću je da su sve političke i moralne vrijednosti stečene prije četrdeset godina ustvari mrtve. Civilizacija je otišla u krasni klinac. Prvi crni studenti što su, popljuvani i izvrijeđani od bijelih rasista, početkom šezdesetih prkosno ušli u sveučilište u Mississippiju, džabe su se borili. Uzor najmlađima danas je ova karikatura svodnika u krznenoj bundi, koja u životu nije pročitala ništa ozbiljnije od deklaracije na trenirci. Što će tome steroidnom bilmezu sveučilište? On, jebi ga, ima pare, baš kao i ona naša jadna koza, znate je, svaki dan je u novinama i na televiziji, koja u crnom korzetu netalentirano mekeće: “Looovaaa! Looovaaa!”

Znam da sada zvučim isključivo. I znam da sam nepravedan. I danas ima izvanredne muzike, klinci prave ozbiljne, zrele i uzbudljive ploče. Oni su pametni i pošteni i dragi, sjajno sviraju i u mikrofone viču istine koje vrijedi čuti. Krenete li tragati, čisto se zapanjite koliko odličnih bendova svaki dan izađe iz garaže. Ali, tu je kvaka, za njima morate tragati, kopati po blogovima za njihovim snimkama. Njih nema u televizijskom prajmtajmu, nećete ih čuti u programu Narodnog radija.

Usporedite li današnje top-liste s onima iz 1965., pomislit ćete gotovo da je teorija zavjere posrijedi, da se iz tajanstvenog centra moći provodi program svekolike kretenizacije čovječanstva. 1965. glavna struja muzičkog biznisa bili su Beatlesi, Byrdsi i Dylan, a danas je... dobro, nemam pojma tko je danas na top-listi, ali ne sumnjam da je riječ o nekome poput ovoga vola s televizije, nekakva budala koja je objesila čitav izlog draguljarnice oko vrata. Cijela se zabavljačka industrija, na cijelom svijetu, od hip- hopa do turbo folka, upregla da nas uvjeri kako valja biti nepismen, gramziv, bezobziran i nasilan.

Jeste li ikad pomislili zašto reperima vire gaće? Dileri cracka, ako bi prebili svoje izmučene, mršave ženske, pa bi ih priveli u stanicu, policija bi im, prije nego što ih stavi iza rešetaka, oduzela remen iz hlača. Otud je došla ta moda, iz zatvora. Urednici u diskografskim kućama, vlasnici televizija i novina jednoglasno su zaključili da je to društveno poželjno ponašanje. Uljudnost, velikodušnost i plemenitost, sloboda, jednakost i bratstvo - žao nam je, te stvari ne držimo. Navratite nam opet, možda dođu u idućem tisućljeću.

“Dajte, preklinjem vas”, zamolim naposljetku, već sasvim slomljen ovim mislima, konobara, “maknite ovoga idiota s televizije.”

A konobar, dobar neki čovjek, uzme daljinski i s Emtivija prebaci na prvi program državne televizije, gdje je upravo vijest da je splitski gradonačelnik Željko Kerum otvorio novo rodilište.

Eh, jesam se usrećio, pomislim. Jednoga su mi nepismenog i razdrljenog bogataša u Ferrariju makli, da bi mi došao drugi, još nepismeniji i razdrljeniji, s još skupljim automobilom, još debljim lancem oko vrata i još većom bocom šampanjca. I to me na kraju sasvim obeshrabri. Ubije u pojam. Bog te tvoj, oni u Americi još i mogu ugasiti radio, ali nama je 50 Cent gradonačelnik!

[Banksy]

Kako je Hebrang tražio istinu

http://www.e-novine.com/entertainment/e ... stinu.html

[Gorštak]

Kako je Hebrang tražio istinu

http://www.e-novine.com/entertainment/e ... stinu.html

Nek' si nam oživio temu. I hvala ti za ovaj link, već sam se bio uznervozio jer je Jutarnji počeo cicijašiti i više ne objavljuju njegove kolumne integralno, nego samo dio, pa kao kupi novine pa pročitaj.

[Banksy]

Izvrstan,

Velika šteta što ih Jutarnji više ne stavlja na net ...

Nakon gotovo dva mjeseca sretno je okončan slučaj Tihomira Purde, sudska drama nekadašnjeg vukovarskog branitelja osumnjičenog za ratni zločin. Srbijanskom državnom tužitelju trebalo je pedeset sedam sramotno dugih dana da zaključi kako je Purdino priznanje, iznuđeno batinama u zatvoreničkom logoru i potpisano bez prisutnosti odvjetnika, pravno ništavan papir koji nijedan pošteni sud neće uzeti ozbiljno. Epilog toga nepotrebnog, idiotskog mrcvarenja bio je jedini mogući. Poslije mnogih mučnih i nespokojnih, teških ura u zeničkom zatvoru, nevoljnik se vratio obitelji, dobio svoj lijepi život natrag.I tu bi njegova priča, mislim, trebala završiti. Zatvorimo tiho vrata za Tihomirom Purdom i ostavimo ga da se grli sa svojima.

U ovom trenutku, uostalom, meni je daleko zanimljivija gomila onih užasnih ljudi, krnjavih desničara i paraobavještajnog šljama, lažnih ratnih invalida,egzibicionista,glupana,danguba i smutljivaca koji su hitro ispuzali ispod kamenja, videći svoju sreću u Purdinoj nesreći.Među onima koji su izašli na ulicu da demonstriraju, bilo je, dakako, i mnogo pristojnih i čestitih, ali niste mogli ne opaziti lica poznatih galamdžija, nasilnika i lopova, neizbježnih u ovakvim prilikama, lukavaca koji se zagrnu državnom zastavom dočim nanjuše da bi na račun svoje neizmjerne ljubavi za Hrvatsku mogli štogod zdipiti.

Mora da je velika njihova zgranutost sada kada je Tihomir Purda slobodan.Vjerojatno se još ne mogu oporaviti od šoka. Mnogo su očekivali od tog čovjeka, nedužni Vukovarac u zeničkoj ćeliji bio je nekretnina koju su namjeravali uzeti pod hipoteku da bi kreditirali svoju budućnost.Jednom je čovjeku smrklo, da bi njima svanulo.Hapšenje branitelja vratilo je sjaj otrcanoj staroj priči o dostojanstvu desetaka tisuća vojnih penzionera što neobrijani vise u sportskim kladionicama i ponovno probudilo političke žudnje morona i bezveznjaka, koji zaboravljeni u niskotiražnim desničarskim listovima neumorno turpijaju o našim katoličkim i starčevićanskim tradicijama.Nacionalistički estradni idol došao je pjevati prosvjednicima ne bi li se zaboravilo nedavno gnusno otkriće kako se lupeški omrsio iz hadezeovskih crnih fondova.

Brojni su u opisanoj pravosudnoj aferi neočekivano prepoznali lijepu šansu za sebe i svoj ćar, da stanu na čelo revolucije i narod povedu samo njima poznatim kozjim stazama i stranputicama,da prekinu svaki kontakt s Europskom zajednicom, zatvore granicu prema Srbiji, podignu otkupnu cijenu pšenice, a snize onu plavom dizelu, da uvedu obavezni vjeronauk za državne i javne službenike, specijalni porez za pravoslavce, javno bičevanje za sve koji neću pišu skupa,zabrane ženama da hodaju u hlačama ili barem da se dobro provedu na političkom derneku u centru grada.

A onda je, jedva što su se stigla osušiti slova na transparentima, Tihomir Purda oslobođen.

"Nemoj jebat?!" zavikali su zacijelo mnogi, žalosno gledajući uništenu bijelu plahtu od persone i po. Tuga i nevjerica, kako bi se reklo, zavladala je među njima.Upravo kada su učisto prepisivali svoje raspaljene govore, koji su trebali nadahnuti masu da na idućim izborima glasa za njih, kada su već povjerovali da im je garantirano mjesto u idućem sastavu parlamenta i potajno se nadali kako bi možda mogli i visočije dobaciti, do Banskih dvora ili, zašto ne, sve do Pantovčaka, srbijanski je državni tužitelj odustao od slučaja, izmaknuo im stolicu i pokopao njihove šanse.

"Pa je li bi moglo to nekako..." zgranuto su u prvitren promucali, "šta ja znam...da Tihomira Purdu zadrže još koji dan u zatvoru...Dajte, ljudi, da se dogovorimo, taman nam je lijepo krenulo...."

No, izgleda da nema pomoći. Osumnjičeni je pušten, iz Zenice se vratio ženi i djeci u Vukovar, a hrvatski čovjek još jednom se gorko uvjerio kako Srbima ne treba vjerovati.Još od Kraljevine SHS svaki dogovor ti lažljivi i prijetvorni bizantinci prekrše, pa tako i sada. Uhapsili su nevinog čovjeka i na nekoliko tjedana učinili da radikalna desnica radosno živne.

Uvodničare Hrvatskog lista osokolili su varljivom nadom da bi sve moglo biti divno kao nekad, kad je Gojko Šušak hodao zemljom.I onda - ćorak. Srbi se, guzice, povlače.

I ništa. Zbogom slatki snovi. Veličanstvene političke karijere koje su se do jučer činile sigurnima rasule su se u prah kad je Purda došao kući. Što mu je to trebalo, pitaju se mnogi danas razočarano. Gdje mu je pamet bila? Zašto je pristao izaći iz zatvora? Nesretni Ivan Zvonimir Čičak, kojemu je izgleda suđeno da do smrti ostane lijevi bezvezni u kretenskom Hrvatskom helsinškom odboru, to mu vjerojatno nikada neće oprostiti.

Istina, okupljeni u inicijativu Stop progonu hrvatskih branitelja tvrde kako još ništa nije gotovo, kako će oni nastaviti demonstrirati na trgovima i ljutito tražiti smjenu ovog ili onog ministra, ali to danas više zapravo nema smisla.Dernek je gotov, prosvjednici se mogu slobodno vratiti procjenama da Everton golom iz prekida na domaćem terenu dobije Newcastle. Hrvatska vlast nevjerojatnim je slučajem jednom učinila dobru stvar i izvadila nedužnog iz zatvora i svako javno okupljanje po toj osnovi postalo je smiješno.

Tek možda jedna stvar preostala je braniteljskim udrugama, da odu vikati onima koji su ih prevarili i odustali od progona Tihomira Purde. Jedino bi to još bilo logično, da Thompson i čičak i družina dođu sa zastavama i transparentima u Beograd. na sAvski venac, u Nemanjinu ulicu, pod prozore srbijanskog Ministarstva pravde, i ogorčeno se zaderu:

"Iz-da-ja! Iz-da-ja! Iz-da-ja..."


Ante Tomić - Jutarnji list, 05.03.2011.

[Ma.Le.Na]

Ante ruleZ..napatih se dok nadjoh zadnju mu knjigu

[Suzie Q]

Tomić je stvarno fenomenalan i apsolutno ne zaslužuje da tema ode u zastaru. vjerujem da je većina na forumu gledala makar jedan film snimljen po njegovim knjigama, a da nema pojma tko je Ante Tomić.

[Mis mekinjas]

A jes' volim Antu Tomića....