ladyblue18 wrote:sitno wrote:
I sta sad? Slazem se ja, slazu se moja djeca da treba dici narodni ustanak, ali sta uraditi kad se u tuziteljstvu prave blesavi, kad kod seksulanih skandala oni osudjuju vozace, a profesora ni na mapi. Sta uraditi? Da se moj sin raznese bombom u kabinetu prodekana??????
Svi se mi OVDJE, na ovom forumu slazemo jako dobro, ali kako dici vecinu da krene - meni je nerjesiva enigma.
A svi su svjesni da su u go**ima.
To je problem za koji rjesenja nema. Jer ja prva necu ustati ako ce me to kostati godine a mozda i diplome.
Ja priznajem, radije cu sutiti i trpiti, jer to i ostali rade.
Kada se i ostali dignu i ja cu.
A da se ja sama borim sa kriminalom i korupcijom, blesavim tuziteljima, odronom u drzavi na svakom frontu, e nece ici.
Ja sam svjesna svega i puna mi je kapa takodjer tog svega, ali sta da ja sama uradim?
Sta?
Ja kada spomenem nesto raji, oni mi se pocnu smijati, jer to nije nas problem.
Nas problem je valjda kako se napiti subotom, pa spavati do 4 posljepodne nedjeljom, pa ici na kafe, ne uciti a kukati... to je valjda nas problem.
A ja takva nisam, i to je moj problem. Jer istomisljenika nigdje ni za lijeka. 100 puta pomislim kako sam rodjena u pogresnom drustvu sa pogresnim idealima, ali sta je tu je, bolje nemam...trenutno
Potpisujem.
A potpisao bih i da si drugačije, čak potpuno suprotno napisala.
Uz jednu malu ogradu: bitno je, možda kada budeš starija vjerovatno ćeš i doći do toga: jer razgovarao sam slučajno i sa onima koji nemaju taj
feeling: ovo pišem iskreno, jer taj osjećaj posjedujem: da si imala u životu minimum situacijâ u kojima si narušila malograđanštinu (još bolje, jer ono što mnogima nije poznato još više djeluje javno): mogao je to biti razgovor sa društvenim izopćenikom, sa nekim ko se naizgled uklopio a ima velikih problema i osjetio je da mu na neki način možeš pomoći...
Javno istupanje, pogotovo u tranzicijskim ili posttranzicijskim društvima (mada je krajnje upitno u kojem smo diskurzu trenutno): naizgled je obična stvar: naprotiv, isto otvara brojna pitanja, nedoumice, konfrontiranje sa čitavom lepezom manje ili više različitijih stavova: pogotovo kada svaka od tih jedinki ima svoju vizuru svijeta.
Da li neko
ušmrče subotom njegova je privatna stvar, kao i za mnogo drugih stvari: nisu li zato sociolozi, psiholozi, pravnici: tražili i dobili radikalno spuštanje granice punoljetstva u nekim skandinavskim zemljama: ali su se zato radikalno potrudili u mnogim drugim stvarima: pa zato njihovi muzičari čim
malo više zarade, pobjegnu u SAD: da ne plaćaju porez... i mnogo toga drugoga.
Pitanje je koji je najmanji zajednički nazivnik oko kojega se možemo svi složiti u ponedjeljak, nakon one subote, koju spomenuh.
U mnogočemu živimo u duboko tragičnom društvu: no trebamo biti izraziti optimisti: jer se tek učimo, kao male bebe, koracima demokracije.
To najbolje pokazuje činjenica raznih udruženja (kulturno-umjetničko društvo, stranka, itd.) u situaciji kad su Evropa i svijet to duboko iživjeli i idu ponovno ka sve većim integracijama, kako u okviru svake države, tako i na globalnom planu.
To je zapravo i problem svih tranzicijskih ili posttranzicijskih društava: radikalno zaostajanje za globalnim društvenim trendovima, a onda je neminovno da služiš kao plemensko-ekonomski otpadak ostatka naprednoga svijeta.
Kada uhvatimo prvi ozbiljan priključak na tom planu: situacija će se lančano potpuno zakotrljati u suprotnome smjeru.
A ne možemo biti mudraci pa to prorokovati: jer je to krajnje spontano: naprosto zato što dolazi iz srca.
