U našoj zemlji često susrećem osobe sa tzv. prikrivenim mucanjem. Vrlo često možete razgovarati sa osobama koje na različite načine prikrivaju svoje mucanje, a kako se osjećaju zbog toga - to najbolje znaju oni sami. I ja sam jedan od takvih
...
Ovaj tekst posvećen je njima
Prikriveno mucanje (eng. Covert stuttering)
Prikriveno mucanje (poznato i kao interiorizirano mucanje) vrlo je česta pojava u „svijetu mucanja“. U grupu ljudi koja ima prikriveno mucanje spadaju osobe koje na različite načine pokušavaju sakriti svoje mucanje i sve što je povezano sa njim. To uključuje: izbjegavanje riječi ili zvukova, određenih situacija i osoba, itd. To prikrivanje može biti tako uspješno da druge osobe i ne primjećuju mucanje. Neke od ovih tehnika izbjegavanja su ustvari terapije primjenjene na samom sebi.
Iako govor ovih osoba može izgledati fluentan, interiorizacija poremećaja znači da se strah od mucanja nije eliminirao i da upravo on dominira njihovim životom. Negativne asocijacije gomilaju se između riječi i mucanja, ljudi i mucanja, mjesta i mucanja, situacija i mucanja, iako osoba vrlo malo naizgled muca.
Situacija postaje sve gora, jer kako osoba doživljava trenutke bez mucanja i krije ga od svijeta, time sam čin mucanja postaje sve neprihvatljiviji, i osoba na sve načine pokušava da sakrije svoje mucanje. Strah nadalje povećava vjerovatnoću mucanja, čime se poremećaj još više interiorizira, te se tako začarani krug ponavlja.
U svemu tome, vodi se teški rat unutar samo osobe koja muca. Tu je fluentna osoba koju svijet vidi, a sa druge strane, tu je neosporna istina da osoba muca, što rezultira velikim pritiskom i anksioznošću. Dakle, imamo osobu koju, iako ne pokazuje znake povećanog mucanja, mucanje kontroliše na veoma direktan način. Sve to vrlo često dovodi do oboljenja osoba sa prikrivenim mucanjem, a postoje i određene studije koje ukazuju na smanjen životni vijek ovakvih osoba.
Integralni pristupi u liječenju prikrivenog mucanja
Neke klinike imaju programe posebno namjenjene za grupu ljudi sa prikrivenim mucanjem (npr. Cheasman & Everard, 2005). Često je Sheehan-ova terapija fluentnosti korištena u ovim tretmanima, ali takođe mnogi aspekti savjetovanja se primjenjuju.
Za ovu grupu klijenata faze identifikacije i desenzitivizacije vrše se zajedno. Često je sam čin identificiranja mucanja vrlo težak proces kod ove grupe ljudi. Ipak važno je da se osoba suoči sa mucanjem i prestane ga sakrivati. To znači da će biti potrebno da govori otvoreno o tome i prestane koristiti obrasce izbjegavanja koje je gradila tokom godina. Većina osoba koja se odluči na terapiju spremna je na ovaj korak. Dakle, percepcija o mucanju se mora izmjeniti iz temelja. Rad u grupama može biti naročito koristan u procesu kognitivnih promjena, a kvalitetan terapeut je neophodan za uspostavljanje odgovarajuće atmosfere. Analogija ledenog brijega može biti dobar početak za započinjanje promjene, a unutar ove analogije se dio brijega iznad vode poistovjećuje sa vidljivim pokazateljima mucanja, a dio ledenog brijega ispod vode je sve ono što se ne vidi kod osoba koje mucaju (osjećaji povezani sa strahom od pokazivanja mucanja). Suaočavajući se sa problemom, osoba mora da u samoj terapiji pokuša da prestane koristiti izbjegavanje i suoči se sa činom mucanja. Često su reakcije pacijenata na to vrlo uznemiravajuće, čak i u ovakvom „kontroliranom“ okruženju. Nekad se desi i da je nivo „stvarnog“ mucanja niži nego je to osoba očekivala. Malim koracima, osoba dolazi do govora sa sve manjim uzorcima izbjegavanja. Ponekad se zadaju domaći zadaci za pacijente, kroz koje se oni suočavaju sa problemom i situacijama od kojih strahuju.
Većina terapeuta se slaže da osoba mora dostići ovu fazu kada se osoba osjeća ranjivom i izloženom, kako bi prešli na fazu modifikacije mucanja. Neki autori (npr. Sheehan) uopće ne modificiraju govor osobe, dok drugi smatraju da je i to važan dio procesa. Cheasman and Everard (2005) kombinuju Van Riper-ov pristup sa Sheehan-ovim, u programu koji traje 24 sedmice, i to 2 sata sedmično.
Vrlo je važno pažljivo procjeniti kada se treba početi sa terapijom modifikacije govora, kako osoba ne bi prerano (i nespremna) ušla u tu fazu – nakon čega se često dešava povrat mucanja i osoba je tada u još gorem stanju nego prije terapije.
Često je terapija modifikacije mucanja prikladnija nego tehnike oblikovanja fluentnosti, jer terapija modifikacije mucanja rezultira u kontroliranom mucanju, a činjenica da je tada mucanje uočljivije pomaže da se mucanje dalje ne sakriva od drugih. Pristupi koji „ponovno izgrađuju“ govor (nasuprot kontroliranom mucanju) u biti prikrivaju mucanje, a sve na uštrb suočavanja sa problemom prikrivenog mucanja. Takvi pristupi vode ka starim obrascima, i strah od mucanja se ponovo pojavljuje, a što će vremenom rezultirati ponovnim prikrivenim mucanjem.
Kontinuiranom vježbom (u samoj terapiji i nakon nje) osoba će (faza tzv. transfera) nastojati da zadrži sve što je naučila na terapiji. To vrlo često rezultira sretnijim životom, bez straha i anksioznosti.
cijeli tekst na linku:
http://www.mucanje.info/index.php?optio ... 9&Itemid=2
pozdrav
Također, ako je riječ o studentu, najbolje bi bilo da se sva materija zna, da te nema gdje pronaći, da si spreman u potpunosti, da možeš s njim razgovarati o toj materiji kao sa rajom o trebama, sportu i sličnim temama. 
Profesori vrlo često znaju uzeti za zub one studente koji se useru (vidljivo) a još pogotovo kad ne znaju neke stvari, pa ih žele spustiti tako da sljedeći put dođe na ispit sa drugačijim pristupom. Drugačije gledaju one koji dođu opušteno ali sa znanjem. Ovo je naravno u većini slučajeva, mada uvijek ima ters likova, prema kojima se treba drugačije postupiti, ali psihološki spremno. Isti je slučaj i na razgovoru sa budućim eventualnim poslodavcem.