Sv.Dežulović Boris i forumski heretici

[Abacija]

Da nije @dr.gog otvorio ovu temu sad bi ja otvorio novu pod naslovom Muharem Bazdulj ALL ABOUT - GREATEST SHITS.

Evo njegovog najnovijeg teksta a po sadrzaju imam utisak da je prepisao od svoje koleginice po fikciji (u kojoj izgleda oboje zive ) Sanje Vlaisavljevic.

Četnici i ustaše

Piše: Muharem BAZDULJ
04/08/09 12:51
http://oslobodjenje.ba/index.php?id=1840

Prije desetak godina omiljena zanimacija studenata anglistike na pauzama između predavanja bilo je (gle čuda!) prepričavanje najsmješnijih i najbizarnijih provala u prevodima s našeg na engleski i sa engleskog na naš jezik. Nisam sklon nostalgiji za studentskim danima, no prošle godine, taman negdje u ovo doba, poželio sam se vratiti među klupe na Trgu Franje Račkog da se s kolegicama i kolegama do suza ismijem jednom prevodu na engleski. Radilo se o pismu koje je premijeru Izraela Shimonu Peresu uputio Leo Pločkinić, tada (i sada?) u funkciji "predsjednika Alternativne vlade Hrvatske Republike HercegBosne". Pločkinić je Peresu ponudio formiranje vojne jedinice sačinjene od veterana Hrvatskog vijeća obrane, a koja bi se na strani Izraela borila protiv "islamskih terorista". Novine su onomad, valjda u nedostatku važnijih događaja, ovoj inicijativi dale povelik prostor. Nije meni toliko bila smiješna sa-ma ta ideja, ma koliko apsurdna bila, koliko je smiješan bio engleski jezik kojim je pismo bilo napisano, odnosno na koji je bilo prevedeno. Neke su novine, naime, kao ilustraciju članka objavile i faksimil originalnog pisma (sve sa memorandumom!), a besmislene engleske konstrukcije tipa "on the face of the place" jasno su ukazivale na sav šlamperaj ove "Alternativne vlade". Pokušao sam zamisliti šta bi Peres pomislio kad bi mu se to pismo zaista našlo u rukama i grohotom se smijao.
Ne pričam ovo, međutim, zbog navedene bizarne zgode. Ona bi trebala poslužiti tek kao ilustracija teze da je nevladina organizacija Croatia Libertas koju Pločkinić predvodi i koja je zapravo i iznjedrila "Alternativnu vladu HZHB" jedna od najgrotesknijih NGO-tvorevina na groteskom prebogatom bh. NGO nebu. Ipak, kao što i ćorava koka ponekad nađe zrno, tako i najnovije medijsko ukazanje Pločkinićevo (raz)otkriva jedan od stvarnih problema današnjeg bh. društva. U najkraćem, Pločkinić je kod RAK-a protestirao zbog reprize dokumentarnog serijala "Generali" u kojem Sefer Halilović, kako kaže Pločkinić, Srbe i Hrvate naziva "četnicima i ustašama". RAK je Pločkinićev prigovor odbio, između ostalog i zbog toga jer tvrde da je jasno da Halilović kad spominje četnike i ustaše to ne čini, kako se kaže u odgovoru koji potpisuje Helena Mandić, "u kontekstu njihovog poistovjećivanja sa svim pripadnicima srpskog i hrvatskog naroda". U odgovoru se, međutim, citira Halilovićev iskaz iz kojeg je jasno da on kad kaže "četnici" misli na Vojsku Republiku Srpske, a pod "ustašama" referira na Hrvatsko vijeće odbrane.
Ne zanimaju me ovdje Pločkinićev prigovor i odgovar RAK-a kao takvi, zanima me rasprostranjenost viđenja rata u Bosni i Hercegovini kao borbe četnika i ustaša protiv "partizana". U samom ratu takav je doživljaj u sarajevskim medijima neko vrijeme bio dominantan. Čak je i Alija Izetbegović znao napraviti analogiju u kojoj je Armija BiH bivala suvremena inačica Titove vojske, dok su Vojska RS-a i HVO inkarnirali Dražine i Pavelićeve horde. Takvu (simplificiranu) viziju posljednjeg rata danas najdosljednije i najotvorenije brani Željko Komšić. Ona je također latentno prisutna u velikom dijelu sarajevske javnosti.
Problem takvog doživljaja recentne prošlosti ne tiče se, međutim, samo historijske (ne)tačnosti. On je prvenstveno problematičan kad je riječ o suvremenom političkom trenutku. Kad se u Sarajevu govori o potrebi stvarne reintegracije Bosne i Hercegovine, onda se pod tom reintegracijom, što je iz ovog konteksta očito, implicitno misli samo na reintegraciju teritorije, a ne i na reintegraciju stanovništva. Banalizirajmo do kraja: ako su svi pripadnici Vojske RS-a bili četnici, a svi bojovnici HVO-a ustaše, onda su faktički sve srpske familije u banjolučkom kraju i sve hrvatske obitelji u zapadnoj Hercegovini - četničke i ustaške! Momci koji su, recimo, 1994. godine završili srednju školu u Kaknju pa ih je mobilisalo u Armiju BiH nisu, složit ćemo se, nužno bili partizani, kao što ni njihovi vršnjaci koje je mobilisalo u Čelincu i Čitluku nisu nužno bili četnici i ustaše. U ratu, složit ćemo se i tu, nije bilo mjesta za nijanse, no danas bi ga trebalo biti.
Diskurs kojeg se u posljednje vrijeme može čuti od pojedinih sarajevskih političara i javnih radnika priziva alternativnohistorijski scenarij u kojem s jeseni 1995. godine Alija Izetbegović i Haris Silajdžić u Daytonu ne potpisuju mirovni sporazum nego puko primirje. U tom svijetu, nema (dejtonske) Bosne i Hercegovine, a postoji Republika Bosna i Hercegovina koja (privremeno) ne kontrolira neke dijelove svog teritorija, tj. samoproglašenu Republiku Srpsku. Na East Riveru se vijori bijela zastava s plavim štitom i zlatnim ljiljanima; himna ima tekst koji je napisao Dino Dervišhalidović; u Predsjedništvu Republike BiH ne sjedi Nebojša Radmanović, nego, recimo, Miro Lazović; u nogometnoj Premijer ligi nema Leotara ili Laktaša; u državnom parlamentu nema entitetskog glasanja (jer nema ni entiteta!) pa parlament unutar slobodnog Sarajeva (bez Grbavice, Vraca, Ilidže, Vogošće itd.) koje je sa ostatkom države povezano lijepo uređenim tunelom može bez problema donositi sve moguće zakone.
Može ovaj scenarij zvučati i zavodljivo, ali je, avaj!, moguć jedino u fikciji nekog lokalnog Roberta Harrisa. U stvarnosti, međutim, onaj ko zbilja želi kakvu-takvu jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, mora biti svjestan da ju je moguće praviti jedino sa "četnicima i ustašama".

Za trenutak bi ignorisao sta se desilo u ratu. Ignorisao bi sve ona klanja, paljevine, silovanja, logore i protjerivanja (koji su tipicni primjeri fasizma a za Bazdulja su samo "historijske netacnosti") koja su politicko i vojno rukovodstvo Republike Srpske tad sprovela.

Skoncentrisao bi se samo na trenutnu situaciju (znaci sadasnjost a ne istoriju) i pogledao da li se tom rukovodstvu moze pripisati cetnikovanje. U tom kontekstu se onda stvarno pitam da li ovaj Bazdulj ima problema sa percepcijom. U kojem on fiktivnom svijetu zivi kad ne vidi da stanovnici manjeg nam entiteta ne samo da se suprostavljaju izjavama Rajka Vasica u vezi cetnickog pokreta nego ga i podrzavaju (a i opet ce velikom vecinom glasati za njega) - http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... 6#p2669686 ? Zasto je Bazdulj tako ignorantar i selektivan da ne vidi ovakve stvari - http://www.sarajevo-x.com/bih/politika/clanak/090717080

kao i ovakve - ?

Da zavrsim jer mi se stvarno neda crtati stvari koje su tako ocigledne.

Ako vecina bh Srba i dalje glasa za likove koji se otvoreno pozivaju na cetnistvo, i ako svi dozvoljavaju da im ti isti likovi diktiraju sta je srpstvo i srbovanje onda moraju da trpe i kad ih neko nazove cetnici. Ako Bazdulj misli da je dogovor sa cetnicima moguc onda je ili naivan, ili lud, ili pokvaren na nivou sociopate (u stvari to mu dodje isto kao pod brojem 2 ).

P.S. A sto se tice pomirenja nek Bazdulj procita sam dva @zavrzlamina posta:

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... 0#p2875030

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... 5#p2851705

[irfan2]

moze li neko iskopati dati tekst koji je boris napisao o forumasima?

[harač]

Na početku,izvinjavam se i gorko kajem što ne zapisah sat i datum emisije na HRT1 gdje sam upratio duže razmatranje splitskog bogumilog apostola lijevoliberalnog novinarstva-Bore Dežulovića.

Za početak,da vas pitam ,dok pišete na forumu,osjećate li se kao "anonimne isfrustrine neznalice koje sjede na wc-šolji javnog wc-a i šaraju po zidu gluposti i poluistine krijući se iza nickname-a,jer nemate hrabrosti,znanja i obraza da iza napisanog stanete imenom i prezimenom"??

Ovo pod navodnicima je formulacija kojom je kultni lik novinarstva ex-Yu opisao kompletnu koncepciju foruma(dakle i SA-X,),karakter forumskih korisnika ,i svih ljudi koji su godinama vjerno pratili njegove radove po forumu..

..Kopirali se tekstovi, sasjecao svako ko zucne na FERAL,i na koncu-mi,web-piskarala,smo ljudi koji su od Evanđelja po Dežuloviću i Ivančiću napravili Sveti Gral Novinarstva i Slobodne riječi ex-Yu.
Po našim mjerilima,bijaše određeno da je pravi put novinarske vještine otvoren samo onima koji slijede ideju i zaostavštinu Globusovog kolumniste Dežulovića.Negdje u međuvremenu, u dokolici, lucidni Splićanin je zasjeo za komp i počeo da prebira po forumima gdje upratih neke njegove diskusije.Zatim je nestao.
Sami smo Ga iskovali u web-ikonu brojnih foruma,pa eto...

Drago mi je da je taj veliki fajter prebolio najgoru bolest,ispratio Krivoustog šizofrenog diktatora Tuđmana u prošlost,i svoj i naš FERAL u časnu penziju...
...i nadam se da će kako sam za sebe reče,možda prestati biti "staromodan po tom pitanju".
Nadam se da ćemo bar u očima bivšeg feralovca ,sad glodura/kolumniste uglednog mainstream magazina, jednom ponovo postati "heretici koji su bogumili a ni vragu nisu mrzski"...
Ako ne,potkupit ćemo ga flomasterima za šaranje po zidu javnog wc-a..ja mu šaljem paketić istih ovih dana-skupa sa linkom foruma...
P.s. Uostalom,pozvaćemo se na Sv.Lucića ,koji je koncepciju ferala opisao kao "beskompromisno,ne-tračesko,pisanje o javnom djelovanju onih koji su javne osobe,i kojima nikakav licemjerni potez ne moze izbrisati svinjarije koje su počinili u javnosti"...mi još to furamo,zar ne?

svojevremeno je i Bazdulj popljuvao anonimuse inače, večinom tačan navod

[Abacija]

Sto je zamrla ova tema?!

[seln]

Ziv je Boris, umro nije
dok je naseg Abacije...

Srbija

Autor: Boris Dežulović

Premijer Republike Srpske Milorad Dodik i predsjednik Republike Srbije Boris Tadić svečano su u Palama otvorili - a Njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit dabrobosanski Nikolaj posvetio - suvremenu novu Osnovnu školu "Srbija". Školska zgrada sagrađena je zajedničkim sredstvima Srpske i Srbije i najbolje je opremljena škola u Republici Srpskoj: hiljadu učenika imat će na raspolaganju osamnaest učionica, osam kabineta, tri laboratorije, biblioteku, čitaonicu i kuhinju - sve u svemu, Osnovna škola "Srbija" prostire se na lijepih dvije i pol hiljade četvornih metara. Rekli bi cinici, velika je Srbija.

Hvale je vrijedna - kako se to obično kaže u hvale vrijednim prilikama poput ove - zajednička inicijativa Republike Srpske i matice Srbije da se u Palama sagradi nova osnovna škola. Kako god se zvala, u njoj će djeca učiti prva slova i brojke, prve pjesmice, kemijske elemente, glavne gradove i rudna bogatstva svoje domovine. Cinici bi dodali - kako god se zvala. Domovina ili osnovna škola, svejedno.

Zašto se, međutim, osnovna škola u Palama zove baš "Srbija"? Ako će to zaista biti "škola za djecu svih vjera i nacija", kako je nastavni program sažeo premijer Dodik, zašto se škola ne zove, recimo, po Veselinu Masleši, bosanskom Srbinu koji se rodio u Banjaluci, školovao u Zagrebu, a živio u Beogradu, radeći i za banjalučku "Novu štampu", i za osječki "Hrvatski list", i za "Beogradske novosti"? Ili - dobro, to je malo prvoloptaški - po bosansko-srpsko-hrvatskom piscu Ivi Andriću? Zašto baš Osnovna škola "Srbija"?

Stvar je još kompliciranija kad se zna da su u republici u kojoj ponosno stoji zgrada Osnovne škole "Srbija", dakle škola s nazivom druge države, zakonom zabranjeni nazivi u kojima se spominje država u kojoj se ta škola i sama nalazi. Brod ili Kostajnica ne mogu biti Bosanski, ali škola može biti Srbija. Može li onda i u Srbiji biti Osnovna škola "Bosna"? To je najsumanitiji dio: unaprijed, naime, odgovarajući na optužbe, svečani otvarač Boris Tadić rekao je da ne bi imao ništa protiv da Federacija BiH u Novom Pazaru izgradi osnovnu školu koja bi se zvala Bosna. Na stranu sad što bi bilo jako zanimljivo vidjeti kako Tadić zajedno sa reis-ul-ulemom Mustafom Cerićem otvara Osnovnu školu "Bosna" u Novom Pazaru - zašto je, naime, to teoretski moguće, a praktički sumanuto? Zato što je, eto, Osnovna škola "Bosna" teoretski moguća u Srbiji, dok u Republici Srpskoj, dakle usred Bosne, nije moguća ni teoretski ni zakonski.

Kako je to onda u Palama Osnovna škola "Srbija" ne samo moguća, nego - kako ćemo vidjeti - i obavezna? I to je objasnio direktor Srbije. Pardon, predsjednik. Dakle, predsjednik škole. Odnosno Srbije, ja se izvinjavam. Vidite kako je nezgodno to sa Srbijom. "Srbija je obavezna da na svakoj tački sveta obrazuje pripadnike svoga naroda, mi nismo odgovorni samo za svoje građane, već za sve ljude koji nose srpsko ime, i učinićemo sve da pomognemo srpskom narodu ma gde on živeo", rekao je tako u nadahnutom slovu dragi gost i svečani otvarač, podsjetivši na kraju kako je i on sam kao profesor odškolovao nekoliko generacija, te zna da je "obrazovanje oblast u koju se mora ulagati, jer se samo tako može očuvati i identitet naroda".

Ukratko - ono što neupućenom promatraču, vrlom pitcu nekom, izgleda kao školska zgrada, zapravo je utvrda srpskog identiteta. Drugdje djeca idu u školu da nauče zbrajati i oduzimati, pisati i čitati, drugdje se naime podrazumijeva da se u školi uče jezik, književnost, kultura ili geografija kojima dijete pripada i da je primarna funkcija škole obrazovanje. Ne i u Srbiji. Mislim, naravno, na školu. Tamo je, kako reče visoki sponzor i dragi gost, prioritet "očuvanje identiteta naroda". Zato se, shvatili ste sad, škola zove "Srbija". Drugdje, eto, nije takav običaj, ali ovdje su škole nešto poput folklornog društva ili nogometne reprezentacije, ne dakle obična obrazovna ustanova, već više kao znak identiteta.

Ukratko - ne znam kako bih jednostavnije objasnio - u nekim nacionalno neosviještenim i zaostalijim kulturama škole se grade za djecu, dakle učenike, dok se na ovim prostorima škole grade za roditelje. Kao znak njihova identiteta. Samo da bude, i da se zove.

Kakav će onda biti školski program u Osnovnoj školi "Srbija"? Ne znamo, ali možemo se igrati pretpostavljanja. Učit će se srpski jezik, pismo i književnost, srpska historija, geografija, te ostali entitetski i identitetski predmeti. Matematika, recimo, ne samo da je potpuno anacionalna nauka, nego se pri tom piše arapskim brojkama, a ponegdje čak i rimskim, i tu su đaci u velikoj opasnosti da se odnarode i prihvate arapsko-rimske, odnosno islamsko-katoličke vrijednosti i zakone. Matematika će zato, pretpostavljam, biti izborni predmet za "djecu ostalih vjera i nacija", kako reče premijer. Dok srpska djeca budu išla na vjeronauku, mali Hrvati i Bošnjaci učit će matematiku.

Osnovna škola "Srbija" otvara i brojne druge, neslućene mogućnosti, naročito one jezične. Djeca iz Pala, na primjer, odsad će moći reći da se školuju u Srbiji. Takozvana Ostala Djeca moći će na kraju školske godine demolirati i porazbijati Srbiju. Direktor Boris Tadić, na primjer, može ponosno reći da je izgrađena nova, suvremena i moderna Srbija. Može čak reći i da će u sljedećoj godini Srbija dobiti i fiskulturnu dvoranu. Zapravo, kad bolje razmislim, to je i rekao.

Već vidim vijest iz Pala, gdje se uz Osnovnu školu "Srbija" svečano otvara fiskulturna dvorana, u znak dobre volje nazvana "Bosna". Da se djeca iz "Srbije" imaju gdje igrati.

[doktor78]

Sto bi rekao Mija Aleksic u "Maratoncima": "E, tako se to radi."
Ovo je Kolumnista, za razliku od raznih Vlaisavljevicki...

[ultima_palabra]

Sto bi rekao Mija Aleksic u "Maratoncima": "E, tako se to radi."
Ovo je Kolumnista, za razliku od raznih Vlaisavljevicki...

[dr.gog]

Ziv je Boris, umro nije
dok je naseg Abacije...

[seln]

Kronika najavljene smrti

Autor: Boris Dežulović

I dok su moji prijatelji na Boračkom jezeru pekli rakiju i pili direktno iz kazana, nervozni pred početak utakmice sa Estonijom, ja sam savršeno miran - savršeno miran barem što se rezultata utakmice tiče - sjedio pred televizorom, znajući točno kako će se stvari razvijati. Znao sam da će Bosna pobijediti Estoniju i otići u baraž za Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici, ali nisam u tome miru bio nimalo spokojan. Nisam ni mogao biti, jer znam točno kako će se stvari dalje odvijati.

Vidim da i vas zanima, pa ću vam reći. Bosna i Hercegovina u baražu će pobijediti Republiku Irsku rezultatom 3:1 i prvi put otići na Mundijal. Slavit će se po gradovima, voda će na Boračkom jezeru gorjeti, i do sljedećeg ljeta cijela će Bosna - dobro, to se tako kaže, neće baš cijela - živjeti samo za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi.

Mundijal za Bosance neće dobro započeti. Iako će Ćiro najavljivati osvetu za Neretvu, Drvar i svih sedam ofenziva, u Pretoriji će teško nastradati od preporođene Njemačke sa 1:4. Na poluvremenu će biti 0:2, u 55. minuti tračak nade vratit će Zvjezdan Misimović, ali će dvostruki strijelac Bastian Schweinsteiger i Miroslav Klose zaključiti utakmicu dvadeset minuta prije kraja. Utakmica odluke igrat će se četiri dana kasnije, protiv Čilea: zbog teškog poraza protiv "panzera" i loše gol-razlike, Bosni će praktički igrati samo pobjeda, jer je Čile u prvom kolu pobijedio Saudijsku Arabiju 2:0.

Bit će tvrdo, cijela će Bosna - dobro, dobro - izgristi nokte do laktova, dok konačno u 76. minuti Zvjezdan-Opet-Misimović ne savlada čileanskog kapitena Claudija Brava. Ostalih petnaestak minuta grist će se nokti do ramena, Edin Džeko će u 83. minuti promašiti penal, ali ostat će 1:0 i Bosna će biti pred vratima raja. Punih pet dana pred utakmicu sa Saudijskom Arabijom Ćiro će "galvanizirati" navijače u dalekoj domovini, najavljivat će tri gola saudijskim prijateljima, "isplatit ćemo im džamije", i kad igrači istrče na teren, izgledat će kao pušteni s lanca.

Već u osmoj minuti bit će 2:0, zabit će Ibišević i Džeko, u 21. će mladi Naif Hazazi smanjiti na 1:2, u prvoj minuti drugog poluvremena Džeko će dati treći, završit će 4:1 i Bosna će biti među šesnaest najboljih. "Prognozirao sam tri gola, i kod 3:1 zabranio sam igračima da postignu i četvrti gol", pijan od sreće govorit će Ćiro poslije utakmice. "Ali, onda onaj mangup Ibišević zabije četvrti i sruši mi koncepciju!"

Sedam dana Bosna će čekati tu historijsku utakmicu protiv strašne Van Marwijkove Holandije, koja se kroz kvalifikacije za Mundijal prošetala sa devet pobjeda iz devet utakmica, a kroz grupu sa dodatne tri od tri, najavljujući novu zlatnu eru nekad velikog "oranja". Nitko živ u Bosni neće raditi, stat će život, Ćiro će najavljivati osvetu za Srebrenicu, izbit će mali diplomatski skandal, i kad igrači istrče pred pedeset hiljada ljudi na "Nelson Mandela" stadionu u Port Elizabethu, bit će jasno da se događa historija.

"Kakva bolan galama?" šeretski će pred utakmicu zvijezda Mundijala Ćiro Blažević komentirati za BBC Sport nepodnošljivu buku koju domaći navijači prave trubeći svih devedeset minuta, na što se žale svi europski treneri. "Mi smo navikli na to, moji su igrači odrastali pod sirenama za uzbunu."

Kakva će to utakmica biti! Mnogo godina kasnije, Zlatan Bajramović će pričati kako im je Ćiro na poluvremenu, kod 0:0, podijelio nekakve bombončiće od mentola, tic-tac, šta li. "To je cijankalij", rekao im je. "Nema predaje. Ako povedu, progutajte to. Nećemo se predati živi!" U 78. minuti, kad svi već budu čekali produžetke, dogodit će se možda najljepši trenutak prvenstva: Spahić će poslati loptu na lijevu stranu, u prazan prostor, Misimović će kratko podignuti pogled i ubaciti je Džeki, ovaj će je prebaciti na drugu stativu Senijadu Ibričiću, a Genijad će je primiti na grudi, lažnjakom poslati po ćevape i vratara Stekelenburga i kapitena Van Bronckhorsta, pa lijevom mirno plasirati za 1:0.

Slavlje će trajati samo pet minuta, već u 83. Dirk Kuyt će izjednačiti, prvih devedeset minuta završit će sa senzacionalnih 1:1, ali historija - koja se nama, za razliku od Holandije, ipak ponavlja - ponovo će se dogoditi već na početku produžetaka, u devedeset drugoj, kad Genijad Ibričić iz slobodnog udarca sa dvadesetak metara zabije i drugi gol. Zmajevi će izdržati trideset minuta orkanskih napada Sneijdera, Van der Vaarta, Huntelaara i društva, nakon dva sata titanske borbe naći će se u četvrtfinalu, među osam najboljih na svijetu, a Ćiro će nastaviti zabavljati svijet izjavom da je kupio grobnicu u Johanesburgu, gdje nakon finala želi biti pokopan kao bosanski Nelson Mandela.

Nakon povijesne pobjede nad moćnom Holandijom Bosna više neće biti kuriozitet prvenstva, već njegova top-story. Četiri dana kasnije, u polufinalu, čekat će ih Ćirin "stari prijatelj" Diego Maradona. Cijeli svijet te će subote biti prikovan uz televizijske ekrane, pedeset hiljada ljudi pred velikim video-zidom na "Koševu" i sedamdeset hiljada ljudi na stadionu u Durbanu pozdravit će bosansku senzaciju i nasuprot njima posrnule zvijezde Argentine, koja je jedva prošla u kvalifikacijama za Mundijal, u Južnoj Africi još jedvitije ušla u drugi krug, pa tamo sa 1:0 izbacila svjetskog prvaka Italiju.

"Ja da ti budem iskren, jarane, meni se govno stislo kad sam se prije utakmice pozdravio sa njihovim kapitenom Maskeranom i Leom Mesijem. Al' pravo", pričat će kasnije Emir Spahić. "Držim se ja za dupe i gledam u Ćiru, sve mu mašem da moram u ćenifu, a znaš šta on kaže? Kaže Ćiro: Spaho, ne seri!"

Utakmica će biti tvrda, nervozna, pokidana. Sranje o kojemu je govorio kapiten zmajeva Emir Spahić dogodit će se u 30. minuti, kad će zbog glupog faula pomalo prestrogo dobiti drugi žuti karton, i konačno otići u zahod. Iako sa desetoricom igrača, Bosna će izdržati. Šansi zapravo i neće biti mnogo, tek jedan poništeni gol Gonzala Higuaina i velika prilika Zlatana Muslimovića, koji će u drugom produžetku s linije peterca pucati preko Sergija Romera, prečke, cijele južne tribine stadiona "Moses Mobhida" i Milenijumskog tornja u durbanskoj luci. Sa igračem manje Bosna će herojski izboriti jedanaesterce, bit će do tada već puna Hitna pomoć koševske bolnice, a sirene ambulantnih kola zavijat će sablasno pustim Sarajevom.

Dalje će historija pisati ovako: Tevez će zabiti prvi penal za 1:0, Genijad Ibričić pogodit će stativu, Higuain će pogoditi za 2:0, a Ibišević sigurno smanjiti na 2:1. Prepustimo sada historiografiju vrataru Nemanji Supiću. "Na redu je bio Leo Messi", pričat će godinama kasnije Nemanja. "Uzeo je loptu i nije smio da me pogleda u oči. Rekao sam mu: 'Leo, pazi, znam gde ćeš je puknut.' Digao je glavu na brzaka, a ja sam mu pokazao na desnu stranu. Isfintirao sam u tu stranu, bacio se u drugu i odbranio penal." Nakon historijske obrane Džeko će izjednačiti na 2:2, a vrata dženneta Ćiri i "zmajevima" u četvrtoj seriji definitivno će otvoriti Javier Mascherano, pogodivši stativu.

Bosna će gorjeti, Zenica će gorjeti, gorjet će Boračko jezero, gdje generalni direktor BH televizije Nermin Durmo neće moći gledati penale, pa će već petnaest minuta biti pod vodom, zavijat će sirene Sarajevom dok Zvjezdan Misimović bude prilazio lopti, raspast će se zdravstveni sistem Bosne i Hercegovine kad mu Romero... obrani penal. U petoj, posljednjoj seriji Maradonin će joker, stari Martin Palermo, zabiti za 3:2, Romero će obraniti i Admiru Vladaviću - ne pitajte mene zašto je on pucao, eno vam Ćiro - i tako će završiti jedan lijepi san.

Blažević će, blijed kao krpa, nakon utakmice prići velikom Diegu i reći mu kako se "povijest ponovila", Maradona će se mangupski nasmijati, i ona će - ta jebena, usrana povijest - na "Moses Mobhida" stadiumu u Durbanu dovršiti onaj veliki krug započet dvadeset godina ranije, 30. juna 1990, kad je Tomica Ivković obranio Maradoni, a Goicoechea Brnoviću i Hadžibegiću, i kad je na stadionu "Artemio Franchi" u Firenzi tiho - dobro, to se tako kaže - umrla Titova Jugoslavija.

Banjaluka će osvanuti sa grafitima "Gracias Gauchos", a Milorad Dodik će telegramom čestitati tradicionalnim prijateljima srpstva, argentinskom ministru vanjskih poslova Jorgeu Tajani i predsjednici Cristini Fernandez, podsjećajući kako je "veličanstvena pobjeda nad BiH božja nagrada za ustrajnost na međunarodnoj pravdi i nepriznavanju Kosova". Dalje znate i sami, mjesec i pol nakon historijske utakmice u Durbanu osvanut će balvani na cesti Sarajevo - Goražde, i sve će otići u tri lijepe pičke materine.

Za vas, međutim, ima vremena. Sad kad sam vam sve lijepo nacrtao, na vama je da prodate kuću i auto, odnesete sve u kladionicu, pokupite pare i započnete svoju privatnu, mirnu historiju. Za taj novac može se kupiti lijepa kuća u Švicarskoj, ima i tamo odlična reprezentacija. Zna Ćiro, bio je i njima selektor.

[seln]

Nova Borisova kolumna u "Dodikovim novinama"

Plavšićeva na slobodi


Prije točno sedam godina, u oktobru 2002. godine, Biljana Plavšić - bivša predsjednica Republike Srpske i prva žena optužena za ratne zločine - pred Haškim je tribunalom priznala krivnju po trećoj točki optužnice. Historijskog pamćenja radi valja nam se podsjetiti te treće točke.


"Optužena je u periodu od 1. jula 1991. do 30. decembra 1992, djelujući kao pojedinac i u dogovoru s drugima u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, planirala, podsticala, naređivala, pomagala i podržavala progone bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u 37 općina u Bosni i Hercegovini (...). Kao jedan od dva predsjednika gospođa Plavšić je podržavala organe državne vlasti i vojne organe kroz koje je ostvarivan taj cilj, poticala učešće u njegovom ostvarivanju javnim izjavama o tome kako je primjena sile opravdana, te pozivala i poticala paravojne snage iz Srbije da pomognu snagama bosanskih Srba u (...) razdvajanju etničkih grupa upotrebom sile, u kampanji koja je obuhvatala ubijanje tokom napada na gradove i sela, okrutno i nečovječno postupanje tokom i nakon tih napada, prisilno premještanje i deportaciju, protupravno zatočenje i lišavanje života, prisilni rad i korištenje živih štitova, okrutno i nečovječno postupanje i nečovječne uvjete u objektima za zatočenje, uništavanje vjerskih objekata i kulturnih spomenika, te pljačkanje i bezobzirno razaranje. Gospođa Plavšić se nije obazirala na informacije o rasprostranjenom etničkom čišćenju i javno ga je obrazlagala i opravdavala. Bila je upoznata s tim da ključni čelnici Srpske Republike Bosne i Hercegovine ignoriraju te zločine uprkos tome što imaju ovlasti da ih spriječe i kazne".

Historijskog pamćenja radi, valja nam se prisjetiti i njenog potresnog priznanja: "Put i primjer svetog Save su slijedile velike srpske vođe, čak i u današnjem vremenu, istrajno pokazujući plemenitost i dostojanstvo čak i u najtežim okolnostima. Na nesreću, naše rukovodstvo, uključujući i mene, napustilo je ovaj put tokom posljednjeg rata. Vjerujem da vam je jasno da sam se ja razišla sa tim liderima - premda prekasno. Ipak, to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina kako bi se ubijedio naš narod da je svijet protiv nas. Ali, plodovi njihovog rada - tog rukovodstva - su jasni: grobovi, izbjeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu, koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera".

Iako je obrana smatrala da nakon tog priznanja i pokajanja gospođa Plavšić ne bi smjela biti u zatvoru dulje od osam godina, pet mjeseci kasnije, 27. februara 2003. godine, sudac Richard May je, uvažavajući sve olakotne okolnosti - dobrovoljnu predaju Sudu, ponašanje optužene nakon ratnih sukoba, njenu dob i, last but first, potvrdno izjašnjavanje o krivici, odnosno kajanje - Biljani Plavšić izrekao kaznu od jedanaest godina zatvora. Historijskog pamćenja radi, valja nam se prisjetiti i njegove završne riječi: "Nijedna kazna koju Vijeće može izreći ne može u cjelosti izraziti užas svega što se dogodilo, niti stravične posljedice za hiljade žrtava".

U ponedjeljak, sedam godina i četiri mjeseca nakon što se predala Haškom tribunalu, ratna zločinka Biljana Plavšić će pokupiti svoje stvari iz ćelije ženskog zatvora Hinsenberg u švedskom Orebru, pospremiti u kofere garderobu, knjige i rukopise, te izaći na slobodu. Izaći će po dobrom običaju Haškog suda da osuđene u slučaju dobrog vladanja pomiluje i pusti nakon dvije trećine odslužene kazne. Gospođa Plavšić će zbog dobrog vladanja izaći na slobodu iako je iz svoje ćelije u nekoliko navrata praktički, faktički i neuvijeno povukla kajanje, na osnovu kojega je oslobođena odgovornosti za genocid.

Historijskog pamćenja radi, valja nam se prisjetiti i tog "kajanja zbog kajanja". "Ja sam sebe žrtvovala. Nisam učinila ništa loše", prije samo mjesec dana rekla je ratna zločinka Biljana Plavšić u intervjuu za jedan švedski list, pakujući šminku u torbu i pozdravljajući se s čuvarkama u Hinsenbergu. "Priznala sam krivnju za zločine protiv čovječnosti zato da bih mogla pregovarati o ostalim optužbama. Da to nisam učinila, suđenje je moglo potrajati tri - tri i pol godine. S obzirom na moje godine, to nije bila prihvatljiva opcija".

Ratna zločinka Biljana Plavšić izaći će na slobodu nakon manje od sedam i pol godina. Historijskog pamćenja radi, valja nam se prisjetiti da je šest godina ranije i samo tri pasusa iznad njezina vlastita obrana cijenila kako gospođa Plavšić ne zaslužuje više od osam. Obrana je bila prestroga prema svojoj klijentici: sud je i tu blagu kaznu smanjio za gotovo godinu dana.

Historijskog pamćenja radi, valja se na ovom mjestu prisjetiti i obrazloženja tako blage presude. "Pretresno vijeće prihvata da su priznanje i potpuno razotkrivanje teških zločina vrlo važni za utvrđivanje istine u vezi sa tim zločinima", rekao je svečanim glasom sudac Richard May. "To će, uz prihvatanje odgovornosti za počinjena zla, pospješiti pomirenje. S tim u vezi, Pretresno vijeće konstatira da će potvrdno izjašnjavanje o krivici gospođe Plavšić i prihvatanje krivice, naročito u svjetlu njenog

nekadašnjeg položaja, pomoći pomirenju u Bosni i

Hercegovini, kao i u cijelom regionu".

Ratna zločinka Biljana Plavšić vraća se u tako "pomirenu Bosnu" kao heroina. Nakon odluke o pomilovanju u zatvoru su je posjetili vladika Vasilije Kačavenda, ministar u Vladi RS Slobodan Puhalac i glavom premijer Milorad Dodik, poželivši joj dobrodošlicu u slobodu. "Zadovoljni smo i raspoloženi što će Biljana Plavšić konačno biti puštena iz zatvora i na taj se način, kao svaki drugi slobodni građanin, uključiti u društveni život našeg naroda", rekao je vidno uzbuđeni premijer Dodik.

Ratna zločinka Biljana Plavšić u tom će se kozmičkom miru i slobodi osjećati kao kod kuće. Nisu se mnogo ni mir ni sloboda promijenili otkako ih je posljednji put vidjela, ali ne samo zbog kratke kazne koja se na Zapadu što joj je sudio razrezuje za saobraćajne nezgode i krađe u samoposlugama: u tom se miru i slobodi i danas slave zločini zbog kojih je osuđena. Rukovodstvo te slobode, kako ono lijepo reče profesorica Plavšić, "bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda, i to čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina kako bi se ubijedio naš narod da je svijet protiv nas".

Strah me i pomisliti kako bi pomirenje u Bosni danas izgledalo da Biljana Plavšić nije priznala krivicu i tako, na radost Haškog suda, "pospješila pomirenje u BiH i cijelom regionu".

Biljana Plavšić, osuđeni ratni zločinac, ima sve kvalifikacije da se "uključi u društveni život" srpskog naroda. I, što je mnogo važnije, golemo i korisno iskustvo u tom društvenom životu.

Historijskog pamćenja radi, valja na kraju podsjetiti i na njezinu glasovitu rečenicu: "Postoji 12 miliona Srba, i čak ako ih šest miliona pogine na bojištu, ostaće ih šest miliona koji će uživati plodove pobjede", rekla je srpska heroina u ono vrijeme dok se još grlila i ljubila sa kolegom herojem Željkom Ražnatovićem Arkanom. Računala je patriotkinja Biljana Plavšić grleći se s Arkanom - a zna ona i biologiju i matematiku, bila je profesorica biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu - ovako: ako bude trebalo ginuti za slobodu, ja ću biti prva. Pa makar izginuo svaki drugi.

I ustrajala je do kraja. Arkan je ispao onaj "svaki drugi", a ona "svaka prva" - živa, zdrava i slobodna da "uživa plodove pobjede". One druge "druge" nije, pak, ni računala: ti nisu bili dovoljno veliki da ih, kad izgine svaki drugi, ostane šest milijuna.

Dobro nam došla, Biljana. Dobro došla u "pomirenu Bosnu" i "društveni život svog naroda". U slast vam oni "plodovi pobjede" koje ste tako lijepo nabrojili kajući se pred Sudom zbog pobjede čiji su "plodovi jasni: grobovi, izbjeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu".

[seln]

Iako je bila predsjednica Republike Srpske, iako ima stan u Banjaluci, obična građanka Biljana Plavšić nije se kao ostali obični građani kući vratila u Banjaluku, nego u Beograd.

Iako je u isto vrijeme na surčinski aerodrom sletio avion JAT-a na redovnoj liniji iz Amsterdama, obična građanka Biljana Plavšić nije kao ostali obični građani u Beograd stigla JAT-ovim letom, već službenim avionom Vlade Republike Srpske.

Iako je u Beograd stigla iz inozemstva, obična građanka Biljana Plavšić nije kao ostali obični građani morala proći carinsku i pasošku kontrolu.

Iako u Beogradu ima brata i prijatelje, običnu građanku Biljanu Plavšić nisu kao ostale obične građane na aerodromu dočekali brat i prijatelji, već osobno predsjednik Vlade Republike Srpske.

Iako beogradski aerodrom ima i taksi stajalište i autobusnu vezu s gradom, obična građanka Biljana Plavšić nije kao ostali obični građani morala ići taksijem ili autobusom, već su je do stana na Vračaru odvezli službenim automobilom Vlade Republike Srpske.

Iako je poslije dva sata popodne užasna gužva na beogradskim ulicama i mostovima, obična građanka Biljana Plavšić nije kao ostali obični građani morala strpljivo čekati na semaforima, već su joj put probijala vozila iz pratnje MUP-a Srbije.

Iako je na Vračaru u to doba dana nemoguće naći parkirno mjesto, obična građanka Biljana Plavšić nije kao ostali obični građani pola sata kružila Mekenzijevom i Katanićevom ulicom, već joj je "pauk" MUP-a Srbije napravio mjesta uklonivši parkirane automobile drugih običnih građana.

Iako je u Beogradu strogo zabranjeno zaustavljanje vozila na ulici, obična građanka Biljana Plavšić nije se morala kao ostali građani bojati srpske policije, jer se službeni Vladin crni audi samo za nju zaustavio nasred ulice upravo uz osiguranje srpske policije.

Iako je stopa kriminala u Beogradu među najvećima u regiji, obična građanka Biljana Plavšić ne boji se kao ostali obični građani lopova, džeparoša, nasilnika, huligana i nogometnih navijača: ona u Beogradom ima 24-satno osiguranje i pratnju policajaca MUP-a Srbije.

Ukratko - iako je danas samo još jedna obična građanka, Biljana Plavšić iz nekog razloga nije kao ostali obični građani. Obična građanka Biljana Plavšić nije obična jer obični građani obično nisu osuđeni ratni zločinci.

Ukratko, eto, više su dočekom Biljane Plavšić država Srbija i Republika Srpska svojim običnim građanima poslali poruka nego što ih ti građani o Božiću pošalju SMS-om. Kratke su to i jasne poruke, kojima Milorad Dodik i njegovi beogradski sponzori na čelu s najboljim prijateljem Borisom Tadićem poručuju svojim običnim građanima da postoje obični i običniji građani. I oni najobičniji.

Da biste zaslužili status najobičnijeg građanina, kaže se u njihovoj poruci, morate poubijati ili prognati cijelo nesrpsko stanovništvo iz barem trideset sedam općina. Morate biti osuđeni ratni zločinac.

A vi "obični" obični ili jedva malo običniji građani, koji susjeda muslimana nikad niste niti krivo pogledali, koji niste etnički očistili ni onaj stan u prizemlju, a kamoli općinu, koji u cijelom svom životu niste silovali nijednu muslimanku, niti joj ubili dijete, niti joj oca, muža i brata poslali u logor i zapalili im kuću, koji nikad niste ni hodžu pribili na kakav krst, vi nikad nećete dobiti ni stan u Beogradu, ni službene Vladine avione i automobile, neće zbog vas premijer cupkati na aerodromu i gledati u sat, neće vas gradom pratiti policijski automobili s upaljenim rotacionim svjetlima, neće vam policija praviti mjesto za parking i davati vam privatno 24-satno osiguranje.

Ta je poruka vlasti Republike Srpske i majke Srbije kratka i jasna kao SMS: "Jebite se, obični građani! Jebite se, Srbi!" Može i onaj smajlić s ispruženim srednjim prstom. Mogu i tri, da sve bude baš onako srpski. Jer poruka znači: Srbija je zemlja za ratne zločince, a ne za kojekakve obične Srbe i građane.

Ima o tim porukama jedan stari dalmatinski vic, jedan od milijun viceva o škrtim Bračanima, koji priča o starom škrtom Bračaninu što je otišao u "Slobodnu Dalmaciju" predati osmrtnicu za suprugu, s urednim posljednjim pozdravom dragoj ženi i ožalošćenim mužem u potpisu. Kad mu je službenica rekla da ima mjesta za još dvije riječi i da može dodati još nešto, Bračanin joj je rekao da u dnu doda: "Prodajem ulje!"

Tako, naime, i ja - jer nije poruka u osmrtnicama što su ostale iza Biljane Plavšić, nije poruka ni u poruci kojom ožalošćena Biljana Plavšić preko mrtvih nešto prodaje, niti u poruci onih Srba, Bošnjaka i Hrvata koji su Biljanu Plavšić u Beograd selili samo preko njih mrtvih - na kraju ovog teksta, a ima taman još toliko mjesta, dodajem: "Prodajem stan na Vračaru, blizu Katanićeve ulice."

Ja ga možda ne prodajem zato što mi u susjedstvo dolazi osuđeni ratni zločinac, ali znam da ih ima dosta koji bi ga zbog toga kupili. Ugodan je to grad za ratne zločince.

A vi ostali, koji nikad niste ni muslimana zgazili, koji nemate ni novca ni želje da živite u komšiluku Biljane Plavšić, znate kako kažu za vas: jebite se.

[seln]

Evo jos malo iz "nezavisnih"

Magareća klupa


Onako kako se prije petnaestak godina zajebavao s međunarodnom zajednicom, Radovan Karadžić zajebava se i danas. I što je najsmješnije od svega, stvar savršeno funkcionira. Bosanski gospodar rata stoji pred haškim sucima i tužiteljima, gleda ih u oči i onako jalijaški zajebava.

Pa postaje jasno da je hapšenje doktora Davida Dabića na Novom Beogradu bilo samo predstava, da je to Karadžiću zapravo dosadilo glupirati se po Srbiji, te je odlučio glupirati se u Haagu. Netko je uzeo proviziju od pet milijuna dolara, a ostala četiri i pol milijuna čekaju Karadžića na nekom švicarskom računu, kad jednog ne tako dalekog dana avion Vlade Republike Srpske dođe po njega. Mnogo je, uostalom, jednostavnije i jeftinije zajebavati Ujedinjene narode o njihovom trošku. A ako hoćete, i mangupskije.

U ovom trenutku, naime, Radovan Karadžić se od pravde krije u ćeliji sheveningenskog zatvora, a njegovi jataci i pomagači nose toge i predstavljaju se kao službenici Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije.

Stoji tako haški tužitelj Alan Tieger pred praznom optuženičkom klupom i čita svoju uvodnu riječ, pa iznoseći optužnicu za genocid u Srebrenici, citira Karadžićevu Direktivu broj 4 iz novembra 1992, kojom naređuje Drinskom korpusu da "neprijatelja iscrpi i prisili da zajedno s civilnim stanovništvom napusti Srebrenicu, Žepu i Goražde". Radovan Karadžić za to vrijeme sjedi u ćeliji, vrti visak, srče topli kakao i gleda prijenos vlastitog suđenja. A na televiziji se jasno vidi kako tužitelju, dok govori važnim glasom, pod sijedim zaliscima bubre nekakve kvržice, da bi onda iz njih veselo iznikle lijepe, sivosmeđe magareće uši.

Prevoditelji i službenici suda potajno se smijulje, smije se i optuženi u svojoj ćeliji, ali tužitelj Tieger ništa ne primijećuje, već nastavlja kako se Karadžić - nakon što je njegov plan o "iscrpljivanju stanovništva" nakratko propao kad je međunarodna zajednica zaprijetila silom i proglasila UN-ove zaštićene zone - odlučio za "suptilniju strategiju sporog davljenja enklava". Pa čita Karadžićevu Direktivu broj 7, onu iz maja 1995, a crna mu se toga na dupetu mreška i meškolji, kao da mu se pod odoru zavukao miš. I dok tužitelj čita Karadžićevu zapovijed Drinskom korpusu da "svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvori uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi", ispod toge mu na očigled televizijskih kamera nestašno izvirio pravi pravcati - magareći rep.

Nakon što je tužitelj zaključio uvodnu riječ, javio se i sam predsjednik Sudskog vijeća, časni sudac O-Gon Kwon, da poruči Radovanu Karadžiću kako će mu, ukoliko i dalje bude bojkotirao vlastito suđenje, biti dodijeljen sudac po službenoj dužnosti. Nije praktički ni završio, a Karadžić se pojavio u sudnici izjasniti se nestrpljivim da suđenje počne. Govori to Radovan Karadžić, a časnom sucu Kwonu sve igra toga i bubre kvržice pod zaliscima. Tužilaštvo onda iznosi svoj prijedlog: da se u slučaju ponovnog neodazivanja na raspravu Radovan Karadžić u sudnicu privede silom, jer sud za to ima sva ovlaštenja. "...Sud ima sva ovlaštenja, ovlaštenja, nja, nja, nja!...", veselo odjekuje haškom sudnicom, "sud će optuženom dodijeliti službenog branitelja do kraja suđenja, nja, nja, nja...!", odgovara vesela jeka s druge strane sudnice.

U tom trenutku svima je već jasno da Karadžić zajebava i suce, i tužitelje, i Haški sud i cijele Ujedinjene narode, od generalnog sekretara do portira, svima je to jasno osim njima, jer magarci, poznata je stvar, sporo i slabo shvaćaju. A nije im ni zamjeriti, jer nije svakome dano razumjeti zločinački Karadžićev um i onda kad se zajebava. Do jučer, naime, suđenje Radovanu Karadžiću odvijalo se po njegovoj Direktivi broj 4, kojoj je cilj bio da "neprijatelja iscrpi i prisili da zajedno sa sudskim službenicima napusti suđenje, pravo, Haag i Nizozemsku". Kad je međunarodna zajednica, baš kao i 1993, shvatila što se događa - kad je dakle nakon Karadžićevog upornog nepojavljivanja pred sudom zaprijetila silom i proglasila sudnicu u Haagu zaštićenom zonom - optuženi se odlučio za "suptilniju strategiju sporog davljenja Haškog suda". Ovog trenutka suđenje Radovanu Karadžiću odvija se po Direktivi broj 7, s ciljem da se "svakodnevnim planskim i osmišljenim aktivnostima stvore uslovi totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg suđenja".

Slijedi, sad već znamo, iscrpljujuća humanitarna kriza u sudnici broj 1 Haškog tribunala, do kraja godine krenut će prema Haagu konvoj UN-a sa braniteljima po službenoj dužnosti, general Philippe Morillon popet će se na stol i iscrpljenim sucima, tužiteljima, prevoditeljima i sudskim službenicima objaviti kako Karadžićevi advokati samo što nisu stigli, svečano će namještenicima Haškog suda obećati ih nikad neće napustiti, "nema povlačenja, nja, nja, nja...!", odjekivat će zgradom Haškog tribunala, sljedeće godine u ovo doba komandant nizozemske vojske žalit će se kako Karadžićev beogradski odvjetnički tim krši zabranu letenja, nja, nja, nja, cijeli će svijet pratiti dramu iz haške sudnice, sve dok se jednog dana u Haagu ne pojavi Ratko Mladić sa svojim advokatima, razdvoji suce i tužitelje od daktilografkinja i čistačica, te konačno rasformira Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije.

Na kraju priče, u ordinaciji uređenoj u prostoru nekadašnje sudnice broj 1 ležat će na trosjedu iznureni muškarac u dugačkoj crnoj togi s bijelom kravatom, a nasuprot njemu, za stolom, vrtjet će u rukama nekakav visak neobični muškarac dugačke bijele kose.

- Recite - pitat će doktor - kad ste se točno prvi put osjetili kao magarac?

[demetra22]

Za početak,da vas pitam ,dok pišete na forumu,osjećate li se kao "anonimne isfrustrine neznalice koje sjede na wc-šolji javnog wc-a i šaraju po zidu gluposti i poluistine krijući se iza nickname-a,jer nemate hrabrosti,znanja i obraza da iza napisanog stanete imenom i prezimenom"??

Dijagnoza sa sa-x.

[seln]

Lud je lud, al sud je sud
Datum: 18.11.2009 20:06
Autor: Boris Dežulović

Da sam ja advokat Republike Hrvatske pred međunarodnim sudom, kao što hrvatski advokat nisam niti mi pada na pamet biti, i da moram Hrvatsku braniti od tužbe za obeštećenje članova obitelji onih Srba kojima je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj oduzeta sva imovina, ili im je u jasenovačkom logoru pobijen sav bliži rod, ja bih kao svjedoke obrane pozvao suce Okružnog suda u Banjaluci, a kao krunskog među njima pozvao bih gospodina Slobodana Radulja, sudskog vještaka za pitanja državnog terora, u slobodno vrijeme pravobranioca Republike Srpske.


- Gospodine Radulj - pitao bih ga teatralno - vi ste pravnik, zar ne?

- Da, moglo bi se tako reći - odgovorio bi gospodin Radulj sa superiornom ironijom.

- Vrlo dobro - sad bih se teatralno okrenuo prema poroti. - Objasnite nam, kao pravnik, imaju li žrtve ustaškog terora pravo na obeštećenje od hrvatske države?

- Ne, naravno - odgovorio bi s nadmoćnim, autoritativnim smješkom Slobodan Radulj. - Ne budite smiješni.

- Ne ljutite se na nas, mi smo ipak juristički laici - nasmiješio bih se sad i ja. - Možete li nam, molim vas, to objasniti?

- Vidite - namjestio bi se pravobranilac RS u ekspertski položaj i poklopio dlanove vrhovima prstiju - tokom ratnih sukoba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su normalno radili i sudovi i tužilaštva, tako da je tužba za pravičnu nadoknadu ljudskih i materijalnih gubitaka mogla biti podnesena u tom periodu. No, ona je podnesena tek mnogo kasnije.

- Razumijem - klimnuo bih glavom. - Ukratko, Srbi pobijeni u logoru "Jasenovac" mogli su podnijeti tužbu nadležnom sudu NDH u vrijeme kad su navodno ubijeni, dakle najkasnije do 1945?

- Do maja 1945, preciznije. To je normalna i uobičajena pravna procedura.

- Optužba, međutim, tvrdi da su Srbi u NDH ubijani upravo po zakonima te marionetske države.

- To je, naravno, točno - blago bi se iznervirao gospodin Radulj. - Maloprije sam vam rekao da su tokom ratnih sukoba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj normalno radili i sudovi i tužilaštva.

- Ali ako su Srbima životi i imovina oduzimani po zakonima NDH - pravio bih se sad i glup - jesu li oni mogli vjerovati u pravnu državu i žaliti se istim sudovima koji su im oduzimali imovinu i sudili ih na smrt?

- Naravno. Činjenica da su ti sudovi Srbe osuđivali na smrt ili im oduzimali imovinu po tadašnjim zakonima, bjelodano jasno govori da su ipak poštivali zakone i da je NDH bila pravna država.

- Hvala - napravio bih dramsku pauzu, pa se okrenuo prema svjedoku. - Oprostite, još samo jedna stvar.

- Izvolite?

- Gospodine Radulj, vi ste po nacionalnosti...?

- Srbin.

- Hvala - okrenuo bih se podrugljivo prema zastupnicima otužbe. - Nemam više pitanja.

Tako bi gospodin Slobodan Radulj pred sudom autoritativno pokopao tužbu rodbine oštećenih Srba. Krv nije voda, al' sud je sud, tu su paragrafi, pa zagrabi, nek' isto je i đavolu i đakonu. A pošto bi proces pred međunarodnim sudom išao po anglosaksonskom pravu, pravobranilac Republike Srpske bi kao presedan iz arhiva izvukao predmet "Islamska zajednica Bosne i Hercegovine protiv Republike Srpske", slučaj koji je ovih dana dobio epilog na Okružnom sudu u Banjaluci, koji je poništio prvostepenu presudu zbog rušenja svih šesnaest džamija u tom gradu 1993. godine i odbio odštetni zahtjev Islamske zajednice BiH u visini od 64,7 milijuna maraka, potvrdivši stav Pravobranilaštva Republike Srpske da je presuda Osnovnog suda bila "zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava".

Što to točno znači, pojasnio je Slobodan Radulj, pravobranilac RS: "Tokom ratnih sukoba u Banjaluci su normalno radili i sudovi i tužilaštva, tako da je tužba Islamske zajednice za rušenje šesnaest banjalučkih džamija mogla biti podnesena u tom periodu, no ona je podnesena tek sedam godina kasnije."

Je li to sve? Ne, naravno, ne budite smiješni. Osim što je zastarjela, tužba IZ je bila i krivo adresirana, objašnjava pravobranilac RS namjestivši se u ekspertski položaj i poklopivši dlanove vrhovima prstiju: "Islamska zajednica nije ni mogla tužiti Republiku Srpsku, jer RS je entitet, već isključivo BiH kao državu!"

Ne znam što će na ovu hladnu pravnu argumentaciju reći Milorad Dodik, kojemu je jednom jedinom rečenicom njegova pravobranitelja Republika Srpska ostala bez atributa države i vraćena u ustavno pravni poredak Bosne i Hercegovine, ali znam što bih rekao ja, barem da sam, kako rekoh, advokat Republike Hrvatske. Ili, štajaznam, Republike Kosovo. Na primjer: "Zbog rušenja manastira na teritoriju Kosova i Metohije Srpska pravoslavna crkva ne može tužiti kosovske vlasti, već isključivo Republiku Srbiju kao državu!" Bilo bi zabavno. Tim više što se meni, za razliku od gospodina Radulja, živo jebe što bih se tim stavom narugao i srpskim i albanskim državotvorcima.

Gospodin Slobodan Radulj se, međutim - za razliku od mene - uopće ne zajebava. On mrtav ozbiljan misli da je Republika Srpska samo mali, folklorni entitet koji nikakve veze s rušenjem džamija nema i da su tamošnji muslimani mogli i morali tražiti pravdu na sudu još 1993, dok su nebom nad Banjalukom letjele džamije, da su "tokom ratnih sukoba normalno radili i sudovi i tužilaštva" i da je "tužba Islamske zajednice za rušenje šesnaest banjalučkih džamija mogla biti podnesena u tom periodu". Pravi se lud pravobranilac Radulj, pa se živ snebiva kako muslimani, koji su se po cijele dane izležavali u logorima ništa ne radeći, baš ništa, nisu odvojili petnaest minuta da sastave tužbu zbog rušenja banjalučkih džamija. Lud je lud, al' sud je sud.

Blažen u svojoj patriotskoj ekspertizi, Slobodan Radulj niti vježbajući svoj čvrsti stav pred ogledalom nije pretpostavio da bi ga neki pravni laik mogao pitati zašto onda banjalučki sudovi i tužilaštvo, ako su zaista i u vrijeme rata "normalno radili", nisu ni tada ni kasnije, u ovih šesnaest godina "normalnog rada", optužili i osudili nijednog jedinog počinitelja džamijocida u Banjaluci. I zašto Tužilaštvo RS u svih tih šesnaest godina nije zbog rušenja šesnaest banjalučkih džamija tužilo državu Bosnu i Hercegovinu.

To je zato što pravni laici ne razumiju pravo. Ako je, naime, pravosuđe Republike Srpske "normalno radilo", ako su se dakle poštivali zakoni, a džamije su srušene, ako nitko za to nikad nije odgovarao i ako je tužba za obeštećenje neosnovana, jednostavnom se pravnom logikom dolazi do pravosnažnog zaključka da su džamije srušene - po zakonu. Da ne bi ispalo da se to opet ja zajebavam, pozivam za svjedoka nekadašnjeg potpredsjednika banjalučke općine Vitomira Popovića, koji je onomad izjavio da su džamije "uklonjene" zato što je to bio jedini način da se "manjina nauči da poštuje srpski zakon".

A može i ovako: "Ako smo i strijeljali, radili smo to na temelju zakona. Ja vam samo kažem da je funkcionirala pravna država."

Eh, da: to nisu ni Radulj ni Popović rekli, to su riječi trećeg svjedoka - Dinka Šakića, uglednog hrvatskog pravnika, u slobodno vrijeme upravitelja logora "Jasenovac".

Gospodine Šakiću, hvala, nemam više pitanja.

[seln]

Tko je glasao za Josipovića?

Talijanski Bagnone tipični je mali toskanski gradić: zeleni brežuljak u provinciji Massa Carrara, na brežuljku grozd kamenih kućica, a na vrhu kaštel s tornjem i zvonik mjesne crkve. Prije pedesetak godina to je bila živa općina sa šest hiljada duša, ali dvadeseto stoljeće je učinilo svoje, i treći milenij Bagnone je dočekao s točno 1.945 stanovnika, uglavnom staraca što po gostionicama pabirče krhotine bolje prošlosti.

Do subote 22. avgusta prošle godine malo tko je čuo za Bagnone: za njega se zna samo po tome što se svakog maja tu održava Sagra della Cipolla, "festival luka" na kojemu se sprema nadaleko poznata "la Cipolla de Treschietto" i svakojaka druga jela od luka. Onda su sve svjetske novine objavile da je upravo u Bagnoneu, u malom kafe-baru "Biffi", uplaćen listić sa dobitnom kombinacijom SuperEnalotta, koji je sretniku donio 148 milijuna eura, najveći dobitak u povijesti europskih lutrija.

U živopisno malo mjestašce na vrhu brda već sutradan ujutro nahrupili su novinari, turisti i znatiželjnici, mnogobrojni raseljeni Bagnonesi iz cijele Italije iznenada su se sjetili davno zaboravljenih rođaka, ali novopečeni multimilijunaš iz nekog je razloga odlučio ostati anoniman.

Ne treba mnogo literarnog dara da se zamisli drama u gradiću od 1.945 stanovnika, od kojih baš svatko poznaje baš svakoga, znajući da je jedan od njih preko noći postao tako bogat da za lokalni nogometni klub, kad bi postojao, može odmah od Reala kupiti Kaku i Cristiana Ronalda. Ne treba mnogo mašte da se zamisle sutradan ujutro došaptavanja i ispitivački pogledi na mjesnoj tržnici i u lokalnoj oštariji, u pošti, dućanu i pred crkvom San Niccolo, prije nedjeljne mise.

Ćakula se u malom Bagnoneu i raspituje je li slučajno tkogod u samoposluzi iznenada kupio šampanjac ili noćas izbacio ženu iz kuće, ispod oka se za ručkom gledaju bračni parovi, mjerka se svaka riječ, gospođa iz apoteke sumnja na babu što je uzela kutiju sedativa, mjesni poštar na penzioniranog karabinjera kojemu je u hodniku vidio otvorene kofere, a zvonar San Niccola na onog besposličara i zgubidana što je jutros prvi došao u crkvu i zapalio svijeću pod oltarom Madonne del Pianto. Ono malo djece što je ostalo u Bagnoneu dobilo je zadatak da noću drže stražu i gledaju hoće li netko iz čista mira napustiti gradić, a muškarci u brijačnici za to vrijeme rezignirano odmahuju rukom, zaključujući da treba samo sačekati kome će mafija zakucati na vrata. Pa gledaju tko je u brijačnici ublijedio.

Ova mi je fantastična epizoda iz kronike maloga mista Bagnone u Toskani pala na pamet dok sam čitao izvještaj Državnog izbornog povjerenstva s rezultatima drugog kruga hrvatskih predsjedničkih izbora. Za razliku od matice domovine, koja je rezultatom 60:40 izabrala SDP-ovog kandidata Ivu Josipovića, Hrvati u Bosni i Hercegovini sjevernokorejskom su većinom od 92 posto glasali za protukandidata, dojučerašnjeg reformiranog zagrebačkog komunistu i iznenadnog hercegovačkog katoličkog desničara Milana Bandića.

U svim bosanskohercegovačkim gradovima i gradićima rodijak Milan iz Pogane Vlake pokupio je uvjerljivu većinu, od Mostara, gdje je osvojio 14.989 glasova, a Josipović jedva 435, do Gornjeg Vakufa, gdje je Bandića zaokružilo 2.387 glasača, a Josipovića njih samo dvadeset i sedam. Ako mislite da je to mnogo, sačekajte rezultate iz Širokog Brijega, gdje je od 7.308 glasača Bandić osvojio 7.279, odnosno 99,60 posto glasova! Pa ipak, sve je nadmašila mala istočnohercegovačka općina Ravno.

Ravno je tipično malo hercegovačko selo: gore modro nebo, dolje bijeli kamen, između njih mala zelena krpa, na njoj stotinak neuglednih kockastih kuća, a u sredini župna crkva. Prije pedesetak godina to je većinski hrvatsko selo bilo sjedište žive općine od šest hiljada duša, ali dvadeseto stoljeće je učinilo svoje, i treći milenij općina Ravno je dočekala s točno 1.770 stanovnika, uglavnom staraca što po gostionicama pabirče krhotine bolje prošlosti.

Do ove nedjelje malo tko je čuo za Ravno: za njega se zna samo po tome što je 2. listopada 1991, punih šest mjeseci prije službenog početka oružanih sukoba u BiH, sumanutim napadom Jugoslavenske narodne armije upisano kao prvo mjesto koje je stradalo u bosanskom ratu. Onda su prije koji dan sve hrvatske novine objavile da je u drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora, na glasačkom mjestu u općini Ravno, od ukupno 363 glasača koji su izašli na izbore, za kandidata SDP-a Ivu Josipovića glasao točno - jedan.

Od 363 glasa Milan Bandić je tako osvojio 362, iliti preciznije 99,72 posto, nasuprot Josipovićevom jednom, odnosno 0,28 posto. Najveća je to pobjeda u povijesti europske demokracije, šanse da neki socijaldemokrat osvoji glas u hrvatskom Ravnom manje su nego da iranski reformski opozicionar Mir-Husein Mousavi dobije glas u Aradanu, rodnom mjestu Mahmuda Ahmadinedžada. Ili da na lotu osvoji 147 milijuna eura. U živopisno malo mjestašce na rubu Popova polja već sutradan ujutro nahrupili su stoga novinari, turisti i znatiželjnici, pristigli su iz cijele Hercegovine i Hrvatske mnogobrojni ljutiti Ravnjaci da otkriju čiji je rodijak osramotio selo, ali Josipovićev glasač iz nekog je razloga odlučio ostati anoniman.

Ne treba mnogo literarnog dara da se zamisli drama u selu od dvjesto stanovnika, u općini od jedva 1.700 duša, od kojih baš svatko poznaje baš svakoga, i baš svaki Hrvat baš svakoga Hrvata, znajući da je jedan od njih prošle nedjelje podmuklo, sakriven iza kartonske pregrade, na glasačkom listiću zaokružio Ivu Josipovića, to izdajničko agnostičko, bezbožno, komunističko đubre. Ne treba mnogo mašte da se toga jutra, nakon što su novine objavile izvještaj Državnog izbornog povjerenstva, zamisle došaptavanja i ispitivački pogledi na mjesnoj tržnici i u lokalnoj krčmi, u pošti, u dućanu i pred župnom crkvom.

Ćakula se u malom Ravnom i raspituje je li slučajno tkogod u trafici iznenada kupio sarajevsko "Oslobođenje" ili izbacio ženu iz kuće, ispod oka se za ručkom gledaju bračni parovi, mjerka se svaka riječ, gospođa iz dućana sumnja na babu što je uzela kutiju srpskih plazma keksa, seoski poštar na penzioniranog milicionera kojemu je u hodniku vidio Titovu sliku, a zvonar župne crkve na onog seoskog besposličara i zgubidana što jedini u selu nedjeljom ne dolazi na misu.

Ono malo djece što je ostalo u Ravnom dobilo je zadatak da noću drže stražu i gledaju hoće li netko iz čista mira napustiti selo, a muškarci u mjesnoj kladionici rezignirano odmahuju rukom, zaključujući da treba samo sačekati kome će mafija zakucati na vrata. Pa gledaju tko je u kladionici ublijedio.

[uroborus]

..Kopirali se tekstovi, sasjecao svako ko zucne na FERAL,i na koncu-mi,web-piskarala,smo ljudi koji su od Evanđelja po Dežuloviću i Ivančiću napravili Sveti Gral Novinarstva i Slobodne riječi ex-Yu.
Po našim mjerilima,bijaše određeno da je pravi put novinarske vještine otvoren samo onima koji slijede ideju i zaostavštinu Globusovog kolumniste Dežulovića.Negdje u međuvremenu, u dokolici, lucidni Splićanin je zasjeo za komp i počeo da prebira po forumima gdje upratih neke njegove diskusije.Zatim je nestao.
Sami smo Ga iskovali u web-ikonu brojnih foruma,pa eto...

Osim, jednom rijecju, odusevljanja prema Dezulovicu koje je, predpostavljam, plod pretjeranog divljenja, mogu jos samo konstatovati da on nije niti prva niti posljednja web-ikona regionalni foruma, jer na forumu.hr, t.j na podforumu Politika jedan od dugogodisnji forumasa je i Nino Raspudic (to ti je onaj visi asistent koji je gostaovao kod Stankovica, nedavno), a o forumasima tipa Lozaca, zapravo forumskim ikonama, koje sax nikada nece imati zbog kurtoazne samovolje moderatora, moze se samo nagadajti ko stoji iza njih.
Koliko znam Dezulovic je upravo na forum.hr zapoceo svoju karijeru na topicu pod nazivom "Dezulovica guvno"...

[seln]

Ko to kaže, ko se slaže?


Napeto je ovih dana kao u kvizu "Tko želi biti milijunaš", natjecatelj Milorad Dodik došao je do posljednje prepreke, publika je bez daha, nervoza u zraku može se rezati nožem.


Pitanje za milijun konvertibilnih maraka, majka svih pitanja, nije međutim - "Jeste li za to da Republika Srpska, kao suverena i samostalna država, koja garantuje kulturnu autonomiju i sva građanska prava Bošnjacima, Hrvatima i pripadnicima drugih nacionalnosti u RS, može stupiti u savez suverenih država s drugim državama?" Ne - umjesto toga, pitanje za milijun maraka glasi: "Kako će glasiti referendumsko pitanje?"

Već mjesecima lomi svoje mozgove oko tog milijunskog i milenijskog pitanja cijeli Dodikov trust mozgova. Svi su tu, na okupu, popile su se već cisterne kafe, kisele vode i domaće šljivovice, a rješenje se ne nazire.

- Imam ja ideju za referendumsko pitanje - podigne odjednom sa stola svoju tešku glavu episkop zahumsko-hercegovački vladika Grigorije. - "Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala?"

- Ne može, mora da bude na "da" ili "ne" .

- E jebiga.

Društvo opet utonulo u muk. Čuje se samo nervozno lupkanje nečije kemijske olovke o stol.

- A baš mora sa "da" ili "ne"?

- Mora.

- Može li onda "Da li laže ko to kaže, Srbija je mala?"

- Ne može.

Episkop zahumsko-hercegovački vratio umornu glavu na stol, a dvoranom opet zavladala tišina. Samo ona kemijska olovka ritmički udara o stol i Dodikov mozak.

- Ne razumijem, što ne može jednostavno: Jeste li za to da se Republika Srpska odcijepi od Bosne i Hercegovine? - pita najzad predsjednik Skupštine Igor Radojičić.

- Ne može, to je previše lako - šeretski se smije ministar uprave Zoran Lipovac.

- Zoki, ne zajebavaj - odsječno će Dodik. - Nije vrijeme za zajebanciju.

- Ne, stvarno - upadne predsjednik Srpske Rajko Kuzmanović. - Što ne bi moglo "Jeste li ili niste za nezavisnu Srpsku"? Prosto, da ili ne?

- Jebiga, ne može, pitao sam pravnike - odgovori umornim glasom Dodik. - Kao, nije u duhu Dejtona.

- Jebo ih duh Dejtona - procijedi direktor televizije Dragan Davidović.

- Ja.

- Ne znam koje ste pravnike pitali, ali strogo pravno gledajući - upadne dekan banjalučkog Pravnog fakulteta Vitomir Popović - referendumsko pitanje "Slažete li se s odcjepljenjem Republike Srpske?" nije nužno u suprotnosti s Dejtonskim sporazumom i cjelovitom BiH.

- Kako nije, jebo ga ti?! - iznenadi se šef. - To čak ni ja ne mogu da kažem.

- Lijepo. Na listiću bi za zaokruživanje bile ponuđene opcije "Slažem se" i "Ne slažem se". Čisto tehnički, Dejtonski sporazum je pokriven odgovorom "Ne slažem se".

- Dobro kaže profesor - razgalila se potpredsjednica Vlade Jasna Brkić. - Svaka mu ka' u Njegoša.

- Čekaj, čekaj - prekine ih Dodik. - Ne bi valjda bio ponuđen i odgovor "Ne slažem se"?!?

- Jebiga, šefe, mora.

- Nisu meni tako objasnili koncept referenduma - popizdio je Dodik. - Po vama, znači, referendum teoretski može biti i neizglasan?

- Pa... - bojažljivo će profesor Popović - teoretski, može.

Konferencijska dvorana opet je utonula u gustu, ljepljivu tišinu. Svi su gledali u predsjednika Vlade, a ovaj je strijeljao očima i nešto nerazumljivo siktao sebi u bradu.

- A odgovor... baš mora da bude "Slažem se" ili "Ne slažem se"? - iznenada opet podigne svoju tešku glavu vladika Grigorije.

- Aha.

- Može onda "Ko se slaže, ko ne slaže, Srbija je mala?"

- Ne može!

- Mora da bude Republika Srpska u pitanju, a ne Srbija - pojasni profesor Popović.

- Shvatam. Znači, moglo bi...

- Ne bi moglo!

Pala episkopska glava natrag na stol i težak muk opet ispunio konferencijsku dvoranu u zgradi Vlade. Ministar poljoprivrede i šumarstva Radivoje Bratić zapiljio se u onog dvoglavog orla na zidu, sve se čini ministru da ptičurina vrti glavom, pa vrti i on za njom, ne bi li joj uhvatio pogled.

- Stani malo - trgne se iznenada Milorad Dodik. - Rekao si treba da bude Republika Srpska u pitanju?

- Naravno.

- E pa ne može - pobjesni premijer. - Ne može Republiku Srpsku niko da dovede u pitanje! Srpska nije u pitanju!!!

- Ali...

- Ne dolazi u obzir!

U dvorani opet muk. Kao u grobu. Zapravo, kao u masovnoj grobnici. Tek s vremena na vrijeme iznenada podigne glavu vladika Grigorije.

- Ne može! - odgovore tada ostale glave uglas, a episkop zahumsko-hercegovački opet potone u duboku kontemplaciju.

Trajalo to tako satima, domišljale umne glave kako da sastave referendumsko pitanje za nezavisnost Republike Srpske a da Republika Srpska ne bude u pitanju, sve dok se naposljetku nije javila visoka premijerova savjetnica Biljana Plavšić.

- Sjetila sam se: treba u pitanju da bude Dejtonski sporazum.

- Da dovedemo u pitanje Dejton?

- Da, ali tako da ispadne da je nama Dejton neupitan. Pazi ovo: "Podržavate li Dejtonski sporazum?". Ha? Jednostavno.

- Ne shvatam - zbunio se Dodik. - Kakve sad to veze ima?

- Svakakve. To je trik pitanje.

- To je šta?

- Trik pitanje - razvezala se Biljana. - Ako narod podrži Dejtonski sporazum, to znači da podržava državnopravni okvir nezavisne Republike Srpske. Ako ne podrži, to znači da ne podržava cjelovitu BiH, i da je za nezavisnost Republike Srpske. Mi pobjeđujemo u svakom slučaju.

- Jebote, stvarno - ote se zadivljeno Rajku Kuzmanoviću.

- Ukratko, Dejton nije pod pitanjem, ali jeste. Dok nezavisnost Srpske ne dolazi u pitanje, ali dolazi u obzir.

- Sjajno, bravo! - ustane Dodik od stola, pa bijesnim pogledom zaokruži stol. - Vidite kako se razmišlja? Zašto ja vas plaćam?!?

- Jebiga, nisam znao da može pitanje o mirovnom sporazumu - branio se direktor televizije Dragan Davidović.

- Šta, može mirovni sporazum? - trgnuo se iz meditacije episkop zahumsko-hercegovački.

- Može?!? Mora!

- Odlično. Može li onda pitanje "Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala"?

- Ne može, rekli smo ti - podivljao je Dodik. - I gdje je tu uopšte mirovni sporazum?!

- U ponuđenim odgovorima - odgovorio je vladika Grigorije. - "Nije mala", "Nije mala" i "Triput potpisala".

[MoHiKaNaC]

Ja vec mogu da zamislim sliku ove vesele ekipe koja razbija glavu o referendumskom pitanju Al' mora se priznat da im zadatak nije lak. Ko zna, sad se neki vec mozda i kaju zbog citave price o referendumu. Uvalili se jednom pa ne mogu pobjec od toga a ni sami ne znaju sta da pitaju narod.

Mozda ce na kraju pitanje glasiti:

- Da li ste za referendum?

[nokia6170]

Ja vec mogu da zamislim sliku ove vesele ekipe koja razbija glavu o referendumskom pitanju Al' mora se priznat da im zadatak nije lak. Ko zna, sad se neki vec mozda i kaju zbog citave price o referendumu. Uvalili se jednom pa ne mogu pobjec od toga a ni sami ne znaju sta da pitaju narod.

Mozda ce na kraju pitanje glasiti:

- Da li ste za referendum?

Ne moze ni to, eto ti belaja...onda ce priznati onaj referendum iz 1992. godine

[Abacija]

Osim, jednom rijecju, odusevljanja prema Dezulovicu koje je, predpostavljam, plod pretjeranog divljenja, mogu jos samo konstatovati da on nije niti prva niti posljednja web-ikona regionalni foruma, jer na forumu.hr, t.j na podforumu Politika jedan od dugogodisnji forumasa je i Nino Raspudic (to ti je onaj visi asistent koji je gostaovao kod Stankovica, nedavno), a o forumasima tipa Lozaca, zapravo forumskim ikonama, koje sax nikada nece imati zbog kurtoazne samovolje moderatora, moze se samo nagadajti ko stoji iza njih.
Koliko znam Dezulovic je upravo na forum.hr zapoceo svoju karijeru na topicu pod nazivom "Dezulovica guvno"...

Nino?! Je li to onaj wannabe-Nele-Karajlic?

Potrazi malo o njemu ovdje na forumu pa ces vidjeti kako smo mu rasturili pricu. Da sam na njegovom mjestu ja bi ulicom prolazio pokriven cilimom, i to onim perzijskim.

[seln]

Hašemitska Kraljevina BiH

Autor: Boris Dežulović

Zelenim planinama na sjeveroistoku Bosne vijuga tanka bijela crta stare ceste, zalazi u varoši i klisure, pa se pretvori u makadam i izgubi negdje među bagremima i javorima Majevice. Ne prođe dugo, kad izađe ravno u malenu nekakvu kasabu, prođe kroz nju i krene bogazom uzbrdo, kroz divlju, nepristupačnu šumu, da bi na kraju izbila na široki planinski proplanak. Na njemu nekoliko desetaka raštrkanih kuća, među njima lijepa, skromno uređena seoska škola, u školi učionica, u učionici desetak mališana i velika karta Bosne i Hercegovine, a pred njom strogi učitelj.


- Esade, s kojim državama graniči naša domovina? - pita učitelj Nermin debeljuškastog dječaka u posljednjoj klupi.

- Mogu ja, mogu ja? - diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Mensure, da čujemo Esada.

- Ovaj... - započne Esad - naša je domovina Allah dž. š. i kao takva je neograničena.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne vjeronauke - strogo će učitelj Nermin, poslavši debeloga da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub.

- Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, graniči na jugoistoku sa Saudijskom Arabijom, na istoku s Irakom, na sjeveru sa Sirijom, na sjeverozapadu s Palestinom, a na jugozapadu - tu mali Mensur zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod - s Izraelom.

Tako je otprilike do prije nekoliko dana izgledao život u Karavlasima, zabačenom selu kraj Brčkog, mnogo poznatijem pod današnjim nazivom Gornja Maoča. Iz toga su sela jebenih devedesetih otišli svi Karavlasi, bosanski Rumunji, a na njihovo mjesto iz Bočinje kraj Maglaja došli čudni neki bradati ljudi što govore arapski i hodaju selom u kratkim hlačama.

Sljedećih godina, jedna drugu sustizale su vijesti o zloglasnim vehabijama iz izolirane, zatvorene šerijatske zajednice u Maoči Gornjoj, njihovim osebujnim metodama u borbi za selefijsku Bosnu, zavođenje izvornog islama i privođenje posrnulih bosanskih muslimana vjeri njihovih predaka, o selu u kojemu ne važe zakoni Bosne i Hercegovine, gdje ne zalaze stranci i ne zvone mobiteli - jer svaka muzika i zabava su zabranjene - o muškarcima što tamo usred ljeta rade pored vatre jer "naporan rad olakšava put do Allaha", ženama što šute i bauljaju šumom u burkama, i djeci što u seoskoj školi uče po nastavnom planu i programu - Kraljevine Jordana.

- A sad historija - strogo bi započeo bradati učitelj iz Maoče Gornje. - Koje godine se raspala bivša zajednička država, a naša domovina izborila nezavisnost?

- Mogu ja, mogu ja?

- Ne možeš. Esade?

- Ovaj... - zamucao bi debeljuškasti dječačić - Otomansko carstvo raspalo se u Prvom svjetskom...

- Ne, ne, ne - strogo bi ga prekinuo učitelj Nermin, pa poslao da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. - Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, izborila je nezavisnost u Prvom arapsko-izraelskom ratu 1948. godine, nakon što se raspao Britanski mandat Palestine, a na tom teritoriju formirane dvije nove države, na istoku Transjordan, današnja Hašemitska Kraljevina Jordan, Al-Mamlaka al-Urdunniya al-Hashimiya, neka je poživi dobri Allah!, a na zapadu - tu bi mali Mensur zahračio kroz nos, pa zvučno pljunuo u daščani pod - Izrael.

- Aferim, Mensure, za nagradu možeš sam sebi šestarom izvaditi zub - uskliknuo bi učitelj Nermin. - Ne zaboravite, djeco, bol i patnja olakšavaju put do Allaha.

Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara.

Silno se morao iznenaditi mali Mensur kad je u kuću njegova oca banula jordanska policija. Nije mališan ništa razumio, dospio je čuti samo kako mu otac viče da bježi, pa je dao petama pustinjskog vjetra i odlučio pobjeći u Saudijsku Arabiju, gdje još drže do šerijata i gdje policija ne hapsi poštene muslimane.

Srećom je kod strogog učitelja Nermina uvijek imao peticu iz geografije, pa je znao da Saudijska Arabija nije daleko od Gornje Maoče, odmah sa druge strane planine Jamal Umm al Dami, i da mu valja preko nje u pustinju, pa preko jordansko-saudijske granice u Al B'ir, noću, da ga ne uhvate kafiri iz jordanske policije.

Dva je dana i tri noći Mensur tako lutao bogazama Majevice, jeo gljive i šumske plodove, klanjao namaze i molio Allaha dž. š. da mu pokaže put do Al B'ira, krio se od policije i veselo selamio majevičke seljake, čudom se čudeći što viču na njega i gađaju ga krumpirima. Učili su već iz historije kako je kralj Husein sklopio pakt sa šejtanom, s Amerikom i Izraelom, ali sad, prvi put izvan svog sela, mali se Mensur i sam mogao uvjeriti u što se pretvorila njegova domovina Hašemitska Kraljevina Jordan: svojim je očima podno planine vidio dvorišta sa svinjama i pravu pravcatu križarsku crkvu!

Sve dok tako treći dan, izgladnio i iscrpljen, nije dolje na cesti iznenada ugledao braću vehabije, dva bradata muškarca u dugačkim crnim haljinama, istim onim jednostavnim crnim bishtama što ih saudijski selefije, kako je učio u školi, nose za hladnih dana. Konačno na slobodi!, pomislio je mali Mensur i plakao od sreće trčeći prema braći vehabijama.

- Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu, draga braćo! - srdačno je širio ruke mališan.

- Pomoz Bog, junače - uzvratio je stariji vehabija.

- Da li je ovo Saudijska Arabija? - nestrpljivo je pitao dječak.

- Semberija?! - odgovorio je drugi brat. - Jašta je.

Mali Mensur je mislio da će umrijeti od sreće. Kao opčinjen gledao je bradatu selefijsku braću u crnim bishtama, sa crnim kefijama na glavi i neobičnim zlatnim lancima pod bradom, iza njih Obrijež, bijele kuće Al B'ira i u daljini ravni horizont Saudijske Arabije, a uz cestu žutu tablu na kojoj je njemu nepoznatom, ali lijepom saudijskoarapskom kaligrafijom pisalo - "Bijeljina".

Sve od tada, mali Mensur živi sa bijeljinskim selefijama. Uči kod njih kako će dragi Bog munjom kazniti sve nevjernike i đavolove sluge, i kako su bosanski muslimani izdali vjeru svojih predaka, kako se živ čovjek treba klanjati samo dragome Bogu i kako je svaka zabava poguba ljudska, muškarac kako treba biti gospodar, žene da slušaju, šute i rađaju, a djeca vrijedno da uče kako bi bili na čast i ponos Bogu i Otadžbini.

- Mensure, s kojim državama graniči naša otadžbina? - pita bradati učitelj malog Mensura, neobičnog dječaka iz posljednje klupe s kojim se cijeli razred ruga i šegači.

- Mogu ja, mogu ja? - diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Nemanja, da čujemo Mensura.

- Ovaj... - započne Mensur - naša je otadžbina izborena u neravnopravnom ratu sa najvećom svjetskom silom i kao takva graniči s čudom.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne istorije - strogo će učitelj. - Hajde, Nemanja, da čujemo.

- Naša otadžbina, dragi Bog da je čuva, graniči na sjeveru s Mađarskom, na istoku s Rumunijom i Bugarskom, na jugu s Makedonijom i Albanijom, a na zapadu sa Hrvatskom, Crnom Gorom i - tu mali Nemanja zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod - s Bosnom i Hercegovinom.

[seln]

Ubi nas prejaki veznik

Autor: Boris Dežulović

"Ubi nas prejaka reč", stajat će jednog dana plural čuvenog Miljkovićevog stiha na velikoj ploči u Memorijalnom centru Potočari, spomeniku nad masovnom grobnicom osam hiljada ubijenih Srebreničana oko kojega će se vrzmati školska djeca iz Banjaluke ili Zvornika, sa učiteljicama srpskog koje će im strogim glasom govoriti o finoj razlici između strašne, rogobatne tuđice "genocid" i tople, domaće riječi "zločin".


Pisat će Miljkovićeve prejake riječi na spomen ploči u Potočarima, kao trajna opomena "da se ne ponovi", ali ne da se nikad više ne ponovi genocid nad ljudima druge vjere i prezimena, već da se nikad više ubijanje ljudi druge vjere ili prezimena ne nazove genocidom, tuđom dakle riječju, reskom, grdom i prejakom.

"Genocid je možda ipak malo prejaka reč", rekao je tako netko, nije više ni bitno tko, poznat netko i nevažno tko, u širokoj javnoj raspravi koja se u Srbiji razvila oko deklaracije o Srebrenici, administrativne potvrde koja Srbiji treba za evropske integracije. Baulja tako Srbija hodnicima briselske birokracije od sobe do sobe, šalju je od šaltera do šaltera, "gdje se vadi ta potvrda?" "u srpskom parlamentu, gospođo", "može li ovo?", "ne može", sumnjičavo vrte činovnici glavama i pitaju gdje je riječ "genocid". Mora, kažu, u potvrdi biti genocid u Srebrenici. "Genocid je možda ipak malo prejaka reč", odgovara Srbija, "može li 'zločin'"?

Osam hiljada Srebreničana glavom je platilo jezičnu nedoumicu oko koje i danas razglabaju najveći srpski lingvistički autoriteti, osam hiljada muškaraca i djece ubila je prejaka reč. "Je l' sad jasno zašto treba da se zna materinji jezik?" pitat će stroga učiteljica iz Zvornika na školskom izletu, a zvornička će djeca s nepojamnom dosadom klimati glavama i fotografirati se u dresovima Fudbalskog kluba Drina i majicama navijačke skupine "Genocid Zvornik", potajno da učiteljica srpskog ne vidi, pa da opet za kaznu moraju na utakmicu noseći transparent sa stotinu puta ispisanim "Zločin Zvornik'.

Velika je, čudesna moć napisane riječi, poznata je stvar, otkako je onaj Sumeranin u granitnu stijenu upisao prve kvrgave, klinaste grafeme, više su ta mali, bezazleni znakovi pobili ljudi nego svi lukovi, strijele, koplja, noževi, mačevi, sjekire, topovi, puške, pištolji, bombe i krstareći projektili, više su virusa i bakterija svijetom proširila napisana slova nego svi komarci i štakori, više je ljudi stradalo od prejake riječi nego od potresa, poplava, požara, vulkana, uragana i tsunamija.

Ima tako nekih riječi, malih a prejakih, što ubijaju precizno poput metka u potiljak. A u hrvatskom, srpskom i bosanskom - kako li se već sve ne nazivaju književni standardi jezika na kojemu se tako nepogrešivo razumijemo, mrzimo i ubijamo - među sve kletve i psovke iz rječnika mržnje, među sve tuđice i domaćice, "genocide", "zločine" i ostale prejake reči, uvukla se jedna, najmanja od svih, od svega tri slova napravljena - pogani i zloćudni suprotni veznik "ali".

Uglavio se taj "ali" u naše rečenice kao berlinski zid, meandrira olovka ispisujući kvrgavo "ali" kao kriva Drina među nama: više je ubojica i silovatelja pomilovalo naše "ali" nego svi zakoni o amnestiji u povijesti, više je taj mali suprotni veznik opravdao zločina nego svi advokati svijeta, više su nevinih leševa ekshumirala, pljunula i spalila ta tri slova nego sve revizionističke biblioteke nacističkih skeptika. Krnja je svaka rečenica naših jezika koja nije objašnjena i opravdana jednim "ali".

Da, bio je to strašan zločin, ALI bio je rat, a u ratu se događaju strašne stvari. Da, jeziv je to i odvratan zločin, ALI zločina je bilo na sve strane. Da, Naši su činili zločine, ALI zločine su činili i Njihovi. Ja sam prvi koji će osuditi i koji je ne jednom osudio taj zločin, ALI valja biti pošten i reći da su zločini počinjeni i nad Našima. "Ubijaju naši, ALI ubijaju i partizani."

Balkanska antiteza postala je službena mantra političara, povjesničara, pravnika, novinara, publicista, analitičara i kafanskih eksperata, efektna završna riječ obrane, svakoj točki optužnice pouzdan alibi.

Albanci su stoka, ALI BI bilo pošteno priznati da ima i poštenih Albanaca. Albanci proganjaju Srbe u enklavama, ALI BI i Srbi činili isto da je Kosovo ostalo u sastavu Srbije. Žao bi mi bilo i jednog srpskog djeteta poginulog u bombardiranju, ALI BI i oni trebali jednom vidjeti kako je to. Nije lijepo ubijati babe i paliti kuće, ALI BI hrvatski Srbi trebali shvatiti da su sami krivi. Moramo govoriti o zločinima Armije BiH, ALI BI morali govoriti i o svemu što je dovelo do toga. U Srebrenici su poubijani muslimanski muškarci, ALI BI valjalo priznati da su i ti muslimani ubijali bratunačke Srbe. "Ubijani su partizani, ALI BI bilo pošteno reći da su ubijani i naši."

Bio je zločin, ALI BI "genocid" možda ipak bio prejaka reč.

Zato bi valjalo jednom staviti točku. Mislim, doslovno - točku. Ukinuti suprotni veznik "ali' u našim jezicima, i svaki put kad poput štakora izmili na kraju rečenice, staviti točku. Pravi pravcati Zakon o suprotnim veznicima i suprotnim rečenicama, baš poput svih onih silnih amandmana i zakona o izmjenama i dopunama zakona, zakon dakle u kojemu bi u točki 1 stajalo da se "zabranjuje svaka upotreba i sastavljanje suprotnih rečenica", u točki 2 propisuje pravilna upotreba, "na način da se umjesto suprotnih veznika 'ali' i 'no' stavlja interpunkcijski znak točke opisan u točki 3 Zakona", a u točki 3 pravilna upotreba točaka, "tri točke ukoliko nema mjesta za daljnju elaboraciju teze, dvotočka ukoliko mjesta za elaboraciju ima, i jedna točka ukoliko je sve jasno".

Pogledajmo kako bi to izgledalo u pravosudnoj praksi.

"U ime srpstva i srpskih nacionalnih interesa, srpske su snage pod komandom generala Ratka Mladića u Srebrenici likvidirale osam hiljada muslimana."

Zvuči rogobatno, zar ne? Kako, zašto je ubijeno osam hiljada ljudi, neće biti da su zli Srbi sišli s planine i iz čista mira poubijali sve muško u Srebrenici, niti će biti da je svih tih osam hiljada ljudi čistih ruku išlo na strijeljanje, mora biti neko objašnjenje, mora biti neko opravdanje, zašto bih se uostalom ja zbog toga stidio, ja se kao čovjek i kršćanin i Srbin i roditelj stidim svakog zločina i žao mi je svakog ubijenog čovjeka, ne samo muslimana i ne samo u Srebrenici, zar je samo u Srebrenici bio zločin, zar je samo u Srebrenici počinjen genocid, ako je to genocid, onda je i "Oluja" genocid, stide li se Hrvati zbog "Oluje", stide li se Bošnjaci zbog "Kazana", zašto Bošnjaci i Hrvati nisu donijeli deklaracije o zločinima nad Srbima, zašto kosovski Albanci nisu donijeli deklaraciju o zločinima OVK? - hiljade gnjevnih riječi kulja iz one male crne točke na kraju rečenice, vapi rečenica za svojim "ali", pa da vaga opet stoji lijepo poravnata, u kozmičkoj ravnoteži, u kojoj svako "zašto" ima svoje "zato", a svaki ubojica i ratni zločinac svoj "ali bi".

Ovako, nema "ali", ostaje samo: "U ime srpstva i srpskih nacionalnih interesa, srpske su snage pod komandom generala Ratka Mladića u Srebrenici likvidirale osam hiljada muslimana." Nije teško, zar ne?

Dobro, nije, ALI hoću li sada dati primjer hrvatske krnje rečenice, hoću li bez "ali" napisati nešto o genocidu poslije "Oluje"? Neću. Nema "ali'. Govorimo i Srebrenici i govorimo o deklaraciji o Srebrenici. U redu, hoće li onda netko poslije napisati i reći, hoće li netko uobličiti u deklaraciju i zločine nad Srbima? Svejedno, nije važno. To se vas ne tiče. To je njihova stvar, to je između njih i ubijenih Srba. To su njihovi mrtvi. Nisu vaši mrtvi u grobnicama oko Bratunca, vaši su mrtvi u Potočarima. Ovo je sada samo između vas i osam hiljada mrtvih Srebreničana.

"U ime srpstva i srpskih nacionalnih interesa, srpske su snage pod komandom generala Ratka Mladića u Srebrenici likvidirale osam hiljada muslimana."

Točka.

Nema "ali".

[seln]

Jermeni u Srebrenici


Gotovo cijelih petnaest godina prošlo je od potpisivanja Daytonskog sporazuma, i sve od tada najveći svjetski i domaći politički umovi promišljaju kako temeljito pokidanu Bosnu i Hercegovinu - zemlju "razvučenog mozga", razorene svake centripetalne sile i unutarnje supstance - ponovo uključiti u europski politički i kulturni prostor.


Desetljeće i pol lupaju o bosanski zid najumnije diplomatske, ekonomske i filozofske glave, tražeći način kako u Europsku uniju utjerati zemlju koja samu sebe u sebe utjerati ne može, sve dok predsjednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik jedne večeri, gledajući na televiziji nekakav dokumentarac o egipatskim mumijama, nije uzviknuo - "Eureka!"

- Gospodo, nama u Bosni i Hercegovini nema budućnosti bez Evropske unije - započeo je iste večeri premijer Dodik na sastanku s najužim suradnicima.

- Misliš, nama u Republici Srpskoj? – oprezno ga je ispravio šef Kluba poslanika SNSD-a Drago Kalabić.

- Ne, mislim na Bosnu i Hercegovinu. Dosta je bilo toga, dosta je bilo podjela i svađa. Mi moramo da usvojimo evropske i zapadne standarde, mi moramo istinski biti dijelom Evrope, kao što smo oduvijek i bili. Sa našim balkanskim mentalitetom, međutim, nemamo šta tražiti u uređenom i civilizovanom svijetu. Vrijeme je za korjenite promjene. Ne govorim pritom o banalnoj političkoj kozmetici, kojekakvim ustavnim promjenama, reviziji Dejtona, butmirskom paketu, Madridskoj deklaraciji i sličnim budalaštinama: ja govorim o suštinskoj, supstancijalnoj, strateškoj, dakle suštinskoj promjeni - u dahu je izrecitirao Milorad Dodik, pa zaokružio časni skup pogledom i nakon dramske pauze podigao glavu.

- Da, gospodo: zakon o zabrani pokrivanja lica.

- Zakon o zabrani pokrivanja lica?! - zbunjeno su ponovili suradnici.

- Tako je. Mi u SNSD-u predložićemo da parlament Bosne i Hercegovine donese zakon o zabrani nošenja burki i feredža, na način na koji su to učinile i druge evropske zemlje - objasnio je ovih dana u medijima svoju briljantnu ideju premijer Republike Srpske. - Na putu u Evropsku uniju, BiH treba da donese taj zakon.

- Usvajanjem prijedloga SNSD-a parlament BiH bi pokazao da je spreman da prati dostignuća evropskih i zapadnih zemalja - obrazložio je Dodikovu zamisao šef Kluba poslanika SNSD-a Drago Kalabić.

- Tako je. Ne može se u Eureku i Eureksku uniju bez zakona o zabrani pokrivanja lica - dodao je poslanik SNSD-a Mirko Okolić. - Živio premijer Dodik, živjela Eureka, živjela Eurekska unija!

- Ne kaže se Eureka, nego Evreka - ispravio ga je kolega Kalabić.

Osokoljeni ovom blistavom idejom, vodeći politički mozgovi SNSD-a otišli su u Bruxelles. Cijela europska diplomatska elita okupila se i sačekala visoku delegaciju iz Republike Srpske, da saslušaju genijalni Dodikov plan za brzo uključenje Bosne i Hercegovine u europski civilizacijski, kulturni, politički i ekonomski prostor. Sat i pol kasnije, gluhi muk ispunio je konferencijsku salu.

- Briljantno - izustio je na kraju predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso. - Apsolutno briljantno. Koliko brzo vi u Bosni možete donijeti taj zakon?

- Prijedlog sutra ide u skupštinsku proceduru, ako ga stavimo u hitni postupak... za dva-tri dana. Najkasnije do petka.

- Odlično. Moja će tajnica do petka pripremiti sve papire za prijem BiH u Europsku uniju. Je l' može onda svečano potpisivanje u subotu poslijepodne?

- U subotu? Nema šanse - odmahnuo je glavom Milorad Dodik. - U subotu u četiri igramo u Travniku.

- Tko igra? - zbunio se gospodin Barroso.

- FK Laktaši. Ta nam je odlučujuća za opstanak u ligi.

- Onda u nedjelju?

- U nedjelju sam, doduše, mislio sa unucima na imanje, da napunim bazen - odgovorio je Dodik, pa se iznenada dosjetio. - Znam, zvaću Borisa Tadića da mi pripremi bazen i pričuva unuke.

- Sjajno. Odmah ću zvati London, Pariz i Rim. Može onda u nedjelju u podne?

- Stanite - začuo se u taj čas glas visokog povjerenika za proširenje EU Stefana Fülea. - Zaboravili ste jednu stvar. Najvažniju. Bez toga se ne može u Europsku uniju.

- Šta sad? - iznervirao se Dodik.

- Deklaracija o osudi turskog genocida nad Jermenima - odgovorio je gospodin Füle.

- Deklaracija o osudi turskog genocida nad Jermenima?!?

- Deklaracija o osudi turskog genocida nad Jermenima.

- Važi, okej, sredićemo i to - otpuhnuo je premijer Republike Srpske. - Na koliko stranica vam to treba?

- Dvije najviše. Ono, standardno, osuđujete balijski genocid nad jermenskim kršćanima i to.

- A je l' baš mora riječ "genocid"? - oprezno će Dodik.

- Jebi ga, mora.

Tako otprilike premijer Republike Srpske Milorad Dodik, iznenada zabrinut za sudbinu muslimanskih žena i turskih Armena, predstavlja Bosni i Hercegovini europske standarde, najviše i najplemenitije zasade europske kulture. Sama stara Europa počiva na jasnom i nedvosmislenom odnosu prema tradicionalnoj orijentalnoj ženskoj garderobi i turskom genocidu nad Armenima, službeno najvećem genocidu u modernoj historiji poslije holokausta. Milijun deportiranih, raseljenih, strijeljanih, silovanih, spaljenih i masakriranih Armena Milorad Dodik stavio je u kožnu torbu i složio u neoznačene novčanice od jedne konvertibilne marke, milijunom mrtvih Armena premijer Srpske maše kao s milijun maraka za kusuranje i potkusurivanje.

Teško da je čak i u Turskoj u svih devedeset i pet godina - otkako je, baš nekako u ove aprilske dane 1915, počela realizacija "konačnog rješenja" armenskog pitanja u Otomanskom imperiju - itko tako pljunuo žrtve armenskog holokausta kao što je to ovih dana napravio Milorad Dodik, bacivši na diplomatski stol svoju torbu s milijun mrtvih Armena, plaćajući njihovim kosturima kauciju i aboliciju za Mladićeve streljačke vodove. Rezoluciju o genocidu u Srebrenici on bi tako prebio rezolucijom o armenskom holokaustu, svakog ubijenog u Srebrenici on će platiti sa sto pedeset Armena, evo dvjesta, nije beg cicija, pobit će ih Dodik još milijun ako treba, hoćete deklaraciju i genocid, evo vam deklaracija o turskom genocidu nad Armenima, jebali vas genocid i deklaracija.

Prigodno je, međutim, premijer Srpske zaboravio dvije nezgodne činjenice iz historije armenskog holokausta. Zaboravio je, primjerice, da je genocid nad Armenima započeo 19. aprila 1915. odlukom Dževdet-bega, glavara Vanskog vilajeta na krajnjem istoku Turske, da pod izlikom opće mobilizacije privede sve armenske branitelje i vojno sposobno stanovništvo grada Vana, s jasnom namjerom da očisti vilajet od armenskih muškaraca. "Očistili smo Azerbajdžan, očistit ćemo i Van", govorio je u to doba turski ratko mladić.

A zaboravio je Milorad Dodik i drugu, važniju činjenicu: armensko pitanje i genocid iz 1915. u Europi je ponovo postao velika priča prije pet godina, nakon što je na davni, zaboravljeni zločin podsjetio veliki turski pisac Orhan Pamuk. Ne dakle armenski, ne neki francuski ili britanski salonski intelektualac, nego turski. Ukratko, Orhan Pamuk je u torbu stavio vlastitu glavu, a Milorad Dodik milijun tuđih.

Samo jednu stvar premijer Srpskog vilajeta u BiH napravio je pošteno i do kraja. Demonstrirajući potrebu donošenja zakona o zabrani pokrivanja lica, Dodik-beg je skinuo i posljednju masku, pokazavši neumiveno, nepokriveno i nesakriveno svoje pravo lice. U jezicima naših naroda za takve postoji i lijep, precizan naziv: licemjer. Onaj, naime, što tuđa lica mjeri svojom feredžom.

[seln]

PETAK, ŠESNAESTI


Adnan Zec danas ima trideset godina, sestra mu Melisa dvadeset tri. Što je s njima sada, što rade, gdje žive, imaju li svoje obitelji, kako se nose sa svojim užasima - ne znamo.


- Adnane, tko je tada živio u vašoj obiteljskoj kući?

- Otac Sabahudin, on je bio 37 godina star, majka Hajrija, koja je imala 40, sestra Alisa od 11 godina i druga sestra Melisa, ona je imala šest godina. Meni je tada bilo trinaest.

- U četvrtak, 15. aprila navečer, svi ste bili kod kuće?

- Da, zaspali smo oko deset sati. Ja sam spavao u svojoj sobi, sestre u svojoj, a roditelji u trećoj sobi.

- Adnane, hoćeš li, molim te, ispričati ovom sudu što se dogodilo sutradan, u petak, 16. aprila?

- Rano ujutro, oko pet sati, otac i majka su utrčali u naše sobe i probudili nas vičući da se brzo obučemo i bježimo, jer kuća gori. Vani su se čule detonacije i pucnjava. Roditelji i sestre su bježali prema Nurijinoj kući, a ja malo niže. Negdje kraj Zahirove kuće zaustavio me neki vojnik, lice mu je bilo obojano u crno, i pitao: "Gdje ćeš ti, mali?" Vidio sam da Zahir leži na tlu do njega, rekao sam da se puca, da bježim, a on je rekao: "Bježi, bježi!" Nastavio sam trčati, a onda me zaustavila grupa vojnika i rekli su mi da stanem. Okrenuo sam se da pobjegnem natrag, ali s druge strane su dolazila tri vojnika. Oni su odmah zapucali. Osjetio sam bol i pao. Trenutak prije nego me pogodio, vidio sam roditelje malo dalje. Onaj vojnik koji je pucao na mene naredio je drugome da puca na tatu i mamu. Vikao je "Ubij ih, ubij ih, ubij ih!"... tri puta. Kad je drugi put rekao "Ubij ih", moj otac je rekao: "Ubij mene, samo pusti ženu i djecu!"

- Tvoje sestre su tada još uvijek bile s ocem i majkom?

- Da, otac je držao za ruku Alisu, a majka Melisu.

- Što se tada dogodilo?

- Onaj drugi je najprije pucao u oca i Alisu. Oboje su pali mrtvi. Onda je ubio majku, ali nije pogodio Melisu. Moja sestra je samo pala na tlo zajedno s mamom.

- Što se s njom kasnije dogodilo?

- Kad sam došao svijesti, nje više nije bilo tu. Kasnije sam saznao da ju je pokupio Elvir Ahmić sa svojom sestrom. Rekao je da je našao Melisu kako spava kraj maminog tijela. Isprva nije htjela ići s njima, govorila je da će pričekati da se mama probudi.

- Adnane, ta tri vojnika koja su pucala u tvoje roditelje bila su u uniformama, zar ne? Kakve su im bile uniforme?

- Bili su u maskirnim uniformama.

- Jesu li na uniformama imali nekakve oznake?

- Da. Imali su oznake Hrvatske vojske.

Adnan Zec danas ima trideset godina, sestra mu Melisa dvadeset tri. Što je s njima sada, što rade, gdje žive, imaju li svoje obitelji, kako se nose sa svojim užasima - ne znamo. Znamo, međutim, što je s njihovim ocem: Sabahudin Zec je jedan od stotinu i šesnaest žitelja malog sela Ahmići kraj Viteza, koje su u petak 16. travnja 1993. poubijali pripadnici Jokera, eskadrona smrti iz sastava Hrvatskog vijeća obrane, "Hrvatske vojske", kako ih je na suđenju u Haagu dječački točno opisao Sabahudinov sin Adnan. Znamo i što je bilo s njegovom majkom: Hajrija Zec jedna je od trideset dvije žene likvidirane toga petka. Znamo, najzad, i što je bilo s jedanaestogodišnjom sestrom Alisom: ona je bila jedna od petnaestoro mališana hladnokrvno smaknutih toga petka po dječjim sobama, avlijama i sokacima Ahmića.

Dogodi se, ponekad, svakih pet-šest godina, da se dani i datumi iz prošlosti poklope s danima današnjim, pa je tako godišnjica onoga zlokobnog četvrtka kad su se u Vitezu sastale glavešine lašvanskog HVO-a da dogovore plan sutrašnjeg napada na Ahmiće, a Adnan Zec u obiteljskoj kući zaspao u deset navečer - posljednjeg četvrtka njegovih roditelja i sestre Alise, sedamnaest godina kasnije opet pala u četvrtak.

Mnogo je petnaestih aprila prošlo, i pedeset dva puta više četvrtaka da bi i po čemu ovaj bio drugačiji od ostalih, u malom selu Ahmići kraj Viteza. Tek će, za razliku od prethodnih šesnaest petnaestih aprila, ovoga četvrtka stići u selo kolona crnih limuzina, izaći će iz nje jedan sijedi gospodin u dugačkom crnom kaputu i položiti cvijeće na kameni spomenik sa stotinu i šesnaest uklesanih imena.

Novi hrvatski predsjednik Ivo Josipović prvi je visoki hrvatski funkcioner i prvi hrvatski političar uopće koji će u Ahmićima kleknuti i zatražiti oprost. Nije poznato koliko će to značiti Adnanu i Melisi. Vijenac pod spomenik njihovim roditeljima njima ne treba - on treba Hrvatima, onima dakle čija je vojska toga petka upala u selo i čiji predsjednik će se sedamnaest godina kasnije pokloniti ahmićkim žrtvama. Adnan i Melisa ionako su naučili živjeti izvan hrvatskog pamćenja.

Iz tog su pamćenja Ahmići - mjesto najstrašnijeg zločina kojega su vojnici sa šahovnicom na nadlakticama počinili u svih pet godina svih naših ratova - u proteklih sedamnaest godina temeljito izbrisani. Za to vrijeme Hrvatska je plaćala vojne penzije ubojicama iz Ahmića i advokate njihovim zapovjednicima, davala im lažne lične karte i utočišta pred pravdom. Pratila je sve to vrijeme Hrvatska kalvariju vitezova Lašvanske doline u haškom zatočeništvu, čitala bez daha potresne reportaže iz zatvora "Karlau" u Grazu, "austrijskog Guantanama", oplakujući gorku sudbinu Darija Kordića, i nikad se nitko u tih sedamnaest godina nije sjetio Adnana i njegove sestre Melise, koja je toga petka čekala da joj se mrtva majka probudi. Minuta šutnje za njihove roditelje u Hrvatskoj traje punih sedamnaest godina.

Neće ih se Hrvatska sjetiti ni danas: velika i važna državnička gesta Ive Josipovića bit će tek šlagvort za nove šovenske i revizionističke komentare. Mozgovi "operacije Ahmići" danas su u zatvoru, ali ubojice Adnanovih roditelja, valja to imati na umu, i danas su na slobodi. Eno ih u famoznom Registru hrvatskih branitelja, u rubrici HVO, s reguliranim ratnim stažom i zasluženim penzijama. Registra s imenima Sabahudina, Hajrije i Alise Zec u Hrvatskoj nema, niti će ga biti i poslije ovog četvrtka. Zato Josipovićeva posjeta ahmićkom stratištu neće mnogo toga promijeniti: on danas ide tamo gotovo incognito, hrvatska javnost za to saznaje dva dana pred put, iz neslužbenih izvora, da za to ne sazna previše onih u čije će se ime pokloniti, i u čije je ime ubijena mala Alisa.

Tog 15. aprila 1993, na današnji četvrtak prije sedamnaest godina, potpredsjednik bosanskohercegovačkog HDZ-a Dario Kordić okupio je u Vitezu svoje oficire i razradio detaljni plan sutrašnjeg napada na Ahmiće. U "Pregledu saznanja MUP-a RH o događajima vezanim za zločin u Ahmićima", tajnom izvještaju o svojedobnoj istrazi hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova, zabilježeno je kako je na tom sastanku netko dobacio da "u Ahmićima ima i djece", na što je neimenovan netko odgovorio: "Pa, što onda? Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi!"

Adnan i Melisa su postali odrasli ljudi. O njima, hvala na pitanju, ne znamo ništa. Ništa o njima nećemo znati ni kad večeras u televizijskom dnevniku pogledamo vijest da se predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović u četvrtak 15. aprila poklonio žrtvama zločina u Ahmićima. Adnanu i Melisi bit će, slutim, svejedno. Njihovi užasi počinju sutradan.

[ultima_palabra]

Nažalost Boris je daleko ispred svog vremena