#51 Re: Greske OHR-a
Posted: 12/01/2009 00:35
.
.
.
“Mladi” su jedan od ultimativnih funkcionalističkih mitova
novoevropske narativne konstelacije. Primajući skoro sakralne
dimenzije “evropskog” društvenog i političkog diskursa,
“mladi” su postali vrhunska referenca progresivnosti,
ali i zalaganja za “bolju budućnost; u zemlji skoro
apsolutnih gerontokratskih karakteristika, u kojoj perspektive
mladih ljudi za društvenu (samo)afirmaciju predstavljaju
rijetke izuzetke, nije iznenađujuće kreiranje suprotstavljenog
mitskog narativa. Više od 45% ispitanika (prethodno
pomenutog istraživanja) izjavilo je da Evropska Unija,
za njih lično, predstavlja “način stvaranja bolje budućnosti
za mlade” – štagod to konkretno značilo. “Evropa”
kao novi marketinški brand usko je povezana i sa kompletnom
hollywoodskom idolatrijom “dinamike”, “mladosti”
i “budućnosti”, tako da se mladi kao socijalna grupacija,
u dobroj mjeri poistovjećuju sa ovim zajedničkim pop-
kulturnim i kvalitativnim karakteristikama. Kult mladosti
koji suvereno dominira savremenom kulturom – od “ženskih”
časopisa, TV spotova, filmske industrije – u Bosni i
Hercegovini (u jednom funkcionalističko-legitimističkom
ključu) čini se dobija i političke obrise. Od zazivanja veće
participacije do “osnaživanja” mladih, od malobrojnih
i besciljnih javnih demonstracija do nebrojenih “omladinskih”
asocijacija, udruženja studenata i sličnih otjelotvorenja
“političke mladosti”, besmisao mitološkog
koncepta “mladih” dobija i institucionalne oblike. Narativ
o mladima kao esencijalističkom utjelovljenju socijalnog
dobra vrti se oko nekoliko klišeiziranih fraza, od kojih
su “liderstvo”, “aktivizam”, “zagovaranje”, “omladinska politika”,
“razmjena iskustava”, “volonterizam”, “izgradnja kapaciteta”,
“koordinacija”, “integracija”, “trening”, “seminar”, “workshop”
samo jedan dio funkcionalističke komunikacije, ciljane
privlačenju donatora i učešća u javnoj civilnoj i političkoj
praksi, kako bi se ostvarile određene dobiti. “Mladi” po
svojoj esenciji, u ovom narativu zavrijeđuju evropske – dakle
progresivne, apsolutno pozitivne, nesumnjive – vrijednosti
koje bivaju, odnosno trebaju/moraju biti dovoljan razlog
nove raspodjele moći u kojoj će zvanični predstavnici
grupacija “mladih” – kao novi lideri, Eurokrate – dobiti značajan
udio. Mladi se tako udružuju u razna udruženja, pozivajući
vladajuće političare da pozicije moći u državnoj i
drugim administrativnim upravama prepuste mladima kao
takvima. Podmlaci političkih partija, u javnom diskursu se
tako proglašavaju jezgrima “progresa” i bolje budućnosti cijele
zemlje; predizborne kampanje, po defaultu, iskorištavaju
ta mlada lica kao marketinški kapital i mamac za glasačku
populaciju koja je napunila 18 godina. U okvirima novoevropskog
narativa, “mladi” su zadobili ontološku vrijednost,
koja se ima primijeniti u društvu kao normativ savremene
političke prakse, uvjet legitimne “evropske” orijentacije
bosanskohercegovačkih politika. Na takav način, u postojeće
stranačke strukture se privlači određeni broj mladih ljudi
koji politiku vide kao bussiness, mehanizam promocije i
uspona na društvenoj ljestvici. U takvim mentalnim koncepcijama
koje struje kroz polje političkog, najmanje mjesta
ima za moralna politička utemeljenja, i kao posljedicu toga,
najmanje šansi za stvaranje pluralističke političke kulture s
minimumom etičkog kvaliteta.
“Mladi” su danas jedno od najsnažnijih uporišta novoevropskog
narativa; ali i obratno – sam narativ je ključno uporište
omladinskih “prosvjetitelja-poduzetnika”. Diskurs politički
aktivnih mladih – što u političkim partijama kroz podmlatke,
što u nevladinom sektoru – vrvi od novoevropske
terminologije kao mehanizma prepoznavanja ali i legitimacije
datih subjekata u javnom, donatorskom i drugim sektorima.
Atmosfera koja prati ove krugove “osviještenih” političkih
evnuha ukazuje na očit nesrazmjer samo-percepcije
ovih grupa – koje sebe, vjerovatno u skladu s logikom
smjena generacija vide kao jedine i bogomdane demijurge
evropske budućnosti BiH – sa političkom realnošću koja i
dalje favorizira “stare” spram “mladih” poduzetnika. Tako
paradigmu ove populacije predstavljaju, s jedne strane figure
rijetkih mladih političara u javnom polju, a s druge, paralelne
figure NGO-poduzetnika koji u nevladinom okruženju
vrše funkciju negativa politički zastupljenim pojedincima;
ono što ih objedinjuje jeste mitološki diskurs “evropskih
integracija” kao svemoguće političke mantre, karte za
ulazak u raj politički osviještenih individua. Nerijetko se dešava
da predstavnici ove paradigme – iz obje podgrupe –
budu i aktivni participanti pop-kulturnog establishmenta,
voditelji na televizijama te pseudo-VIP-gosti različitih muzičkih
manifestacija, objedinjujući cjelokupan mitski narativ
u zaokružen okvir “nove generacije” mladih političara
koji će Bosnu i Hercegovinu odvesti “tamo gdje oduvijek i
pripada” – u Evropu.
.
.
.