Spoznaj proslost, razumi sadasnjost

[Zah]

Zagrebacka dzamija

Ne bih ti mogao odgovoriti na postavljeno pitanje.Po nekoj logici, onaj ko je naredio da se ova munare-minareta sruse( pogledaj gornju fotografiju), a njen imam objesi na vratima dzamije, prije toga je naredio i da se dzamija opljacka, jer se imalo sta pljackati, posebno u ono poslijeratno vrijeme, gdje je svaka stvar imala mnogo vecu vrijednost od stvarne. Inace, vjerovatno znas da su se i sirom BiH rusile mnoge dzamije pod ovim ili onim izgovorom a vjerski sluzbeni proganjani. Ako si pratio sve postavljene naslove, onda ti nije bilo tesko zakljuciti, da od balkanski ratova pa do ovog poslednjeg rata,ta praksna nije prestajala. Muslimani BiH su opstali samo zahvaljuci cinjenici sto je BiH bila u sastavu Austro-Ugarske, inace Bosnjaci bi dozivjeli istu sudbinu kao i muslimani:Rumunije, Vojvodine, Srbije, Bugarske i Grcke.
Pozdrav Zah


Rumunija

Prvi muslimani, desetak hiljada anadolskih Turkmena predvođenih Sari Saltukom, naselili su se u crnomorskoj oblasti Dobrudža krajem 13. stoljeća. Poznati arapski putopisac, Ibn Betuta (1334.), ostavio nam je prvi zapis o životu Tatara u ovoj oblasti. Druga muslimanska zajednica Rumunije, ona iz osmanskog perioda, brojala je u jednom trenutku preko milion članova da bi sa povlačenjem Osmanlija bila drastično reducirana, a u Banatu, na jugozapadu zemlje, potpuno je iščezla. Osmanlije su provincije Vlašku (Walachia) i Moldaviju, koje su se kasnije ujedinile i formirale Rumuniju, osvojili 1476. i 1504. i njima direktno ili posredno vladali narednihtri stotine godina. Crnomorsku provinciju Dobrudžu su osvojili ranije u periodu 1371. do 1419.,
a Banatom su vladali od 1552. do 1716.

Osmanska vlast je u Rumuniji formalno okončana 1878., mada su stvarno vlast izgubili još 1829., kada su Rusi okupirali rumunske provincije. Kada je 1878. Rumuniji pridružena Dobrudža, polovina njenog stanovništva su bili muslimani (oko 74.000), ponajprije Tatari, Turci i Čerkezi. Procjenjuje se da je do 1913. iz ovih krajeva iseljeno oko 100.000 muslimana. Trend iseljavanja se nastavio i kasnije iako je Rumunija do uspostave komunističke vlasti bila vrlo korektna prema svojoj muslimanskoj manjini. Šerijatski sudovi su ukinuti 1935. godine.

Danas muslimani uglavnom naseljavaju oblast Dobrudže između rijeke Dunava, Crnoga mora i rumunsko-bugarske granice. Oni su sunnije, hanefijskoga mezheba i potječu iz četiri etničke grupe: Turaka, Tatara, Roma i Albanaca, te nešto malo Rumuna konvertita. U Rumuniji živi i izvjestan broj muslimana iz arapskog svijeta. Prema popisu stanovništva 1992.g., u Rumuniji je živjelo 29.533 Turaka, 24.649 Tatara ili 0,23% od 22.760.449 rumunske populacije. Pretpostavlja se da u Rumuniji živi i oko 10-15 hiljada muslimanskih Roma i 3.000 Albanaca-muslimana koji su se uglavnom integrirali u tursko-tatarsku muslimansku zajednicu. Prvi prijevod Kur’ana na moderni albanski (pisan latinicom) objavio Ilo Mitko Qafezezi – rumunski Albanac 1921. g. u Ploiestiju. Muslimanski cigani Dobrudže nemaju pisane kulture, ali imaju bogatu usmenu tradiciju koja uključuje bajke, legende, pjesme. Malo toga je zabilježeno. Oni su sunnije hanefijskog mezheba. Drugi ih muslimani, međutim, smatraju slabim muslimanima i često ih nazivaju Allahsiz insanlar (bezbožni narod). U džamiju odlaze uglavnom samo za bajrame. Svojoj djeci daju dva imena. Jedno ime je obično tursko-muslimansko, a drugo rumunsko (često kršćansko). Zavisno od prilika, oni koriste jedno ili drugo ime, što govor o položaju ove skupine i njihovom načinu preživljavanja.

Nakon 1989. u Rumuniju su počeli pristizati i muslimani arapskog porijekla, ali oni i tatarsko-turski muslimani žive paralelne živote. Osim prethodno spomenute procjene prema kojoj u Rumuniji ima 70.000 ili 0,3% muslimana, druge procjene govore o 200.000 ili 0,9% muslimana. U Dobrudži je 1890. bilo 260 džamija, 1940. 419 sa 576 službenika, a već 1945. g. svega 151. Danas jedva 80 džamija služi svojoj svrsi. Najteži period 20. stoljeća za muslimane
Rumunije bile su šezdesete kada su zatvorene škole na turskom i tatarskom jeziku, uključujući i jedinu medresu u Medžidiji, islamska izdanja zabranjena, a hodočašće u Mekku zbog restrikcija na putovanja učinjeno nemogućim. Rumunski muslimani generalno slabo poznaju učenja islama, a uglavnom su sitni zemljoradnici i radnici.

Rumunske muslimane u parlamentu predstavljaju dvije političke organizacije turskotatarske zajednice. Muslimani Rumunije imaju organiziranu Islamsku zajednicu na čijem čelu je muftija sa sjedištem u Konstanti. Polovinom devedesetih godina 20. st. sa radom je počela muslimansko teološko-pedagoška srednja škola “Mustafa Kemal Ataturk” Ova škola nastavlja tradiciju najstarije medrese sagrađene 1484. g. po naređenju sultana Bajezida II u Babadagu. Ona je 1903. premještena u Medžidiju, a zatvorena 1967. godine.

[Bosanac sa dna kace]

@zah jel imas mozda tekst ''Ugovora'' izmedju Kraljevine Jugoslavije i Turske o iseljavanju stanovnistva u Tursku o cemu si vec postavio clanak?

[Zah]

Bosanac sa dna kace. Nisam uspio naci taj Ugovor. Da sam ga nasao, sigurno bih prezentiro najvaznije izvode. I mene to interesuje, pa ako nadjem obradovat ci i tebe.
Pozdrav Zah

Bugarska
Islam je u Bugarsku stigao mnogo prije Osmanlija, ali je značajniji uticaj na bugarsko društvo ostvario u periodu osmanske vlasti. Osmanlije su Bugarsku počeli osvajati 1341. i u potpunosti je osvojili 1396. godine. Većinu Bugarske su napustili 1878. g., a neke dijelove 1908. godine. Polovinom 19. st. oko trećine bugarskog stanovništva bili su muslimani. Kao i na drugim mjestima, i ovdje je došlo do egzodusa muslimana nakon povlačenja osmanske vlasti 1878 .godine nakon što je Rusija intervenirala na strani bugarskih ustanika.


Dzumaja dzamija Plovdiv

Godine 1885. u Bugarskoj je bilo oko 900.000, 1910. oko 600.000, a 1956., uprkos svim ratovima, progonima, masakrima te povremenim prisilnim pokrštavanjima, 1.060.000 ili 13,9% muslimana. Prema popisu iz decembra 1992. g., u Bugarskoj je bilo oko 1.110.000 muslimana (ili 13,1%), od čega 92,3% sunnija i 7,7% šiija). Komunističko razdoblje bugarske historije obilovalo je pritiscima i progonima, posebno u periodu 1969.-1973. i krajem osamdesetih godina 20. stoljeća.


Banibasa dzamija Sofija

Prema popisu stanovništva 2001., Bugarska muslimanska zajednica danas broji 966.978 muslimana. Oni su pripadnici četiri veoma različite etničke skupine koje ponekad vode paralelan život. Turci su najbrojnija muslimanska skupina u zemlji. Prema popisu stanovništva iz decembra 1992., u Bugarskoj je bilo oko 822.000 Turaka, a prema popisu iz 2001. samo 746.664. Pretpostavlja se da se 1992. oko 20% Pomaka izjasnilo kao Turci te nešto Cigana muslimana jer u popisu nije bilo mogućnosti da se Pomaci izjasne drukčije. Turci su naseljeni u raznim regionima (Deli Orman, Dobrudža, uz Dunav i zapadni Rodopi). Pokušaj nasilne asimilacije Turaka u drugoj polovini osamdesetih 20. stoljeća, oličene u promjeni turskih imena i prezimena u bugarska, izazvao je egzodus oko 300 hiljada muslimana u Tursku. Neki su se vratili, dok su mnogi otišli u treće zemlje. I ovaj egzodus je potvrdio antiislamsku narav nacionalizma pravoslavnih naroda Balkana.


Bajrakli dzamija Samokov

Islamizirani Bugari, poznati i kao Pomaci, broje oko 250.000 članova ali se kao zasebna etnička zajednica ne pojavljuju u popisu stanovništva 2001. Oni govore bugarski i žive na planinama Rodopa i na jugozapadu zemlje. Bugarske su vlade nastojale izbrisati zasebni identitet Pomaka na mnoge načine više puta. Posljednji takav pokušao desio se tokom osamdesetih 20. stoljeća kada su Pomaci bili prisiljeni ‘bugarizirati' svoja imena i prezimena. Nakon pada komunizma pritisaka ovakve vrste nema, mada su Pomaci i dalje izloženi pokušajima pokrštavanja i asimilacije. Ovim procesima na ruku idu ustavna odredba o povlaštenom položaju Pravoslavne crkve, te dozvola pravoslavnog prozelitizma među muslimanima, a ne i obratno. Uprkos činjenici da se Pomaci često sami nacionalno izjašnjavaju kao Muslimani ili Muhamedanci, uticaj vjere na njihov svakodnevni život je slab iako jača. Gorljive vjernike moguće je uglavnom pronaći među starijima od 50 godina. Pedeset godina komunističke vladavine ostavilo je duboke tragove i na islamsku zajednicu u Bugarskoj. Jedan od relikata komunizma bio je i stari muftija, saradnik bivšeg režima, koga su muslimani s puno muke smijenili tek 1997. godine.


Imaret dzamija Plovdiv

U Bugarskoj je 1946. g. živjelo i oko 6.000 Tatara, koji su se od tada uglavnom integrirali u tursku muslimansku zajednicu. Mnogo je brojnija skupina Roma (2001: 370.908), koji se većinom izjašnjavaju kao muslimani iako vjera ne igra značajniju ulogu u njihovom životu. Posebna odlika tursko-tatarske zajednice u Bugarskoj je postojanje alevijske manjine unutar većinski sunnijske zajednice. Alevije se još nazivaju i alijani i kizilbaši i uglavnom naseljavaju područje Deli Ormana. Problem koji posebno opterećuje muslimane Bugarske je loša ekonomska situacija.Oni su više nego drugi bili pogođeni ekonomskim padom nakon 1989. godine. U nekim muslimanskim predjelima nezaposlenost dostiže 90% pa je kao rezultat preko 65% stanovništva iz nekih krajeva iselilo u Tursku.


Tombul dzamija Sumen

Nekad je u Bugarskoj bilo 2.300 džamija, da bi ih 1951. aktivno bilo 1460, a 1966. g. 1300. Velika medresa u Kolarovgradu zatvorena je 1952. Bugarski su muslimani 1935. u porodičnim pitanjima pravdu tražili na 22 šerijatska suda, a djecu su školovali u preko 2.100 osnovnih i srednjih, i desetak vjerskih škola. U socijalističkoj Bugarskoj nije postojala nijedna srednja niti viša islamska obrazovna ustanova. Danas postoje tri srednje islamske škole, dok u Sofiji postoji Visoki islamski institut na kome je do sada školovanje završio mali broj studenata. Strana pomoć je ključna za funkcioniranje ovih institucija i ona uglavnom dolazi iz Turske, nešto manje iz arapskih zemalja, dok alevijsku zajednicu pomažu iranske agencije.

[Zah]

Srbija (bez Sandžaka i Kosova)

Srbija se sa islamom srela preko Osmanlija pod čijom je vlasti bila između tri i pet stoljeća, zavisno o kojemu dijelu zemlje je riječ. Osvajanje teritorija koje danas čine Srbiju počelo je dvjema bitkama na Kosovu polju 1389. i 1448., i osvajanjem prijestolnice srednjovjekovne srpske države Smedereva 1459., a završeno neposredno nakon osvajanja Beograda 1521. Mit o Kosovskom boju, koji je srpska nacionalna mašta oblikovala stoljećima što su uslijedila, bio je historijski mnogo važniji od same bitke. Osmanlije su se iz Srbije povlačile postepeno. Na labilnost osmanske vlasti u Srbiji i okolnim teritorijama jasno su ukazali prodori Austrijanaca do Skoplja i Tetova 1689. i zatim do Kosova 1737. Osmanlije su prvi puta određenu autonomiju srpskoj kneževini, koja je obuhvatala samo dio današnje Srbije južno od Dunava, dali 1817. godine. Slijedeće povlačenje Osmanlija 1833. dovelo je granice Srbije do Sandžaka i okolice Niša. Berlinskim kongresom Srbija je dobila Niš i njegovu južnu okolinu, da bi Balkanskim ratovima Srbija udvostručila svoju teritoriju pripojivši više od polovine Sandžaka i Kosova i cijelu Makedoniju. Uslijedio je egzodus muslimana tih krajeva, posebno Kosova. Prije Prvog srpskog ustanka 1804. u Srbiji je živjelo nekoliko stotina hiljada muslimana. Njihov progon u 19. i 20. stoljeću bio je posebno masovan i krvav. Već nakon prve faze povlačenja Osmanlija 1834. u tadašnjoj Srbiji (teritorije sjeverno od Sandžaka i Niša) bilo je svega 12.000, a 1866. tek 5.000 muslimana, uglavnom Roma. Procjenjuje se da je samo iz Pomoravlja 1877.-1878. g. po strašnoj zimi, od koje su umrla mnoga djeca i starci dok su u kolonama napuštali svoje domove u Makedoniju iseljeno oko 60.000 porodica, a na Kosovo oko 60.000 osoba. Uprkos suprotnim tvrdnjama zvaničnog Beograda, sve je ukazivalo na dobro organiziran i sistematski progon muslimana s ciljem istrjebljenja teritorija od nepravoslavnog stanovništva.


Bajrakli dzamija u Beogradu

Sudbinu muslimana doživjeli su i spomenici njihove kulture. U Beogradu je nekada postojalo oko 270 islamskih objekata, dok danas u njemu postoji samo jedna džamija, koja je česta meta napada. U Užicu su porušene 34 džamije, u Smederevu 24, itd. Nakon osvajanja Niša, priznata je muslimanska zajednica na čijem čelu je bio niški muftija. Tada je ponovno otvorena i Bajrakli-džamija u Beogradu. Međutim, tamošnja medresa je zatvorena, dok su vakufi konfiskovani.


Bajrakli dzamija u plamenu


Bajrakli dzamija poslije paljevine


Islam agina dzmija u plamenu, Nis

U Prvom balkanskom ratu 1912.-1913. Srbija je od Osmanlija osvojila Sandžak, Kosovo i Makedoniju, nakon čega se u Srbiji našlo preko 500.000 muslimana.
Pored muslimana Kosova, čiji status još nije riješen, i Sandžaka, muslimani su u većem broju prisutni u Beogradu (do 100.000) i na jugu Srbije oko Bujanovca, Medveđe i Preševa (do 150.000). To su muslimanske procjene. Prema popisu stanovništva 2002., međutim, u Beogradu živi svega 20.355 muslimana, a u spomenute tri općine na jugu Srbije samo 57.595 Albanaca. Ukupno, prema istom popisu, u Srbiji bez Kosova živi 239.658 muslimana, od čega 8.073 u Vojvodini. Isti popis je u Republici Srbiji registrirao 136.087 Bošnjaka (od čega 1.188 u Beogradu), 61.647 Albanaca, 19.503 Muslimana i 4.581 Goranaca. U Srbiji živi i oko 108.193 Roma ali procent muslimana među njima nije poznat. Albanci južne Srbije su se digli na ustanak 2001., ali je on brzo ugušen jer nije naišao na odobravanje međunarodnih faktora. Na sjeveru Srbije, u Vojvodini, veće muslimanske zajednice postoje u Novom Sadu, Zrenjaninu, Beočinu i Subotici. Svaki od ovih gradova ima organiziran džemat.Na desnoj obali Drine kod Zvornika u Malom Zvorniku nalazi se također
značajna skupina muslimana koja ima i džamiju.



Novosagradjena dzamija u Subotici

Abdulah Talundžić
Džamije u Beogradu poslije odlaska Turaka – Osmanlija 1867. godine

Osvojivši Beograd od Mađara 1521. godine, Turci – Osmanlije su ga postepeno naseljavali i pretvarali u kitnjasti orijentalni grad, čija je panorama sa mnogobrojnim munarama izdaleka oduševljavala mnoge evropske putnike i prolaznike tog doba. Već 1571. godine u Beogradu je bilo 27 naselja – mahala.
Prema velikom osmanlijskom putopiscu Evliji Čelebiji, koji je boravio u Beogradu 1660. godine, Beograd je tada imao oko 98.000 stanovnika, od kojih 21.000 nisu bili Muslimani.Tada je u Beogradu pored javnih objekata bilo 7 javnih kupatila – hamama, oko 7000 kućnih banjica – hamama, 6 karavan saraja, 21 trgovački han i 217 mesdžida i džamija.Evlija Čelebija je ostavio nazive za 35 džamija u kojima je obavljana zajednička služba – džuma i 12 mesdžida.
Osmanlijski geograf Hadži Kalfa, zabilježio je 100 džamija, a naš poznati učenjak – orijentalista, rahmetli Hazim Šabanović, smatrao je da se tada u Beogradu nalazilo 75-80 džamija.U Beogradu su tada naseljene 41 mahale (kvarta).

Beograd je već koncem XVI stoljeća, po svojoj ljepoti i veličini, u mnogome nadmašivao Budim, Sofiju, Sarajevo, Skoplje i mnoge druge gradove evropskog dijela Otomanskog carstva. On postaje ”Darol-džihad” – Mjesto ratova, kako su Osmanlije nazivale Beograd.


Beograd, 1789. godine

Prilikom prvog austro-njemačkog osvajanja (1688-1690.) mnoge džamije su porušene, a one koje su preostale – neoštećene, pretvorene su u hrišćanske crkve. Za vrijeme kratke osmanlijske vladavine (1690-1717.) mnoge džamije su obnovljene, a neke su iz temelja izgrađene.Kada su austro-njemačke armije pod zapovjedništvom nadvojvode Evgenija Savojskog (u čijem su sastavu bili vojnici raznih narodnosti: Nijemci, Francuzi, Talijani, Švicarci, Portugalci, Španjolci, Mađari i drugi) po drugi put osvojile Beograd (1717-1739.) zatekle su u njemu oko dvije hiljade stambenih zgrada, mnoge džamije, javne banje, hanove i druge objekte.Vitke munare džamija, napose u gornjem i donjem dijelu tvrđave, bile su porušene kako bi panorama grada izgledala više evropska.

Mnoge džamije su pretvorene u crkve raznih hrišćanskih redova koji su došli zajedno sa vojskom i doseljenim življem: ”trinitarci”, ”franjevci”, ”jezuiti”, ”minoriti” i Jermeni katolici. Trinitarci i franjevci su dobili po dvije džamije da preurede za crkve, kapucini, jezuiti, minoriti i Jermeni katolici po jednu. Ostale sačuvane džamije su upotrijebljene za vojne magazine, kao i za uskladištenje soli, sijena i poljoprivrednih proizvoda, a jedna je upotrebljavana za vojnu bolnicu. Tada u Beogradu nije bilo muslimanskog stanovništva, jer je na osnovu člana III ”ugovora o kapitulaciji od 18. augusta 1717. godine...” dozvoljeno cijelom garnizonu da se povuče slobodno i sigurno sa ženama i djecom, oružjem i prtljagom uz udaranje doboša i sa razvijenim zastavama, što se odnosi i na stanovništvo, koje želi da iziđe u isto vrijeme, ma kakvog da je položaja, vjere ili narodnosti, kao i ranije roblje koje je primalo islamsku vjeru prije opsade.

Poslije pobjede nad austro-njemačkom vojskom 1739. godine kod Grocke, Osmanlije su ponovo zagospodarile Beogradom, i njime vladale 50 godina (1739-1789. godine). Za to vrijeme oni su popravili mnoge oštećene i povratili u prvobitno stanje mnoge džamije pretvorene u crkve, izgradili su i mnoge nove džamije.

Prema nekim savremenicima, u Beogradu je 80-tih godina XVIII stoljeća bilo 50 džamija. U toku velikih borbi za Beograd 1739. godine, između 60 hiljada austro-njemačkih vojnika, koje je predvodio 74-godišnji maršal Laudon i 9000 Osmanlija branilaca grada, na čelu sa Osman-pašom i u toku okupacije (1789-1791. godine) stradalo je 30 džamija.

Svištovskim mirom od 4. augusta 1791. godine Leopold II, austrijski car morao je prepustiti Otomanskoj imperiji Beograd, Šabac, Ram i dio Srbije koji je bio osvojen. U planu Beograda, kojeg je izradio austrijski potporučnik Bruš 1789. godine, ucrtano je 15 džamija, ali sve nisu identificirane. U tom planu nije naznačena Batal džamija, koja je bila locirana u blizini sadašnje Savezne narodne skupštine. Taj se broj džamija uglavnom održao do Prvog srpskog ustanka.

U toku borbi za oslobođenje Beograda 1806. godine, mnoge džamije su stradale, a one preostale bile su pretvorene u bakalnice, u nekim su svinje zatvarane (držane), jedna je bila pretvorena u pravoslavnu crkvu, a Karađorđević je mnogim turskim ženama ”koje su nemilosrdno i nečovječno vojnici ostavljali nage... ukazao milosrđe i odredio im dvije džamije za stanovanje”.

Povratkom Osmanlija u Beograd, počinje se sa obnavljanjem i popravkama manje oštećenih džamija, dok sa obnavljanjem više oštećenih i poluporušenih u minulim ratovima nije moglo da se otpočne zbog tadašnjih finansijskih prilika u Otomanskoj imperiji, a napose u Beogradskom pašaluku.

Prema Joakimu Vujiču, koji je boravio u Beogradu 1826. godine i, između ostalog, zabilježio: ”navodi se do 30 džamija koje su najvećim dijelom batal, porušene i povaljane”.Srpske vlasti su 1836. godine popisale džamije u Beogradu, i u tom spisku se nalazilo 16 džamija.Prema pripovjedaču Lazaru Komerčiću, u Beogradu je bilo: ”na nekih 15-16 džemata mahala (kvartova), a svaki džemat je imao svoju džamiju”.


Izgled Dorćola, 1846. godine

Iako je broj džamija u Beogradu, u odnosu na ranije periode, mnogo smanjio ”kitnjasta i tanka minareta džamija, koja se blistaju na suncu”, unela su Beograd u Majerov univerzum – Leksikon 1838. godine pod naslovom ”Najljepši vidici svijeta”. Početkom rata 1876. godine, gospodin Barbunti – Brodano je zabilježio 14 džamija.

Felix Kanitz, putopisac, arheolog, novinar i ilustrator, boraveći u Beogradu 1861. godine navodi: ”U gradu i varoši bilo je 15 munara”. Isti pisac konstatuje 1887. godine ”od 15 beogradskih džamija zatekao sam još samo jednu ’Bajrakli džamiju’ (džamiju sa bajrakom) u Jevremovoj ulici”, koju je podigao sultan Sulejman Veliki, gdje su se nekad skupljali hodočasnici koji su odlazili u Meku, izvaljenih prozora i vrata prepuštenu propadanju; dalje, manja ”Kardžamija” sa zadimljenim dimnjakom upotrijebljena za plinsku kotlovnicu za osvjetljenje Narodnog pozorišta.

Prema jednom turskom planu, beogradskog grada i varoši, do šanca koji potiče iz 1863. godine u kojem su ucrtane sve zgrade sa oznakom etničke pripadnosti njihovih vlasnika i 172 važnija razna objekta, među kojima 12 džamija i tri tekije, kako slijedi:

Hasan-pašina džamija u Donjem gradu,
Sultan Mehmeda džamija u Gornjem gradu,
Sultan Mustafina džamija,
Ali-pašina džamija,
Bajrakli džamija,
Reis-efendijina džamija,
Laz-oglije džamija,
Jahja-pašina džamija,
Deftedarova džamija,
Laz-hadži Mahmuda džamija,
Kizlar-agina džamija,
Bajram-begova džamija,
Šejh Hasana-efendije tekija,
Šejha Muhameda tekija,
Šejha Hafiza Mehmedova tekija.
U planu nisu ucrtane džamije koje su se nalazile na periferiji varoši.

Slučaj na Čukur česmi, ulične borbe i bombardiranje Beograda 1862. godine ubrzalo je zaključenje sporazuma o konačnom odlasku Turaka iz Beograda i tadašnje Srbije.

Po članu 1, stav 2, ”Kanličkim protokolom od 4.9.1862. godine bilo je predviđeno: da će vjerske građevine i grobovi koje ostavlja muslimansko stanovništvo, napuštajući mjesta koja je do sada držalo, na osnovu vjerskih prava, biti poštovani sa svima obzirima”.Po članu 1, stav 3, predviđeno je rušenje jednog dijela varoši ”nastanjenog skoro isključivo muslimanima radi bezbjednosti beogradske tvrđave, a Porta se obavezala dati obeštećenje i turskim i srpskim vlasnicima”.Prilikom toga ”čišćenja” 1863/64. godine porušene su i dvije džamije: Sultana Mustafe i Ali-paše.

Otkupna suma ”u ime sviju naknada” za muslimanska imanja iznosila je, prema ugovoru zaključenim sa Portom, 1865. godine 9 milijuna pjastera.
Iseljenjem ”turskog” življa iz Beograda 1867. godine (među kojima je veliki broj bio slavenskog porijekla sa prezimenima: Bajraktarević, Bošnjak, Smederevac, Kokić, Islamović i druga) počeo je žalosni neslućeni kraj beogradskih džamija. Kako navodi Felix Kanitz ”gde kad bi noću slučajno eksplodirale mine rušeći džamije koje su ometale regulaciju”.

Da je tada bilo boljeg razumijevanja između dva svijeta, istočnog osmanlijskog i zapadnog evropskog, međusobne koegzistencije, tolerancije i trpljenja, između dviju konfesija - hrišćanske i islamske, ne bi došlo do antagonizma, međusobnog uništavanja, razaranja i pljačkanja.Mi bi se danas u Beogradu, divili još nekom muslimanskom sakralnom objektu – bogomolji, sa visokim munarama, koje bi parale tmurne vidike i opominjale nas da su ih ljudske ruke, a možda i ruke naših daljnih rođaka gradile u jednom burnom – prolaznom vremenu. Ovako je Beograd neslavno doživio sudbinu prije 125 godina, poput ranijih gradova Budima, Gera (Džera), Pečuha, Osijeka, Slavonske Požege, Iloka, Knina, kao i mnogih drugih gradova srednje Evrope u kome su pod utjecajem ”civilizirane” Evrope prije 300 godina porušeni svi muslimanski objekti osim malih izuzetaka.To nas vrijeme podsjeća na današnje prilike u Bosni i Hercegovini, gdje je pod kontrolom Karadžićeve vojske i vojske HVO-a porušeno oko 1000 džamija, među kojima oko 30-tak značajnijih objekata izgrađenih u XV i XVI stoljeću, koji su bili pod zaštitom države i UNESCO-a kao vrhunski spomenici kulture.
http://www.youtube.com/watch?v=D8sZNnJ7IWk

[Zah]

Kosovo



Islam je na Kosovo ušao na velika vrata bitkama na Kosovu 1389. i 1448. i nikada ga više nije napustio, pa ni onda kada su ga napustili njegovi zaštitnici Osmanlije 1912. Prije toga Kosovo su dva puta nakratko zauzimali Austrijanci 1689. i 1737. Kada su Srbi i Crnogorci okupirali Kosovo 1912., činili su sve da ga očiste od muslimana. Realne procjene govore o 25.000 ubijenih muslimana, uglavnom Albanaca u Prvom Balkanskom ratu 1912.-1913. i oko 120.000
iseljenih u periodu 1912.–1915. Nakon samo tri mjeseca rata 1912. u Uroševcu su ostala svega tri muslimana starija od petnaest godina. Na hiljade muslimana i muslimanki je pokršteno i silovano. Pravilo dana je bilo: protiv muslimana je sve dozvoljeno – ne samo dozvoljeno već i poželjno i zapovijeđeno.


Dom mladih, rnije Dom Boro i Ramiz

Od jeseni 1912. do januara 1914. srpska vojska je od 32 džamije u Prizrenu 30 njih pretvorila u kasarne, skladišta i štale. Da bi opravdala svoje teritorijalne pretenzije, Srbija u popisu 1913. u Prištini nije registrirala nijednog Albanca! Međutim, za realizaciju masovnog raseljavanja Albanaca i useljavanja Srba nije bilo dovoljno vremena jer je od 1915. do 1918. Kosovo okupirano od Austro-Ugarske i Bugarske. Mnogi su ove snage, a posebno Austrijance, dočekali kao oslobodioce. Porazom Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu Srbija ponovo okupira Kosovo i počinje iseljavanje Albanca i naseljavanje Srba pa se udio srpskog stanovništva regije sa 24% 1919. popeo na 38% 1928. godine. Albanska zemlja je u više navrata u periodu 1919.-1935. sistematski otimana i dijeljena srpskim kolonizatorima. Takozvanim 'džentlmenskim sporazumom' sa Turskom iz 1938. Jugoslavija je do 1944. trebala iseliti 40.000 'turskih' porodica u Tursku u zamjenu za novac koji je trebala platiti, ali je početak Drugog svjetskog rata i okupacija Kosova od strane Italije, Njemačke i Bugarske osujetila realizaciju tog sporazuma. On će biti obnovljen u vrijeme ministrovanja i terora Aleksandra Rankovića 1953. Računa se da je u periodu 1918.-1941. sa Kosova iseljeno oko 150.000 Albanaca muslimana. Intelektualno respektabilnim iseljavanje Albanaca i ostalih muslimana pokušali su učiniti brojni srpski intelektualci među kojima su se istakli akademik Vaso Čubrilović (1944.) i književni nobelovac Ivo Andrić.


Vladin centar u Pristini

Vasa Cubrilovic napisao je memorandum za Stojadinovicevu vladu kome predlaze putove u rjesavanju albanskog problema na sledeci nacin.

"Problem Arnauta u nasem nacionalnom i drzavnom zivotu nije postao juce. On je igrao veliku ulogu u nasem srednjevekovnom zivotu, ali od sudbonosne vaznosti postao je od konca 17 veka, kada se srpske mase iseljavaju prema severu iz nekadasnjih starih ratnih zemalja, a na njihova mesta dolaze albanski brdjani. Oni se postepeno spustaju sa svojih planina u plodne kotline Metohije i Kosova i nadiruci prema severu sire se u pravcu Zapadne i Juzne Morave; preko Sar planine spustaju se prema Pologu, a odatle prema Vardaru. Do 19 veka stvorio se na taj nacin albanski trougao, klin, koji se, oslanjajuci se na osnovicu Dobar-Rogozna na svoje etnicko zaledje duboko zabio u nase zemlje, dopro do Nisa i razdvojio nase stare raske zemlje od Makedonije i doline Vardara... Ovaj albanski klin pocela je Srbija kresati jos u prvom ustanku, isterujuci najsevernija naselja albanska jos od Jagodine." "Ostali deo albanskog trougla imala je duznost da razbije nasa danasnja drzava od 1918. godine na ovamo. Ona to nije uradila. Ima vise razloga za to, a mi cemo ovde navesti samo nekoje vaznije:

1) Osnovna pogreska nasih odgovornih cinilaca iz toga doba bila je ta, sto su na nemirnom i krvavom Balkanu hteli da, zaboravljajuci gde su, primene zapadne metode pri resavanju velikih etnickih problema. Turska je donela na Balkan obicaj, uzet iz Serijata, da se dobijanjem bitke, i osvajanjem jedne zemlje dobija pravo nad zivotom i imanjem osvojenih podanika. Od njih su i hriscani Balkana naucili da se dobija i gubi na macu ne samo vlast i gospostvo, nego i kuca i imanje. Ovo shvatanje o privatnopravnim odnosima na Balkanu, moglo se samo donekle ublaziti zakonima, uredbama i medjunarodnim ugovorima stvaranim pod pritiskom Evrope, ali i ono je ipak sve do danas bilo glavna poluga i Turske i balkanskih drzava sve do nasih dana. Ne moramo ici u daleku proslost. Pomenucemo samo slucaje iz skorih dana: iseljavanje Grka iz Male Azije u Grcku, i Turaka iz Grcke u Malu Aziju; najnovije iseljavanje Turaka iz Bugarske i Rumunije u Tursku. Dok su sve balkanske drzave, od 1912 godine na ovamo ili resile ili su na putu da rese pitanje nacionalnih manjina njihovim iseljavanjem, mi smo se zadrzali na spornim i pipavim metodama postepene kolonizacije. Njeni su rezultati bili negativni... Kad se ima u vidu sirovost, jako razmnozavanje Arnauta i sve tezi uslovi za kolonizaciju po starim metodama, ovaj ce nesrazmer, tokom vremena, postajati sve veci, i naposletku dovesti u pitanje i ono malo uspeha kolonizacionog sto smo ga postigli od 1918 godine do danas."

"4) Besumnje da je najglavniji uzrok neuspeha nase kolonizacije u tim predelima bio sto su najbolje zemlje ostale u rukama Arnauta. Jedini moguci nacin naseljavanja naseg elementa u masama u te predele bio je oduzimanje zemalja Arnautima. Posle rata to se lako moglo proterivanjem jednog dela Albanaca u Albaniju za vreme pobuna i kecacke akcije, neozakonjivanjem njihovih uzurpacija i otkupljivanjem begluka. Ponovo moramo da se vratimo ovde na strahovitu pogresku naseg posleratnog pravnog shvatanja o zemljisnom posedu. Mesto da smo iskoristili shvatanje i samih Arnauta o njihovim uzurpacijama zemljista, retko ko je od njih imao i tursku tapiju, i to samo na kupljena imanja - mi smo, na nasu veliku nacionalnu i drzavnu stetu ne samo ozakonjavali sve te uzurpacije nego, sto je jos gore, privikavali Arnaute na zapadnoevropske pojmove o privatnom posedu. Oni ga, pre toga vremena, nisu ni imali. Tako smo im mi sami dali u ruke oruzje kojim ce se braniti, drzati najbolje zemlje, i onemogucavati nacionalizaciju za nas jednog od najvaznijih predela."

"Onaj albanski blok oko Sare planine od ogromnog je znacaja i nacionalno-drzavnog i strategiskog za nasu drzavu. Vec smo pomenuli nacin njegovog postanka i njegovu vaznost za cvrsto vezivanje predela oko doline Vardara sa nasim starim zemljama. Najveca snaga srpske ekspanzije od pocetka stvaranja prve srpske drzave pa na ovamo, jos od 9 veka, lezala je uvek u kontinuitetu te ekspanzije i starih raskih zemalja u svim pravcima pa i prema jugu... Osigurati se moze u XX veku samo ona zemlja, koja je naseljena svojim vlastitim narodom; zato je imperativna duznost svih nas da tako vazne strategijske polozaje ne pustimo da u rukama drzi nama neprijateljski i strani elemenat. To tim pre sto taj element ima oslonca na srodnu nacionalnu drzavu. Ona je za danas jos nemocna, ali i kao takova postala je baza italijanskog imperijalizma, preko koje on misli da nadire u srce nase Drzave. Protiv toga nadiranja, najsigurnije sredstvo je vlastiti element, koji ce hteti i umeti da brani svoje imanje i svoju drzavu.

Zatim, sem toga bloka od 18 srezova, Arnauti i ostale nacionalne manjine u Juznim krajevima zive rastrkano, pa nisu tako opasni za nas nacionalni drzavni zivot. Nacionalizovati predele oko Sare planine znaci i za uvek ubiti svaku iredentu i za uvek osigurati drzavinu tih zemalja."



"Arnaute je nemoguce suzbiti samo postupnom kolonizacijom; to je jedini narod koji je uspeo posljednjih hiljadu godina ne samo da se odrzi prema jezgru nase drzave, Raskoj i Zeti, nego i da na nasu stetu potisne nase etnicke granice prema Severu i Istoku. Dok se nasa etnicka granica poslednjih hiljadu godina pomerala na Severu do Subotice, na severo-zapadu do Kupe, Arnauti su nas potisnuli iz doline Skadra, nekadasnje Bodinove prestolnice iz Metohije i sa Kosova. Jedini nacin i jedino srestvo to je brutalna sila jedne organizovane drzavne vlasti, u cemu smo mi uvek bili iznad njih. Da od 1912. godine na ovamo nismo imali uspeha u borbi sa njima, krivica je do nas, jer tu vlast nismo kako treba iskoristili. O nekom njihovom nacionalizovanju u nasu korist ne moze biti ni govora. Protivno tome, u osloncu na Albaniju budi se njihova nacionalna svest, i ne rascistimo li stvari na vreme, za 20-30 godina imacemo jednu strahovitu iredentu ciji se tragovi vec opazaju a koja ce neminovno u pitanje dovesti sve nase posede na Jugu."

"Vec smo rekli da je za nas efikasno iseljavanje Arnauta iz njihovog trougla samo u masi. A da dodje do masovnog iseljavanja, prvi uslov jeste stvaranje podesne psihoze. Ona se moze stvoriti na vise nacina.

Poznato je da muslimanske mase u opste vrlo lako podlezu uticaju, narocito verskom, da su lakoverne, cak i fanaticne. Zato je potrebno prvenstveno, za iseljavanje medju Arnautima pridobiti njihovo svestenstvo i prve ljude od uticaja, ili novcem ili pretnjama. Treba, sto pre naci agitatore, koji ce agitovati za iseljavanje narocito ako bi nam htela sama Turska da dade."

"Drugo sredstvo bio bi pritisak drzavnog aparata. On treba da do krajnosti iskoristi zakone, da bi sto vise zagorcio opstanak Arnauta kod nas: globe, apsenja, nemilosrdno primenjivanje svih policijskih propisa, kaznjavanje sverca, sece suma, potrice, pustanje pasa, gonjenje na kuluk i sva ona druga srestva koja je u stanju da iznadje jedna prakticna policija. Privredno, ne priznavanje starih tapija, rad na katastru u svim predelima treba smesta obustaviti nemilosrdno uterivanje poreza i svih javnih i privatnih dugova; oduzimanje drzavnih ispasa, opstinskih ispasa, ukidanje koncesija, poslovnih dozvola za kafane, trgovine, zanate, oduzimanje monopolskih dozvola, isterivanje iz drzavne, privatne i samouprvne sluzbe, itd. - ubrzace iseljavanje. Sanitetske mere: prisilno izvrsenje svih propisa i po samim kucama, rusenje zidova i velikih plotova oko kuca, stroga primena veterinarskih mera, koja ce ometati izvodjenje stoke na pijace, itd. takodjer se dadu prakticno i efikasno primeniti. U verskim pitanjima Arnauti su najosetljiviji, pa ih i tu treba dobro darnuti. Moze se to postici sikanama svestenstva, krcenjem groblja, zabranom mnogozenstva, i narocito nemilosrdnom primenom zakona da i zenska deca moraju pohadjati osnovne skole, gde god samo ima skola.

I privatna inicijativa u tome pitanju moze mnogo uciniti. Nasim kolonistima po potrebi treba podeliti oruzje. U one predele treba plasirati staru cetnicku akciju i poverljivo je pomoci u njezinim zadacima. Narocito treba pustiti jedan talas Crnogoraca s brda da izazove masovni sukob sa Arnautima u Metohiji. Preko poverljivih ljudi ovaj sukob treba spremiti: dati mu maha sto ce biti tim lakse sto su Arnauti jace digli glavu, a ceo slucaj mirne duse treba pretstaviti kao sukob bratstva i plemena i po potrebi dati mu ekonomski karakter. U krajnjoj nuzdi mogu se izazvati i lokalne bune koje bi bile krvavo ugusene najefikasnijim sretstvima, no ne toliko vojskom koliko koloniatima, Crnogorskim plemenima i cetnicima.

Postoji jos jedno sretstvo koje je Srbija vrlo prakticki upotrebila posle 1878. godine, tajno palenje sela i arnautskih cetvrti po gradovima."

"Kolonistima se, dakle, moraju osigurati svi zivotni uslovi za nekoliko godina, ako zelimo da oni tamo ostanu. Nemilosrdno treba gusiti svaku spekulaciju sa kucama i imanjima iseljenih Arnauta. Drzava mora zadrzati za sebe neograniceno pravo raspolaganja i pokretnina i nepokretnina vlasnika i smesta po njihovom odlasku naseljavati svoje koloniste. To treba ciniti s toga jer ce se retko gde dogoditi da ce se jednom krenuti citavo selo. U takva sela treba najprije ubacivati Crnogorce, kao ljude drske, nasrtljive, bezobzirne, koji ce svojim ispadima prisiliti ostatak Arnauta da se sele, a onda dovoditi i koloniste iz drugih krajeva."

"Imajuci u vidu sve gore izlozeno, nije slucajno da mi, prilikom raspravljanja problema kolonizacije na Jugu, polazimo sa stanovista da je jedini efikasni nacin resenja toga pitanja - raseljavanje Arnauta u masi. Postupna kolonizacija nije uspela ni kod nas, kao ni nigde na drugom mestu. Drzavna vlast, kad hoce da intervenise u korist svoga elementa u borbi oko zemlje moze da uspe samo onda, ako postupi brutalno. Inace, domorodac, ukorenjen u svome zavicaju, aklimatizovan, uvek je jaci od koloniste. To u nasem slucaju treba imati tim pre pred ocima, sto imamo posla sa jednom sirovom, zilavom i plodnom rasom, za koju je pokojni Cvijic rekao da je najekspanzivnija na Balkanu.”

Citati koje sam prezentirao ponajbolje svjedoce kakva su bila stajalista koja je zastupao Vaso Cubrilovic, koji je, da podcrtam, predlagao "raseljavanje Arnauta u masi”, kako to on rece, jer je takav nacin, po njemu, "jedini efikasni nacin resenja toga pitanja”.



Kosovo 1945., odlukom ondašnjih komunističkih vlasti, postaje autonomna pokrajina unutar federalne Srbije. U narednih dvadeset godina oko 100.000 muslimana Kosova se iselilo u Tursku. Oni koji su ostali trpili su veliku socijalnu nepravdu, posebno u vrijeme strahovlade Aleksandra Rankovića. Tako su 1953. Srbi i Crnogorci činili 27% kosovskog stanovništva, dok su na upravnim i rukovodećim pozicijama bili u 68% slučajeva. Godine 1963. Albanci su živjeli
svoje najteže dane u Titovoj Jugoslaviji, nakon čega se njihov položaj postepeno popravlja, kao i status Kosova u jugoslavenskoj zajednici. Već 1971. Srbi i Crnogorci čine 21% stanovništava i samo' 52% rukovodećeg kadra u pokrajini. Ustavom iz 1974. Kosovo je dobilo većinu karakteristika republike. Zahvaljujući tome, 1981., naprimjer, dvije trećine sigurnosnih snaga bili su Albanci. Prije svega uslijed nepovoljnih ekonomskih uvjeta življenja i besperspektivnosti u periodu 1961.-1981. Kosovo je napustilo oko 80.000 do 100.000 Srba, kao što su činili i drugi narodi iz drugih pasivnih krajeva Jugoslavije.

Istovremeno Albanci su imali najveći natalitet u Evropi pa je postotak Srba na Kosovu 1991. spao na 11%. S druge strane, Srbija je do 1994.
imala najvišu stopu pobačaja u Evropi: 214 pobačaja na 100 porođaja. To je poslužilo kao podloga srpskim nacionalistima da iskonstruiraju priču o 'demografskoj agresiji' muslimana, prije svega na Kosovu, ali i u Bosni i Hercegovini. Istina je, međutim, da sporadičnih pritisaka na Srbe jeste bilo ali da je ekonomija bila glavni faktor seobe Srba kao i visokog nataliteta Albanaca.

Isfrustrirani lošim ekonomskim uvjetima, studenti Univerziteta u Prištini u martu 1981. izlaze na ulice tražeći hranu i bolje uvjete. Policija je reagirala energično, a srpski nacionalisti su učinili sve da demonstracije prikažu kao atak na Srbe i Crnogorce i buđenje albanskog nacionalizma, šovinizma i iredentizma. Bilo je to 'samoispunjavajuće proročanstvo'. U jeku nacionalnih previranja na Kosovo 1987. stiže tada malo poznati Slobodan Milošević i obećava Srbima da «niko ne smije da ih bije». Dvije godine kasnije, u martu 1989., ukinuta je autonomija Kosova, a sve nezadovoljniji Albanci su iste godine proglasili 'republiku Kosovo'. Glavna politička snaga postala je Demokratska liga Kosova - DLK na čelu sa Ibrahimom Rugovom. Nacionalistička srpska politika samo je radikalizirala albanske zahtjeve koji su nakon početka ratova u Hrvatskoj i Bosni prešli kritičnu tačku: Albanci su sada zaista tražili potpunu neovisnost od Jugoslavije. Pokušaj naseljavanja srpskih izbjeglica iz Krajine u Kosovo 1995. nije mogao bitnije uticati na demografsku sliku Kosova gdje su Srbi činili svega desetinu stanovništva.


Univerzitet u Pristini

Kada su, međutim, kosovski Albanci 1995. shvatili da su sukobi u Hrvatskoj i Bosni riješeni neovisno od Kosova, DLK i njena pacifistička politika su počele gubiti legitimitet. Krajem 1997. na političku pozornicu Kosova stupa Oslobodilačka vojska Kosova – OVK napadima na srpske snage sigurnosti koje su reagirale nesrazmjernom upotrebom sile, posebno prema civilima. Nakon više neuspjelih pregovora, 24. marta 1999. snage NATO-a počinju bombardirati Miloševićevu Jugoslaviju. U narednih mjesec dana srpska vojska i policija su iz pokrajine protjerale oko 600.000 Albanaca. Oko 850.000 su interno raselili a do 1999. s Kosova je već bilo izbjeglo 100.000 osoba. Nakon intenziviranja napada Jugoslavija iste godine faktički potpisuje kapitulaciju i povlači sve svoje sigurnosne snage sa Kosova i pokrajinu predaje Ujedinjenim nacijama koje ni nakon četiri godine nisu počele pregovore o konačnom statusu Kosova. Dejtonski sporazum za BiH pokazao je da takvi pregovori mogu izroditi rješenja bez presedana ali je sasvim sigurno da Albanci neće biti zadovoljni nikakvom vrstom saveza sa Srbijom. S druge strane većina Srba još vjeruje u mit o Kosovu kao srpskoj zemlji, mada je sve više onih koji zagovaraju 'civiliziranu secesiju' Kosova kako Srbi uskoro ne bi postali manjina u državi koja je po njima dobila svoje ime. Prema predviđanjima u koja je nekada malo ko vjerovao, kriza Titove Jugoslavije počela je i završila na Kosovu na način koji je malo ko mogao zamisliti.



Muslimanska zajednica Kosova danas broji nešto manje od dva miliona muslimana. Etnički su najbrojniji Albanci, koji su 90-95% muslimani, a ima i značajna skupina Bošnjaka, Goranaca, koji sebe uglavnom osjećaju i imenuju Bošnjacima, i Turaka (10-20 hiljada), posebno u okolini Prizrena, te Roma (prema popisu iz 1991. bilo ih je 43.000). Otkako su počeli protesti Albanaca na Kosovu 1981. g., albanski nacionalizam je monopolizirao javni diskurs Kosova tako da je teško procijeniti u kojoj mjeri islam i islamske društvene institucije utiču na život tamošnje muslimanske zajednice. Za «Albance je vjera albanstvo», davno je kazao jedan albanski pjesnik, a u najvećoj mjeri važi za kosovske Albance. Kosovski muslimani imaju svoju Islamsku zajednicu sa sjedištem u Prištini. Od islamskih obrazovnih institucija IZ na Kosovu ima tri medrese (ili tačnije jednu sa tri odjeljenja i 700 učenika) i Fakultet islamskih nauka u Prištini, koji je otvoren 1992. godine, a koji pohađa oko 400 studenata. Od 513 džamija 218 ih je oštećeno ili srušeno u napadima srbijanske vojske 1999. Do decembra 2001. g. 75-80% njih je opravljeno uglavnom donacijama iz inozemstva. Zgrada medrese u Prištini je oštećena i popravljena. Status IZ-e još nije pravno definiran kao ni uvođenje vjeronauke u škole čije uvođenje IZ-a traži još od 1992. godine.

[Bosanac sa dna kace]

Da bi opravdala svoje teritorijalne pretenzije, Srbija u popisu 1913. u Prištini nije registrirala nijednog Albanca!

odlicni tekstovi, ne znam sta bi trebalo prije podvuc, evo podvlacim ovo, ne iz mrznje ili ljubavi prema jednima ili drugovi, vec cisto da se zna...

[Zah]

Sandžak



Sandžak je regija na granici Srbije i Crne Gore koja pokriva oko 8.000km2, a njegovo središte je Novi Pazar na čijoj općini živi oko 100.000 ljudi. Sandžak obuhvata općine Priboj, Nova Varoš, Pljevlja, Prijepolje, Sjenica, Tutin i Novi Pazar, u Srbiji, te Bijelo Polje (Akova), Berane, Rožaje i Plav i Gusinje u Crnoj Gori.

Prema popisu stanovništva Srbije 2002., Bošnjaci su većina samo u tri općine srbijanskog dijela Sandžaka (Tutin, Sjenica i Novi Pazar). Novopazarski kraj je kolijevka srpske države nastale u 12. st., koja se kasnije 'selila' na sjever. Novi Pazar je nekada bio sjedište sandžaka po čemu je regija i dobila ime. Sandžak je od 1578. do 1877. bio sastavni dio Bosne. Kao zasebna administrativna jedinica unutar Osmanske države postojao je do Balkanskih ratova 1912., kada ulazi u sastav Srbije i Crne Gore. U naredne dvije godine Sandžak je napustilo oko 80.000 muslimana, a ubijeno ih je više hiljada. U godinama koje su uslijedile ubijeno je još nekoliko hiljada muslimana, a najzloglasniji pokolj desio se u Šahovićima 1924., kada su ubijana i djeca u naručju njihovih majki.



U toku Drugoga svjetskog rata stradalo je oko 15.000 muslimana Sandžaka, a četnički vođa Draža Mihajlović naredio je njegovo 'čišćenje' od muslimana. U tom ratu Sandžaklije su pokušale obnoviti svoju državotvornost formirajući Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja, ali to komunisti nisu dopustili. Iseljavanje muslimana iz Sandžaka u Tursku i Bosnu nastavljeno je i u vrijeme komunističke vlasti pa se procjenjuje da danas u Turskoj živi i do milion potomaka useljenika iz Sandžaka. Posebno težak period za Sandžak bile su devedesete godine 20. st., kada je iz Sandžaka izbjeglo oko 80.000 uglavnom mlađih ljudi, a ubijeno nekoliko desetina. Stotine muslimana su bile kidnapovane i opljačkane. Srbijanske su vlasti posebno pokušale iseliti sjeverozapadni Sandžak kako bi napravile etnički prekid sa muslimanima Bosne. Padom režima Slobodana Miloševića politička pozicija tamošnjih muslimana se bitno popravila.


Hotel Vrbak u N. Pazaru

Hotel u Rozajima. Kliknite na svaku sliku da je uvecate http://64.233.169.104/search?q=cache:8u ... d=18&gl=us

Novi Pazar je nekada bio razvijen grad jer se nalazio na glavnoj komunikaciji iz Istanbula ka zapadu. U vrijeme SFRJ sistematski je zaobilažen u svim razvojnim planovima pa se lokalno stanovništvo moralo osloniti na vlastitu snalažljivost. Prema procjenama Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka 1993., u Sandžaku je živjelo oko 350.000 muslimana koji su činili 66% ukupnog stanovništva (530.000). Ostalo su Srbi i Crnogorci. Prema popisu stanovništva iz 1991. g., pak, muslimani su činili oko 54% od 420.000 Sandžaklija. Ove procjene su u značajnom raskoraku sa podacima zvaničnog popisa
stanovništva u Republici Srbiji 2002. godine koje smo gore naveli, a koji ne donosi posebne
podatke za Sandžak.

O vjerskom životu u Sandžaku brine Mešihat Islamske zajednice Sandžaka na čelu samuftijom. Mešihat je dosada osnovao medresu u Novom Pazaru (sa ženskim odjeljenjem u Rožaju) i Islamsku pedagošku akademiju. Univerzitet u Novom Pazaru je otvoren 2002.

Ovdje mozete procitati jos nesto iz istorije Sandzaka, posebno Plava i Gusinja, porijeklu gusinjskih porodica itd.

http://www.gusinje.net/index2.php?id=istorija

[Zah]

Crna Gora



Značajnije prisustvo islama na teritoriji današnje Crne Gore datira iz vremena osmanske vlasti na tim područjima s kraja 14. stoljeća. Postepenim povlačenjem Osmanlija sa teritorije današnje Crne Gore koje je počelo 1516. (sa Cetinja), a okončano 1912. napuštanjem crnogorskog Sandžaka (Pljevlja, Bijelo Polje, Rožaje, Berane, Plav i Gusinje), crnogorske je muslimane zadesila ista sudbina kao i druge muslimane iz ostalih dijelova nekadašnjeg
osmanskog Balkana.


Dzamija i crkva u centru Pljevlja

Kako su Pljevlja dobila ime
Legenda kaže da su Pljevlja dobila ime po pljevi koju je vjetar raznosio po gradu sa bogatih manastirskih imanja na kojima se razvijalo žito. Bogatstvu grada je pored trgovine i karavanskog puta za Carigrad, značajno doprinosilo i rudarstvo. U rudniku «Šuplja Stijena» olovo i cink su vadili još Sasi. Pljevljaci su, prvo preko Dubrovnika a kasnije i sami, u Italiju, u znatnim količinama izvozili kože, vosak, olovo, živu...

Historija
U svojoj historiji Pljevlja su se ranija zvala Breznica, a od 1430. godine pomenuto je sadašnje ime Pljevlja. U okolini Pljevalja bilo je razvijeno rudarstvo, a značajan poticaj razvoju naselja dali su putevi u Polimlju koji su prolazili kroz novo naselje. U srednjem vijeku Pljevlja je karavanska stanica i zajedno sa trgom Prijepolje Pljavlja je najjače trgovačko naselje u Polimlju. Područje Pljevalja pripadalo je bosanskoj državi od 1373. Pljevlja je u posjedu roda Kosače. U Pljevljima se nalazi određen broj vjerskih objekata. U okolini Pljevalja se nalazi manastir Svete Trojice, a u gradu je crkva Svete Petke. Najpoznatija džamija je ubjedljivo prelijepa Husein-pašina džamija, jedan od najznačajnijih kulturno-historijskih spomenika u Crnoj Gori (nedavno je izvršeno renoviranje).

Period 1707.-1709. bio je posebno težak.Gorski vijenac crkvenog vođe Petra Petrovića Njegoša najpoznatiji je književni spomenik tim teškim vremenima.
Nezavisnost Crne Gore, bez sandžačkog dijela priznata je 1878. na Berlinskom kongresu. Iste godine u Crnoj Gori osnovana je prva islamska zajednica u jednoj kršćanskoj državi na Balkanu. Te godine je kralj Nikola I, uz saglasnost šejhu-l-islama iz Istanbula, za muftiju muslimana Crne Gore postavio Saliha ef. Hulija iz Ulcinja, inače rođenog Skadranina.


Mornarska dzamija u Ulcinju

Crna Gora je tada imala kadiluke u Ulcinju, Baru, Podgorici, Kolašinu i Nikšiću, a muftije i kadije je plaćala država. Šerijat je u C. Gori primjenjivan do1946. Nakon raspada jedinstvene jugoslavenske Islamske zajednice 1993., u Crnoj Gori je osnovana Islamska zajednica na čelu sa reisu-l-ulemom. Ona upošljava 65 imama.

Prema popisu 1991., 14% crnogorskih građana su bili Bošnjaci, a 7% Albanci (s tim da su neki Albanci katolici). Iako čine tek oko petine stanovništva u ovom trenutku muslimani su značajna politička snaga zbog podrške vladajućoj koaliciji u nekoliko posljednjih godina. Od brojnih džamija koje su sagrađene u 16. i 17. stoljeću do danas je sačuvano oko 140 džamija, od kojih je tridesetak sagrađeno krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Postoje podaci o šezdesetak džamija koje su srušene u ratovima, bunama, požarima, zemljotresima ili su jednostavno bile zapuštene iseljavanjem muslimana. Najpoznatiji alimi koje je dala Crna Gora su hafiz Salih Gašević (1855.-1898. ili 1899.), sastavljač poznatog mevluda, i pljevaljski muftija Mehmed Nurudin Vehbi Šemsekadić (1827.-1887.), učesnik otpora austrougarskojokupaciji 1878.

Malo opsirnije o Husen pasinoj dzamiji ( 1585-15940 u Pljevljima

Sakralni objekti koje su Turci podizali u djelovima Crne Gore koje su neposredno zaposijedali, pripadali su tipu I) alka usko-islamskih džamija.iz ovog spomeničkog fonda izdvaja se džamija Husein-paše Boljanića u Pljevljima (Taslidže), koja ima kulturno-istorijsku i umjetničku vrijednost i doista predstavlja remek-djelo istočnjačkog građevinarstva.

"O toj znamenitoj bogomolji islamskih vjernika, čuveni turski putopisac Evli Čelebi, govori s pijetetom. Opisujuću detaljno njene umjetničke vrednote, posebno ističe njen vitki i visoki minaret kao i "plavu i visoku kupolu", okruženu, u strogo geometrijskoj postavi, sa šest polukupola. Njegovom izoštrenom oku nije promakao ni njen skladan i ljubak trijem koji nadvisuju tri kupole postavljene na četiri mramorna stuba. Govori i o drugim graditeljskim segmentima, posebno svraćajući pažnju na njen alem donesen iz Aleksandrije, za koji se kaže daje visok koliko i čovjek i da vrijedi deset hiljada zlatnih dukata. Svoje pripovijedanje o sandžak-begovoj džamiji završava isticanjem njenog islikanog ukrasa. On doslovce piše: "Iznad mihraba nalazi se slika Kabe na crnoj kaditi, izvezena i ukrašena zlatom tako da izaziva zavist Manija i Behzada" (čuvenih persijskih slikara i gravera)."

Graditeljskim dometima zadužbina hercegovačkog sandžak-bega Gazi-Huseina zauzima mjesto u samom vrhu balkanske orijentalne sakralne arhitekture. Od neobične je važnosti stoje sačuvana u gotovo izvornom obliku.

"Džamija je podignuta krajem 16. vijeka, između 1585. i 1594. godine, zaslugom Husein-paše Boljanića, rodom iz sela Boljanića, nedaleko od Pljevalja. Iz izvora se zna daje Husein-paša između 1573. i 1594. godine obavljao niz značajnih dužnosti pri carskom dvoru u Carigradu. U Pljevljima se nastanio 1585. godine i u njima živio sve do 1594, pa se sa pravom zaključuje da je džamiju podigao u ovom razdoblju.



Džamija je građevina kvadratne osnove sa niskom kupolom na kockastom postolju. Ispred glavne fasade, na četiri masivna stuba formiranje otvoreni trijem, natkriven sa tri male kupole, od kojih je srednja nešto viša. Raspon između stubova savladan je orijentalnim, šiljatim lukovima.

Džamija obiluje ornamentikom rađenom u stalaktitima i uobičajenim turskim perforacijama. Posebno su bogato ukrašeni mihrab (niša za molitve), mimber (propovjedaonica) i mantil (empora). Unutrašnji zidovi su dekorisani islikanim floralnim ornamentima i citatima iz Kurana.

Građena je od fino tesanog kamena, složenog u pravilne horizontalne redove. Fasade su oživljene otvorima koji su uokvireni kamenim okoprozornicima i koji se završavaju šiljatim lukovima. Uz južnu stranu prizidan je minaret, koji je poslije udara groma 1911. godine prezidan u vitkiji i viši. Ispred ulaza nalazi se šadrvan.

U džamiji se čuva nekoliko starih rukopisnih i štampanih knjiga na arapskom i turskom jeziku i posebno značajna rukopisna knjiga - Kuran, pisana arapskim pismom i ukrašena minijaturama sa pozlatom i koja, vjerovatno, potiče iz 18. vijeka."

[Zah]

Makedonija



Prije Balkanskih ratova historija Makedonije je vezana za Makedoniju kao historijsku oblast. Neposredno prije 1913/4 današnja teritorija Makedonije je bila pod Osmanlijskim carstvom. U Prvom balkanskom ratu Srbija i Bugarska su odlučile da današnja teritorija Republike Makedonije dobije status autonomije, nakon što Osmansko carstvo bude poraženo. Bugarska se smatrala oštećenom pri podjeli Makedonije, te je započela Drugi balkanski rat. Kada su Srbija, Grčka, Rumunija i Turska pobjedili Bugarsku u Drugom balkanskom ratu, Vardarska Makedonija (RM) je postala sastavni dio Srbije (1913-1915). Grčka/"Egejska"Makedonija je pripala Grčkoj, a Pirinska Bugarskoj[2]. No, Bugari su smatrali da su Makedonci Bugari, a Srbi da su Južni Srbi. Unutrašnja Makedonska Revolucionarna Organizacija – VMRO je osnovana 1893. sa ciljem da se Makedonija pripoji Bugarskoj ili da postane nezavisna. U Prvom svjetskom ratu (1914-1918) je kao dio Kraljevine Srbije bila na strani Antante, mada su Makedonci pružali podršku Bugarskoj. Okupirana je od strane Bugarske, koja je počela da vrši bugarizaciju domaćeg stanovništva. Poslije rata je postala dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918-1941),koja je počela da vrši srbizaciju domaćeg stanovništva. U Drugom svjetskom ratu je bila okupirana od strane Bugarske, koja je bila član sila osovine. Zapadni dio Vardarske Makedonije je ušao u sastav Albanije. 1945-1991 federalna je jedinica SFRJ. Počeli su procesi makedonizacije slovenskog stanovništva Makedonije. Nezavisna od 8. septembra 1991. 2001. u zapadnom dijelu Makedonije naseljenom pretežno Albancima je došlo do sukoba između Albanaca i makedonske vojske i policije.



Glavni grad Makedonije je Skoplje. Skoplje su osnovali Dardanijci u 3. vijeku p.n.e.. U vrijeme Rimskog Carstva na tom mjestu je bio grad pod imenom Justiniana Prima, ali je uništen u zemljotresu 518. Grad je ponovo izgrađen, i u vrijeme Bizantije je bio poznat pod imenom Skupi. U srednjem vijeku su se na vlasti u Skoplju često smjenjivali Bizantija i Bugarska. Osmanlije su ga osvojile 1392. i na turskom mu je ime bilo Üsküb ili Uskup za vrijeme petstogodišnje osmanske vladavine.

Skoplje je u tursko doba bilo glavni grad Kosovskog vilajeta. Turski pisac Dildžer Zede je u 17. vijeku napisao: "Dugo sam putovao preko te zemlje Rumelije, i vidio sam dosta lijepih gradova i bio sam zapanjen Allahovim blagoslovima, ali nijedan me nije zadivio i obradovao toliko kao nebeski grad Skoplje kroz koji protiče rijeka Vardar." 1689, grad je zapalio austro-ugarski general Pikolomini.


Aladza damija u Skoplju

1905. Skoplje je imalo oko 32.000 stanovnika, mješavinu Makedonaca, Bugara, Bošnjaka, Turaka, Albanaca i Roma. Ovdje je bilo sjedište arhiepiskopa Grčke Pravoslavne Crkve, arhiepiskopa katoličkih Albanaca, i bugarskog episkopa. 1910 Agnes Gonxha Bojaxhiu, poznatija kao Majka Tereza, je rođena u Skoplju u katoličkoj albanskoj porodici.

Islam su u Makedoniju donijele Osmanlije koje su ovu zemlju osvojile između 1371. i 1402.godine. U narednih gotovo pet i pol stoljeća, do 1912., Makedonija je ostala duboko unutarteritorija Osmanske države, što je njenim muslimanima omogućilo relativno mirniju historiju upoređenju sa ostalim dijelovima Balkana koje su naseljavali muslimani.



Nakon poraza Osmanlija u Prvom balkanskom ratu 1912., Makedonija biva okupirana od strane Srbije, u čijim okvirima ostaje do 1941., s izuzetkom 1915.-1918. Stvaranjem avnojevske Jugoslavije, Makedonija je postala jedna od šest ravnopravnih jugoslovenskih republika, da bi njenim raspadom stekla neovisnost bez ispaljenog metka.

Međutim, nakon okončanja sukoba na Kosovu, 2000. i 2001. došlo je do sukoba pobunjenih Albanaca, nezadovoljnih svojim položajem u državi, i makedonskih sigurnosnih snaga. Sukobi su okončani potpisivanjem Kumanovskog sporazuma u ljeto 2001. g. i usvajanjem amandmana na Ustav Makedonije, koji bi trebali pomoći u korigiranju nepovoljnog položaja Albanaca.


Bitolj

U Makedoniji danas živi značajna i vitalna muslimanska zajednica. Nju uglavnom čine Albanci (99% muslimani), te Turci, Romi i muslimani slavenskog porijekla. Prema zvaničnim podacima po popisu stanovništva iz 1991. g., u Makedoniji je tada bilo 2.033.964 stanovnika, od čega je 1.328.817 bilo Makedonaca, 441.987 Albanaca, 77.080 Turaka i 52.103 Roma. Prema podacima Islamske zajednice, danas u Makedoniji živi oko milion muslimana ili oko 50% ukupne populacije. Procjenjuje se da Albanaca ima oko 700.000, Turaka oko 100.000, Bošnjaka oko 50.000 (u Skoplju, Velesu i Prilepu), muslimana makedonskog etničkog porijekla oko 50.000, te Roma i Torbeša oko 100.000.

Pitanje broja muslimana, a posebno Albanaca politički je vrlo osjetljivo zbog implikacija po podjelu vlasti. Politički, Albanci su okupljeni oko nekoliko političkih stranaka, dok Turci imaju svoju stranku. Muslimani Makedonije su organizirani u jedinstvenu Islamsku zajednicu sa reisu-lulemom na čelu. Zajednica ima 520 džamija, 690 mekteba, sedamnaest tekija, jednu srednju vjersku školu u Skoplju (Isa-begova medresa) i Fakultet islamskih nauka otvoren 1998. godine. U sukobima Albanaca i Makedonaca 2001. g., prema podacima IZ-e u Makedoniji, uništeno je dvanaest a oštećeno 56 džamija. Glavni problemi IZ-e su vjeronauka u školama i vraćanje oduzetih vakufa. Albanski muslimani imaju i univerzitet na albanskom jeziku u Tetovu.


Jedan kvart u Ohridu

[zonbirile]

zah
Uložio si veliki trud,da bi ponudio i prikazao stradanje i egzoduse muslimana iz Rumelije(turski naziv za zapadne provincije),i pobudio si strasti,ali nisi korektan,jer ovim neukim čitačima,istine radi trebao si ponuditi i prvi čin drame i vlastite opservacije ako ih imaš.Pa prvi čin drame je sam prodor Turaka na Balkan do pod zidine Beča,i nije bio kao u tim tekstovima dolazak,već krvavi pohod uz mnogo žrtava domicilnog stanovništva koje je branilo svoje.Pobroj samo bitke hronološki od bitke na Marici,pa geografski do Beča,pa skontaj koliko je krvi proliveno u tom,moraš priznati osvajačkom pohodu.Zavedena vlast je također bila okrutno,konačno bila je strana.Uprava je bila na tuđem jeziku,naši dnevnopolitički lopovi veličaju kojekakve dokumente tipa-sultan xy dozvolio krišćanski obred,izdradnju crkve.Halo,osvojio tuđu kuću i zavodi red i dozvoljava.Pogotovu je problem bio što su tadašnje srednjevjekovne zajednice bile okrenute vjeri,koja je bila tumač svega,čuvar identiteta,pismenosti i sl. i onda dođe osvajač i nametne svoje.Zapadni susjedi Hrvati,Slovenci,Talijani ,Švicarci (ne u današnjem smislu država,već teritoriji)imali su svoje osvajaće,ali nisu mjenjali društvenu srž,ustrojstvo.vjeru.Zato oni lako riješavaju dileme ko je osvajač,i pored Danke Deutchland,u školi se ući da je ispravno reći odvrtka,a ne šarafciger.Smiješno je,mislim da smo jedina zemlja koja slavi svog osvajača.

[BaileyS]

zah
Uložio si veliki trud,da bi ponudio i prikazao stradanje i egzoduse muslimana iz Rumelije(turski naziv za zapadne provincije),i pobudio si strasti,ali nisi korektan,jer ovim neukim čitačima,istine radi trebao si ponuditi i prvi čin drame i vlastite opservacije ako ih imaš. Pa prvi čin drame je sam prodor Turaka na Balkan do pod zidine Beča,i nije bio kao u tim tekstovima dolazak,već krvavi pohod uz mnogo žrtava domicilnog stanovništva koje je branilo svoje. Pobroj samo bitke hronološki od bitke na Marici,pa geografski do Beča,pa skontaj koliko je krvi proliveno u tom,moraš priznati osvajačkom pohodu. Zavedena vlast je također bila okrutno,konačno bila je strana. Uprava je bila na tuđem jeziku,naši dnevnopolitički lopovi veličaju kojekakve dokumente tipa-sultan xy dozvolio krišćanski obred,izdradnju crkve.Halo,osvojio tuđu kuću i zavodi red i dozvoljava. Pogotovu je problem bio što su tadašnje srednjevjekovne zajednice bile okrenute vjeri,koja je bila tumač svega,čuvar identiteta,pismenosti i sl. i onda dođe osvajač i nametne svoje.Zapadni susjedi Hrvati,Slovenci,Talijani ,Švicarci (ne u današnjem smislu država,već teritoriji)imali su svoje osvajaće,ali nisu mjenjali društvenu srž,ustrojstvo.vjeru.Zato oni lako riješavaju dileme ko je osvajač,i pored Danke Deutchland,u školi se ući da je ispravno reći odvrtka,a ne šarafciger.Smiješno je,mislim da smo jedina zemlja koja slavi svog osvajača.

Upravo zbog ovoga i postoji @zah-ova tema, ona o tome i govori, da upozori kakvom ste bolesnom mrznjom zadojeni i sta je to sto generira tu mrznju. Tvoje pitanje o nekakvim turskim osvajanjima je najbolji dokaz koliko ova tema ima smisla. Od Njegosa, preko Andrica pa do Karadzica uvijek su se ti zlocini pravdali upravo onako kako ih ti pokusavas opravdati.

Mi smo Bosnjaci, Slaveni i sa Turcima dijelimo jedino religiju, koju su i oni usput receno, prihvatili kao osvajaci. Dakle kad ti pocnes pravdati zlocine nad Bosnjacima jer su Turci pocinili zlocine nad ne znam kim, onda si mi dovoljno rekao o sebi i o tome na kakvim pricama si odrastao.

[zonbirile]

očito si zlonamjeran,poenta je u tome da se jasni i glasno kaže ko je bio osvajač,i prekine glorifikovati istorija,forsirati turcizam.Možda ti je teško skontati o čemu pričam,ali daj mi primjer gdje to ima.

[Zah]

Moja poenta je prikazivanje staradnja muslimana Balkana nakon propasti Otomanskog carstva. Da, Osmanlije su bili osvajaci, osvajali su tudje teritorije, sto je bila praksa tog vremena. Da bi osvojili tudje teritorije prolili su puno svoje ali i krvi drugih naroda. Kad su ih pokorili, nisu vrsili etnicka ciscenja i druge zlocine kao sto su radili:Bugari, Srbi, Grci tokom balkanskih ratova i nakon njihova zavrsetka.Ostavili su domace stanovnistvo da zive na svojim ognjistima. Nisu im rusili bogomolje. Uostalom SPC je imala povlasteni polozaj u Otomanskom cartstu. Kako objasanjavas cinjenicu, da bogomolje PC nisu rusene u:Bugarskoj, Grckoj, Srbiji, Rumuniji. Pet stotina godona je velik period i tu se mogla zatrti i sama pomen na pravoslavlje, da je primjenjivan vas pricip, kada ste za par godina porusili sve islamske bogomolje, pa i neka mezarlja a sve sa ciljem da se zatre i pomen na zivot muslimana. Uzmimo primjer:Beograda, Uzica, Nisa, Vranja, Sapaca, Loznice i da ne nabrajam dalje. Ili jos bolje, uzmimo prijer iz poslednjeg rata: Banja Luka, Zvornik, Visegrad, Foca, Modrica, Doboj itd.

[zonbirile]

zah
ma nisam te htjeo provocirati,ali jednostavno to je bilo krvavo doba.Niko nikog ne osvaja u dobroj namjeri,pa i kolonijalizam,neokolonijalizam,globalizacija izazivaju traume i otpore,samo sve je primjereno vremenu i prostoru,ipak je sada 21 vijek.Moraš poći od premise da su došli na tuđe,e sad što su dozvolili ovo ,ili ono to je opet bilo u njihovom intersu i toje tehnika vladanja,a ne altruizam.Puna istorija takvih primjera,počev od rima,španaca,engleza ,otomanske imperije i svi su u dlaku bili isti prema domicilnom stanovništvu.Povlačenje istih izazvalo je iste potrese i bilo je bolno.
Primjetio si ne opovrgavam sve napisano,niti opravdavam,ali da bogdo nisu došli ne bi toga ni bilo,jer više su hajrovali nego što su dali,jer da je drukčije čemu osvajanja-valjda se tu možemo složiti.
Valjda si shvatio što želim reći,ali me nervira veličanje vlastitog okupatora,koji u momentima dolaska 1463,je bio već anahron,i kasnio za tadašnjom evropom,a protokom vremena postao težek sam sebi,a kako li tek drugima.Uporno se ratom sluđenim masama pričaju bajke o turskom dobu,kao prosperitetnom na svim poljima,bez imalo zadrške i komparacije sa drugim.Jednostavno,nije tako i to ljudima treba objasniti i javno reći,bez politikanstva.

[Bosanac sa dna kace]

zah
ma nisam te htjeo provocirati,ali jednostavno to je bilo krvavo doba.Niko nikog ne osvaja u dobroj namjeri,pa i kolonijalizam,neokolonijalizam,globalizacija izazivaju traume i otpore,samo sve je primjereno vremenu i prostoru,ipak je sada 21 vijek.Moraš poći od premise da su došli na tuđe,e sad što su dozvolili ovo ,ili ono to je opet bilo u njihovom intersu i toje tehnika vladanja,a ne altruizam.Puna istorija takvih primjera,počev od rima,španaca,engleza ,otomanske imperije i svi su u dlaku bili isti prema domicilnom stanovništvu.Povlačenje istih izazvalo je iste potrese i bilo je bolno.
Primjetio si ne opovrgavam sve napisano,niti opravdavam,ali da bogdo nisu došli ne bi toga ni bilo,jer više su hajrovali nego što su dali,jer da je drukčije čemu osvajanja-valjda se tu možemo složiti.
Valjda si shvatio što želim reći,ali me nervira veličanje vlastitog okupatora,koji u momentima dolaska 1463,je bio već anahron,i kasnio za tadašnjom evropom,a protokom vremena postao težek sam sebi,a kako li tek drugima.Uporno se ratom sluđenim masama pričaju bajke o turskom dobu,kao prosperitetnom na svim poljima,bez imalo zadrške i komparacije sa drugim.Jednostavno,nije tako i to ljudima treba objasniti i javno reći,bez politikanstva.

Bosnjaci, Albanci, Pomaci, Grci-muslimani, Torbeshi, Tatari u Rumuniji nisu dosli na tudje ovdje je rijec o njima i o unistavanju njihovih sakralnih objekata

[zonbirile]

Bosanac sa dna kace
Ajde polako pročitaj što sam napisao,a medicina danas lječi i tvoju bolest.

[osa]

Bosanac sa dna kace
Ajde polako pročitaj što sam napisao,a medicina danas lječi i tvoju bolest.

uzaludni pokušaji, ti ljudi ne razmišljaju na taj način, oni se zbog svoje vjerske pripadnosti poistovjećuju s turskim osvajačem, da dalje ne elaborirm.

[Bosanac sa dna kace]

za tebe ce se pobrinut moderatori

[osa]

za tebe ce se pobrinut moderatori

zašto da nisam rekao neku neistinu.

[zonbirile]

bosanac sa dna kace
Nisi pružio nijedan kontraargument,niti diskutuješ,samo bez veze napadaš i kvalifikuješ.Otkud znaš ko sam.Normalno čim ovako pišem,njihov sam.Nisam,nisam ničiji samo sam slobodno misleći čovjek,a ti ako možeš pričaj,ne treba zahn branioca ,ja i on smo se složili.Uvijek je tako ,pogotovo ovdje,zahn se onoliko potrudio,čovjek je involiran u tematiku i normalno razmijeni diskusiju sa oponentom,onda uleti sveznalica bez pokriča i popljuje sve.

[Bosanac sa dna kace]

Ja nisam nikog uvrijedio
@osa post nije upucen tebi

[dr.gog]

Bosanac sa dna kace
Ajde polako pročitaj što sam napisao,a medicina danas lječi i tvoju bolest.

Ovakav način obraćanja sugovorniku na temi je nedopušten.

zah
Uložio si veliki trud,da bi ponudio i prikazao stradanje i egzoduse muslimana iz Rumelije(turski naziv za zapadne provincije),i pobudio si strasti,ali nisi korektan,jer ovim neukim čitačima,istine radi trebao si ponuditi i prvi čin drame i vlastite opservacije ako ih imaš.Pa prvi čin drame je sam prodor Turaka na Balkan do pod zidine Beča,i nije bio kao u tim tekstovima dolazak,već krvavi pohod uz mnogo žrtava domicilnog stanovništva koje je branilo svoje.Pobroj samo bitke hronološki od bitke na Marici,pa geografski do Beča,pa skontaj koliko je krvi proliveno u tom,moraš priznati osvajačkom pohodu.Zavedena vlast je također bila okrutno,konačno bila je strana.Uprava je bila na tuđem jeziku,naši dnevnopolitički lopovi veličaju kojekakve dokumente tipa-sultan xy dozvolio krišćanski obred,izdradnju crkve.Halo,osvojio tuđu kuću i zavodi red i dozvoljava.Pogotovu je problem bio što su tadašnje srednjevjekovne zajednice bile okrenute vjeri,koja je bila tumač svega,čuvar identiteta,pismenosti i sl. i onda dođe osvajač i nametne svoje.Zapadni susjedi Hrvati,Slovenci,Talijani ,Švicarci (ne u današnjem smislu država,već teritoriji)imali su svoje osvajaće,ali nisu mjenjali društvenu srž,ustrojstvo.vjeru.Zato oni lako riješavaju dileme ko je osvajač,i pored Danke Deutchland,u školi se ući da je ispravno reći odvrtka,a ne šarafciger.Smiješno je,mislim da smo jedina zemlja koja slavi svog osvajača.

@zah je temom ponudio svoj osvrt, koji je prilično temeljit kao što i sam kažeš.Ono što ti navodiš kao nedostatak, može se otvoriti kao posebna tema, pa tako i učini ako hoćeš.Istorija je puna , od udžbenika do novinskih članaka, različitih prikaza događaja.Imaš "new topic" pa probaj

[zonbirile]

drgog
čitao sam tvoje postove o Caci i korektan si,tako da i uvažavam sugestiju,ma nisam ništa zakuhavao,ali imaš par bolesnih ljudi ,koji stvarno ne daju da se razvije nikakva diskusija,a pogotovu su isključivi na temu islama,religije i sl.Mislim da treba otvoriti korektnu diskusiju o svimpitanjima,do granice dobrog ukusa i poštivanja drugog(ne drugačijeg,što kažu naši političari).Ja sam ovde rekao nešto što se nije svidjelo nekom,i odmah ide odrednica-"znam ja tako bi vi",valjda čovjek u pisanju odmah prepoznao "tuđeg" u punom kapacitetu.To je ono što treba liječiti,jer sa istim zanosom mogu pisati o bilo kojoj religiji,ali samo svjetovna saznanja iz moga kvantuma znanja.Pozz,mislim da di me mogao shvatiti,ne branim nikog i ništa već otvaram drugu dimenziju,ništa više.

[Ahmmed]

drgog
čitao sam tvoje postove o Caci i korektan si,tako da i uvažavam sugestiju,ma nisam ništa zakuhavao,ali imaš par bolesnih ljudi ,koji stvarno ne daju da se razvije nikakva diskusija,a pogotovu su isključivi na temu islama,religije i sl.Mislim da treba otvoriti korektnu diskusiju o svimpitanjima,do granice dobrog ukusa i poštivanja drugog(ne drugačijeg,što kažu naši političari).Ja sam ovde rekao nešto što se nije svidjelo nekom,i odmah ide odrednica-"znam ja tako bi vi",valjda čovjek u pisanju odmah prepoznao "tuđeg" u punom kapacitetu.To je ono što treba liječiti,jer sa istim zanosom mogu pisati o bilo kojoj religiji,ali samo svjetovna saznanja iz moga kvantuma znanja.Pozz,mislim da di me mogao shvatiti,ne branim nikog i ništa već otvaram drugu dimenziju,ništa više.

Ma, naravno da je druga strana potrebna u ovakvim diskusijama. Kad kažem druga, mislim na drugalije mišljenje, potkrijepljeno argumentima.Na ovom se forumu oduvijek njegovao takav način komuniciranja. No, nažalost, ti nisi dobronamjeran. To pokazuje svaka tema na kojoj se javiš. I zaista , jesi opterećen Osmanlijama, Turcima, islamom....Ne pade ti napamet, da nam ponudiš i neke drugačije vrste krvavih pohoda, i onih u osmanski vakat, kao i onih u nekoj skorijoj prošlosti.

Potpuno off topic, ali da je , po tvom mišljenju na BiH 1992 izvršena agresija, te da li je po tvom mišljenju, u Srebrenici počinjen genocid?

[Zah]

Grčka

Muslimani su na teritoriju današnje Grčke stigli još 653., kada su se po prvi puta iskrcali na otok Rodos, kojem će se i kasnije vraćati. Godine 827. andaluzijske Emevije osvojile su Kritu čiji su stanovnici u 10. st. većinom bili muslimani. Otok su 961. ponovo preuzeli Bizantinci i prognali sve muslimane.



Međutim, prije dolaska Osmanlija islam nije imao značajniju ulogu u životu tamošnjeg stanovništva. Današnja muslimanska zajednica u Grčkoj vezana je za pet i po stoljeća osmanske vlasti na tim prostorima od polovine 14. st. do 1830., odnosno 1919. u Zapadnoj Trakiji. Naime 1930. samo južni dijelovi današnje Grčke (Atina, Peloponez, Kiklada i srednja Grčka) postali su nezavisni, dok je ostatak teritorija Grčka pripojila kasnije, uglavnom nakon Balkanskih ratova. Muslimani su u tim dijelovima činili oko trećine stanovništva, ali su po uspostavi grčke države u jeku sistematskih pokolja i progona nestali. Kada je Grčkoj 1913. pripojen Epir, u njemu je oko polovine stanovništva bilo muslimansko. Zapadna Trakija je sa 61% muslimana u sastav Grčke ušla tek 1919., a neki otoci tek 1947. Tokom rata za nezavisnost Grčke (1821.-1830.) i potonjih kampanja za progon muslimana, a posebno nakon sporazuma o razmjeni stanovništva između Grčke i Turske (1923.), većina muslimanskog stanovništva, oko pola miliona, napustila je Grčku, dok se istovremeno oko milion Grka iselilo iz Turske. Procenat muslimana u Grčkoj je nakon te razmjene spao sa 13% na 4%. U periodu 1939.-1951. iz Grčke se iselilo još dvadesetak hiljada muslimana, uglavnom Turaka, zbog nacističke okupacije i građanskog rata (1946.-1949.), koji je vodila grčka ljevica protiv vlade.



Nakon ove razmjene stanovništva u Grčkoj je ostalo pet skupina muslimana: Turci Zapadne Trakije, Pomaci grčkih Rodopa, Albanci sjeverozapadne Grčke, Turci Rodosa i Kosa te Romi. Njima je međunarodnim ugovorima, posebno Sporazumom iz Lozane 1923., dozvoljeno da imaju svoje vjerske institucije kao što su vakufi, ured muftije, neke obrazovne institucije i šerijatski sudovi, koji su i danas aktivni. Sve ove skupine zajedno broje između 120.000 i 150.000 stanovnika ili oko 1,5% ukupne grčke populacije. Najbrojniji su Turci zapadne Trakije (oko 100 hiljada ili 25% stanovništva te oblasti) i Pomaci ili muslimani koji govore bugarski na Rodopima (30.000, od kojih se većina izjašnjava Turcima). Pomaci su predstavljali praktično zatvorenu zajednicu izoliranu nepristupačnim terenom i strateškim interesima Grčke sve do novembra 1995. godine, kada je dokinut status vojne oblasti u područjima koja oni naseljavaju. Naime, grčka vlada je taj dio Rodopa proglasila vojnom zonom i zabranila pristup drugih civila u njega, dok su sami stanovnici imali posebne lične karte kojima su se mogli kretati samo u radijusu do 30 kilometara od mjesta stanovanja. Za daljnje putovanje trebali su posebnu dozvolu. Neke od ovih restrikcija još su na snazi, a njihov cilj je da nagnaju Pomake na iseljavanje u Tursku. U ovom trenutku nema znakova bilo kakvog vjerskog, kulturnog, ekonomskog ili političkog boljitka ove zajednice. Pored ovih domicilnih muslimana, značajno je i prisustvo muslimana iz Albanije, koji su često primorani mijenjati svoja muslimanska u grčkopravoslavna imena (pa i vjeru) da bi dobili radnu vizu. Procjenjuje se da u Atini boravi oko 30.000 muslimana uglavnom iz drugih zemalja. U vrijeme vojne diktature 1967.-1974. položaj muslimana Grčke je bio posebno težak. Situacija se nije značajnije promijenila ni nakon 1974. g. zbog kiparske krize. Od 1977. nazivi mjesta su dobili grčku formu, dok je upotreba turskih naziva bila zabranjena. Muslimani praktički nisu bili zapošljavani u državnu administraciju, teško su dobivali dokumente koji su im često oduzimani zbog putovanja u Tursku. Njihovi lideri su često izvođeni pred sud i osuđivani zbog zastupanja nacionalnih i vjerskih interesa muslimana. Grčke vlasti također uporno nastoje manipulirati položajem glavnog muftije u Komotini, koji je vrhovni vjerski autoritet i kadija muslimana u privatnim poslovima, postavljajući muftije bez saglasnosti lokalne muslimanske zajednice. Rješavajući jedan takav spor 1999. Evropski sud za ljudska prava je ustanovio da, iako je muftija plaćen iz državnog budžeta, grčka vlada nije zakonski postupila. Danas je situacija nešto bolja, ali još mnogo toga treba uraditi posebno na polju obrazovanja i integracije u grčko društvo.



Prema podacima grčke vlade, 1994. postojala je 231 osnovna škola za muslimane (ili bolje Turke) sa oko 12.000 učenika, dvije srednje škole i dvije vjerske škole sa oko 500 studenta. Očit je manjak srednjih škola zbog čega mnogi roditelji svoju djecu ne šalju u srednju školu ili ih školuju u Turskoj, što dodatno otežava integraciju muslimana u grčko društvo. Muslimanima Grčke na usluzi je 250 džamija, a u prosjeku oko 500 muslimana iz Grčke obavi hadždž svake godine.