Forum Klix.ba

chuchumbamayumbe wrote:Kao i obicno, hvala na iscrpnom odgovoru!

Nema na čemu, i drugi put

Sam Draza Mihailovic je rekao da je najveci cetnicki poraz bitka protiv ustasa na Lijevce Polju 5-7 aprila 1945. godine. Tada je samo zarobljenih cetnika bilo oko 5 000. U bici je zarobljen i poslije ubijen pavle djurisic od strane zemljaka m.luburica. Borbe su vodile od sredine marta da bi 6-og aprila dozivjele finale. cetnike je porazio dotada nepoznati hrvatski general Metikos. Pregazili su ih u ravnici tenkovima i bornim kolima. cetnicka emigracija je taj poraz prozvala "drugim Kosovom".
Jos jedan veliki poraz imali su u martu i aprilu 1942. Porazila ih je crna legija u okolini Sarajeva, na Romaniji i u istocnoj Bosni. Na Romaniji su imali koncetraciju od 4 500 cetnika. Francetic je prokrstario velikim dijelom kroz istocnu Bosnu Sokolac, Han Pijesak, Vlasenica, Rogatica, Gorazde goneci razbijene cetnike.
U bici na Neretvi-Fall Weiss u okolini Kalinovika se okupilo 7 000 cetnika, cini mi se da crnogorski cetnici tada nisu poslusali naredjenje i dosli na okupljanje.
Zapravo su jedine uspjehe imali u borbama protiv Nijemaca. 1941. U Sumadiji cetnicki oficiri (Feliks Vuckovic, Veselin Miseta,..) su komandovali vecim napadima na Nijemce (Loznica, G.Milanovac, Banja Koviljaca).
A inace je to bila rulja koljaca male borbene moci. Prije mi nije bilo jasno zasto su izvrsili onolike pokolje nad Bosnjacima, pogotovo u istocnoj Bosni gdje se na pocetku rata vlast NDH-a gotovo nije ni konstituisala niti je bilo zlocina nad Srbima. A Bosnjaci generalno od 1878.godine nisu bili faktor koji je ugrozavao srpske interese. Ljudi im bili komsije od kojih ih nije glava zaboljela. Jednostavno Bosnjaci u istocnoj Bosni su bili nezasticeni i kao takvi lak plijen.

kolko ih je sad trenutno oko nas?

Najporazavajuca cinjenica za mene je da danas koliko godina poslije nema opozicije u samom srpskom narodu kao sto evo vidimo da je nekad bilo bloka (pa taman to bio i komunisticki) koji se suprostavio borio protiv ideje cetnistva...ovo danas sve u 5deka.

Duhovni Vođa wrote:kolko ih je sad trenutno oko nas?

Odnosi se naravno na četnike u 2. svj.ratu, a ne sada.

pa o tome se i radi. ovo su oni isti. njihovi unuci.

Duhovni Vođa wrote:pa o tome se i radi. ovo su oni isti. njihovi unuci.

O unucima možemo na podforumu "politika". Ovo je podforum "istorija", dakle prošlost ( očevi, dede i sl. ).

dr.gog wrote:Posebna je priča suradnja sa Vojskom Italije.
Koji je konkretni motiv tadašnje italijanske vlasti,Kralja Viktora Emanuela i duccea Mussolinija,da vojno politički podrže Dražu Mihailovića,i cijelo vrijeme zbog toga ugrožavaju svoje savezništvo sa njemcima(posebno 1941-e),kao i odnose sa NDH i ustašama?

Konkretni motiv upravo i jesu zamršeni odnosi Italije i NDH, odnosno Italije i Njemačke preko leđa NDH.
Kao što je poznato, uspostavljanjem NDH na njenoj teritoriji povučena je demarkaciona linija između interesnih zona Njemačke i Italije. Rimskim ugovorima od 18. maja 1941. Italija je, uz saglasnost vlade NDH, anektirala veći dio hrvatske jadranske obale. To područje nazvano je Zona I. Ostatak teritorija NDH u talijanskoj interesnoj sferi označen je kao Zona II i Zona III. Prema sporazumu Italije i NDH ove zone trebalo je demilitarizovati, povlačenjem talijanske vojske iz njih. To je ostvareno djelimično, ali su se talijanske snage krajem 1941. vratile u ove zone u punoj snazi. Razlozi: 1. ustanak koji je buktao na ovim područjima, 2. obezbjeđenje privrednih potencijala navedenog područja za potrebe Italije. Naime, Italija je ne samo dobila dio NDH sa znatno slabijim ekonomskim potencijalom ( neplodna područja Dalmacije i Hercegovine, bez većih rudnika, industrijskih postrojenja i sa jako slabom saobraćajnom mrežom ), već su i ona rudna bogatstva na njihovom području ( rudnici boksita oko Mostara ) bila namijenjena Nijemcima. Sve ovo je izazivalo jaku srdžbu Talijana prema Nijemcima, kao i prema NDH, jer su i pored njenog marionetskog statusa morali poštovati njen državni integritet, što im nikako nije bilo u interesu.
U takvoj situaciji na teritoriji NDH buknuo je ustanak, u kojem su se brzo iskristalisale dvije snage-partizani i četnici. Četnici su svoje akcije ograničavali samo na organe NDH ( ali i na civilno stanovništvo ), zbog teških stradanja koje je srpski narod doživio u NDH. Talijane nisu napadali, jer ih nisu smatrali neprijateljima ( pošto uglavnom nisu dirali srpsko stanovništvo u NDH ). Već u avgustu 1941. su počeli pregovori između srpskih političara u Lici i generala Renza Dalmazza, vrhovnog zapovjednika Talijanske vojske u NDH. Talijanski interes u ovim pregovorima bio je jednostavan: da izbjegnu svaku borbu sa četnicima i da četnike okrenu protiv partizana. To im je potpuno uspjelo.
Saradnja se produbila dolaskom generala Maria Roatte za vrhovnog talijanskog komandanta u NDH, u januaru 1942. Roatta je bio izrazito pročetnički nastrojen, dok Nijemce i ustaše nije podnosio, tako da u tome treba gledati njegovu veliku naklonost četnicima. Drugi razlog Roattine saradnje sa četnicima jeste u tome što je želio talijanske snage u Zonama II i III koncentrisati u gradovima, a većinu teritorije prepustiti na čuvanje četnicima. Da bi to postigao, četnike je organizovao u pomoćne talijanske jedinice koje su nazvane Milizia volontaria anti comunista ( MVAC ) ili Dobrovoljačka antikomunistička milicija. Talijani su ih opskrbljivali oružjem, opremom i svim ostalim, a često su pomagali i srpsko stanovništvo u hrani i drugim potrebama, čime su četnike još više vezali za sebe. Predstavnici NDH stalno su protestvovali i kod Nijemaca i kod Talijana protiv ovakve talijanske politike prema četnicima, ali je od tih protesta bilo malo koristi. Talijeni su radili po svome, a Nijemci su imali važnijih briga od zamjeranja svojim glavnim saveznicima Talijanima zbog jedne marionetske državice. U Sandžaku je MVAC bila uglavnom sastavljena od pripadnika muslimanske milicije, ali je odnos Talijana prema njima bio drukčiji nego prema četnicima, o čemu više za par redova.
Kolaboracija Talijana i četnika u Crnoj Gori bila je još intenzivnija, jer nije bila ometana komplikovanim odnosom sa Nijemcima i NDH ( Crna Gora je u cjelosti bila talijansko okupaciono područje ). Saradnja se zasnivala na sporazumu koji su potpisali talijanski guverner Crne Gore general Pirzio-Birolli i glavni komandant crnogorskih četnika general Blažo Đukanović. Sporazum je potpisan 24. jula 1942. i njime su osnovana tri četnička odreda ( svaki po 1500 ljudi ) za borbu protiv partizana. Odrede su potpuno opskrbljivali i plaćali Talijani.
Tragična posljedica talijansko-četničkih sporazuma bili su četnički pokolji muslimanskog življa u istočnoj Bosni i Sandžaku. Tako su u istočnoj Bosni krajem 1941. Talijani sporazumno predali četnicima Goražde ( 30.novembra ) i Foču ( 4.decembra ), u kojima su četnici zatim poklali nekoliko hiljada Muslimana. Slična situacija bila je i na selima, gdje su Talijani često hvatali muslimanske izbjeglice ( optužujući ih da su komunisti ) i predavali ih četnicima, a nije teško pretpostaviti šta su oni činili s njima.
U avgustu 1942. Talijani ( dijelom podmićeni četničkim poklonima opljačkanim po muslimanskim kućama ) dozvolili četnicima da napadnu Foču, koju su držale ustaše ( Talijani im je prepustili u junu te godine ), kojom prilikom su izvršili još veći i užasniji pokolj od onog skraja 1941.
Još je gora situacija bila prilikom velike četničke akcije protiv Muslimana u Sandžaku i jugoistočnoj Bosni u januaru i februaru 1943., kada je, prema izvještajima Pavla Đurišića, komandanta ove akcije, pobijeno oko 10000 Muslimana. Tada su Talijani zabranili Muslimanskoj miliciji ( koja je takođe bila dio MVAC ) da izađe iz kasarni i pokuša spasiti nedužni narod. Takođe su zabranjivali muslimanskim izbjeglicama ulazak u utvrđene gradove ( Čajniče, Pljevlja, Goražde... ), ostavljajući ih na milost i nemilost četnicima.

Odnos NDH i četnika? Da li su oni ikako surađivali?

cyprus wrote:Odnos NDH i četnika? Da li su oni ikako surađivali?

Četnici su ustaše i NDH smatrali svojim neprijateljima. Prvi četnički odredi u NDH i jesu uglavnom nastali od ljudi koji su se spasili od ustaških pokolja i oni su se borili protiv ustaša i vršili odmazde nad civilnim stanovništvom. Ali uskoro su i ustaše i četnici dobili zajedničkog neprijatelja-partizane, tako da su na velikom dijelu teritorije NDH bili primorani na međusobnu saradnju u borbi protiv njih.
Saradnja između četnika i vlasti NDH razvijala se uglavnom na dijelu NDH koji je pripadao njemačkoj interesnoj sferi ( pošto su južno od demarkacione linije, kao što smo vidjeli, četnici imali mnogo moćnijeg i iskrenijeg saveznika-Talijane ). Ta saradnja bila je ovjerena nizom pismenih sporazuma između pojedinih četničkih komandanata i predstavnika NDH vlasti i vojske. Prvi poznati takav sporazum potpisan je između predstavnika NDH i komandanta četničkog odreda "Kočić", učitelja Uroša Drenovića, u Mrkonjić Gradu 27. aprila 1942. Inače, ustaškog saradnika Drenovića današnji četnici smatraju herojem, pa su mu, uz aminovanje vlasti Republike Srpske, podigli i spomenik u njegovom rodnom selu.
23. maja 1942. sa istim predstavnicima NDH u Mrkonjić Gradu sporazum je potpisao Lazo Tešanović, komandant četničkog odreda "Mrkonjić" ( takođe seoski učitelj, kao i Drenović ).
28. maja 1942. u selu Lipac je potpisan sporazum između ustaških vlasti i predstavnika Ozrenskog i Trebavskog četničkog odreda Bore Mitranovića i popa Save Božića.
Komandant četničkog odreda "Borje", trgovac Rade Radić potpisao je dva sporazuma sa ustašama, prvi u Banja Luci 9. juna 1942., a drugi u Prnjavoru pet dana kasnije.
Komandant Majevičkog četničkog odreda, vojvoda Borivoje Kerović ( još jedan "antifašista" i veliki idol današnjih četnika u RS ) svoj paraf na vjernost NDH stavio je 15. juna 1942. u Loparama.
16. januara 1943. u Kovanju kod Rogatice, sporazum je potpisao i zloglasni Radivoje Kosorić, komandant rogatičkih četnika.
U svim ovim sporazuma četnici su priznali suverenitet NDH i obavezali se na prekid neprijateljstava prema NDH i civilnom stanovništvu i zajedničku borbu protiv partizana. Predstavnici NDH za uzvrat su se obavezali da će četnike opskrbiti oružjem i drugom opremom, a materijalno će pomagati i srpsko stanovništvo.
Sam vrh NDH na čelu sa poglavnikom Pavelićem znao je za ove sporazume i odobravao ih je. Nijemci su takođe bili zadovoljni ovom saradnjom četnika i ustaša. Da bi se ovi i budući sporazumi institucionizovali, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost ( glavni policijski organ NDH ) izdalo je 9. oktobra 1942. uredbu kojom osniva odjel X Ravnateljstva, koji je isključivo nadležan za odobravanje potpisivanja ovih sporazuma.
Saradnja je bila vrlo intenzivna i u sjevernoj Dalmaciji, između četnika popa Momčila Đujića ( još jedne "antifašističke" legende ) i organa NDH. Ovu saradnju naročito je zagovarao i provodio veliki župan u kninu David Sinčić.
Pored ove formalne, bilo je i mnogo slučajeva neformalne kolaboracije na terenu, prilikom zajedničkih borbi protiv partizana.
I sam Draža Mihailović pokušao je u posljednjim mjesecima rat uspostaviti kontakt sa Pavelićem, u čemu je i uspio. U martu 1945. dok se sa ostacima svojih poraženih snaga nalazio na Vučjaku u sjeveroistočnoj Bosni, Mihailović je u Zagreb poslao svog emisara, advokata dr Ranka Brašića. Brašić je Ponio sa sobom dva Mihailovićeva pisma, jedno za Pavelića, a drugo za nadbiskupa Stepinca. Brašić se u Zagrebu sastao sa Pavelićem, koji je po njemu poslao Mihailoviću vakcine protiv tifusa, a obećao mu je i drugu pomoć. Po povratku Brašića, Mihailović je Paveliću poslao novu delegaciju, koju su činili general Svetomir Đukić i Vladimir Predavec, hrvatski član Centralnog nacionalnog komiteta. Ova delegacija je u Zagrebu u aprilu 1945. pregovarala sa Pavelićem, ali nije bilo vremena za realizaciju bilo kakvih zaključaka, jer je samo 2 sedmice kasnije ustaški vrh na čelu sa Pavelićem morao da bježi iz Zagreba pred snagama NOVJ, a i Mihailović je sa svojim jedinicama već bio na putu ka konačnoj propasti na Zelengori. General Đukić je kasnije u emigraciji objavio seriju članaka u kojima je opisao pregovore sa vrhom NDH.

- Dragoljub (Draža) Mihailović

Draža Mihajlović, pukovnik Jugoslavenske kraljevske armije, bio je najistaknutiji četnički vođa. Mihailovića je, januara 1942., jugoslavenska vlada u izbjeglištu u Londonu, imenovala za ministra armije, mornarice i vazduhoplovnih snaga.. Bio je odani rojalist, čiji se odnos sa Silama osovine razvio u obrazac složenosti i kompromisa.
Pod Dražinom komandom, četnici su u početku planirali da pruže otpor njemačkoj okupaciji, ali uskoro su upali u obrazac vojne pasivnosti u poređenju sa grupama komunističkog otpora. Razlozi za ovu transformaciju bili su složeni. Djelomično, bio je to strah od njemačke odmazde, naročito nakon srpskih gubitaka pretrpljenih u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH) u toku prva četiri mjeseca rata. Dodavši ovome složenost njihovih ratnih akcija, četničko – a i komunističko – shvatanje bilo je da će se način poslijeratnog naslijeđa na vlast osigurati pažljivim izborom bitaka i stvaranja saveza. Krajem 1941., Mihailovićevi četnici su konačno napustili pružanje otpora silama osovine u korist borbe protiv Titovih partizana i nakon toga održavan je obrazac saradnje i sa Njemcima i sa Italijanima protiv partizana, bez obzira na sporadična djela sabotaže protiv Sila osovine. Tek krajem 1943. i 1944., a naročito nakon savezničke podrške Titu, četnici su pazili da pokažu, u prisustvu američkih i britanskih vojnih posmatrača, kako se otvoreno bore protiv Sila osovine.
U toku Drugog svjetskog rata četnici su funkcionisali kao instrumenti politike genocida.
Četnička ideologija u potpunost je razrađena u memorandumu «Homogena Srbija» od Stevana Moljevića (30. juni, 1941. – 2 mjeseca kasnije njegov autor postao je ključni Mihailovićev savjetnik). Jedan izvadak iz ovog memoranduma glasi:
« Prvenstvena i osnovna dužnost Srba danas je: da stvore i organizuju Veliku Srbiju koja mora uključiti cjelokupnu etničku teritoriju gdje žive Srbi i obezbjediti Srbiji sve potrebne strateške i komunikacijske linije i centre, kao i ekonomska područja koja će zauvijek obezbijediti Srbiji slobodan ekonomski, politički i kulturni razvoj.
Ove strateške i komunikacijske linije i centri su potrebni za bezbijednost, život i opstanak Srbije, i ako u nekim područjima danas nemamo srpske većine, ta područja moraju služiti Srbiji i srpskom narodu.»
Primarna briga ovog dokumenta nije pitanje otpora već stvaranje Velike Srbije. Teritorije, koje bi bile uključene u suštini su one prepoznatljive iz «Načertanija», plana Ilije Garašanina iz 1844. o srpskom ekspanzionizmu.

U potrazi za Velikom Srbijom u toku Drugog svjetskog rata, četnici su se s prezirom odnosili prema nesrtpskoj populaciji, što je bilo slično nacističkom stavu prema nearijevskoj populaciji. Već u ljeto 1941. beogradski četnički komitet predložio je da će se, u namjeri stvaranja Velike Srbije, čisto srpske po sastavu, morati protjerati 2 675 000 ljudi( uključujući 1 000 Hrvata i 500 000 Njemaca ), a 1 310 000 Srba bi bilo dovedeno u novoanektirana područja. Iako se nikakve cifre ne predviđaju za promjenu muslimanske populacije, komitet je identificirao muslimane kao «ozbiljan problem».
Jedna četnička direktiva od 20. decembra 1941. navodi njihov cilj za stvaranjem «etničke čiste Velike Srbije» koja će se sastojati od Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Vojvodine, «očišćenih... od svih nacionalnih manjina i nenarodnih elemenata». Ova direktiva nadalje navodi potrebu za «čišćenjem muslimanske populacije iz Sandžaka i muslimanske i hrvatske populacije iz Bosne i Hercegovine». Između 86 000 i 103 000 muslimana je poginulo u toku Drugog svjetskog rata. Najveći dio njih je nestao pod četničkom rukom.




- Pavle Đurišić

Najodgovorniji za četničke operacije protiv muslimana bio je Pavle Đurišić, komandant crnogorskih četnika. Podržavani i naoružavani od strane Italijana, njegovi četnici su operirali prvenstveno u italijanskoj okupacionoj zoni, ali su s vremena na vrijeme prelazili i u njemačku zonu. Na primjer, u jednoj kampanji početkom 1943., Đurišićeve snage pobile su 1000 muslimana, od čega su 90 % bili civili , u blizini Foče na jugu Bosne (njemačka okupaciona zona). 11. oktobra 1944, Adolf Hitler dodijelio je Đurišiću gvozdeni križ.

tranquil wrote:...
Porijeklo "tri prsta" je novije, zapravo samo par godina prije zadnjih ratova. Znak je izmislio Vuk Drašković, i vjerovatno su mu tada i dali pomenuto značenje.
...

Ne, ne i ne...

I Pavelic je podizao tri prsta...

Sta znas o Popu Djujicu i Dinarskim Cetnicima? Kako je uspjelo tolikom broju Cetnika iz Dinarske divizije da pobjegnu i prebace se u Ameriku, tacnije Chicago? Na osnovu koga/cega ih je Amerika primila? (Draze Mihajlovica/anti-komunistickom sentimenta ili nesto trece?).

I kako funkcionise delegiranje vojvodstava po cetnistvu? Znam da je Seselj morao da ide kod Popa Djujica, da bi postao cetnicki vojvoda, pa me interesuje ko ima pravo da dadne vojvodstvo kome, i da li je to oficijalna titula koja nesto znaci ili se moze neko "samo prozvati" vojvodom?

Koliko znas o ratu cetnika i ustasa, nakon 2 svijetskog, po emigraciji, da li je istina da su tragali i ganjali jedni druge da se "obracunaju"? Ima li konkretno nekih podataka o tome? Da li su cetnici radili kontra UDBE i Jugoslavije, pod patrotanom drugih drzava, npr. Amerike, tokom anti-komunistickih godina?

I jedno opstenije pitanje. Sta je odredjivalo da li ce neko postati cetnik ili partizan. Da li samo puka geografija, kao po filmu Gluvi Barut gdje bi doslo par revolucionara da dize jedno selo, oni koji nisu htjeli da se dizu i aktivno participiraju u borbi su se priklanjali pasivnijim cetnicima. Ili je i na nivou pojedinca postojala ideoloska smjernica. Ima li partizana koji su presli u cetnike npr? I sta je s tim bilo na kraju?

Kako objasnjavas danasnje cetnicku glorifikaciju, i falsifikaciju partizanstva medju Srbima, gdje npr. uzmimo - na stadionima Crvene Zvezde i Partizana (koji su nazivom jel - partiznaske zaostavstine ili KPJ ili JNA) - imas cetnicku ikonografiju i manje vise - folklor, dakle kod vecina mladji Srba nije paradoks biti cetnik u prezentu a partizan u proslosti. Tj. oni smatraju da su uvijek bili cetnicima, ali da su u jednom periodu morali biti partizanima, tj. da je tako bilo bolje, imali su sta od toga, kad je nestalo tog, vratili su se svojim korijenima. Koliko je to istina a koliko fantazija?

Sovjetski savez i Cetnici. Koliko je to doprinjelo Inform-birou, da je Tito koji je bio Agent komunisticke partije - manje vise bio podrzan rijecima, dok su cetnici smatrani ustavnim, dakle, legitiminom vojnom silom na koje su Rusi racunali, i koje su bratski planirali pomagati (da li su ih pomogli i mimo toga?) da ce biti prisutni tu kad oni dodju do granica Jugoslavije. Koliko su cetnici bili blize Rusima od partizana? I odakle Rusko-Srpska veza, da ne kazem cetnicko-pravoslavna veza, osim ako ne uzmem ekspanziju komunisticke partije. Da li je Rusija imala plan da Velika Srbija bude jos Veca Rusija i da li su na takvu potencijalan razvoj dogadaja ikad cetnici racunali ili je to bilo nemoguce za predvidjedi iz situacije u kojoj su bili.

Uloga Srpske Pravoslavne Crkve u cetnistvu (da li je SPC cetnicima ono sto je KPJ bila za partizane?).

Dosta pitanja, ako ne budes imao vremena samo mi odogovori na prvo pitanje i generalno o cetnicima i kako su uspjeli pobjeci van Juge, gdje su bjezali i da li su se ili ne kasnije organizovali.

- Nedić i fašistička Velika Srbija

Od decembra 1941. Nedić je neprestano u svojim govorima zagovarao stvaranje Velike Srbije. Nedićevi planovi za ekspanziju ukljućivali su cijelu Dalmatinsku obalu Hrvatske, cijelu BiH (osim oblasti Bihaća), hrvatsku istočnu Slavoniju, svu Vojvodinu (osim područja Banata naseljenim Nijemcima), cijelu Makedoniju, Crnu Goru, i dio Albanije.
Do 1942. Nedić se zalagao na unapređenju prijedloga za stvaranje jedne nacionalsocijalističke srpske države, koja bi vukla svoju snagu iz srpskog seljaštva. U jednom tipičnom obraćanju 10. maja, 1942., Nedić je hvalio srpske seljake kao «neiskvarenu srpsku rasu koja nema nikakvu mješavinu strane krvi».
18. septembra 1943., Nedića je primio Adolf Hitler u toku zvanične državne posjete Berlinu da bi razgovarali o planovima za stvaranje Velike Srbije pod Hitlerovom zaštitom. U trosatnom razgovoru sa ministrom za vanjske poslove, Joachimom von Ribbentropom, Nedić je zahtijevao povećanje lične vlasti i ekspanziju srpskih granica. Prema zapisniku sa ovog sastanka, Nedič je posebno tražio više životnog prostora ( Lebensraum) za srpski narod. Predložio je aneksiranje Crne Gore, Sandžaka, istočne Bosne, Srijema, a posebno Kosova. Von Ribbentrop je odbio da razgovara o pitanju proširenja granica Srbije.
Krajem septembra 1944. godine, Dragi Jovanović otkrio je Mihailoviću da se Nijemci evakuiraju sa Balkana i predložio da četnici okupiraju gradove po Srbiji, prije no što to učine komunisti. Ali Mihailović je već donio odluku o prebacivanju svojih snaga u Bosnu.
Tito je tražio četničku podršku u zamjenu za amnestiju, 17 augusta 1944., i desetine hiljada četnika se prestrojilo u partizane. Nakon njemačkog povlačenja iz Beograda, Tito je ponovo ponudio amnestiju između 21 novembra 1944 i 15 januara 1945., i četnici su još jednom bili glavni korisnici. Srbija se pridružila Saveznicima u preostalih šest i po mjeseci rata – događaj koji će kasnije eksploatirati srpski propagatori.

Od kraja Drugog svjetskog rata srpski historičari su promovirali tvrdnje da su srbi pružali otpor Hitleru, dok su Hrvati i bosanski muslimani pružali Osovini široku narodnu podršku. Međutim, historijski zapisi ne potvrđuju ove tvrdnje. Činjenica je da je četnički pokret predstavljao ideološki centar srpske političke kulture i uživao podršku među Srbima. Za razliku od njih, ustaše su bile nenormalnost u savremenoj hrvatskoj historiji i nikada nisu stekle podršku masa.




- Bosna i Bošnjaci u kontekstu srpskih velikodržavnih interesa, ratova i genocida

Političko djelovanje najveće bošnjačke stranke, Jugoslavenske muslimanske organizacije, u smislu odbrane interesa «Muslimana i naše države» nije moglo osigurati ulogu trećeg partnera (uz Srbe i Hrvate ) u odlučivanju sudbine Bosne u Kraljevini Jugoslaviji. Sporazum Cvetković – Maček, i faktička podjela Bosne i Hercegovine između Beograda i Zagreba, ali u okvirima Jugoslavije, konačno je pokazao Bošnjacima da su potpuno ignorirani od glavnih centara moći zemlje od kojih su, uzalud, očekivali, da ne budu marginalizirani.
Nasljednik generala Dušana Simovića na mjestu predsjednika kraljevske emigrantske vlade u Londonu, akademik Slobodan Jovanović, zvanično je proglasio četnike «jugoslavenskom vojskom u otadžbini», a njihov vođa Draža Mihajlović imenovan je ministrom vojske, mornarice i vazduhoplovstva. Draža Mihailović bio je «ministar vojni» i u emigrantskim vladama Miše Trifunovića i Božidara Purića.
U instrukciji Draže Mihailovića od 20. decembra 1941. navode se ciljevi četničkih odreda gdje je spomenuto uništenje svih narodnih manjina, kao i uništenje Bošnjaka u Sandžaku i Bosni, te bosanskih Hrvata.




- Borba protiv unutrašnje kontrarevolucije


Jugoslavenska izbjeglička vlada u Londonu vješto je prikrivala suradnju četnika Draže Mihailovića sa okupatorom. U obmanjivanju svjetske javnosti ona je išla još dalje, te je beskrupolozno prisvajala i pripisivala četnicima sve partizanske uspjehe u borbi. U to vrijeme, partizanske snage Jugoslavije, vezivale su za sebe više neprijateljskih snaga nego cijela engleska armija. Takav rad londonske vlade predstavljao je jednu od najvećih zavjera protiv naroda Jugoslavije. To je i prouzrokovalo da se NOP dugo morao boriti za svoje međunarodno priznanje.
Pod okriljem okupatora četničke jedinice najprije su se formirale u Srbiji, Crnoj Gori , i istočnoj Bosni, a nešto kasnije i u Hercegovini, ostatku Bosne, sjevernoj Dalmaciji i Liki. Pokušali su zabiti nož u leđa ustaničkim snagama i iznutra ih razbiti. Postigli su samo djelimično slabljenje ustaničkih redova, i to u samo nekim ograničenim regionima. Ubrzo su se četnici i otkrili kao saradnici i mrske sluge fašističkih okupatora.

Nosferatu wrote:Sta znas o Popu Djujicu i Dinarskim Cetnicima? Kako je uspjelo tolikom broju Cetnika iz Dinarske divizije da pobjegnu i prebace se u Ameriku, tacnije Chicago? Na osnovu koga/cega ih je Amerika primila? (Draze Mihajlovica/anti-komunistickom sentimenta ili nesto trece?).

I kako funkcionise delegiranje vojvodstava po cetnistvu? Znam da je Seselj morao da ide kod Popa Djujica, da bi postao cetnicki vojvoda, pa me interesuje ko ima pravo da dadne vojvodstvo kome, i da li je to oficijalna titula koja nesto znaci ili se moze neko "samo prozvati" vojvodom?

Koliko znas o ratu cetnika i ustasa, nakon 2 svijetskog, po emigraciji, da li je istina da su tragali i ganjali jedni druge da se "obracunaju"? Ima li konkretno nekih podataka o tome? Da li su cetnici radili kontra UDBE i Jugoslavije, pod patrotanom drugih drzava, npr. Amerike, tokom anti-komunistickih godina?

I jedno opstenije pitanje. Sta je odredjivalo da li ce neko postati cetnik ili partizan. Da li samo puka geografija, kao po filmu Gluvi Barut gdje bi doslo par revolucionara da dize jedno selo, oni koji nisu htjeli da se dizu i aktivno participiraju u borbi su se priklanjali pasivnijim cetnicima. Ili je i na nivou pojedinca postojala ideoloska smjernica. Ima li partizana koji su presli u cetnike npr? I sta je s tim bilo na kraju?

Kako objasnjavas danasnje cetnicku glorifikaciju, i falsifikaciju partizanstva medju Srbima, gdje npr. uzmimo - na stadionima Crvene Zvezde i Partizana (koji su nazivom jel - partiznaske zaostavstine ili KPJ ili JNA) - imas cetnicku ikonografiju i manje vise - folklor, dakle kod vecina mladji Srba nije paradoks biti cetnik u prezentu a partizan u proslosti. Tj. oni smatraju da su uvijek bili cetnicima, ali da su u jednom periodu morali biti partizanima, tj. da je tako bilo bolje, imali su sta od toga, kad je nestalo tog, vratili su se svojim korijenima. Koliko je to istina a koliko fantazija?

Sovjetski savez i Cetnici. Koliko je to doprinjelo Inform-birou, da je Tito koji je bio Agent komunisticke partije - manje vise bio podrzan rijecima, dok su cetnici smatrani ustavnim, dakle, legitiminom vojnom silom na koje su Rusi racunali, i koje su bratski planirali pomagati (da li su ih pomogli i mimo toga?) da ce biti prisutni tu kad oni dodju do granica Jugoslavije. Koliko su cetnici bili blize Rusima od partizana? I odakle Rusko-Srpska veza, da ne kazem cetnicko-pravoslavna veza, osim ako ne uzmem ekspanziju komunisticke partije. Da li je Rusija imala plan da Velika Srbija bude jos Veca Rusija i da li su na takvu potencijalan razvoj dogadaja ikad cetnici racunali ili je to bilo nemoguce za predvidjedi iz situacije u kojoj su bili.

Uloga Srpske Pravoslavne Crkve u cetnistvu (da li je SPC cetnicima ono sto je KPJ bila za partizane?).

Dosta pitanja, ako ne budes imao vremena samo mi odogovori na prvo pitanje i generalno o cetnicima i kako su uspjeli pobjeci van Juge, gdje su bjezali i da li su se ili ne kasnije organizovali.

Potrudiću se da ti odgovorim bar na neka pitanja u što skorije vrijeme. Džaba, mora se raditi da bi se zaradilo za život ( za hljeb i alkohol ), a za svaki odgovor treba vremena da se konsultuje literatura i da se otkuca ako se hoće kvalitetno da odgovori ( NI JEDAN moj odgovor nije copy/paste ). I dr.gogu sam još ostao dužan neke odgovore, ali budi siguran da ću najranije što mogu odgovoriti na većinu pitanja, ako budem znao

Fair Life wrote:

tranquil wrote:...
Porijeklo "tri prsta" je novije, zapravo samo par godina prije zadnjih ratova. Znak je izmislio Vuk Drašković, i vjerovatno su mu tada i dali pomenuto značenje.
...

Ne, ne i ne...

I Pavelic je podizao tri prsta...

Mislio sam, u kontekstu srpskog naroda. I sam sam pomenuo u ostatku posta da je bilo upotrebljavano u NDH.

Vidim da se ukazuju radoznali suforumaši,jedan po jedan

Ja sam u knjizi Philip J. Cohena – "Srpski tajni rat – Propaganda i obmana historije" pronasla taj podatak da je Djurisic odlikovan

Nosferatu wrote:Sovjetski savez i Cetnici. Koliko je to doprinjelo Inform-birou, da je Tito koji je bio Agent komunisticke partije - manje vise bio podrzan rijecima, dok su cetnici smatrani ustavnim, dakle, legitiminom vojnom silom na koje su Rusi racunali, i koje su bratski planirali pomagati (da li su ih pomogli i mimo toga?) da ce biti prisutni tu kad oni dodju do granica Jugoslavije. Koliko su cetnici bili blize Rusima od partizana? I odakle Rusko-Srpska veza, da ne kazem cetnicko-pravoslavna veza, osim ako ne uzmem ekspanziju komunisticke partije. Da li je Rusija imala plan da Velika Srbija bude jos Veca Rusija i da li su na takvu potencijalan razvoj dogadaja ikad cetnici racunali ili je to bilo nemoguce za predvidjedi iz situacije u kojoj su bili.

Teza da su četnici bili bliži SSSR-u nije tačna. SSSR jeste na papiru podržavao četnike kao od saveznika zvanično priznati pokret otpora protiv okupatora. To su morali činiti i zbog održavanja diplomatskih veza sa jugoslovenskom izbjegličkom vladom, čiji su četnici bili eksponent. Ali, za razliku od SAD i, pogotovo, Velike Britanije, SSSR nikada nije svijetom širio propagandu o njima kao borcima protiv okupatora, u SSSR nisu pravljeni filmovi i stripovi o Draži, kao što je rađeno u SAD, ni jedan ruski metak nije nikada otišao četnicima niti je SSSR slao svoje oficire kao delegate u Mihailovićev štab, opet za razliku od Velike Britanije i SAD.
Naprotiv, SSSR se uvijek trudio da pruži pomoć partizanima, kao nosiocima komunizma u Jugoslaviji, iako su odnosi između Tita i Staljina ( koji je u svojim čistkama 1936.-1938. pobio gotovo cijelo tadašnje rukovodstvo KPJ ) i tada bili daleko od idealnih. Ta je pomoć u početku bila uglavnom deklarativna, jer SSSR u teškoj situaciji u kojoj se nalazio, sa ogromnom svojom teritorijom okupiranom od strane Nijemaca, jedva da je mogao učiniti više. No, kasnije, kada se ratna sreća okrenula protiv osovine, ta je pomoć postala sasvim konkretna i kulminirala potpisivanjem sporazuma u Moskvi 28. septembra 1944. između sovjetske i jugoslovenske delegacije o ulasku trupa Crvene armije iz Rumunije u Srbiju, kako bi pomogle u njenom oslobađanju i, još važnije, presijecanju puta njemačkoj grupi armija E za povlačenje iz Grčke prema zapadu.
S druge strane, četnici se veći dio rata i nisu trudili da uspostave konkretnu vezu sa SSSR. Mihailović, vojnički krut i politički kratkovid ( dvije osobine koje će se pokazati fatalnim za njegov pokret i njega samog ), očito daleki SSSR nije smatrao silom vrijednom pomena, a vjerovatno je, u vrijeme katastrofalnih ruskih poraza na početku njemačke invazije, smatrao da su SSSR-u dani odbrojani ( takav utisak vladao je i u mnogim političkim i vojnim krugovima na Zapadu ). Najveći zagovornik savezništva sa SSSR u četničkom vođstvu bio je književnik Dragiša Vasić, koji je srpskom narodu pokušao objasniti kako ruski narod ne voli svoju komunističku vlast, potencirajući pravoslavnu vezu Rusije i Srbije.
Prvi, i kako se kasnije ispostavilo, jedini, ozbiljan Mihailovićev pokušaj da stupi u vezu sa Rusima desio se "minut iza dvanaest", kada je već bio napušten od Velike Britanije, a Crvena armija se nalazila na istočnim granicama Jugoslavije i spremala se da u nju uđe, po pomenutom Moskovskom sporazumu. Ponukan time, poslao je, početkom oktobra 1944., u Rumuniju delegaciju predvođenu potpukovnikom Velimirom Piletićem, komandantom Krajinskog četničkog korpusa. Piletić je Rusima nosio četničke zahtjeve čija suština je bila da Crvena armija posreduje da četnici i partizani prekinu međusobnu borbu, povuku se u kasarne i tu sačekaju rezultate političkih pregovora o unutrašnjem uređenju zemlje. Misija potpukovnika Piletića završila se neslavno. Rusi nisu stigli ni da pogledaju zahtjeve koje je nosio, jer su ga uhapsili u Krajovi ( Rumunija ) pod sumnjom da je britanski špijun i sproveli ga u Moskvu. Poslije rata poveli su ga natrag u Jugoslaviju da ga tamo izruče, na zahtjev jugoslovenske vlade da mu sudi kao saradniku okupatora i ratnom zločincu. No, Piletiću je uspjelo da usput pobjegne i pređe u Francusku, gdje je ostao da živi.
Kada su jedinice Crvene armije u oktobru 1944. ušle u Srbiju, a Mihailović se sa svojom Vrhovnom komandom već nalazio u Bosni, u bjegstvu pred snagama NOVJ, pojedini četnički komandanti na terenu pokušali su stupiti sa Rusima u saradnju. Potpukovnik Dragutin Keserović, komandant Rasinsko-topličke grupe četničkih korpusa, u početku rata dobar borac protiv Nijemaca, a kasnije njihov istaknuti saradnik, učestvovao je sa svojim korpusima u oslobađanju Kruševca od strane jedinica Crvene armije, 14. oktobra 1944., i sa Rusima pobjedonosno paradirao ulicama ovog grada. Ali ova Keserovićeva avantura trajala je svega dva dana i završila se prilično jadno po njega i njegove četnike. Naime, kada je čuo za ovo Tito je ruskoj komandi uputio oštar protest, zahtjevajući da se četnici odmah razoružaju. Crvena armija je smjesta razoružala i pohapsila Keserovićeve četnike, a sam Keserović se jedva spasao da ne bude uhapšen i predat NOVJ ( pobjegao od Rusa skočivši kroz prozor WC-a kruševačkog hotela ).
Komandant 2. ravnogorskog četničkog korpusa kapetan Predrag Raković, koji je inače sa Nijemcima sarađivao tako otvoreno da je i u sred rata dolazio u okupirani Beograd u četničkoj uniformi, pokušao se takođe u zadnji čas iskupiti za kolaboraciju i zločine zajedničkom borbom sa Crvenom armijom. Ta Rakovićeva saradnja sa Rusima trajala je malo duže od Keserovićeve ( oko dvije sedmice ) i sastojala se uglavnom u borbama protiv jedinica Ruskog zaštitnog korpusa ( jedinica ruskih emigranata u Jugoslaviji, koju su formirali Nijemci za borbu protiv partizana ). Ali, kao rezultat Titovog protesta, Crvena armija je razoružala i Rakovićeve jedinice. Posljedica ovog malo dužeg Rakovićevog šurovanja sa Rusima bila je da je on jedini istaknuti četnički komandant koji je ostao u oslobođenoj Srbiji, krijući se po šumama, dok su ostali već bili sa svojim desetkovanim jedinicama u Sandžaku, na putu za Bosnu.
Eto, tako izgleda sva rusko-četnička "saradnja" i "ljubav", kada se konsultuju dokumenta i gledaju puke činjenice, a zanemare sve mistifikacije i četnička naglabanja o "pravoslavnoj braći sa Istoka".

hape_hapica wrote:

jedna wrote:Ja sam u knjizi Philip J. Cohena – "Srpski tajni rat – Propaganda i obmana historije" pronasla taj podatak da je Djurisic odlikovan

Ne znam otkud mu taj podatak, ali sam 100% siguran da ovo nije tacno. Ne mogu se sjetiti u kojoj sam knjizi procitao o tome da su crnogorske novine napisale kako je on odlikovan. Na internetu nema nijedne njemacke stranice koja ce potvrditi ovaj podatak. A nesto i cisto sumnjam da ce Njemacka cetnika odlikovati.

Osnov za zabludu je posljedica jedne fotografije. Na njoj se nalazi djurisic sa nekoliko njemackih vojnika a oko vrata mu se nalazi krst. Fotografija je slikana u Poljskoj gdje je djurisic bio neko vrijeme u zarobljenistvo, ali ocito privilegovanom.
Nema iole ozbiljnijeg izvora da je on odlikovan bilo kojim njemackim ordenom. A ne znam koji su tacno razlozi koji su od jedne fotografije napravili pricu.

mene sad zanima kako je moguce da cetnicki korpusi su saradzivali sa SS-wehrmacht a vamo cetnicki kralj bio u engleskoj kako je to moguce kad znamo da su englezi vodili zestoke bitke sa SS-om

samson wrote:mene sad zanima kako je moguce da cetnicki korpusi su saradzivali sa SS-wehrmacht a vamo cetnicki kralj bio u engleskoj kako je to moguce kad znamo da su englezi vodili zestoke bitke sa SS-om

Mislim da sam ovdje dao sasvim jasan odgovor:
http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... a&start=25
A razlozi četničke kolaboracije mogu se naći i u ostalim mojim postovima. Molim, čitajte pažljivo, mnogi odgovori se već kriju u mojim ranijim postovima. Znam da su dugački, a ljudi kad vide dugačak post obično ga samo scroluju, ali to nisu stvari koje se mogu objasniti u 2 riječi.

Kad god vidim ovu temu pomislim na besplatnu promidžbu

samson wrote:mene sad zanima kako je moguce da cetnicki korpusi su saradzivali sa SS-wehrmacht a vamo cetnicki kralj bio u engleskoj kako je to moguce kad znamo da su englezi vodili zestoke bitke sa SS-om

Mislim da je to bila stvar lokalnih interesa,koji u svakom ratu mogu biti potpuno oprečni i nelogični u odnosu na one koje viši nivoi odrede za vitalne.
Isto tako ,SS je vodio potpuno samostalnu politiku na mnogim poljima,čemu se ni moćni aussenminister von Ribbentrop nije mogao ni smio suprostavljati s obzirom na Hitlerovo popuno povjerenje naspram Himmlera, kad su pitanja bezbjednosti i tajnih operacija bila u pitanju.
Ovo trvenje je naročito dolazilo do izražaja u tzv.NDH,gdje je djelovanje SS gruppenfuehrera Kammerhofera ,kao glavnog ss-demona za NDH/bh izazivalo napade bijesa i dugotrajna pisma veleposlanika Reicha Siegfrieda Kaschea(inače iz ss-u suprostavljenog i minoriziranog SA) prema Ribbentropu.
Lokalna prljavština i zločinačka politika SS-a je bila ista posvuda ,pa i u NDH i Srbiji--bezkrupulozno uništavanje svega što stoji na putu izvršavanja smjernica Heinricha Himmlera,na sve načine i po svaku cijenu.Moral,čast,obziri su bili kategorije koje je SS šef duboko prezirao kao židovske izmišljotine,tako da su i njemu podređeni uspjeli da ostvare saradnju sa onima koji su de facto bili nepoželjni u Reichu budućnosti--četnici i Srbi uopšte(poznato je hitlerovo nepodnošenje Srba,ali o tom drugi put).

Vjerujem da Juliusz poznaje dosta detalja oko ovih idiotluka,a ja ću samo ,sa vojne strane gledano napomenuti da vidjeh nekoliko berichten(izvještaja)iz arhiva Vojnoistorijske istražne službe Bundeswehra(militaerforschungssamt),gdje je Wehrmacht otvoreno ,preko Abwehra(vojne kontraobavještajne službe),optuživao SS da "minira"određene akcije osvete i suzbijanja"srpskih rojalističkih bandita"( koji moronski termin,ali eto..)...
Tragajući za pozadinom meni nelogičnih dešavanja među Njemcima,nadošao sam,na ne do kraja potvrđenu ideju,da su interesi bili mnogo prizemniji....mnogo opljačkanog blaga za potrebe SS je otkupljeno od četnika ,a i ustaša po smiješnim cijenama,a uz to sve te bijedne izdajničke formacije su SS u služila kao oruđe manipulacije,blamiranja i najcrneg zločinačkog pirovanja nad buntovničkim balkanskim teritorijama..

Usput,@Juliusze,razmotri za naredne dumine možda ove opskurne zlikovce,te njihovo djelovanje i borbu sa pokretom otpora u Sarajevu..bilo bi zanimljivo....naravno u skladu sa tvojim vremenom i živcima..

Nosferatu wrote: Kako objasnjavas danasnje cetnicku glorifikaciju, i falsifikaciju partizanstva medju Srbima, gdje npr. uzmimo - na stadionima Crvene Zvezde i Partizana (koji su nazivom jel - partiznaske zaostavstine ili KPJ ili JNA) - imas cetnicku ikonografiju i manje vise - folklor, dakle kod vecina mladji Srba nije paradoks biti cetnik u prezentu a partizan u proslosti. Tj. oni smatraju da su uvijek bili cetnicima, ali da su u jednom periodu morali biti partizanima, tj. da je tako bilo bolje, imali su sta od toga, kad je nestalo tog, vratili su se svojim korijenima. Koliko je to istina a koliko fantazija?

Dosta pitanja, ako ne budes imao vremena samo mi odogovori na prvo pitanje i generalno o cetnicima i kako su uspjeli pobjeci van Juge, gdje su bjezali i da li su se ili ne kasnije organizovali.

Ako ja smijem, glavni razlog je sljedeci: Partizani su bili pobjednici, dok je Milosevic ispao/predstavljen kao gubitnik.
Tu je bitno da je Milosevic bio na celu deklarativno ljevicarsko socijalisticke stranke.
Kampagna rusenja Milosevica zasnivala se na tom gubitnickom adutu, jer iza toga su sve ostale snage mogle da se ujedine.
Dakle, biti partizan u proslosti znaci biti pobjednik, a cetnik sada znaci biti ne gubitnik.

Cetnicki odredi su se povlacili zajedno sa ustasama i jedan dio je pobjegao u Austriju i dalje u Evropu. Drugi dio je stradao na "kriznom putu".