Eborg wrote:Slazhem se s tobom...No upravo u ovim prvim ljubavima (sad mi lafo k'o na temi

) chovjek ne ostavlja nishta za sebe niti povlachi te granice (pozitivne) tako da je uslovno recheno ta ljubav chesto "najchishca" zbog chega se obichno i raspadne...
Upravo jer ljudi ne znaju to cijeniti a kasnije se pokaju kada vide kako su nekoga zloupotrijebili i trajno izgubili i shvate da je mozhda bio/bila bolji od svih narednih... 
ja mislim da ipak ovo sto ti kazes vise postoji u teoriji nego u praksi.
Iako mislim da cak i kada postoji, muskarci su ti koji se kaju, i onda godinama kasnije se znaju javiti djevojci, ja ne bih imala obraza
Sto se tice prve ljubavi i prave ljubave, pa sad...kod nekih je upravo prva prava.
Ja sam prije NJEGA imala 3 kao momka, ali sve je to meni bila zezancija, nije veze vidilo.
Sa 17 sam upoznala njega i tek tada otkrila ljubav, i dala mu se bezrezervno (ne misliti svasta

), sa njim sam dozivila i prozivila pravu ljubav, ali musko ne bi bilo musko kada te ne bi ostavilo kada ga najvise trebas pa i on tako...
Zabio mi noz u ledja, iskoristio moje slabosti, and so on...and so on...da se ne prisjecam.
Sada sa skoro 20 godina, ja nakon njega nisam imala postenu vezu.
Prvo trebalo mi je jako dugo da se oporavim, mozda ni danas nisam uspjela u potpunosti.
Ali nekako postoji ta doza opreznosti i straha i vise ne dam nikome da vidi ko sam, kakva sam, sta sam...
To je samo on znao i zloupotrijebio.
Bice u buducnosti jos njih koje cu ja voljeti sigurno, ali nikoga kao njega.
Jer je ta ljubav bila tako naivna, nevina, iskrena, puna povjerenja.
Vise nikada necu moci biti tako opustena.
I nemojte samo komentare tipa "sta ti znas nemas ni 20 u guzici".
Dosta ljudi misli da ako sam mlada da nemam pojma o zivotu
