Forum Klix.ba

I da, zaboravih reci, da ne sumnjam u svoj odabir i i da vjerujem da moje dijete nece biti optereceno pricama o ratu, genocidu i stradanjima pa ce iz istoga izroditi mrznju. Ja dovoljno vjerujem u sebe i one oko sebe, da ce ona znati razliku izmedju ljubavi i mrznje jer na koncu, ona koja joj je pomogla doci na svijet je zena druge nacije i druge religije a koju vec danas smatra svojom drugom majkom. Cime su nasi zivoti neraskidivi a time i garancija da je mrznja koja se ovdje zeli nametnuti -nemoguca. Onaj koji nije ucio, ne moze ni spoznati.

zoom66 wrote:

syntax wrote:Prevelika cenzura da bi se ovdje, opcenito na ovom forumu raspravljalo ZALOSNO


pozz sa-x

09. jul. 2008. 16:53 Isključen/a korisnik/ca iz razloga “Zabranjeno je komentirati rad moderatora/administratora”
» syntax

ovdje je izgleda manje opasno kazati nesto protiv muhameda nego protiv moderatora/administratora...

Temprora
inace, sjecam se da smo kao djeca jedne prilike isli na jedno mjesto u sumi odakle su otkopavane kosti partizana, te trpane u velike najlon vrece, i potom nosene na tek napravljen spomenik u cast palim borcima iz Drugog svjetskog rata.
Mislim da se djeca ne bi toliko trebala unositi u te stvari, jer recimo ja i dan danas pamtim te kosti u najlon vrecama i ta scena mi se vukla cijelo djetinstvo (bila sam treci osnovne i inace sam 1975 god). Ali, u svakom slucaju djeci treba objasnit da su postojali ljudi koji su neduznim ljudima nanijeli zlo i da ti isti ljudi danas hodaju na "slobodi" i da postoji mogucnost da ce nekad i negdje ti isti ljudi napraviti stravicni zlocin.Definitivno se ne smije zaboravit, ali hocu reci da djeci te stvari treba polako i na poseban nacin objasnit.

btw, ja sam se jadnom bukvalno izderala na svoju rodicu kada je rekla "Ma sta hoce ove srebrenicke majke vise"
Cuj sta hoce Hoce kosti svoje djece, svojih oceva muzeva Zene hoce istinu. Nije svakom do ljeba i igara

ko je jednom bio na otkopavanju masovne grobnice taj sigurno nece nikada zaboraviti ljudi moji par centimetara ispod zemlje........nisu se ni trudili sakriti.................... neka je vjecni rahmet svim zrtvama

tempora wrote:I da, zaboravih reci, da ne sumnjam u svoj odabir i i da vjerujem da moje dijete nece biti optereceno pricama o ratu, genocidu i stradanjima pa ce iz istoga izroditi mrznju. Ja dovoljno vjerujem u sebe i one oko sebe, da ce ona znati razliku izmedju ljubavi i mrznje jer na koncu, ona koja joj je pomogla doci na svijet je zena druge nacije i druge religije a koju vec danas smatra svojom drugom majkom. Cime su nasi zivoti neraskidivi a time i garancija da je mrznja koja se ovdje zeli nametnuti -nemoguca. Onaj koji nije ucio, ne moze ni spoznati.

mislim da ne treba da se zaboravi... niko ne kaze da treba zaboraviti sta su neljudi uradili, ali isto tako djecu ne treba uciti mrznji prema odredjenoj grupaciji naroda samo zato jer su izrodi te grupacije napravili tolika sr***a... a napravili su ih sve tri strane, i samo nek neko kaze da nisu... jesu i te kako jesu...dodje mi da vristim i placem zbog sve one djece koju su tako mucki ubili, da placem jer su tolike djevojcice osjetile na svojoj kozi silovanja, zao mi je svih onih uplakanih majki srebrenice i drugih mjesta koje samo zele da imaju ostatke svojih muzeva i sinova da im mogu na mezar otici... to nije trebalo da se desi.. nikada i nikome... ali mi treba da naucimo djecu da oni ne ponove tako nesto, da ima kazemo kako je sve to pogresno, da je pogresno toliko mrziti, da treba da budu tolerantni da trebaju postivati druge jer samo tako postuju sebe... i konacno poceti zivjetu sadasnjosti a proslost ostaviti da bude proslost koja se nece ponoviti a koju cemo pamtiti....

i sad cu citirati dio posta
"Jel mislite da imamo svijetlu buducnost ako se nastavimo ovako glupo ponasati i razmisljati? Sto je bitno jel neko derle trckara okolo noseci dres dinama, crvene zvezde, partizana, milana ili zelje? Jel prosperitet u tome lezi? Ako je, molim vas, recite koji da nabavim!"

kinte_kunte wrote:

karanana wrote:

Hodidjed wrote:HOCE LI IKO IKADA SNIMITI FILM NA TEMU SREBRENICE?

i ja sam se isto pitao. gdje su nasi spilberzi, tanovici, zbanichke?

**********************************************
volio bi vidjeti ko ima obraza da snimi film na tu temu
jer ko god se lati snimanja filma, a ako je covjek mora se upitati, gdje sam ja bio, kako je njima bilo, kako i stamogu uraditi da umanjim patnju, kako je njihovoj djeci, prevelika je to odgovornost, svako bi morao zaviriti u nadublji i najtamniji dio duse pa da kaze eh ja mogu da snimam film o Srebrenici
jedino da se snimi kvaltetan dokumentarac

Dokumenteraca o Srebrenici ima jako mnogo...treba napraviti film. Kao sto su nama 40 godina isprirali mozak o bratstvu i jedinstvu preko Kozare, Sutjeske, Neretve, Valter brani Sarajevo itd. Treba pokazati, da su cetnici koji su 1945. godine brijali brade i prikljucivali se partizanima, 1992. godine samo nastavili tamo gdje su stali. Vuk dlaku mijenja ali cud nikad. Kako su 40 godina pravili strateski plan Velike Srbije, a onda tako pripremljeni, izivljavali se nad vecinom BiH stanovnistva(ovdje mislim na sva tri naroda). I upravo to...prestati slusati cajke tipa Cece i ostlih koje su i te kako uveliko potpomagale svojim herojima u toku rata. Jer to nije nista nego novo ispiranje mozga....da bi se opet jednom moglo nastaviti tamo gdje su stali.

@tempora, samo časkom

bojim se da me nisi razumjela. licemjerstvom nazvah spominjanje srebrenice i ostalih mjesta zlocina od strane vrlih nasih politicara i osoba od iznimne vaznosti koje koriste tudju nesrecu za postizanje bodova.
mislim da nema potrebe obrazlagati dalje.
pozdrav

htjela sam svojim komentarom reci da osim toga sto svojoj djeci ostavljamo ovu patnju i muku u amanet...mozemo li mi sada ista uraditi pa da ne budemo i mi samo jos jedna od generacija koje zakuhaju,pa djeci kazu-gdje ja stadoh-ti produzi?!
hocemo li mi biti ista generacija,kao i sve generacije prije nas (i srpske i hrvatske i muslimanske) koje ce medjusobno govoriti kako je sve sjebano, kako su svuda lopovi,a mi nista ne mozemo promijeniti...jedini izlaz,olaksanje dijete... za sta? naucices ga da vodi tvoje bitke? kao sto su tebe tvoji( mene moji)-ostavljajuci ti svoje probleme-osudili na to da ih ti rjesavas,a posto ni ti nemas namjeru izaci iz zone komfora,onda ces i ti svom djetetu reci...e-tako ti je to,pa sad ti vidi sta ces-ja da sam na tvom mjestu ja bih otisao iz zemlje (i sl.)
nemojte mi samo reci da nam je to sudbina-mi smo ljudi cigani-sudbinom prokleti,uvijek neko oko nas,dodje pa nam prijeti...nemojte,molim vas.
mi smo svi ovdje izmedju 20-40...ako to nije najplodnije ljudsko vrijeme,ne znam...ako sad ne mozemo nista uraditi-pa sa 60 cemo mi biti oni koji kopaju po kontejnerima...ma ratovacemo za kontejnere-koliko ce nas biti.
koliko je vas kojima su roditelji rekli-u tvojim godinama ja sam...imao,radio,stekao,osnovao...koliko vas je bilo u situaciji da objasnjava zasto necije debilno dijete polozi ispit koji ti nisi,zasto radis na crno,zasto ne osnivas porodicu...zasto nemas stan u godinama u kojima ga je imao on?
mislim-previse. i to nije zato sto su oni (roditelji) bili pametniji-nego zato sto su njihovi roditelji stvorili takvu zemlju-koja daje kredite za studij,koja je uvela obavezno obrazovanje,djacke domove,besplatno zdravstveno...drustvene stanove...
nasi roditelji su ostali zateceni...iscupani iz sna-od vardara pa do triglava...ok...da se shvatiti.
ali trenutno su roditelji nekih od nas ovdje-kriminalci,ne prijavljuju radnike,otpustaju ih sad-pa sad...drze kafic/restoran pa prvo daju finu porciju za solidne pare,pa nakon godinu dana fine pare za mizernu porciju,potplacuju inspektore ovoga i onoga...neciji su roditelji ti profesori koji uzimaju lovu za prolazak na ispitu...sve je to u redu...rat bio...sjebano drustvo...ali neki su od njih postali profiteri...oni sto nisu-vide kako drugi jesu-pa djeci pune glavu ili sa korumpiranim kolegama,ili sve prebacuju na rat,cetnike i ustase ili nacionalizam...i opet-sve je to za ljude...mehanizmi odbrane.
ali ne moze tako do vijeka.oni ocigledno cekaju penziju...a sta mi cekamo? da napravimo djecu i da im kazemo ne-ne dres nike kranjcara, fuj to,kaka! a i taj niko kranjcar 1984.godiste?!
naravno da to odgovara onima koji zive kao alfe u nasem vrlom novom svijetu...ali jesmo li mi stvarno game,delte i epsiloni?!

ludacha wrote:@vozdra_123
ma kako pobogu ne kontam? po toj vasoj logici, sad bih te trebala pljuvati, nazivati pogrdnim imenima samo zato sto, pa zabogu nisi nas?? i naravno uciti svoju djecu da se isto tako odnose spram vas, i unucad, pa ako docekam i praunucad (generalno govoreci)

p.s. primjer ti je za desetku! svaka cast

ccc

nemam zivaca ni namjeru sa tobom se raspravljati. ako nisi skontala sta sam htio reci tvoj problem.

a srebrenicanima neka je rahmet.

mamica papucarka wrote:Temprora
inace, sjecam se da smo kao djeca jedne prilike isli na jedno mjesto u sumi odakle su otkopavane kosti partizana, te trpane u velike najlon vrece, i potom nosene na tek napravljen spomenik u cast palim borcima iz Drugog svjetskog rata.
Mislim da se djeca ne bi toliko trebala unositi u te stvari, jer recimo ja i dan danas pamtim te kosti u najlon vrecama i ta scena mi se vukla cijelo djetinstvo (bila sam treci osnovne i inace sam 1975 god). Ali, u svakom slucaju djeci treba objasnit da su postojali ljudi koji su neduznim ljudima nanijeli zlo i da ti isti ljudi danas hodaju na "slobodi" i da postoji mogucnost da ce nekad i negdje ti isti ljudi napraviti stravicni zlocin.Definitivno se ne smije zaboravit, ali hocu reci da djeci te stvari treba polako i na poseban nacin objasnit.

btw, ja sam se jadnom bukvalno izderala na svoju rodicu kada je rekla "Ma sta hoce ove srebrenicke majke vise"
Cuj sta hoce Hoce kosti svoje djece, svojih oceva muzeva Zene hoce istinu. Nije svakom do ljeba i igara

@mamica i @tempora

respect

@ludacha
Zasto ste takva zlopamtila?

Mislim da si polupala loncice.
ljudi su jednostavno- pamtila.Imaju memoriju pa pamte.A to sto po tebi postaju ZLOpamtila nije do njih nego do nedavne proslosti u kojoj se toliko zla dogodilo da je gotovo nemoguce pamtiti nesto dobro.
Na stranu sto i nemamo moralno pravo neke stvari zaboraviti.Zbog onih koji nisu medju nama.

ludacha wrote:Srebrenica. Zalosno je to sto se tamo desavalo. Ali s ove vremenske udaljenosti, nisam sigurna sta je vece zlo – genocid ili skakanje i bescutno iskoristavanje srebrenice i srebrenickih zrtava za neke druge vise ciljeve. Kad cujem od pojedinih spominjanje srebrenice, mucnina me uhvati. Licemjerstvo u tolikoj kolicini se rijetko gdje može susresti....
Toliko!

Ako nisi sigurna, ja jesam. Genocid je veće zlo, sa bilo koje vremenske udaljenosti. Toliko.

opet svi pametuju i filozofiraju, iako to nije tema: tema je da se na ispracaju 307 zrtava najveceg genocida u evropi nakon drugog svjetskog rata u gradu od pola miliona stanovnika okupilo jedna 100 ljudi koji su dosli da im odaju postovanje i pokazu suosjecanje sa prezivjelima!!! onda se cudimo sto evropa i amerika nisu mrdnuli prstom da sprijece genocid, a zaboravljamo da je iste te ljude nasa vlast prodala i nije uradila nista na sprecavanju pokolja!!!
svi znaju pricati i pametovati, a kada treba nesto konkretno uraditi, nigdje vas! da me ne bi napadali ljudi koji zaista nisu mogli doci, ponovicu dio diskusije:

stochar wrote:

chuchumbamayumbe wrote:

stochar wrote:kao i obicno: opet svi lamentiraju, a na pitanje 'ko je od govornika bio danas na ispracaju?' niko ne dade odgovor...

Izvini, ali ja ne palamudim, a dao sam odgovor da nisam bio zato sto radim, a posao mi je takav da nema mrdanja. I nisam jedini koji je rekao da je bio na poslu.

ne znam zasto ljudi sve uzimaju odma' licno... evo, ti si bio opravdano odsutan, i neka u ovom gradu 20 posto ljudi nije moglo doci jer nisu mogli biti tu (niko ih ni ne tjera), ali, pitanje je kako da u zemlji gdje pola ljudi ne radi, gdje je u kaficima u to doba nekoliko hiljada ljudi, dodje samo njih 100? to je tema. naravno da ima mnogo ljudi koji su bili sprijeceni da dodju, ali ti garantujem da je 50 puta vise onih koje nista danas nije sprecavalo da se u 11 sati pojave pred Predsjednistvom!

p.s. uz duzno postovanje, ali ako se na sahrani alije izetbegovica moglo okupiti nekoliko desetina hiljada ljudi, zar zrtve genocida nisu zasluzila da bar 1000 ljudi dodje na njihov posljednji ispracaj?

stochar wrote:opet svi pametuju i filozofiraju, iako to nije tema: tema je da se na ispracaju 307 zrtava najveceg genocida u evropi nakon drugog svjetskog rata u gradu od pola miliona stanovnika okupilo jedna 100 ljudi koji su dosli da im odaju postovanje i pokazu suosjecanje sa prezivjelima!!! onda se cudimo sto evropa i amerika nisu mrdnuli prstom da sprijece genocid, a zaboravljamo da je iste te ljude nasa vlast prodala i nije uradila nista na sprecavanju pokolja!!!

Upravo tako, hej jebote 100ljudi?????? Pa kad su onu po meni pizdu Nasera pustili iz Haga više ljudi je bilo, a isti taj Naser je zbrisao i ostavio svoj narod na cjedilu, ostavio ga da mu se desi ono što se i desilo, junačina, pi!

svi znaju pricati i pametovati, a kada treba nesto konkretno uraditi, nigdje vas!

Bravo! Prodro si u srž većina naših mentalnih sklopova, svi će samo palamuditi uz kahvu, al nešto konkretno i kreativno uraditi, ma nemoj biti luuuud!

p.s. uz duzno postovanje, ali ako se na sahrani alije izetbegovica moglo okupiti nekoliko desetina hiljada ljudi, zar zrtve genocida nisu zasluzila da bar 1000 ljudi dodje na njihov posljednji ispracaj?

Zaslužile su 10x više, da svi vide kako cjenimo naše nevine žrtve, a mi pljunusmo na njih!

stochar wrote:p.s. uz duzno postovanje, ali ako se na sahrani alije izetbegovica moglo okupiti nekoliko desetina hiljada ljudi, zar zrtve genocida nisu zasluzila da bar 1000 ljudi dodje na njihov posljednji ispracaj?

Ocito je sada da (nazalost) nisu zasluzili. Nasa lijenost i nepostivanje svoga i svojeg ce nam ovako samo doci glave. Ali narod ocito ima ono sto zeli... uz sve ono sto bas i ne zeli.

Mozemo mi svi ovdje palamuditi do besvijesti zasto, kako i od kud ali tako necemo promijeniti stvarnost.

Ako ne mozes sam promijeniti svijet probaj za pocetak promijeniti sebe. I takav budi za primjer drugima.

Postali smo ljudi koji nemaju ni časti ni ponosa a ni osječaja za tugu i tragediju i to jeste sramota nažalost.Postali smo bezlična masa koja je totalno otupila i isključila se iz realnog života zato možemo najviše zahvaliti sami sebi jer smo dozvolili da gluplji primati od nas vladaju sa nama i isperu nam mozgove.

CAKAL wrote:Postali smo ljudi koji nemaju ni časti ni ponosa a ni osječaja za tugu i tragediju i to jeste sramota nažalost.Postali smo bezlična masa koja je totalno otupila i isključila se iz realnog života zato možemo najviše zahvaliti sami sebi jer smo dozvolili da gluplji primati od nas vladaju sa nama i isperu nam mozgove.

Da, nema saosjecanja... Jednostavno je tako. Iz godine u godinu sve se vise zaboravlja...

halo, opasuljimo se malo. narod koji NE POSTUJE svoju PROSLOST je osudjen na propast, narod koji se stidfi svoje proslosti takodjer je osudjen na proslost. zasto se stidimo vraca, strijeljanih na tom lokalitetu (pogledajte i prosetajte), zasto se stidimo Neretve (ljepotice zelene), zasto se stidimo Sutjeske???? mnogo zasto a nijedno ZATO. u tome je problem

SRAMOTA!!!

1. sto se od vise hiljada srebrenicana koji zive u Sarajevu pojavilo ni 100 od njih
2. sto se nije pojavio Naser Oric, a njega je docekalo barem 3 puta vise ljudi
3. da se ni dan danas ne zna prava istina o Srebrenici (sa vojnog i politickog aspekta)
4. da oni koji znaju zasto je Naser Oric u presudnim danima pobjegao, o tome sute i ubiru politicke poene istovremeno
5. sto se nije napravila revizija o novcu koji je dosao bas za Srebrenicu i pokazalo se gdje je koja marka utrosena
6. sto su se mnogi lesinari obogatili na boli i muci srebrenickih zrtava (takvih je bilo i sada pred predsjednistvom)
7. sto je nacelnik opcine Srebrenica onaj Malkic, koji ima kucerinu u Vogosci i tu i zivi
8. sto su kamere prikazale suzu Semihinu isto kao i tesku bol majki i supruga zrtava
9. sto vlast nista ili vrlo malo cini da se porodicama zrtava olaksa zivot
10. sto se iz godine u godinu sve vise profanise ovaj dogadjaj, iznalaze se novi nacini za skupljanje izbornih poena
11. sto ce Haris Silajdzic i ostale zastitarske stranke bosnjaka i ovog puta namaknuti podobar broj glasova, perfidno koristeci Srebrenicu
12. sto me je vise odusevio MARS SLOBODE I SMRTI (skoro 3000 ucesnika) i BICIKLISTICKI MARATON Bihac-Srebrenica
13. sto nije na vrijeme objavljena vijest kada ce kolona stici u Sarajevo
14. sto ja nisam dosla, a dosla bih da sam znala kada ce to biti
15. sto su se neki forumasi izvinjavali sto nisu bili prisutni iz opravdanih razloga (nisu to trebali, ponajvise zbog svega gore navedenog)
16. sto se uopste neko usudi da nabacuje krivicu nekome za neprisustvovanje pred predsjednistvom (da li je pokretac teme bio tamo?)
17. sto sam ja ovako sve napisala i sto ce se vjerovatno mnogi naljutiti
18. sto se udruzenja majki iz Srebrenice lizu sa vladajucom oligarhijom
19. sto te iste majke dozvoljavaju da ti valstodrsci manipulisu s njima i na racun njihove muke sticu poene
20. sto dozvoljavaju da su reis i politicari u prvom safu
21. ali to je njihova sramota i zato ja nikad necu uzeti za ozbiljno ta udruzenja

tacke 18,...,21 sam dopisala po ideji forumasa @kinte-kunte

zlatiborka wrote:SRAMOTA!!!

1. sto se od vise hiljada srebrenicana koji zive u Sarajevu pojavilo ni 100 od njih
2. sto se nije pojavio Naser Oric, a njega je docekalo barem 3 puta vise ljudi
3. da se ni dan danas ne zna prava istina o Srebrenici (sa vojnog i politickog aspekta)
4. da oni koji znaju zasto je Naser Oric u presudnim danima pobjegao, o tome sute i ubiru politicke poene istovremeno
5. sto se nije napravila revizija o novcu koji je dosao bas za Srebrenicu i pokazalo se gdje je koja marka utrosena
6. sto su se mnogi lesinari obogatili na boli i muci srebrenickih zrtava (takvih je bilo i sada pred predsjednistvom)
7. sto je nacelnik opcine Srebrenica onaj Malkic, koji ima kucerinu u Vogosci i tu i zivi
8. sto su kamere prikazale suzu Semihinu isto kao i tesku bol majki i supruga zrtava
9. sto vlast nista ili vrlo malo cini da se porodicama zrtava olaksa zivot
10. sto se iz godine u godinu sve vise profanise ovaj dogadjaj, iznalaze se novi nacini za skuplanje izbornih poena
11. sto ce Haris Silajdzic i ostale zastitarske stranke bosnjaka i ovog puta namaknuti podobar broj glasova, perfidno koristeci Srebrenicu
12. sto me je vise odusevio MARS SLOBODE I SMRTI (skoro 3000 ucesnika) i BICIKLISTICKI MARATON Bihac-Srebrenica
13. sto nije na vrijeme objavljena vijest kada ce kolona stici u Sarajevo
14. sto ja nisam dosla, a dosla bih da sam znala kada ce to biti
15. sto su se neki forumasi izvinjavali sto nisu bili prisutni iz opravdanih razloga (nisu to trebali, ponajvise zbog svega gore navedenog)
16. sto se uopste neko usudi da nabacuje krivicu nekome za neprisustvovanje pred predsjednistvom (da li je pokretac teme bio tamo?)
17. sto sam ja ovako sve napisala i sto ce se vjerovatno mnogi naljutiti

svaka ti cast....

Sad procitah ovaj tekst sa portala od autora A.B i izdvajam ovaj dio Odavno nista tuznije nisam procitala



Oči mu nisu bile vezane i Dražen mu je vidio lice, iako je sebi obećao da zarobljenicima neće gledati u lice; to mu je otežavalo posao. Dečko je mogao imati nekih petnaest godina, možda i manje. Bio je gol do pojasa i blijeda mu je koža bila izložena suncu. Pogledao je vojnike, zatim leševe u polju. Oči su mu bile sve veće, kao da nisu mogle upiti sve što su vidjele. "Ali to je dječak, samo dječak", mrmljao je Dražen više za sebe, pazeći da ne stane iza njega. Kada su zarobljenici kleknuli ispred voda, prije naredbe za pucanje, Dražen je začuo dječakov glas. "Mama", prošaptao je, "mama!" Toga je dana Dražen čuo ljude kako mole za svoj život, odrasle muškarce koji su plakali poput djece, obećavali vojnicima novac, automobile, čak i kuće. Mnogi su psovali, neki su ječali. Ali ovaj dječak je zvao majku, kao što djeca obično čine kada se probude iz ružnog sna i žele osjetiti majčinu ruku na čelu. Iako je minutu kasnije već bio mrtav, Draženu se još uvijek činilo da čuje njegov glas. Počinjem halucinirati, pomislio je. Po drugi put toga dana Draženu je tako pozlilo da je potrčao prema grmlju i povratio. Ništa nije izlazilo, samo žućkasta tekućina koja je smrdila na alkohol.

taj pasji skot drazen sada ima zivot sasvim normalan i promjenio je identitet a toliko je ljudi ubio ........... raspo se dabogda

Potočari
13. godišnjica genocida u Srebrenici
13. godišnjica genocida u Srebrenici protiče po već ustaljenom redu. Osim smiraja za preko 300 žrtava, biće mnogo protokolarnih govora, formalnih obraćanja, političari će se utrkivati da budu što skrušeniji i navodno uz žrtve koje svake godine nakon 11. jula ostaju prepuštene same sebi.
Piše: Asim Bešlija

U zapećku, iz godine u godine, malo se ko bavi kolektivnom šutnjom o hiljadama onih koji su učestvovali u zločinu i hiljadama onih koji su zločin posmatrali. Mi se prisjećamo Dražena Erdemovića, prvog vojnika VRS koji je priznao zločin i ubijanja, i otvorio put da istina jednog dana dopre i do njegovih sugrađana Srba.

I dok se hiljade ljudi slijeva na mezarje u Potočarima, prekriveno sada već redovima nišana, kako bi opet nanovo ovog 11. jula ukopali nove identificirane žrtve, u okolnim mjestima vlada neki mir. Kao da sve utihne. Bilo je u prvim godinama obilježavanja genocida u Srebrenici svakakvih provokacija, ali iz godine u godinu, sve je tiše. Kao da se neki tamni oblak spustio na savjest pa ne da progovoriti. Kako godine odmiču, tako i zločin koji je počinjen u Srebrenici postaje sve veći i veći. Kako postajemo normalna zemlja, tako nam iz ove daljine postaje sve nejasnije – kako su neki ljudi mogli pobiti toliko drugih ljudi, u svega nekoliko dana? Kako to da oni koji su učestvovali u zločinu i dalje šute? Kako to da i pored nepobitnih dokaza, masovnih grobnica, snimaka, i čega sve ne, i dalje postoje ljudi koji ne vjeruju da se zločin desio i da je Vojska Republike Srpske to učinila za Republiku Srpsku?

No, vremena kada će se skrušeno priznati i tražiti izvinjenje od preživjelih Srebreničana još su, izgleda, daleko.

Danas u Srebrenici i okolici ne postoje ljudi voljni da pomognu da se barem pronađu kosti ljudi koji su poubijani poput životinja, i da se nađu masovne grobnice kojima šire srebreničko područje još uvijek vrvi. Komšije Srbi još uvijek šute. Šuti vozač kamiona koji je vozio stotine mrtvih tijela u masovnu grobnicu, šuti i bagerista koji je tijela iz te masovne grobnice prebacivao na kamion kako bi se premjestila na drugo mjesto, ali šuti i neki čoban koji je , dok je čuvao stoku, znao o čemu se radi pa mu se to što se radi komšijama Muslimanima činilo sasvim normalno. Sva trojica, možda, nekad, negdje, osjete stid što se i danas još uvijek mogu zvati ljudima, kojima je ubijanje drugih ljudi izgledalo kao igranje šaha.

Dražen Erdemović - ubica



16. juli 1995.godine bio je sparan ljetni dan, ali to nije moglo smetati Draženu Erdemoviću i njegovim kolegama iz Desetog diverzantskog odreda da ispoštuju naredbu i odu na poljoprivredno dobro u blizini Pilice, sjeverozapadno od Zvornika. Dobili su obavjest da će puni autobusi muslimanskih muškaraca koji su se predali Srbima, tokom cijelog dana pristizati na ovo mjesto. Dražen se uspio u to uvjeriti na samom poljoprivrednom dobru. Autobusi uistinu puni muškaraca starih od 17 do 60 godina su dovoženi, a zatim su ih izvodili po deset, vodili iza jedne zgrade i ubijali. Jedan rutinski posao. Izlaze po desetorica, staju leđima okrenuti ka Draženu i njegovim kolegama, a oni rafalaju iz automatskog oružja dok ovi padaju mrtvi. Ubijeno ih je na stotine tog dana. Padali su kao kule od karata.

Međutim, godinu dana kasnije, u zemlji tulipana, iza rešetaka Haškog tribunala Dražen Erdemović ovo će i priznati. Da, bilo je masovnih ubijanja, i da, on je to radio.

'Poštovani sude, ja sam to morao da radim. Da sam odbio to da radim, ubili bi i mene sa tim ljudima. Kad sam odbijao da radim, rekli su mi: 'Ako ti je žao, stani i ti sa njima da i tebe ubijemo.' Meni nije bilo žao mene, meni je bilo žao moje porodice i moga... Moje supruge i moga sina koji je tada imao devet meseci i koji bi isto... da nisam... da sam odbio to da radim... To je sve... što želim...' , rekao je Erdemović u svome pokajničkom emocionalnom nastupu. Još dok mu se ni znoj na rukama stvoren od držanja puške koja je kosila ljude nije bio ni osušio.

Pretresno vijeće Tribunala je prihvatilo njegovo priznanje i iste godine ga osudilo na 10 godina zatvora. 1998.godine kazna mu je preinačena na 5 godina zatvora. Erdemović je zauzvrat u svojoj izjavi detaljno opisao šta se dešavalo te bio koristan svjedok na suđenjima i u predmetima drugim optuženicima srpske nacionalnosti – Radislavu Krstiću te Karadžiću i Mladiću.

Ubio 70 ljudi

Ubijanja na poljoprivrednom dobru kod Pilice trajala su od 10 sati ujutro do 3 poslijepodne. Erdemović je u svome priznanju krivice ispričao da je bilo ukupno dvadesetak autobusa sa po 60 muškaraca i dječaka, a njegove su procjene da je lično, iz automatskog oružja, ubio približno 70 ljudi.

Sudijama je ispričao i da je tokom tog ubilačkog pohoda pokušao spasiti i život jednom čovjeku starom između 50 i 60 godina koji je tvrdio da je spasio neke Srbe iz Srebrenice, ali je zapovjednik Brano Gojković, koji je inače vodio čitavu operaciju kod Pilice, rekao da ne želi da bude živih svjedoka. Dakle, i taj starac je ubijen.

Nakon toga slijedila je nova naredba za nova ubijanja. Trebalo je strijeljati pet stotina muslimana zatvorenih u društvenom domu u Pilici a prema vlastitim riječima, Erdemović je to uspio izbjeći, odbivši narednu uz podršku još nekolicine vojnika.

Erdemović, inače rođeni Tuzlak, proveo je pet godina u zatvoru. Nakon toga pušten je na slobodu i danas uživa status zaštićenog svjedoka, tamo, negdje.

Jedan dan u životu Dražena Erdemovića

Hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić objavila je sjajnu knjigu pod nazivom 'Oni ne bi ni mrava zgazili', posvećenu upravo Erdemoviću i sličnim Draženima, gdje pokušava dočarati kako se to jedan čovjek, poput junaka ove priče, mogao osjećati dok je profesionalno odrađivao svoj morbidni posao. Drakulić u knjizi, koja govori o 'ljudskoj' strani zločinačkog uma piše posebnu priču o Erdemoviću i kako se sve to odvijalo tog 16.jula.1995.godine, kada je umjesto u Švicarskoj, nakon što je napustio Tuzlu, Erdemović završio na farmi Branjevo, ubijajući ljude. Evo isječka iz priče 'Jedan dan u životu Dražena Erdemovića'

'Već je prošlo podne, ali vojnici nisu imali vremena za odmor. U početku bi Dražen svakih pola sata sjeo pod drvo i popušio cigaretu. Ta je pauza bila neka vrsta bijega. Ali više mu nije bilo do pušenja. Pokreti su mu postajali mehanički. Nanišanio bi nečiju glavu i pucao, prije nego što bi stigao obrisati znoj sa čela, sljedeći bi zarobljenik već klečao pred njim. To mu je bilo draže, jer ako bi pauza bila preduga, postajao je svjestan smrada leševa. Ljeti se leševi gotovo odmah počnu raspadati.

Ivan je vidio da je Dražen preblijedio. Ponudio mu je rakiju, domaću šljivovicu. Nakon par gutljaja bilo mu je bolje. Alkohol ga je obuzeo i nekoliko je rundi pucao bez razmišljanja. Dok je otpijao još jedan dugi gutljaj šljivovice, Dražen je krajičkom oka ugledao dječaka koji je izlazio iz autobusa. Oči mu nisu bile vezane i Dražen mu je vidio lice, iako je sebi obećao da zarobljenicima neće gledati u lice; to mu je otežavalo posao. Dečko je mogao imati nekih petnaest godina, možda i manje. Bio je gol do pojasa i blijeda mu je koža bila izložena suncu. Pogledao je vojnike, zatim leševe u polju. Oči su mu bile sve veće, kao da nisu mogle upiti sve što su vidjele. "Ali to je dječak, samo dječak", mrmljao je Dražen više za sebe, pazeći da ne stane iza njega. Kada su zarobljenici kleknuli ispred voda, prije naredbe za pucanje, Dražen je začuo dječakov glas. "Mama", prošaptao je, "mama!" Toga je dana Dražen čuo ljude kako mole za svoj život, odrasle muškarce koji su plakali poput djece, obećavali vojnicima novac, automobile, čak i kuće. Mnogi su psovali, neki su ječali. Ali ovaj dječak je zvao majku, kao što djeca obično čine kada se probude iz ružnog sna i žele osjetiti majčinu ruku na čelu. Iako je minutu kasnije već bio mrtav, Draženu se još uvijek činilo da čuje njegov glas. Počinjem halucinirati, pomislio je. Po drugi put toga dana Draženu je tako pozlilo da je potrčao prema grmlju i povratio. Ništa nije izlazilo, samo žućkasta tekućina koja je smrdila na alkohol.

Novi autobus još nije stigao. Naslonio se na drvo. Bio je iscrpljen. Od deset sati ujutro bio je na suncu, pucajući, trudeći se da ne gleda u zarobljenike, da ne razmišlja o njima, da ništa ne osjeća. Sada je bio tup, tijelo mu je bilo ukočeno kao da je od drveta.

Iza tri sata poslijepodne sve je bilo gotovo. Gojković je rekao da više nema zarobljenika i vojnici su se brzo ukrcali u svoj autobus. Sunce je još bilo visoko na nebu i smrad je bio nepodnošljiv. Dražen je jedva čekao da ode s tog groznog mjesta. Ponovo je zaželio da može skočiti u vodu ili se barem otuširati i sprati sa sebe miris smrti. Da barem može oprati ruke! Dražen ih je pažljivo promotrio. Na njima nije bilo krvi, samo žulj na desnom kažiprstu. "Okrugli, ružičasti žulj. Kako je to čudno", pomislio je, "dobiti žulj od ubijanja!" '.
(Sarajevo-x.com)

Bošnjaci nemaju kolekivnu svijest o stradanju!!! Postoji ona individualna, vezana za lične tragedije, pojedinačne sudbine i tuge ... ali se kolektivna, ako je i bilo neposredno nakon rata, izgubila u ovoj apatiji beznađa, straha, nemaštine i bijede.
Nepojmljivo mi je da se okupi svega 100 ljudi na posljednjem ispraćaju 307 srebreničkih žrtava, kao što mi je nepojmljivo da stotine drugih genocida u Manjači, Keratermu, Bratuncu, Istočnoj Hercegovini ... prođe nezabilježeno, da se za tamošnje žrtve ne uknjiži bar jedan Inferno poput onog srebreničkog.
Ma šta oponenti pričali o mržnji, zlopamtilima, otvaranju starih rana itd. ja ću svoje dijete učiti o srebreničkim, prijedorskim, porodičnim, komšijskim i inim žrtvama - ne zato da bih ga zadojila mržnjom, već da bih ga naučila oprezu, svijesti o ovoj vjetrometini podložnoj svakakvim političkim i nacionalističkim interesima. Nažalost, ne znam kako, sve futurističke odgojne strategije mi za sada prestaju na ideji da mu moram usaditi u glavu da Srebrenica nije samo 11. jula jednom u godini, već da treba otvorenih očiju, spremno i ozbiljno dočekati svako Dodikovo bacanje BeHa zastave pod sto. Nadam se da će se do tada neko usuditi bar spomenuti ideju otvaranja muzeja genocida ... a ako muzeja i ne bude nažalost, ili srećom zato što su uopšte identificirani iz masovnih grobnica, postoje mezari njemu bližnjih na koje ću ga voditi, postoji po koji filmski zapis, postojaće i knjige i moje strpljenje da mu objasnim šta se to dogodilo i što se ne smije ponoviti.
Žalosno je što ne moramo izmišljati toplu vodu - bilo bi dovoljno samo prepisati jevrejsku ili komunističku metodologiju. Koliko je samo desetina filmova snimljeno o NOB-u, u koliko stotina pjesama ispjevan svaki komandant i pojedinačna bitka, koliko je samo časova historije održano od Sutjeske do Kozare.
Eto ... ako i ne bude muzeja genocida, ako i presahnu kolone identificiranih žrtava (aBd hoće, jednom će sve te kosti naći smiraj), ako uopšte bude BH ovakve kakva je - moje će dijete znati sve o tome "da se ne bi ponovilo" a ne da bi znalo kako da mrzi. Na meni je kako ga tome naučiti ... uzdam se da ću biti u stanju to uraditi bez da mu mediji, škola, mejtefi i selektivna sjećanja oblikuju svijest bar o onome što je bilo i što bi moglo opet biti zapušu li vjetrovi s istoka, a bogami i sa zapada, onako kako su do sada puhali.
Ukratko - naučiću ga da nisu svi krivi, ali "neki svi" jesu odgovorni!

Dečko je mogao imati nekih petnaest godina, možda i manje. Bio je gol do pojasa i blijeda mu je koža bila izložena suncu. Pogledao je vojnike, zatim leševe u polju. Oči su mu bile sve veće, kao da nisu mogle upiti sve što su vidjele. "Ali to je dječak, samo dječak", mrmljao je Dražen više za sebe, pazeći da ne stane iza njega. Kada su zarobljenici kleknuli ispred voda, prije naredbe za pucanje, Dražen je začuo dječakov glas. "Mama", prošaptao je, "mama!"

Teško zapalčem. Ali kako pročitah ovo, zaplakah. Suze same teku. U grlu mi se skupio onaj čemer. Suze same teku.
Istina, mi prelako zaboravljamo.
Zbog ovog dječaka i zbog ko zna koliko djece koji su pred rukom onoga koji je na kraju imao samo nažuljan prst, zavapili MAMA ne smijemo zaboravtii nikada! Trebamo ih progoniti dok je vijeka i ljudi, dok i zadnji ne plati za vapaj tog djeteta kojeg su otrgli majki iz ruku samo zato što je bio druge vjere, drugog imena.

Molim se Bogu, za vječni rahmet i smiraj duše onih koji su ubijeni samo zato jer su bili drugačiji.
Bože pomozi nam da ne zaboravimo.