Ma šta je ovo? Niko ne smije priznati da čita Avaz. Zar je to tako strašno? Razumljivo je da je najčitaniji, najbliži je vlasti i onda zna šta se i dešava. Tako je uvijek bilo u BiH, a i u Yu. Ko je najbliži vlasti, taj je i najbolje informisan i od šire publike najčitaniji. Tako je bilo i sa Oslobođenjem. Doduše, davno, prije 1990.godine. Čovjek treba čitati, samo treba sve provjeriti, nevjerovati na prvu ne samo bilo kojim novinama, nego ni medijima općenito.
Eva mišljenja dva čovjeka, po meni relevantna, o današnjim medijima.
Urednik Ferala Viktor Ivančić:
Novine se više i ne uređuju u novinskim redakcijama, kojima je oduzeta svaka autonomija, nego u korporacijskim centrima moći, a ovi su opet navezani na svoje političke i ekonomske partnere. Mediji više nisu tu da uistinu informiraju ili, sačuvaj bože, kritički misle na iole nezgodan način, nego da proizvode „javno mnijenje”, iliti poželjno „društveno raspoloženje”, kombinirajući metode radikalne redukcije i gole propagande. Samo što više nije potrebna politička sila da bi se to postiglo, dovoljna je zloupotreba „tržišta” i privatnog vlasništva, a rezultati su daleko učinkovitiji.
I o BH medijima - Prof.dr. Šemso Tucaković, šef Odsjeka za žurnalistiku Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, o nezavisnim medijima u BiH kaže:
To je jedna floskula koja služi za zamajavanje javnosti, jer je riječ o biltenima čiji su urednici pripadnici kojekakvih tajnih službi, članovi različitih klanova, lobija, u čijem interesu i rade.
I za kraj opet Viktor Ivančić
Trend je opći, naravno, uopće nema sumnje da svijetom – barem njegovom zapadnom stranom – vlada ideologija statusa quo i da su mediji glavni prodavači te ideološke robe: to znači čuvati i promovirati vrijednosti liberalnog kapitalizma kao „najboljeg od svih svjetova”, te pratiti inscenacije tobožnjih „promjena” koje zapravo simuliraju kolektivnu vjeru u „progres” i „popravljanje stanja”, a krajnje je skaredno postavljati radikalna pitanja i dovoditi sistem u pitanje. Sve izvan apsolutne lojalnosti vladajućem neoliberalnom sustavu smatra se politički nekorektnim i odioznim. Mediji se utoliko sve više obraćaju potrošačima, a sve manje građanima, zato jer intencija i jest da se građani u što većoj mjeri preoblikuju u potrošače. Dakle u klasu koja će biti potkupljena lažnim mogućnostima izbora i vjerom u lagodniji život.
Tranzicija, međutim, ima svoje neodoljive posebnosti, a one se očituju ponajprije u manjku skrupula. Tamo gdje na zapadu nastupa kirurgija, ovdje rade sjekire. Zapadne demokracije uspostavljaju glomazne infrastrukture da bi na što skrupuloznije načine provele i „opravdale” dominacije političkih i ekonomskih grupa, pa je povremeno moguće da im takve infrastrukture dođu glave, jer je barem potrebno poštovati zadana pravila igre. Ovdje takvih obzira nema. Ovdje se udruživanjem političke, ekonomske i medijske moći stvaraju zločinačke organizacije u najklasičnijem smislu riječi. Istim se manevrima i uzajamnim lojalnostima dobivaju parlamentarni izbori, otkupljuju građevinski tereni i prodaju genetski modificirani krumpiri.
Osim toga, u malim tranzicijskim zemljama dokida se margina. „Tržišta” funkcioniraju na principu sve ili ništa, nije rezerviran ni geto za alternativu, a istovremeno su ta „tržišta” toliko mala da ih se može potpuno destruirati u vrlo kratkom razdoblju. Na velikim tržištima još uvijek se održava tradicija dobrog pisanja i tzv. ozbiljnih novina koje neće imati samo komercijalno-zabavnu namjenu, makar u nekim ograničenim enklavama. Ovdje se, međutim, obavlja generalni izgon pameti iz novinarstva, vrlo temeljit i vrlo hitan. Halapljivost je pogonsko gorivo tranzicije i nikoga nije naročito briga što će ostati kada se u općem pustošenju potroši supstance struke, ono nešto što zovemo vjerodostojnost. Možda je to pretenciozno i patetično, ali stvarno mislim da je gašenje Ferala tužnije kao simptom, nego kao činjenica nestanka jednog lista.
nemas sta ni citat
samo sto je sa-x brzi 
