Danas sam ostala šokirana. Danas nisam ostala šokirana. Ne mogu se odlučiti koja je od ove dvije tvrdnje točnija. S jedne strane, zaprepastilo me viđeno. S druge strane, s obzirom na svijet u kakvom postojimo, nimalo se nisam zaprepastila. Ili jesam? Ili nisam? Ili jesam? Ili nisam? Čemu god da se priklonim, u oba slučaja se radi o gnjusnom, bahatom, neodgojenom, odvratnom, ljigavom, bešćutnom, divljačkom, umobolnom, morbidnom, žalosnom, psihopatskom, monstruoznom, neciviliziranom, primitivnom, bijednom, gadljivom i nadasve sramotnom činu! Pljuc!
Na svoju veliku žalost, danas popodne sam zamijetila tri dječaka od nekih 12 godina kako se glasno krevelje pod mojim prozorom. Na ogradu obližnjeg balkona bijaše naslonjena bakica u crnini koja je izašla okupati se u popodnevnim zrakama sunca. Dječaci su ju ubrzo spazili, počevši joj dobacivati pogrdne pošalice te joj važno pokazujući srednji prst, iz čista mira. Bakica nije reagirala. Vidjevši da ne reagira, potražili su novu zanimaciju. Iza obližnjeg automobila pronašli su leš mrtve mačke. Ne, u tom lešu dječaci nisu vidjeli nesretnu sudbinu preminule mace. Ma čak i ako nisu osjetili elementarno sažaljenje, pitam se kako im se mrtvo tijelo uginule životinje barem nije gadilo ili ga se nisu bojali, tim više što su još djeca? Umjesto toga, najveći hahar među njima započeo je svoju sramotnu predstavu ne bi li impresionirao dvojicu prijatelja i prikazao im se kao neupitna frajerčina. Sve imam i fotografski dokumentirano, kao dokaz koliko bezosjećajno čudovište čovjek može biti, imao on 12 ili 112 godina. Za moju reakciju me ne pitajte, uglavnom, nije izostala i bila je prilično lukava i učinkovita.
Hahar se isprva približio lešu i počeo svom težinom skakati po mačkinoj lubanji, kličući od veselja i umirući od histeričnog smijeha na svoju izjavu „da su mački izletjele bjeloočnice na asfalt“:
Nakon početnog iživljavanja, nastavio je divljačko šutiranje obamrlog mačjeg tijela, malo u zrak, malo u daljinu, pa bi ga opet nastavljao gaziti tenisicom, primijetivši „da se sav zakrvario od glupe mačketine“, ali ne prestajući skakati po njoj:
Malo iza toga, ponesen osjećajem frajerskog ponosa i popraćen zadivljenim pogledima prijatelja, genijalno se dosjetio upotrijebiti mačji leš kao loptu, počevši s prijateljem u kockastom dresu igrati „nogomet“, što je ovaj spremno prihvatio, likujući jer je blizak drug frajeru tog kalibra:
Zadovoljivši zov svoje čudovišne ćudi, dječak u crnom odlučio se na završni šut pa je tako raspadajući leš promptno odletio kroz zrak do obližnje garaže. Sve bijaše popraćeno nadobudnim hihotanjem i letimičnim pogledima glavnog hahara prema prijateljima, ne bi li se osvjedočio njihovim uzdasima divljenja:
Ovo je konačno, izmijenjeno i dopunjeno izdanje izmrcvarenog mačjeg tijela (lijevo oko je iscurilo, a kroz guzu joj izlaze krvavi, nagniječeni unutrašnji organi) nakon ove prijezira vrijedne igre tako mladih osoba prepunih gnjeva i neobjašnjive agresije:
Treći dječak, kojega na slikama nema, stajao je postrance i preklinjao ovu dvojicu da prestanu i da ostave jadnu životinju na miru. Nisu ga poslušali, još se okomivši na njega „što je tako pederast“. Baš me briga što su ti dvanaestogodišnjaci zapravo još djeca. Baš me briga što su u toj dobi, kao, očekivano nezreli, ludi i nepromišljeni. Baš me briga i što je mačka i prije njih bila mrtva pa joj nisu oni neposredno oduzeli život. Ta djeca su monstrumi cijelim svojim bićem! Nemaju apsolutno nikakvog opravdanja jer kako je onaj treći dječak mogao biti bistar i razuman te ih odgovarati od akrobacija s lešom? Ako on može pametno razmišljati, mogu i oni, ali je razlika u tome što ne žele. Razlika je u tome što im nešto očito potiče ogromnu agresiju koju ne znaju kako kanalizirati, osim da se iskaljuju na životinjama ili nad svojim vršnjacima, kako tko. I to na još ovako morbidan i osnovnih emocija lišen način. Ma, kao što rekoh, nisu čak bitne ni emocije, ali kako im se nije gadilo uopće doticati taj leš i kako im u glavi nije odzvonilo ono „hej“ koje bi ih alarmiralo da čine nešto loše?
Naravno da je kriv odgoj. Meni takvo što u djetinjstvu nikada ne bi palo na pamet, ne samo zato što sam, eto, djevojčica; imam ja i dva nećaka koji bi se također, vidjevši na cesti muhama napadnut mačji leš, s gađenjem odmaknuli od njega i potražili si neku normalniju i nadasve životniju zanimaciju. Krivi su roditelji, neupitno su krivi, iako vjerojatno ni ne znaju za sinovljevu uličnu nogometnu partiju. Da su se potrudili usaditi mu samo fundament ljudskih i etičkih vrijednosti, do te partije ne bi ni došlo. Nisu se potrudili. Nisu. Osim toga, abnormalna količina nasilja u medijima toliko je prisutna da nije ni čudo što djeca usvajaju priloženi obrazac ponašanja kao sasvim normalan i prihvatljiv. I opet su krivi odrasli. No, to im nikako ne može biti opravdanje. To više nisu djeca od 4 godine koja ne znaju što čine; u pitanju je dijete na korak od puberteta koje bi već, neovisno o odgoju i medijima, trebalo lučiti prihvatljivo od neprihvatljivoga, po nekoj temeljnoj logici stvari. Što je najgore, duboko sam uvjerena da dijete čak ni nije intelektualno zakinuto za tu sposobnost; ono samo ne želi. Ne želi jer mu paše kretensko ponašanje. A paše mu jer time oslobađa gnjev. A gnjevan je jer ga njegovi roditelji ne usrećuju. A roditelji ga ne usrećuju jer ni sami nisu sretni. A nisu sretni jer su zaglibili u apatiju. A apatični su jer ni njih njihovi roditelji nisu usrećivali. A stanje usrećenosti je osnovni preduvjet za razvoj zdrave ličnosti u djeteta. A zdrava ličnost se razvija ljubavlju, strpljenjem i posvećenošću. A ljubav, stpljenje i posvećenost su danas relikti. A takvi relikti ne nastaju uslijed manjka novca ili vremena, već uslijed manjka volje. A ni manjak volje ne nastaje uslijed manjka novca i vremena, već uslijed viška lijenosti. S lijenošću se, pak, rađa. I umire. Isto onako kako umiru ova djeca, a da još pravo nisu ni počela živjeti.
U mislima vrtim samo jedno. Ako je s takvom lakoćom mogao skakati po glavi beživotne mačke, hoće li za desetak godina isti taj dječak s istom tom lakoćom moći skakati i po truplu ljudske žrtve koju je trenutak prije usmrtio, u naletu dobro poznatog entuzijastičnog gnjeva iz djetinjstva? Mislite da pretjerujem? Pogledajte u udžbenik Kaznenog prava, naići ćete na frapantne primjere iz prakse. Prolistajte dnevne novine, učinak je isti. Vjerujete da će se tijekom odrastanja taj dječak promijeniti? Koliko ste sigurni u to? Jer pitam se tko će ga uopće u međuvremenu odgojiti?
Pitanje čak nije niti retoričko, a odgovor je bjelodan: nitko, sramoto sramotna, nitko!
P.S. - Mala maco, R.I.P. Zaslužila si.
http://kinkykolumnistica.blog.hr/
al stoka od roditelja kaze obicno paaaaa sta to je macka 
). Ako pobijedite, ja cu vas djeco draga pustiti i mene da mucite, ali ako ne pobijedite, berite kozu na siljak bolje vam je posto od ove vrucine i mene a i njih glava boli, a kad glava boli, onda se tesko razmislja 
