Forum Klix.ba

Shoshana wrote:

pesak wrote:

Shoshana wrote:Ne...ne bojim se smrti. U mojoj porodici smrt nikada nije bila tabu-tema, i uvijek se otvoreno razgovaralo o smrti. Smrt nije teska... prezivljavanje jeste.

Cak ni boli se ne bojim. U ovoj zemlji lijecnici poznaju samo dva analgetika, tylenol i morfin. Ja jos nisam cula da je ikome prepisano ista izmedju toga. A sa par miligrama morfina ihaaaaj

Cega se bojim je da mi djeca ne pate. Vec sam im uredno objasnila sve sto zelim, sve moguce i nemoguce scenarije (ako ikada spadnem na nivo biljke) - da ne moraju da donose odluke zbog kojih bi poslije mogli imati grizu savjesti. Ovako - tacno znaju sta ja zelim a sta ne zelim. Cak sam napisala i cesto osporavani 'health care directives' . Cist racun - duga ljubav.

I jos se grozim cijena svih mogucih aranzmana koji prate smrt. Najjeftinija varijanta ovdje kosta oko $5 000 . Cista pljacka koja me je navela na ozbiljnu pomisao o donaciji moga tijela univerzitetskim studentima. Bolje da se uce na meni poslije smrti, nego na zivima

I...sto neko rece.. nek' ide po redu.

Pa jesi li nesto bolesna ?

Nisam. Bar ne koliko ja znam

Ali ne podmladjujem se, nego starim... Prvi testament sam napisala kada sam prvi put putovala sama bez djece. Poslije sam se nasla u braku iz koga nemam djece, te su me sitne zakonske zvrcke natjerale da napisem novi testament... Kad sam vec pisala testament - tu napisem i health care directives - za ne lezi vraze. Na neki nacin imam osjecaj da imam kontrolu nad potencijalnim situacijama i to mi cini zivot ugodnijim - ako nista drugo

Pa dobro, to je OK. Pametno. I ja bih tako da zivim u normalnoj zemlji.

anais_nin wrote:
potpuno razumijem i podrzavam.... i ja sam se izjasnila vec davno po tom pitanju, i to u detalje, sta bi bilo kad bi bilo pod raznim scenarijima....neki to smatraju morbidnim, meni je to nekako normalnije nego da se poslije moji bliznji pitaju i nagadjaju

ja se takodje vec neko vrijeme razmisljam da li da popunim onu "organ donor" prijavu, nije nimalo jednostavna odluka...samo nema "pravog vremena" za razmisljanje o takvim stvarima....tj uvijek je "prije" radije nego "kasnije" bolje za donosenje takvih odluka....

I to me jos uvijek mori. U principu nemam ama bas nista protiv donacije organa... ali gledam nekidan neku emisiju na Radio Canada u kojoj objasnjavaju kako procedura ide... U nekim slucajevima si tehnicki jos uvijek ziv i ... to mi se bas i ne svidja. Problem je u tome da - ako cekaju da umres - organi drasticno deteriorisu i upitno je da li su upotrebljivi. Tu odluku cu jos morati da donesem

Ne znam da li razumijes francuski, ali evo programa (don d'organes)
http://www.radio-canada.ca/actualite/v2 ... 0712.shtml#

Shoshana wrote:

anais_nin wrote:
potpuno razumijem i podrzavam.... i ja sam se izjasnila vec davno po tom pitanju, i to u detalje, sta bi bilo kad bi bilo pod raznim scenarijima....neki to smatraju morbidnim, meni je to nekako normalnije nego da se poslije moji bliznji pitaju i nagadjaju

ja se takodje vec neko vrijeme razmisljam da li da popunim onu "organ donor" prijavu, nije nimalo jednostavna odluka...samo nema "pravog vremena" za razmisljanje o takvim stvarima....tj uvijek je "prije" radije nego "kasnije" bolje za donosenje takvih odluka....

I to me jos uvijek mori. U principu nemam ama bas nista protiv donacije organa... ali gledam nekidan neku emisiju na Radio Canada u kojoj objasnjavaju kako procedura ide... U nekim slucajevima si tehnicki jos uvijek ziv i ... to mi se bas i ne svidja. Problem je u tome da - ako cekaju da umres - organi drasticno deteriorisu i upitno je da li su upotrebljivi. Tu odluku cu jos morati da donesem

Ne znam da li razumijes francuski, ali evo programa (don d'organes)
http://www.radio-canada.ca/actualite/v2 ... 0712.shtml#

to je jedan od razloga zasto jos uvijek razmisljam o tome bas cu sada pogledati ovaj link koji si postavila takodje znam na koji se nacin pristupa porodici u tim momentima u bolnici, cesto se zna desiti da bude ono "ma zao nam je zbog vaseg gubitka, ali eto mi bi pozurili jer nam trebaju organi za nekog drugog" za porodicu to zna biti jako traumaticno tako da pokusavam da uzmem sve u obzir....

s druge strane ako eto i dodje do toga, moj zivot je svakako gotov, a neciji tudji ima makar teoretsku sansu da se nastavi ili da bude poboljsan zbog mog tijela koje meni tada svakako vise nece biti potrebno...i to nekad vise zivota istovremeno....fakat nije jednostavna odluka

Shoshana wrote:

pesak wrote:

Shoshana wrote:Ne...ne bojim se smrti. U mojoj porodici smrt nikada nije bila tabu-tema, i uvijek se otvoreno razgovaralo o smrti. Smrt nije teska... prezivljavanje jeste.

Cak ni boli se ne bojim. U ovoj zemlji lijecnici poznaju samo dva analgetika, tylenol i morfin. Ja jos nisam cula da je ikome prepisano ista izmedju toga. A sa par miligrama morfina ihaaaaj

Cega se bojim je da mi djeca ne pate. Vec sam im uredno objasnila sve sto zelim, sve moguce i nemoguce scenarije (ako ikada spadnem na nivo biljke) - da ne moraju da donose odluke zbog kojih bi poslije mogli imati grizu savjesti. Ovako - tacno znaju sta ja zelim a sta ne zelim. Cak sam napisala i cesto osporavani 'health care directives' . Cist racun - duga ljubav.

I jos se grozim cijena svih mogucih aranzmana koji prate smrt. Najjeftinija varijanta ovdje kosta oko $5 000 . Cista pljacka koja me je navela na ozbiljnu pomisao o donaciji moga tijela univerzitetskim studentima. Bolje da se uce na meni poslije smrti, nego na zivima

I...sto neko rece.. nek' ide po redu.

Pa jesi li nesto bolesna ?

Nisam. Bar ne koliko ja znam

Ali ne podmladjujem se, nego starim... Prvi testament sam napisala kada sam prvi put putovala sama bez djece. Poslije sam se nasla u braku iz koga nemam djece, te su me sitne zakonske zvrcke natjerale da napisem novi testament... Kad sam vec pisala testament - tu napisem i health care directives - za ne lezi vraze. Na neki nacin imam osjecaj da imam kontrolu nad potencijalnim situacijama i to mi cini zivot ugodnijim - ako nista drugo

pa dobro nalazis se u zemlji gdje niko ne moze nista uraditi bez dokumenata itd.
znaci da je logicno imati testament i odgovoriti na pitanje kad da se utikac izvadi iz zida... a pogotovo kad su djeca u pitanju.

28 mi je a prvi testament sam napraviJo prije 4-5 godina.. cim imas neke imovine/life insurance trebas napisati tako da se porodica ne mora ganjati sa vladom po kojekavim sudovima itd...

anais_nin wrote:

Shoshana wrote:

anais_nin wrote:
potpuno razumijem i podrzavam.... i ja sam se izjasnila vec davno po tom pitanju, i to u detalje, sta bi bilo kad bi bilo pod raznim scenarijima....neki to smatraju morbidnim, meni je to nekako normalnije nego da se poslije moji bliznji pitaju i nagadjaju

ja se takodje vec neko vrijeme razmisljam da li da popunim onu "organ donor" prijavu, nije nimalo jednostavna odluka...samo nema "pravog vremena" za razmisljanje o takvim stvarima....tj uvijek je "prije" radije nego "kasnije" bolje za donosenje takvih odluka....

I to me jos uvijek mori. U principu nemam ama bas nista protiv donacije organa... ali gledam nekidan neku emisiju na Radio Canada u kojoj objasnjavaju kako procedura ide... U nekim slucajevima si tehnicki jos uvijek ziv i ... to mi se bas i ne svidja. Problem je u tome da - ako cekaju da umres - organi drasticno deteriorisu i upitno je da li su upotrebljivi. Tu odluku cu jos morati da donesem

Ne znam da li razumijes francuski, ali evo programa (don d'organes)
http://www.radio-canada.ca/actualite/v2 ... 0712.shtml#

to je jedan od razloga zasto jos uvijek razmisljam o tome bas cu sada pogledati ovaj link koji si postavila takodje znam na koji se nacin pristupa porodici u tim momentima u bolnici, cesto se zna desiti da bude ono "ma zao nam je zbog vaseg gubitka, ali eto mi bi pozurili jer nam trebaju organi za nekog drugog" za porodicu to zna biti jako traumaticno tako da pokusavam da uzmem sve u obzir....

s druge strane ako eto i dodje do toga, moj zivot je svakako gotov, a neciji tudji ima makar teoretsku sansu da se nastavi ili da bude poboljsan zbog mog tijela koje meni tada svakako vise nece biti potrebno...i to nekad vise zivota istovremeno....fakat nije jednostavna odluka

sto se tice organa nisam nesto posebno razmisljao ali ne vjerujem da cu ih donirati..

oni su moji i idu pod zemlju sa mnom

nije mi jasno kako da se organi evropljana mogu donirati a ne daju nam da doniramo krv??

Vozdra_123 wrote: sto se tice organa nisam nesto posebno razmisljao ali ne vjerujem da cu ih donirati..

oni su moji i idu pod zemlju sa mnom

nije mi jasno kako da se organi evropljana mogu donirati a ne daju nam da doniramo krv??

mozes i krv donirati ali tek nakon posebnih testova
kriteriji su dosta striktni posebno za ljude koji su recimo zivjeli ili proveli odredjeni period vremena u zemljama Afrike (rizik HIVa). Zatim ljude koji su zivjeli u (posebno) Francuskoj i Engleskoj (a i u drugim zemljama zapadne evrope) duze od 5 godina izmedju 1980 i 1996 (prije je bilo pravilo da i oni koji su boravili duze od 3 mjeseca prije '96 ne mogu donirati) zbog moguceg prenosa bolesti koja se zove variant Creutzfeldt Jakob Disease (vCJD).

Ex-Yugosi su problematicni zbog odredjenih vakcina koje smo primali u predratnom periodu, zato sto su neka od tih anti-tijela smatraju nepozeljnim za prenos u krvi putem transfuzije ako bas silno zelis da darujes krv onda mozes da zatrazis da ti odrade neke testove i okolo "prodjes" na testu mozes postati davalac

Vozdra_123 wrote:
pa dobro nalazis se u zemlji gdje niko ne moze nista uraditi bez dokumenata itd.
znaci da je logicno imati testament i odgovoriti na pitanje kad da se utikac izvadi iz zida... a pogotovo kad su djeca u pitanju.

28 mi je a prvi testament sam napraviJo prije 4-5 godina.. cim imas neke imovine/life insurance trebas napisati tako da se porodica ne mora ganjati sa vladom po kojekavim sudovima itd...

Ne samo to... Hajde da ovo iskoristim (iako je van teme) da dam dzabni savjet osobama koje su u situaciji slicnoj mojoj...

Ja imam dvoje djece iz prvog braka. Zivim u drugom braku iz kojeg nemam djece. Po ovdasnjem zakonu (ukoliko nemate testament), kada bracni drug umre, djeca tog partnera dobivaju 2/3 ukupne imovine tog partnera - bracni drug 1/3.
Ukoliko nemate zajednicke djece - bracni drug dobiva 2/3 vase imovine, a njegova ostala rodbina (roditelji, braca, sestre itd) 1/3. Ukoliko nema bracnog druga ni djece - rodbina naslijedjuje sve.

U Svedskoj, na primjer, je situacija pola-pola. Sad, racunajte ...

Ako moj suprug umre prvi - ja cu naslijediti 2/3 od njegove polovine, a moja djeca ce naslijediti sve kada ja umrem (dakle kompletnu moju polovinu + 2/3 od muzevljeve polovine).

Ako ja umrem prva, moja djeca ce naslijediti 2/3 od moje polovine i nista od njegove polovine, jer ce nakon njegove smrti njegova porodica naslijediti sve njegovo.

Da se razumijemo, nista nemam ni protiv moga supruga ni protiv njegove porodice. Svi su oni meni dragi, i svima ja njima vjerujem... Ali moja djeca su moja djeca, i zaista ne vidim razloga da se ja ubijam radeci da bi eventualno jednog dana njegova porodica uzivala u trecini moga rada.

Napisite testament, ne prepustajte stvari slucajnosti. A, da mi se ne bi ko javio da zastupa 'njegovu stranu' - i on treba da napise testament i da odluci kome sta i kako ce ostaviti.

moj cale nije pisao testament...
nazalost.

anais_nin wrote:

Vozdra_123 wrote: sto se tice organa nisam nesto posebno razmisljao ali ne vjerujem da cu ih donirati..

oni su moji i idu pod zemlju sa mnom

nije mi jasno kako da se organi evropljana mogu donirati a ne daju nam da doniramo krv??

mozes i krv donirati ali tek nakon posebnih testova
kriteriji su dosta striktni posebno za ljude koji su recimo zivjeli ili proveli odredjeni period vremena u zemljama Afrike (rizik HIVa). Zatim ljude koji su zivjeli u (posebno) Francuskoj i Engleskoj (a i u drugim zemljama zapadne evrope) duze od 5 godina izmedju 1980 i 1996 (prije je bilo pravilo da i oni koji su boravili duze od 3 mjeseca prije '96 ne mogu donirati) zbog moguceg prenosa bolesti koja se zove variant Creutzfeldt Jakob Disease (vCJD).

Ex-Yugosi su problematicni zbog odredjenih vakcina koje smo primali u predratnom periodu, zato sto su neka od tih anti-tijela smatraju nepozeljnim za prenos u krvi putem transfuzije ako bas silno zelis da darujes krv onda mozes da zatrazis da ti odrade neke testove i okolo "prodjes" na testu mozes postati davalac

ma ko ce se bakcati sa tim fazonima

hebo te hos da im nesto djabe das a oni ti jos to naplate

anais_nin wrote:

Shoshana wrote:

anais_nin wrote:
potpuno razumijem i podrzavam.... i ja sam se izjasnila vec davno po tom pitanju, i to u detalje, sta bi bilo kad bi bilo pod raznim scenarijima....neki to smatraju morbidnim, meni je to nekako normalnije nego da se poslije moji bliznji pitaju i nagadjaju

ja se takodje vec neko vrijeme razmisljam da li da popunim onu "organ donor" prijavu, nije nimalo jednostavna odluka...samo nema "pravog vremena" za razmisljanje o takvim stvarima....tj uvijek je "prije" radije nego "kasnije" bolje za donosenje takvih odluka....

I to me jos uvijek mori. U principu nemam ama bas nista protiv donacije organa... ali gledam nekidan neku emisiju na Radio Canada u kojoj objasnjavaju kako procedura ide... U nekim slucajevima si tehnicki jos uvijek ziv i ... to mi se bas i ne svidja. Problem je u tome da - ako cekaju da umres - organi drasticno deteriorisu i upitno je da li su upotrebljivi. Tu odluku cu jos morati da donesem

Ne znam da li razumijes francuski, ali evo programa (don d'organes)
http://www.radio-canada.ca/actualite/v2 ... 0712.shtml#

to je jedan od razloga zasto jos uvijek razmisljam o tome bas cu sada pogledati ovaj link koji si postavila takodje znam na koji se nacin pristupa porodici u tim momentima u bolnici, cesto se zna desiti da bude ono "ma zao nam je zbog vaseg gubitka, ali eto mi bi pozurili jer nam trebaju organi za nekog drugog" za porodicu to zna biti jako traumaticno tako da pokusavam da uzmem sve u obzir....

s druge strane ako eto i dodje do toga, moj zivot je svakako gotov, a neciji tudji ima makar teoretsku sansu da se nastavi ili da bude poboljsan zbog mog tijela koje meni tada svakako vise nece biti potrebno...i to nekad vise zivota istovremeno....fakat nije jednostavna odluka

Zna li neko kakav je islamski stav sto se tice organske donacije?

@shoshana

kao sto rekoh sto manje glavobolje
bolje da je sve napisano kako i sta

Vozdra_123 wrote:

anais_nin wrote:

Vozdra_123 wrote: sto se tice organa nisam nesto posebno razmisljao ali ne vjerujem da cu ih donirati..

oni su moji i idu pod zemlju sa mnom

nije mi jasno kako da se organi evropljana mogu donirati a ne daju nam da doniramo krv??

mozes i krv donirati ali tek nakon posebnih testova
kriteriji su dosta striktni posebno za ljude koji su recimo zivjeli ili proveli odredjeni period vremena u zemljama Afrike (rizik HIVa). Zatim ljude koji su zivjeli u (posebno) Francuskoj i Engleskoj (a i u drugim zemljama zapadne evrope) duze od 5 godina izmedju 1980 i 1996 (prije je bilo pravilo da i oni koji su boravili duze od 3 mjeseca prije '96 ne mogu donirati) zbog moguceg prenosa bolesti koja se zove variant Creutzfeldt Jakob Disease (vCJD).

Ex-Yugosi su problematicni zbog odredjenih vakcina koje smo primali u predratnom periodu, zato sto su neka od tih anti-tijela smatraju nepozeljnim za prenos u krvi putem transfuzije ako bas silno zelis da darujes krv onda mozes da zatrazis da ti odrade neke testove i okolo "prodjes" na testu mozes postati davalac

ma ko ce se bakcati sa tim fazonima

hebo te hos da im nesto djabe das a oni ti jos to naplate

mislim da im se na zalost precesto desavalo da primaoci transfuzija "nagrabuse" zbog greske pri biranju davalaca, tako da su maksimalno poostrili kriterije (mada se propusti i dalje desavaju ).....nema veze koliko smo ti ili ja dobronamjerni, ako je moguci rezultat koban ili negativan za potencijalnog primaoca te moje krvi, onda bolje da ne dajem nista

@pesak, izvinjavam se na skretanju na teme, ali eto cisto malo informacija od viska glava ne boli

district-beg wrote:...
pitaju li se kad ima li smisla zivjeti ako nema nigdje nista poslije smrti? bas su mi nejasni...
...

I ti ga beze lupas... onako begovski.

Pa da te upitam...

Ima li smisla jesti ako ces poslije izgladniti...?
Ima li smisla radovati se ako radost ne traje vjecno?

...

anais_nin wrote:..
ja se takodje vec neko vrijeme razmisljam da li da popunim onu "organ donor" prijavu, nije nimalo jednostavna odluka...samo nema "pravog vremena" za razmisljanje o takvim stvarima....tj uvijek je "prije" radije nego "kasnije" bolje za donosenje takvih odluka....

Spreman sam za zivota pokloniti 'organ'.

Ugradnja besplatna.

Smrt probo,
nista narocito!
A onu karticu imam sa sobom u novcaniku vec godinama. Nemam pojma samo kome ce jetru da daju On je na.ebo!

smrti se bojim, posebno kako imam svoju djecu i to malu.
Moram priznat da sam poprilicno anksiozna osoba, tako da od svake sitnice napravim medvjeda Ustvari, mene je vise strah da se nesto desi, sta bi ovi sto ostaju iza mene
Muz, recimo uopste nema te strahove . Posto radi u bolnici svakodnevno gleda kako ljudi umiru i kaze da njemu to uopste ne izgleda strasno. Vecinom ljudi nisu ni svjesni sta se desava. samo se iskljuce
Prica mi neki dan kod njih na odjelu zeni od 40-ak godina ostalo jos nekih 2-3 sedmice zivota. kaze, zena je toliko vesela, cita knjige, zeza se sa njima..., kao da ne umire

Uh, mene jeza spopadne kada razmišljam o sopstvenoj smrti.
Uvijek mi u glavi jedan te isti scenario - ja, star k' Grčka, pjegave omekšale ruke, ležim u krevetu, gledam u neku tačku na plafonu, oko mene ljudi koje pola prepoznajem, pola ne i čekam onaj zadnji izdisaj - da li ti fakat prođe čitav život kroz glavu, ima li famoznog svjetlosnog tunela itd..
E, to me uvijek najviše rastuži, hebote što reče momak - nema me, počinjem se raspadati, ovo tijelo koje je sad gibko i sposobno postaje truhli raj za bakterije i parazite, bacaju me 2 metra pod zemlju na ko zna koje groblje jer na ovim sadašnjim neće tada biti mjesta (naravno, ako poživim dovoljno;)) i kraj.

A, ponekad me tuga uhvati kada pročitam kako su ljudi umrli u parku, na klupi ili sl. - garant su znali da je blizu kraj i kontali "ako ne ležim u krevetu, ne mogu ni umrijeti, đe ću umrijeti na ulici - sramota";)

Ma bježi ba, neću ja nikad umrijeti (što se mene tiče):)

Kako da ne.... naravno da se bojim.

alphonse kauders wrote:Uh, mene jeza spopadne kada razmišljam o sopstvenoj smrti.
Uvijek mi u glavi jedan te isti scenario - ja, star k' Grčka, pjegave omekšale ruke, ležim u krevetu, gledam u neku tačku na plafonu, oko mene ljudi koje pola prepoznajem, pola ne i čekam onaj zadnji izdisaj - da li ti fakat prođe čitav život kroz glavu, ima li famoznog svjetlosnog tunela itd..
E, to me uvijek najviše rastuži, hebote što reče momak - nema me, počinjem se raspadati, ovo tijelo koje je sad gibko i sposobno postaje truhli raj za bakterije i parazite, bacaju me 2 metra pod zemlju na ko zna koje groblje jer na ovim sadašnjim neće tada biti mjesta (naravno, ako poživim dovoljno;)) i kraj.

A, ponekad me tuga uhvati kada pročitam kako su ljudi umrli u parku, na klupi ili sl. - garant su znali da je blizu kraj i kontali "ako ne ležim u krevetu, ne mogu ni umrijeti, đe ću umrijeti na ulici - sramota";)

Ma bježi ba, neću ja nikad umrijeti (što se mene tiče):)

e ovako iskrene ljude volim... ostali svi nesto seru, eto fol oni se ne boje... jah eto, djeste nisam vas prepozno...

sto reko pervan u vecernjoj skoli
dumam samo kolko ce drva trebati
da me u kakvom krematoriju
spale. zelim k'o ini otici direkt u
pepeo i dim.
zamisljam kako me dva frenda
(a nadam se vise njih) rasprsuju
na obali kakove rijecice. bas
kao u lebowskom (tamo je bila rec o oceanu).
istina, nije mi mrska niti ideja
darivanja organa. donorsku
karticu jos neam. moram je izganjat.

alphonse kauders wrote:Uh, mene jeza spopadne kada razmišljam o sopstvenoj smrti.
Uvijek mi u glavi jedan te isti scenario - ja, star k' Grčka, pjegave omekšale ruke, ležim u krevetu, gledam u neku tačku na plafonu, oko mene ljudi koje pola prepoznajem, pola ne i čekam onaj zadnji izdisaj - da li ti fakat prođe čitav život kroz glavu, ima li famoznog svjetlosnog tunela itd..
E, to me uvijek najviše rastuži, hebote što reče momak - nema me, počinjem se raspadati, ovo tijelo koje je sad gibko i sposobno postaje truhli raj za bakterije i parazite, bacaju me 2 metra pod zemlju na ko zna koje groblje jer na ovim sadašnjim neće tada biti mjesta (naravno, ako poživim dovoljno;)) i kraj.

A, ponekad me tuga uhvati kada pročitam kako su ljudi umrli u parku, na klupi ili sl. - garant su znali da je blizu kraj i kontali "ako ne ležim u krevetu, ne mogu ni umrijeti, đe ću umrijeti na ulici - sramota";)

Ma bježi ba, neću ja nikad umrijeti (što se mene tiče):)

a sto je i mene strah tog raspadanja tijela Mislim, ionako necemo biti svjesni, pa ne znam zbog cega me je to strah... Ma i kad se umire cisto sumnjam da je covjek prav sa sobom.
Jos mi je dodatni strah to jer sebe ne mogu smjestit ni medju vjernike, a ni medju ateiste . Ja sam po tom pitanju totalno neodredjena

Zapravo, ne mogu da kazem da me nije strah smrti, al o tome ne razmisljam puno, jbg, to je neminovno i tacka.....
Medjutim, mene je strah nacina na koji ce doci do toga....... Jako me strah boli..

SsTtEeLlAa wrote:Zapravo, ne mogu da kazem da me nije strah smrti, al o tome ne razmisljam puno, jbg, to je neminovno i tacka.....
Medjutim, mene je strah nacina na koji ce doci do toga....... Jako me strah boli..

slazem se. meni je najveci horor da ne umrem u autu

uozo wrote:Smrt probo,
nista narocito!
A onu karticu imam sa sobom u novcaniku vec godinama. Nemam pojma samo kome ce jetru da daju On je na.ebo!

Lagala bih kad bi rekla "ma nije me strah",ali nije me strah same smrti vec nacina na koji cu umrijeti i kako ce na sve to reagirat oni koje volim ... nadam se samo da ne vidim njih nakon smrti kako pate
ne zelim vidjet njihovu patnju za mnom (ukolko je bude )....
Sada bas razmisljam kako bi reagirala na smrt voljene osobe (tata,mama i posebno brat)....i od same pomisli se jezim...iako znam da ce to kada tada doci...nadam se ne uskoro....