zlata wrote:_BosanaC wrote:Dok je bilo ono bombardovanje i dinar nije za qrca vrijedio, dovede tata svoju tetku iz Srbije nama u BiH, cisto da ne umre zena od gladi (jer sam prije bombardovanja slucajno se zadesio u prolazu kod nje jedan dan i vidio da zena, doslovno, jedan hljeb jede pet dana: isjece ga na pet dijelova, zamrzne ih sve, i onda kada hoce da jede izvadi jedan taj komad i onako zaledjen gurne u zagrijanu rernu da se otopi i da voda ispari, i onda joj kao ima okus svjezeg hljeba...)
Elem... Dodje ona, tamo se desavalo sta se desavalo, ide BH dnevnik, izvjestaji razno razni, te s Kosova, te bombardovano ovo ili ono... I ona opet hvali na sav glas Miru Markovic, s obzirom da je kao i 95% penzionera bila glasac JUL-a, hvali Slobu kao covjeka koji se pokusao da spasi Jugoslaviju ali, eto, zahvaljujuci silama koje joj sada bombarduju komsiluk nije uspio...
Tada sam naucio da je medijska masinerija cudo, a da je Aleksandar Tijanic lik za kakve Nobelove nagrade za psihologiju sta je uspio svojim radom da uradi ljudima koji su bili osudjeni na njegov program.
Interesantno, kada je Slobo odletio Tijanic nije.
P.S. Kada je dosla kod nas imala je 36kg.
Mene muka ufatla...kad sam ovo procitala. Bez zafrkancije....ali OVA prica je materijal za dramu....ili film. Ako sam neces pisat...onda nadji nekog drugog.....

Drama je bila kada sam otisao cim je stalo bombardovanje ja tamo s njom, da je otpratim kuci u Lazarevac i pomognem joj sa stvarima, a onda cu kao produziti do Kragujevca, prije toga malo Beograd, da vidim neke kolege, u glavnom radio amatere. Elem, imao ja 300KM, ustedjeno, reko' da imam za puta. Kad sam shvatio koliko tamo vrijedi tih 300KM mojoj sreci nikad kraja. Dam njoj 50, dam jos prijateljima od staraca koji su u ratu slali vazda pakete 50KM, ljudi sretni, presretni... A ja jos dijete.
Odem prvo u Beograd - i ostvare mi se snovi svih mladih alkoholicara: "Konobar, daj mi tri pive, djevojci sta pije, i de vidi s onim u cosku sta ce". "Gospodine (pazi molim te, gospodine!) znate li vi koliko to kosta?" Koliko reko'? Kaze 7DM. Evo reko' u naprijed za jos jednu turu, samo nemoj odmah donositi da se ne grije".
Ili kako glumiti mangupa na balkanski nacin.
Poslje toga odem do Kragujevca, busom, uzmem taksi do ovog naselja gdje sam izasao, merc nekakav, vec sam skontao bio da se mogu malo i qrciti s tim parama, vozio me lik sigurno jedno 7-8km. Dosli, kaze 3DM. Ja mu dadnem pet maraka, nisam fakat sitno imao, a on pogotovo, uz "U redu je". Ne moram napominjati da mi je frajer vizitku dao i vozao nas narednih deset dana bukvalno od kafane do kafane?
Na kraju mi ostane stoja... Jedva potrosio koliko sam potrosio. Udjem s prijateljem u nekakav super market, gleda u nekakav prah, k'o da u akvarijumu stoji. Bijel. Reko' jel' ovo za crte - jok kaze, to je sladoled. Vanilija. Pa sta reko' gledas? Pa kaze pozelio sam sladoled, ali jarane nema se... A cijena kile tog praha bila nekih pola marke... Kupimo kilu, uzmemo mlijeka... Sasrali se od sladoleda.
Na kraju odemo deset dana u Ulcinj. Naletimo na nekog Bosancerosa, lik iz Tuzle, ali dole preko ljeta cuva nekim prijateljima pansione i to malo odrzava. Pet maraka bila dvo krevetna soba, izaslo nas 50KM tih deset dana, a onih pedeset smo trosili po kafanama...
Tad sam prvi put vidio Stoju

Slusao 'Aj ciki ciki ciki' i ibretio se...
Na kraju mi cvaja ostane, kartu vec imao kupljenu... Ulcinj, Uzice, pa Kraljevo, Kragujevac, bus za Banja Luku, pa cu izaci kod Doboja negdje, doce neko autom po mene... Ali ne lezi vraze, izadjem u Modrici, saceka me prijatelj iz Gradacca, i uzmemo gajbu Tuzlanske za 13KM, ono sedam imao za kartu do Tuzle... Tamo starci dosli autom po mene, kad su skontali da se ne zezam kada sam rekao da cu morati pjeske kuci...
Eto... Milosevic + 10 miliona zaludjenika + NATO + bombardovanje + 300KM = recept za fantasticno provedenih mjesec dana.
Ne ponovilo se nikome ono sto tamo vidjeh.