Forum Klix.ba

Joj kako mi je samo mrsko kucati, a par pojedinaca me prosto prisiljava. Ja sam sa par blentavih recenica pokusala nesto reci, ali haman sam nako nahever bice, ili pisem kineskim i niko me ne razumije.

Konkretno moja malenkost se ne upusta u razgovore o svemirskim letjelicama jer nema pojma o njima, tj. znam ono sto sam citala, tj. nisam ih vidjela.

Isto tako moja malenkost ne moze pricati o smrt jer ju nisam dozivjela, znam samo ono sto su mi pricali drugi sta su dozivjeli uz umiruce.

Tako i vi dragi moji, mozete li pricati o gnostici, odnosima izmedju sejhova i murida, ako niste to licno vidjeli i dozivjeli?
Koliko sam iz pisanja ovdje mogla shvatiti, pisu uglavnom oni koji su procitali par knjizica sumnjivih izdavackih kuca i jos sumnjivijih sadrzaja i sada su oni svi strucnjaci za rasprave, osude i kaljanje necega o cemu pojma nemaju.

Moj savjet u mene je: ako vec zelite pricati protiv gmoze (ili bilo cega drugog) upoznajte istu, pa tek sudite o njoj.

V wrote: Moj savjet u mene je: ako vec zelite pricati protiv gmoze (ili bilo cega drugog) upoznajte istu, pa tek sudite o njoj.

tom analogijom, postoji samo jedan nacin da steknem validan sud o tebi?

LudoALudjiJA wrote: tom analogijom, postoji samo jedan nacin da steknem validan sud o tebi?

Ko ti brani

V wrote:

LudoALudjiJA wrote: tom analogijom, postoji samo jedan nacin da steknem validan sud o tebi?

Ko ti brani

potcjenjivati moc imaginacije je opravdano samo kad je stvarnost ljepsa od nje...a zna to biti moguce, pa se covjek boji poremecenih mjerila i nesnalazenja u njima

a brani...joj, onaj novi mali...Hasagic je otisao u Tursku, povoljan transfer...

LudoALudjiJA wrote: potcjenjivati moc imaginacije je opravdano samo kad je stvarnost ljepsa od nje...a zna to biti moguce, pa se covjek boji poremecenih mjerila i nesnalazenja u njima

a brani...joj, onaj novi mali...Hasagic je otisao u Tursku, povoljan transfer...

Imaginacija je svakako igracka koju ne volim. Znala sam se jako mnogo sa njom igrati, bacala sam je visoko i cesto mi je padala na glavu, stoga sam odlucila da je ostavim u podrumu kod starih slicura i prastarih slika, a da potrazim nove igracke.
Preferiram dresiranje osjecaja.

Neka njezna, nevidljiva ruka, bojama sjete oslika moje usne osmjehom, kada se sjetim da smo bili tako blizu, a mislili da smo tako daleko.

V wrote:Imaginacija je svakako igracka koju ne volim. Znala sam se jako mnogo sa njom igrati, bacala sam je visoko i cesto mi je padala na glavu, stoga sam odlucila da je ostavim u podrumu kod starih slicura i prastarih slika, a da potrazim nove igracke.
Preferiram dresiranje osjecaja.

Neka njezna, nevidljiva ruka, bojama sjete oslika moje usne osmjehom, kada se sjetim da smo bili tako blizu, a mislili da smo tako daleko.

nije imaginacija fudbalska lopta da je se docekuje na glavu i zakucava pod raslje...ustvari je tok obrnut-imaginacija ide iz glave i bude laksa od bijele smrti, laksa od vjernikovog podnosenja iskusenja, iz glave se otme i antigravitacijom se kao ping-pong odbije od zemlje i izdigne u beskraj...i tamo negdje iza sna, iza razuma, levitira sama sebi dovoljna...ni poluformirane kisne kapljice na njenom putu u bezvremeno je ne mogu namociti i otezati, na mogu je povuci sa sobom nazad, izvoru, zemlji, glavi iz koje se otela...
da, bezbroj zidova koje se mora preci...ljudi se znaju obeshrabriti pred zadnjim i odustati...nikad ne znajuci koliko blizu cilja su bili...malodusnost leptira u crvenom sutonu, kad krila otezaju i pada zemlji umjesto da se vine visoko i stopi crven krila sa bojom neba, postajuci vjecnost

LudoALudjiJA wrote: nije imaginacija fudbalska lopta da je se docekuje na glavu i zakucava pod raslje...ustvari je tok obrnut-imaginacija ide iz glave i bude laksa od bijele smrti, laksa od vjernikovog podnosenja iskusenja, iz glave se otme i antigravitacijom se kao ping-pong odbije od zemlje i izdigne u beskraj...i tamo negdje iza sna, iza razuma, levitira sama sebi dovoljna...ni poluformirane kisne kapljice na njenom putu u bezvremeno je ne mogu namociti i otezati, na mogu je povuci sa sobom nazad, izvoru, zemlji, glavi iz koje se otela...
da, bezbroj zidova koje se mora preci...ljudi se znaju obeshrabriti pred zadnjim i odustati...nikad ne znajuci koliko blizu cilja su bili...malodusnost leptira u crvenom sutonu, kad krila otezaju i pada zemlji umjesto da se vine visoko i stopi crven krila sa bojom neba, postajuci vjecnost

Znas, ja nisam odavde. Zarobljeni sam vjetar u tjelu arogantne zene. Provlacim se kroz tvoju kosu, milujem ti obraze. Hladnocu koju pri tom osjetis crpim iz tvog srca. Uhvati me bjelinom svoga dlana, i pusti me da snivam tu.

V wrote: Znas, ja nisam odavde. Zarobljeni sam vjetar u tjelu arogantne zene. Provlacim se kroz tvoju kosu, milujem ti obraze. Hladnocu koju pri tom osjetis crpim iz tvog srca. Uhvati me bjelinom svoga dlana, i pusti me da snivam tu.

Snovi su sanjarima ono sto je avion kamikazama...njihov kraj ili tuzno postojanje koje je kraj prije kraja, a ipak njihova svrha koja opravdava njihovo postojanje i daje im identitet i poetsku ljepotu velicanstvene tragike.
Rijeci su sidra koja plitko zagrebu priobalno dno. Rijeci srca su katkad tezina sidra koja ga uranja u mulj, a njihovo oslobodjenje srcolikih okova je ostri vrh sidra koji u dno prodire kao pogled oka u dusu drugog skrivenu iza njega. Pjesma je poj dva srca. Ne moze postojati ako nisu dva srca. Jedno da pjeva, drugo da pronosi ljepotu pjesme dalje od granice onog sto uho moze cuti...ili da oba pjevaju uglas, ne uspjevajuci razaznati svoj glas od glasa onog drugog i pogresno misleci da je njegov sopstveni glas onog drugog.
Jauk je krv koja prokaplje iz crvenila neba.
Nekad pricam. Nekad pustim srce da mi ukrade rijeci kao dijete komad mesa iz frizidera skrtih roditelja i da ga psu lutalici. Jednako koliko sebicna djeca ne znaju nista o roditeljskoj ljubavi, ni roditelji ne znaju o planinskoj rijeci djecije srece sto izvire iz kamenjara toplih psecih ociju. Pas ne zna sta je zahvalnost, ali zna sta je vjernost. Dijete ih ne razlikuje. Roditelji se ne sjecaju da su nekad bili djeca. Kad covjek potrci, zaboravi da je ikad puzao.
Nekad i pjevam. Nekad pjevaju samo moje srce i njegov eho.
Jaucem u sebi.

..

kazu da u zemlji zmajeva izmedju svih vrsta koje postoje .samo dvije ostaju utisnute u sjecanje..
on.. onoga sto ga nije mogao stici, ona.. onog kojeg je pustila sa dlana da poleti
do zadnjeg tracka zivota..

[Ciciba, ciciban, reci sto ces da ti kupim na dar

rip kirby kolekciju

Tamo iza poluprimjetne linije gdje se svjetloplave daljine planinskih vrhova bezobrazno ostro uranjaju u samo malo plavlje nebo...otud poticem. Nosim u sebi varljivu njeznost tog dodira, nekad osjetim i putenost njegove bezobrastine. Znam da sam u davna vremena, starija od sjecanja, starija od postanka, na ledjima, sa rukama pod glavom, lezao na paucini oblaka. Camac u pitomom moru neba, u kojem nikad nije bilo ajkula. Samo sum talasa sto uspavljuje pet cula i ispod sarenog cilima nepoznatog izvlaci kljuc za sesta vrata. Hladan. Nekad je imao toplinu moje krvi i pricao sa mnom sumom skoljki, cijukom zgazene trave, piskom kore drveta kad puca. Znao ih razumjeti samo kad uglas pricaju. Samo su mi tada bili smisleni. Ili je to besmislenost moga uma znala prepoznati sklad u neskladu nespojivog, davno rodjenog da bi opravdalo njeno postojanje. Stidljiv, nesigurno cu boso stopalo umociti u zelenu rijeku iskona. Nemam oci, ali znam da je zelena. Nemam kozu, ali znam da je hladna. Nemam stopalo. Samo rijeku u kojoj je nestalo, kao mrva snijega u logorskoj vatri. Vatra koja unistava svaku moju formu, sve tragove tjelesnog, obnazujuci tijelo misli do golotinje osjecaja, skidajuci sa njeg sve halje sto natopljene hladnocom zelene rijeke vuku ka dnu i otezavaju putovanje iza sestih vrata.
Nista nisam shvatao. Samo osjecaj da svoj na svom, u praznom prostoru izmedju dvije misli, klizuci se poput djeteta na toboganu ivicom sad jedne, sad druge, ne zeleci da se priklonim ijednoj. Tu, ivicama misli, linijama boja, kraj vazduha koji mi vise nije potreban, putujem kroz snove.
Moja je to domovina, moja avlija. Neznana.

Cicko, odakle je pricica o zmajevima?

iz jednog davno ugaslog srca

Istanbule,budallis li budalis???
ma nastavi od viska glava ne boli,pa makar bile i budale.
Kome ti serviras to Englesko stivo ba,
Da ti nisi zaluto
ili je kriza identiteta
Ili te zemska ostavila
Ili nemozes da svojim macem dokucis strop njenog cadora
Upamet,stap uruku i :Ribu fataj

mala@ wrote:No sikiriki - ne misliš li da si pomalo isključiv!?

Ženo, moram priznati da sam se nadala tvome odgovoru.

Ipak, čini se da sam se malo preračunala smatrajući da na ovom forumu možemo razviti diskusiju na ovu temu.

Uglavnom se svodi na isključivosti koje, ne znam zašto, ali na neki način vrijedjaju , a s druge strane ne znam koliko su ljudi koji mogu dati, makar približne odgovore na pitanja kojih je vrlo mnogo, spremni na diskusiju - zarad ovih potonjih.

Makar bih ja razmišljala - ima li svrhe.

[email protected] propratih ovu raspravu...i iako ima iskljucivosti ova rasprava se moze nastaviti...ukoliko neko postavi pitanje za raspravu, jer smo prethodna, cini mi se, apsolvirali... A ti razmisljaj...ima svrhe!
Evo, i moj mali poklon za tebe...

Svijet je zrcalo

Znaj da je cijeli svijet zrcalo,
u svakom atomu nalazi se stotinu tisuća gorućih Sunaca.
Zaparaš li srce jednom jedinom kapi vode,
iz njega izbija stotinu čistih oceana.
Ispitaš li svako zrno prašine,
tisuće Adama možeš otkriti...
Svemir je cijeli skrit u zrnu prosa;
sve je skupljeno u točki sadašnjosti...
Iz svake točke tog kruga,
izvučeno je tisuću oblika.
Svaka točka, u svojoj vrtnji u krugu
čas je krug, a čas obodnica što se vrti.
Mahmud Šabestari

Žena i pas

Poslanik reče: "Bila neka žena raskalašena ponašanja,
bestidna grešnica, okaljana.
Jednog dana prolazeći poljem, opazi na svom
putu zdenac
kraj kojeg je bio pas što je dahtao od žeđi, isplažena jezika;
s punom nježnošću, ona odustade od svoga nauma.
Od cipele napravi kofu, od kaputa uže,
Izvuče vodu i napoji psa. Za to dobročinstvo Bog
ju je uzvisio u oba svijeta.
Na noć svoga uzašašća vidjeh je lijepu
poput mjeseca u Raju."
tako raskalašena žena dobila je od Boga tako
veliku nagradu zato što je napojila psa.
Ako i načas utješiš tuđe srce, tvoja će
Nagrada biti veća od obaju svjetova
Attar

V, @ i Cici... shto me ovo rastuzujete...

Uzivala sam, citajuci...

zena wrote:V, @ i Cici... shto me ovo rastuzujete...

Uzivala sam, citajuci...

Izvini, nije mi bila namjera
Ali tako je sa mnom kada se ne naspavam, samo valjam gluposti, a jos me potakao ovaj luckasti... tesko zabu u vodu navratiti

p.s. nisam zaba

LudoALudjiJA wrote:Tamo iza poluprimjetne linije gdje se svjetloplave daljine planinskih vrhova bezobrazno ostro uranjaju u samo malo plavlje nebo...otud poticem. Nosim u sebi varljivu njeznost tog dodira, nekad osjetim i putenost njegove bezobrastine. Znam da sam u davna vremena, starija od sjecanja, starija od postanka, na ledjima, sa rukama pod glavom, lezao na paucini oblaka. Camac u pitomom moru neba, u kojem nikad nije bilo ajkula. Samo sum talasa sto uspavljuje pet cula i ispod sarenog cilima nepoznatog izvlaci kljuc za sesta vrata. Hladan. Nekad je imao toplinu moje krvi i pricao sa mnom sumom skoljki, cijukom zgazene trave, piskom kore drveta kad puca. Znao ih razumjeti samo kad uglas pricaju. Samo su mi tada bili smisleni. Ili je to besmislenost moga uma znala prepoznati sklad u neskladu nespojivog, davno rodjenog da bi opravdalo njeno postojanje. Stidljiv, nesigurno cu boso stopalo umociti u zelenu rijeku iskona. Nemam oci, ali znam da je zelena. Nemam kozu, ali znam da je hladna. Nemam stopalo. Samo rijeku u kojoj je nestalo, kao mrva snijega u logorskoj vatri. Vatra koja unistava svaku moju formu, sve tragove tjelesnog, obnazujuci tijelo misli do golotinje osjecaja, skidajuci sa njeg sve halje sto natopljene hladnocom zelene rijeke vuku ka dnu i otezavaju putovanje iza sestih vrata.
Nista nisam shvatao. Samo osjecaj da svoj na svom, u praznom prostoru izmedju dvije misli, klizuci se poput djeteta na toboganu ivicom sad jedne, sad druge, ne zeleci da se priklonim ijednoj. Tu, ivicama misli, linijama boja, kraj vazduha koji mi vise nije potreban, putujem kroz snove.
Moja je to domovina, moja avlija. Neznana.

Aferim!!!!
Ovo sam nekad davno citao, ali se ne mogu sjetiti!!!!!!!

Nemam ja nista protiv njih , niti protiv bilo koga ....
nit , hocu da se svadam , ovo ako koga vrijeda , ne znam zasto?
istina , ili ...?

a gdice , draga ...
nisam citao , bas te knjige koje si navela , i sl.sadrzaje ...te knjige su tracenje vremena ..
a ne bih davao svoj komenatar da sam samo "njih" citao , ne daj Boze.

I ne bih ovo sad opet pisao , da ne znam , i da nisam ubijeden , ko su i sta su .

toliko ....

selam

no sikiriki wrote:

LudoALudjiJA wrote:Tamo iza poluprimjetne linije gdje se svjetloplave daljine planinskih vrhova bezobrazno ostro uranjaju u samo malo plavlje nebo...otud poticem. Nosim u sebi varljivu njeznost tog dodira, nekad osjetim i putenost njegove bezobrastine. Znam da sam u davna vremena, starija od sjecanja, starija od postanka, na ledjima, sa rukama pod glavom, lezao na paucini oblaka. Camac u pitomom moru neba, u kojem nikad nije bilo ajkula. Samo sum talasa sto uspavljuje pet cula i ispod sarenog cilima nepoznatog izvlaci kljuc za sesta vrata. Hladan. Nekad je imao toplinu moje krvi i pricao sa mnom sumom skoljki, cijukom zgazene trave, piskom kore drveta kad puca. Znao ih razumjeti samo kad uglas pricaju. Samo su mi tada bili smisleni. Ili je to besmislenost moga uma znala prepoznati sklad u neskladu nespojivog, davno rodjenog da bi opravdalo njeno postojanje. Stidljiv, nesigurno cu boso stopalo umociti u zelenu rijeku iskona. Nemam oci, ali znam da je zelena. Nemam kozu, ali znam da je hladna. Nemam stopalo. Samo rijeku u kojoj je nestalo, kao mrva snijega u logorskoj vatri. Vatra koja unistava svaku moju formu, sve tragove tjelesnog, obnazujuci tijelo misli do golotinje osjecaja, skidajuci sa njeg sve halje sto natopljene hladnocom zelene rijeke vuku ka dnu i otezavaju putovanje iza sestih vrata.
Nista nisam shvatao. Samo osjecaj da svoj na svom, u praznom prostoru izmedju dvije misli, klizuci se poput djeteta na toboganu ivicom sad jedne, sad druge, ne zeleci da se priklonim ijednoj. Tu, ivicama misli, linijama boja, kraj vazduha koji mi vise nije potreban, putujem kroz snove.
Moja je to domovina, moja avlija. Neznana.

Aferim!!!!
Ovo sam nekad davno citao, ali se ne mogu sjetiti!!!!!!!

vrijeme jeste relativan pojam, ali ne toliko da mozes reci da si to davno citao, jer je postirano cim je nastalo i postirano je premijerno, tako da je jedino mjesto gdje si to ranije, tj. sinoc kasno, mogao procitati, bio moj mozak...ali, imas li ti tu sposobnost i jesi li svjestan kako su necitkim rukopisom napisane moje misli?

V wrote: Ali tako je sa mnom kada se ne naspavam, samo valjam gluposti, a jos me potakao ovaj luckasti... tesko zabu u vodu navratiti

p.s. nisam zaba

ako nije crno, onda je bijelo...ako nisi zaba, onda si baba...i kaze se "jes' tesko ribu u vodu natjerati", a izreka nastaje povodom cinjenice da su pripadnici mog horoskopskog znaka najpoznatiji pobornicni i praktikanti cistoce, pranja i kupanja

Onda si ovo nekada slusao od jednog covjeka kojeg sam ja vrlo dobro poznavao.
Dali si mozda bio nekad na liniji oko bob staze?????

vrijeme jeste relativan pojam, ali ne toliko da mozes reci da si to davno citao, jer je postirano cim je nastalo i postirano je premijerno, tako da je jedino mjesto gdje si to ranije, tj. sinoc kasno, mogao procitati, bio moj mozak...ali, imas li ti tu sposobnost i jesi li svjestan kako su necitkim rukopisom napisane moje misli? [/quote]

Ovo gore vazi za tebe!!!!!