Svima koj slave Bajram barećula, mnogo zdravlja, sreće, i lijepih trenutaka provedenih uz mile i drage osobe, a sve ostalo dolazi samo po sebi
I kao poklon jedna topla bosanska, bajramska priča:
Bajram
“Isklofo sam ćilim, još ću obrisat karnišu i neću ništa više, pa taman da je Bajram sutra ujutro”, kaže otac, pehlivaneći na drvenoj štokrli.
“ Nije sutra ujutro, al jeste prekosutra. zato stavi još zavjesu, nek se otegne do Bajrama”, odgovara mu mama iz druge sobe, gdje na bračnom krevetu prevrće jufke za baklavu.
Otac gunđajući uzima zavjesu (najrađe bi šta opsovao, ali ramazan je), propinje se na prste i žabicama hvata krajeve čipkane zavjese.
Sutradan, mi djeca, pastom roza boje, laštimo mesingane šteke i ukrasno suđe od bakra. Mama zadovoljna kako joj se razabrao tirit, slaže baklavu, zalijeva je agdom i naglas govori: “ Vidi je, ušećerila se ko staklo.
Noć uoči Bajrama sve je spremno: kuća miriše na šerbe od iskuhanog cimeta i karanfilića, bamiju, dolmu i pite, a na ofingerima vise besprijekorno ispeglane košulje.
Ujutro, prije nego otac i braća u novim odijelima i bijelim košuljama odu na Bajram-namaz, mama će staviti janjetinu u rernu a se peče i čekati ih da se vrate sa vrelom paklamom. kao i obično, nas troje ćemo se posvađati oko toga ko će sa paklame uzeti “kapu”, onda će je mama podijeliti na troje i svi ćemo sjesti na sofru.
Dok otac i braća prepričavaju vaz, mama, u dugoj haljini i papučama, ukrašenim “zlatnim” vezom, šetka po kuhinji.
Na staklene tanjuriće vadi baklavu i, kako koji spusti pred nas , kaže: “ Vidi je, ko staklo. Ne bih se postidjela carska svita u kuću da mi dođe.”
Smirili smo i baklavu, pa je red da idemo čestitati bajram rodbini i komšijama. Stariji brat se nešto kofrči, neće s nama. Veli, kasnije će sam. Mlađi brat ne obazire se na to. Uzima iz špajza praznu teglu, za petobanke i dinare kojim ćemo je napuniti. nagovaram ga da poklopac izbušimo ekserom, kao kad u tegli držimo leptirove. Smije se, kaže da sam glupača i da je za pare samo važno da, tamo gdje se drže, ne bude nikakvih rupa.
Kod nane i dede jedemo ružicu i baklavu, ali bamije i dolme ne možemo.
“Pa, hajte , uzmite bar zalogaj. Eto, onako bez hljeba”, kaže nana molećivo. Ja uzmem trun, brat nimalo. Nana nas ipak ljubi, a dedo u teglu polagano, kao da u nju stavlja šumske jagode, spušta petobanke i dinare.
“Kako ne možete baklave? “ čudi se dajdžinica, pa pred nas iznosi hurmašice. “Šta, ni hurmašice ne možete? Ma, možete s vodom ! Haj, zalogaj hurmašice, pa gutljaj vode, vidjet ćete da ide”, kaže i stavlja pred nas hurmašice, na kojima su ocrtane linije koje je načinila pritiščući ih na “brdo” i pruža nam viljuškice sa plastičnom drškom, lila boje, što ih tek izvadila iz male kutijice sa pokoopcem od pleksiglasa, nekad davno donesene iz Trsta.
Brat zvecka teglom, gvozdenjaci su je napunili skoro do vrha, i evo nas kod tetke. Nismo joj ni spustili kako treba poljubac na obraz, a već je pred nas naredla baklave, kadaif, ružice, klince-palce.
Hajte, jedite. Pogledajte baklave, nema je bolje u sto mahala”, hvali se.
Ali, ne možemo, već smo jeli kod dajdžinice”, lažemo joj.
Pa ja, dajdžinica je preča od tetke. E kad ste mogli kod nje, možete, vala i kod mene”, govori iznervirano i one baklave viljuškom sjecka na komadiće.
Na silu pojedemo komad-dva i ustajemo, ali nas je strah da će tetka, tazočarana što nismo kod nje jeli, zaboraviti u teglu staviti bajramluk.
No, na vratima ona zavlači ruku u grudnjak i vadi papirnatu hiljadarko. Brat je zagleda, slaže nadvoje, pa načetvoro i stavlja u džep.
Skakućemo do prvog granapa, otvaramo teglu i gvozdenjaci iz nje odlepršaju brže od onih mojih leptirova....
Prekosutra je opet Bajram. Ali, ja već godinama na bajramsko jutro, umjesto na baklavu, pečenje i bamiju idem na mezarove i vodim duge nijeme razgovore.
Ispod bratovog mezara je dedina i nanina kuća. Već dugo, neki drugi ljudi u njoj slave Bajram i nečija tuđa djeca kikoću se po avliji. Dobro znam da to neka druga nana, tetka, dajdžinica, trči za njima sa baklavom i bamijom i nutka ih da jedu.
“Uzmite bar zalogaj. Onako, bez hljeba.”
Snježana Mulić
Oslobođenje