#51
Posted: 04/10/2007 04:13
O politiki Srbije u smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije
Kad mi površinu i geografsko položenje ovi zemalja, ratni duh njihovi žitelja, i ono mnenije i način mišljenja njihov u bliže rasmotrenije uzmemo, mi ćemo lako na tu misao doći da je ovo ona čast turskog carstva, na koju Srbija najveći upliv imati može. Stalno opredjeljenje i uređenje ovoga upliva čini nam se da je za sad (1844) glavni zadatak srbske politike u Turskoj.
1. Kad dva susedna naroda medu sobom uži i tešnji sojuz zaključiti žele to se pre svega granica koliko je bolje moguće otvoriti mora, da bi se neprestano saobraćanje što je više možno olakšalo i živim učinilo No Srbija se od ovih svojih sunarodnika u Turskoj kao nekim kineskim zidom odelila, i saobraštenija je na toliko samo malo mesta dozvolila, da ima kuća u većim varošima, koje više vrata imaju za ulazak i izlazak ne želi knjaževstvo srbsko. Zato neka straže na granicama istina ne umale, no da se mesta sastanaka, izlaska i ulaska na srpskoj granici umnoži sprama Bosne. A zašto ne i Bugarske?
Uvedeni sastav odjeljenja mogao je u svoje vreme polezan biti; no tu sistemu i sad još zadržati značilo bi toliko koliko Srbiju usamljivati i zatvarati, a to je njenoj budućnosti i njenom napretku sa svim protivno.
2. Treba na to ići da se dva naroda, istočno pravoslavni i rimokatoličeski među sobom u svojoj narodnoj politiki razumedu i slože, jer samo tako može se sa dobrim uspjehom ova politika sledovati.
Srbije je dužnost da glavne osnove ove politike oba dvema častima naroda ondašnjih predloži, jer ona u ovom djelu može sa važnošću postupati, koje ona po pravu diplomatičeski priznati i po mnogogodišnjem iskustvu činiti je dužna. Jedna od glavnih osnova naznačava se: načelo pune vjerozakonske slobode. Ovo načelo moraće svima hristijanima, a ko zna da povremenu i nekim muhamedancima dopasti se i zadovoljiće ih. No kao najglavniji i osnovni zakon državni mora se predstaviti i utvrditi u tome, da knjaževsko dostojinstvo mora biti nasledstveno. Bez ovoga načela, koje sačinjava jedinstvo u najvišem državnom dostojinstvu ne može se stalan i postojani državni sojuz medu Srbijom i ostalim susjedima Srbima ni pomisliti.
Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva pod osobitim vladajućim familijama koje bi se nepremjeno tuđem i stranom uplivu predale; jer bi one među sobom sarevnovale i jedna drugoj zavidile. Ove familije nikad se ne bi dale više do toga dovesti da interes svoje koristi kakvoj drugoj familiji na žertvu prinesu, pa baš ni onda kad bi od takvog požrtvovanja napredak sviju ovi naroda zavisio.
Iz ovih osnovopoloženija sleduje, da, ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo, da se to preobraženje tako čini kako bi ono samo služilo kao priugotovlenije za ono opšte sojedinjenje sviju Srba i provincija ujedno, kojim jedinim načinom može se računati na postiženje one velike cjeli i onog interesa koji je svima ovim Srbima jednak. - Jer ovde Srbiju samo zato napred stavljam što ona jedina može tu stvar priugotovljavati i dužna je neprestano negovati do vremena koje će doneti izvršenje ovog plana i koje vreme da bi sazrelo Srbija će na tome raditi. -
Ko god dakle ovom narodu dobra želi on ne sme Bošnjacima nasledstveno knjaževsko dostojinstvo preporučivati. U takom slučaju neka bi se medu tim izbirali najvažniji ljudi iz celog naroda i to ne za celi život, no na izvjestno vreme, koji bi kao neki sovjet obrazovali. Sa ovakvom makar provincijalnom i odeljenom vlastju, ostao bi otvoren put za napredak; lako bi se onda Srbija u svoje vreme sa Bosnom tješnje sojuziti i skopčati mogla, jer onda ostaće ovaj sojuz mogućan i vjerojatan.
Treće osnovno načelo ove politike jest: jedinstvo narodnosti, kojeg diplomatičeski zastupnik treba da je pravlenije knjaževstva Srbije. K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate i kod ovog treba zaštitu i svaku pomoć da nadu kad god se o tom radilo bude ovog načela vrednost pokazati. Srbija u ovom smotreniju mora će o tom uvjeriti da je ona prirodna pokroviteljica sviju turski Slavena i da ćedu samo onda kad ona dužnost ovu na sebe uzme, ostali Slaveni njoj pravo to ustupiti da ona u imenu njihovom nešto kaže i čini. Ako bi Srbija svojim sosjedima taj nesrećni i zli primjer davala da ona samo na sebe misli, a za nevolju i napredak ostali ne bi marila, nego bi to ravnodušno smatrala, to bi onda jamačno i ovi samo njenom primjeru sledovali, ne bi je slušali, i tako bi umesto sloge i jedinstva nastupilo nepovjerenije, zavist i nesreća.
3. Ujedno nužno je i to, da se ne samo svi osnovni zakoni, ustav i sva ustrojenija glavna knjaževstva Srbije u Bosnu i Hercegovinu medu narodom rasprostranjavaju, nego još i to da se za vremena nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi praktično u političeskoj i financijalnoj struci pravlenija, u pravosudiju i javnom nastavleniju obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli. Ovde je naročito nužno to primjetiti: da ove mlade ljude pored ostalih treba osobito nadziravati i vaspitavati tako da njihovim radom sa svim ovlada ona spasitelna ideja opšteg sojedinjenja i velikog napredka. Ova dužnost ne može se dovoljno preporučiti.
Kad mi površinu i geografsko položenje ovi zemalja, ratni duh njihovi žitelja, i ono mnenije i način mišljenja njihov u bliže rasmotrenije uzmemo, mi ćemo lako na tu misao doći da je ovo ona čast turskog carstva, na koju Srbija najveći upliv imati može. Stalno opredjeljenje i uređenje ovoga upliva čini nam se da je za sad (1844) glavni zadatak srbske politike u Turskoj.
1. Kad dva susedna naroda medu sobom uži i tešnji sojuz zaključiti žele to se pre svega granica koliko je bolje moguće otvoriti mora, da bi se neprestano saobraćanje što je više možno olakšalo i živim učinilo No Srbija se od ovih svojih sunarodnika u Turskoj kao nekim kineskim zidom odelila, i saobraštenija je na toliko samo malo mesta dozvolila, da ima kuća u većim varošima, koje više vrata imaju za ulazak i izlazak ne želi knjaževstvo srbsko. Zato neka straže na granicama istina ne umale, no da se mesta sastanaka, izlaska i ulaska na srpskoj granici umnoži sprama Bosne. A zašto ne i Bugarske?
Uvedeni sastav odjeljenja mogao je u svoje vreme polezan biti; no tu sistemu i sad još zadržati značilo bi toliko koliko Srbiju usamljivati i zatvarati, a to je njenoj budućnosti i njenom napretku sa svim protivno.
2. Treba na to ići da se dva naroda, istočno pravoslavni i rimokatoličeski među sobom u svojoj narodnoj politiki razumedu i slože, jer samo tako može se sa dobrim uspjehom ova politika sledovati.
Srbije je dužnost da glavne osnove ove politike oba dvema častima naroda ondašnjih predloži, jer ona u ovom djelu može sa važnošću postupati, koje ona po pravu diplomatičeski priznati i po mnogogodišnjem iskustvu činiti je dužna. Jedna od glavnih osnova naznačava se: načelo pune vjerozakonske slobode. Ovo načelo moraće svima hristijanima, a ko zna da povremenu i nekim muhamedancima dopasti se i zadovoljiće ih. No kao najglavniji i osnovni zakon državni mora se predstaviti i utvrditi u tome, da knjaževsko dostojinstvo mora biti nasledstveno. Bez ovoga načela, koje sačinjava jedinstvo u najvišem državnom dostojinstvu ne može se stalan i postojani državni sojuz medu Srbijom i ostalim susjedima Srbima ni pomisliti.
Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva pod osobitim vladajućim familijama koje bi se nepremjeno tuđem i stranom uplivu predale; jer bi one među sobom sarevnovale i jedna drugoj zavidile. Ove familije nikad se ne bi dale više do toga dovesti da interes svoje koristi kakvoj drugoj familiji na žertvu prinesu, pa baš ni onda kad bi od takvog požrtvovanja napredak sviju ovi naroda zavisio.
Iz ovih osnovopoloženija sleduje, da, ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo, da se to preobraženje tako čini kako bi ono samo služilo kao priugotovlenije za ono opšte sojedinjenje sviju Srba i provincija ujedno, kojim jedinim načinom može se računati na postiženje one velike cjeli i onog interesa koji je svima ovim Srbima jednak. - Jer ovde Srbiju samo zato napred stavljam što ona jedina može tu stvar priugotovljavati i dužna je neprestano negovati do vremena koje će doneti izvršenje ovog plana i koje vreme da bi sazrelo Srbija će na tome raditi. -
Ko god dakle ovom narodu dobra želi on ne sme Bošnjacima nasledstveno knjaževsko dostojinstvo preporučivati. U takom slučaju neka bi se medu tim izbirali najvažniji ljudi iz celog naroda i to ne za celi život, no na izvjestno vreme, koji bi kao neki sovjet obrazovali. Sa ovakvom makar provincijalnom i odeljenom vlastju, ostao bi otvoren put za napredak; lako bi se onda Srbija u svoje vreme sa Bosnom tješnje sojuziti i skopčati mogla, jer onda ostaće ovaj sojuz mogućan i vjerojatan.
Treće osnovno načelo ove politike jest: jedinstvo narodnosti, kojeg diplomatičeski zastupnik treba da je pravlenije knjaževstva Srbije. K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate i kod ovog treba zaštitu i svaku pomoć da nadu kad god se o tom radilo bude ovog načela vrednost pokazati. Srbija u ovom smotreniju mora će o tom uvjeriti da je ona prirodna pokroviteljica sviju turski Slavena i da ćedu samo onda kad ona dužnost ovu na sebe uzme, ostali Slaveni njoj pravo to ustupiti da ona u imenu njihovom nešto kaže i čini. Ako bi Srbija svojim sosjedima taj nesrećni i zli primjer davala da ona samo na sebe misli, a za nevolju i napredak ostali ne bi marila, nego bi to ravnodušno smatrala, to bi onda jamačno i ovi samo njenom primjeru sledovali, ne bi je slušali, i tako bi umesto sloge i jedinstva nastupilo nepovjerenije, zavist i nesreća.
3. Ujedno nužno je i to, da se ne samo svi osnovni zakoni, ustav i sva ustrojenija glavna knjaževstva Srbije u Bosnu i Hercegovinu medu narodom rasprostranjavaju, nego još i to da se za vremena nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi praktično u političeskoj i financijalnoj struci pravlenija, u pravosudiju i javnom nastavleniju obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli. Ovde je naročito nužno to primjetiti: da ove mlade ljude pored ostalih treba osobito nadziravati i vaspitavati tako da njihovim radom sa svim ovlada ona spasitelna ideja opšteg sojedinjenja i velikog napredka. Ova dužnost ne može se dovoljno preporučiti.