BOGUMILI JOS STE ZIVI !

[elSaik]

"moj je Bog jači od tvog, tvoj je Bog jači od mog...
u njegovo ime se lakše gine..."

[artzy]

kako to sultan fatih nije i bogumilima predao nekakvu ahdnamu, ili su oni automatski bili predodređeni za dobrovoljni prijelaz na islam.

Ima puno stvari koje bi covjek volio da zna a krhko je znanje prijatelju.

[and]

uopće se ne trudim bilo što dokazivati a i nemam potrebu za tim, to je moje mišljenje,a država i vjera se uvijek šire silom.nije u islamu štošta dozvoljeno (ni suicid ni terorizam, ni rakija ni mnoge druge stvari), pa se radi. nije li kompletna sjeverna afrika prije nametanja islama bila osvojena od strane arapskih plemena, ne kažnjava li se u ortodoksnim islamskim režimima prelazak sa islama na neku drugu vjeru smrću, da je tako u kršćanstvu, bošnjaci-muslimani ne bi odavno postojali.

vjerovao ili ne .. oko mnogih pitanja postoje razilazenja... ali pitanje o ugonjenju ljudi u vjeru... jednostavno nema nikakve diskusije o tome.
stoga... nije ok da islam trpas u isti kos sa krscanstvom ili demokratskom drzavom.

kaznjavanje smrcu.... u islamskoj drzavi (to danas ne postoji) ... vrlo blisko pojmu izdaje u danasnjim sistemima (i za izdaju uvijek slijedi najstrozija kazna)... ipak, to nema veze sa sirenjem islama. Niko nije duzan da postane musliman, ali ako postane... onda postoje pravila. Ali opet ponavljam to nema veze sa sirenjem islama.

ni u kom slučaju ne trpam islam i kršćanstvo u isti koš, okreni se oko sebe i sam ćeš vidjeti razliku, ne u vjeri, već u načinu života, kulturi, ekonomskoj razvijenosti, ljudskim pravima. gdje ljudi bolje i kvalitetnije žive u zemljama gdje je većinski zastupljena islamska vjera ili kršćanska,gdje se kvalitetnije liječe, gdje kvalitetnije putuju, tko ide na rad, školovanja, usavršavanja, kršćani u islamske zemlje ili obratno, idu li njemci raditi u tursku ili obratno i da ne nabrajam tisuće i tisuće razlika iz kojih se vidi da se tako nešto bogu hvala ne može uspoređivati. ali sve ovo što sam nabrojio ne znači da je netko bolji ili kvalitetniji čovjek zato što je ove ili one vjere to je već stvar pojedinca i odgoja.a o demokratičnosti islama i država gdje je on državna religija molim vas nemojte, iluzorni je tako nešto i pričati, osim kao anegdote u šalama.

kakve gluposti ,svabe ne idu da rade u tursku ali idu u dubai.normalno da se ne mogu krscanstvo i islam trpati u isti kos jer kod nas za ubistva i ostalo nema oprosta .pitaj bracu u dubrovniku obraduju li se kad im dodje bijeda iz katara emirata....a niste ni vi primjer nekog bogatstva i idete raditi po cijelom svijetu.ne zaboravi da i u africi ima dosta krscana.tako da ti je to generalizovanje bez veze.

[osa]

kako to sultan fatih nije i bogumilima predao nekakvu ahdnamu, ili su oni automatski bili predodređeni za dobrovoljni prijelaz na islam.

Ima puno stvari koje bi covjek volio da zna a krhko je znanje prijatelju.

u pravu si.

[osa]

vjerovao ili ne .. oko mnogih pitanja postoje razilazenja... ali pitanje o ugonjenju ljudi u vjeru... jednostavno nema nikakve diskusije o tome.
stoga... nije ok da islam trpas u isti kos sa krscanstvom ili demokratskom drzavom.

kaznjavanje smrcu.... u islamskoj drzavi (to danas ne postoji) ... vrlo blisko pojmu izdaje u danasnjim sistemima (i za izdaju uvijek slijedi najstrozija kazna)... ipak, to nema veze sa sirenjem islama. Niko nije duzan da postane musliman, ali ako postane... onda postoje pravila. Ali opet ponavljam to nema veze sa sirenjem islama.

ni u kom slučaju ne trpam islam i kršćanstvo u isti koš, okreni se oko sebe i sam ćeš vidjeti razliku, ne u vjeri, već u načinu života, kulturi, ekonomskoj razvijenosti, ljudskim pravima. gdje ljudi bolje i kvalitetnije žive u zemljama gdje je većinski zastupljena islamska vjera ili kršćanska,gdje se kvalitetnije liječe, gdje kvalitetnije putuju, tko ide na rad, školovanja, usavršavanja, kršćani u islamske zemlje ili obratno, idu li njemci raditi u tursku ili obratno i da ne nabrajam tisuće i tisuće razlika iz kojih se vidi da se tako nešto bogu hvala ne može uspoređivati. ali sve ovo što sam nabrojio ne znači da je netko bolji ili kvalitetniji čovjek zato što je ove ili one vjere to je već stvar pojedinca i odgoja.a o demokratičnosti islama i država gdje je on državna religija molim vas nemojte, iluzorni je tako nešto i pričati, osim kao anegdote u šalama.

kakve gluposti ,svabe ne idu da rade u tursku ali idu u dubai.normalno da se ne mogu krscanstvo i islam trpati u isti kos jer kod nas za ubistva i ostalo nema oprosta .pitaj bracu u dubrovniku obraduju li se kad im dodje bijeda iz katara emirata....a niste ni vi primjer nekog bogatstva i idete raditi po cijelom svijetu.ne zaboravi da i u africi ima dosta krscana.tako da ti je to generalizovanje bez veze.

idu idu švabe ali samo stručnjaci koje arapi nemaju i to za veliku lovu, ne znam baš da bauštelci iz zapadne europe idu na rad u egzotične zemlje kao što je to slučaj obratno.

[gospodar kuglastih munja]

Pa vi se ne mozete dogovoriti ni oko prve tacke dnevnog reda !... Ima li Boga ili ne ? Ciji je jaci, bolji ?

Eto kakvi su vjernici !... A zelite napraviti drzavu ??? Jel vam sad jasno da ne znate , da ste zaostali, primitivni ! Drzavu mogu praviti samo osvjesceni nacionalisti, drzavotvorci, ljudi operisani od religijskog uticaja i njene politike. Vi bi samo rasturali, unistavali, djelili.
Trebate se nauciti da budete vjernici, ako vec jeste. Ne mjesajte svoje politicke zelje i opredjeljenja sa religijom i vjerom. Bice nam svima bolje !

[and]

@osa,mnogo ljudi ide,ne samo strucnjaci,a odakle ono vase baustelce spasavase?

[osa]

Pa vi se ne mozete dogovoriti ni oko prve tacke dnevnog reda !... Ima li Boga ili ne ? Ciji je jaci, bolji ?

Eto kakvi su vjernici !... A zelite napraviti drzavu ??? Jel vam sad jasno da ne znate , da ste zaostali, primitivni ! Drzavu mogu praviti samo osvjesceni nacionalisti, drzavotvorci, ljudi operisani od religijskog uticaja i njene politike. Vi bi samo rasturali, unistavali, djelili.
Trebate se nauciti da budete vjernici, ako vec jeste. Ne mjesajte svoje politicke zelje i opredjeljenja sa religijom i vjerom. Bice nam svima bolje !

s obzirom u kakvom je stanju bih država u njoj izgleda prebiva jako malo osoba čije ste vi karakteristike nabrojali kao idealne za formiranje države.

[basicman]

vec mi je pun kufer tog idealizovanja bogumila!
uzmite pa procitajte. ljudi su bili fanatici. smatrali su da sve duhovno dolazi od boga, a sve materijalno od djavola. hodali naokolo zamotani u krpe i cak su i svoje tijelo, posto je materijalno, smatrali da je od djavola. takvim su dozivljavali i sva tjelesena zadovoljstva.
sta tu ima divno i zanosno?
neko je napisao da krstjani nisu priznavali krst. zasto se onda nazivaju krstjanima?

ja sam napisao da bogumili nisu vjerovali u krst i ne samo u krst nego ni u vjerske objekte. nisu ni priznavali crkvu kao vjerski objekt i smatrali su je davoljim utocistem. da su priznavali krst bio bi krst na steccima. evo ti par linkova gdje su orginalne slike na kojima su stecci:

http://www.zemljabosna.com/epitaf1327g.html

http://www.zemljabosna.com/epitaf1273g.html

http://www.zemljabosna.com/epitaf1422g.html

http://www.zemljabosna.com/epitaf1447g.html

rjec krstjani potice od duhovnog krstenja a ne od krsta. krstenje vodom nisu priznavali jer nisu priznavali ni ivana krstitelja.

[artzy]

vec mi je pun kufer tog idealizovanja bogumila!
uzmite pa procitajte. ljudi su bili fanatici. smatrali su da sve duhovno dolazi od boga, a sve materijalno od djavola. hodali naokolo zamotani u krpe i cak su i svoje tijelo, posto je materijalno, smatrali da je od djavola. takvim su dozivljavali i sva tjelesena zadovoljstva.
sta tu ima divno i zanosno?
neko je napisao da krstjani nisu priznavali krst. zasto se onda nazivaju krstjanima?

ja sam napisao da bogumili nisu vjerovali u krst i ne samo u krst nego ni u vjerske objekte. nisu ni priznavali crkvu kao vjerski objekt i smatrali su je davoljim utocistem. da su priznavali krst bio bi krst na steccima. evo ti par linkova gdje su orginalne slike na kojima su stecci:

http://www.zemljabosna.com/epitaf1327g.html

http://www.zemljabosna.com/epitaf1273g.html

http://www.zemljabosna.com/epitaf1422g.html

http://www.zemljabosna.com/epitaf1447g.html

rjec krstjani potice od duhovnog krstenja a ne od krsta. krstenje vodom nisu priznavali jer nisu priznavali ni ivana krstitelja.

...krstenje kao inicijacija koja postoji i u drugim duhovnim pokretima...

Kristijani je po Kristu ne po krstu. Originalni Kriscani su bili sljedbenici Krista a ne pripadnici organizacija ili "oni koji idu u zgradu koja se zove crkvom". Originalni Krscani nisu imali crkvu kao takvu, niti su vjerovali u "trojstvo" niti u druge stvari izmisljene naknadno "reformama"... originalni Kriscani nisu imali puno rituala, kipova, specijalnih odora za svecenike, pa cak ni svecenike kakvi su danas profesionalci... skromnost i asketizam nasuprot ljubavi prema novcu i raskalasenosti su odlike svake istinske vjere u Boga...

[privat]

vec mi je pun kufer tog idealizovanja bogumila!
uzmite pa procitajte. ljudi su bili fanatici. smatrali su da sve duhovno dolazi od boga, a sve materijalno od djavola. hodali naokolo zamotani u krpe i cak su i svoje tijelo, posto je materijalno, smatrali da je od djavola. takvim su dozivljavali i sva tjelesena zadovoljstva.
sta tu ima divno i zanosno?
neko je napisao da krstjani nisu priznavali krst. zasto se onda nazivaju krstjanima?

ja sam napisao da bogumili nisu vjerovali u krst i ne samo u krst nego ni u vjerske objekte. nisu ni priznavali crkvu kao vjerski objekt i smatrali su je davoljim utocistem. da su priznavali krst bio bi krst na steccima. evo ti par linkova gdje su orginalne slike na kojima su stecci:

http://www.zemljabosna.com/epitaf1327g.html

http://www.zemljabosna.com/epitaf1273g.html

http://www.zemljabosna.com/epitaf1422g.html

http://www.zemljabosna.com/epitaf1447g.html

rjec krstjani potice od duhovnog krstenja a ne od krsta. krstenje vodom nisu priznavali jer nisu priznavali ni ivana krstitelja.

“Crkva bosanska" je nastala u krilu već postojeće i organizirane biskupije, koja je priznavala papinsko vrhovništvo koristeći se istodobno staroslavenskim kao jezikom bogoslužja. Čak je i sam naziv institucije, “Crkva bosanska", zapravo izravni prijevod naziva te stare biskupije koja se latinski nazivala “ecclesia bosnensis". Za svoga trostoljetnoga djelovanja “crkva bosanska" nikada nije uspjela postati organiziranom masovnom crkvom kakve su, inače, bile suvremene Katolička crkva ili ortodoksne državne crkve u zemljama bizantskoga civilizacijskog kruga. Sve do sredine XV. st. bosanski državni poglavari (do 1377. banovi, a nakon toga kraljevi), iako sami odreda katolici (a ne krstjani, tj. pripadnici “Crkve bosanske”), nisu smatrali kako treba poduzimati radikalne mjere za uništavanje “Crkve bosanske" kao institucije. No, od sredine XIV st. (točnije od 1340.) ti isti državni poglavari pružaju punu potporu djelovanju franjevačkih vjerovjesnika, koji su propovijedanjem Riječi Božje i mirnim sredstvima nastojali privući krstjanski dio bosanskoga pučanstva u krilo Katoličke crkve. Do konačnoga i nasilnog obračuna države i "Crkve bosanske", u kojem će ova gotovo nestati kao institucija, dolazi u okolnostima sve izraženije turske opasnosti. Po podatcima iz relevantnih znanstvenih izvora (Fine, Malcolm) broj krstjana uoči osmanskoga osvojenja, te u prvim desetljećima turske vlasti, nije prelazio nekoliko stotina ljudi.

Historiografija 19.stoljeća je postavila dvije teze:

a)“Crkva bosanska” je bila odvjetak dualističko-gnostičkoga heretičkoga učenja koje vuče korijen iz Bugarske i Makedonije 9. i 10. stoljeća, poznatijih pod imenom “Bogumili”. Bogumilske doktrine su vrlo slične onima zapadnoeuropskih “heretika” katara iz 12. i 13.st.

b) islamizirano pučanstvo Bosne i Hercegovine je najvećma “bogumilskoga” podrijetla, što je moguće objasniti i doktrinarnom sličnošću između islama i bogumilskih učenja-tj. “bivši Bogumili” su lako postajali muslimanima zbog navodne duhovne srodnosti oba svjetonazora.

Moderna je povijesna znanost srušila te mitove u svim glavnim točkama:

a) preobraćenjem, a kasnije i progonom “Crkve bosanske” u desetljećima prije Osmanske invazije, krstjani (ionako uvijek manjinsko stanovništvo Bosne) su praktički nestali, tako da jednostavno nije bilo krstjanske demografske “supstance” koja bi poslužila kao biološka “osnovica” za kasniji bošnjačko-muslimanski narod.

b)“Crkva bosanska” po svom naučavanju nema veze sa dualističko-gnostičkim doktrinama kao što su bogumili i katari. Pojam “Bogumili” za pripadnike “Crkve bosanske” prvi je puta uporabljen u 19.stoljeću. Sama je pak “Crkva bosanska” doktrinarno bila posve u granicama kršćanskoga pravovjerja, dok se ustrojstveno nije razvijala (u odnosu na zapadnu Europu) zbog djelomične prometne i civilizacijske izoliranosti. Svi sačuvani tekstovi nastali u krilu “Crkve bosanske” ne pokazuju nikakvo odstupanje od katoličkoga kršćanstva, niti ikakvu srodnost s dualističko-gnostičkim doktrinama.

c)Teza po kojoj je, navodno, dualistički gnosticizam “ideološki” blizak islamu u bilo kojoj varijanti (uključujući i islamski misticizam-sufizam) – potpuno je besmislena. Islam, kao religija kojoj je obilježje izraziti monoteizam, po svomu je samome biću nepomirljivo suprotstavljen bilo kakvom dualističkom svjetonazoru. Ideja jednote Boga u islamu radikalno je neprijateljska dualističkomu učenju o postojanju dva boga.

Povijesna je znanost minucioznim istraživanjima utvrdila da između nestanka "Crkve bosanske" i procesa islamizacije ne postoji nikakva stvarna sveza, pa čak ni sinkronicitet na vremenskoj osi. Upravo zahvaljujući tim istraživanjima postalo je jasno da proces islamizacije u Bosni nije bio bitno drukčiji u odnosu na druge zemlje koje su vremenom padale pod vlast Osmanlija. Danas je, pak, neprijeporno da je suvremena relativna masovnost muslimanskoga pučanstva u Bosni rezultat povijesnih procesa XIX. i XX. st. (sve zemlje koje je kršćanska "reconquista" oslobodila do sredine XIX. st. bile su "vjerski očišćene", da bi nakon toga vremena tečevine demokratskih procesa naprosto onemogućile takav postupak), a ne posljedica neke posebnosti bosanskih prilika, pa time i nekoga osobito uspješnoga procesa islamizacije u ranijim vremenima.

Pomalo je neobično doći u situaciju da se uopće komentira nesuvislost koja bi "državotvornost" Bosne i Hercegovine (zapravo, nacionalističku megalomaniju Bosanskih Muslimana) trebala opravdati i argumentirati nekom bizarnom "tajnom vezom" koja tvori tobožnji duhovno-genetski kontinuitet izmedju navodno srednjovjekovne kršćansko-gnostičke vjerske sljedbe i moderne nacije čiju srž čini islamski vjersko-civilizacijski identitet.

No-budući da je ta tema prostituirana u dnevnopolitičke svrhe od strane raspamećenih bosansko-muslimanskih "ideologa" i "utuvljivana" narodu kao nepogrješiva dogma- osvrnut ćemo se ukratko na "bogumilsku" problematiku u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, te dati kratku analizu nesklapnosti "bogumilomanskih" teza.

Bogumili i katari

Bogumilska "hereza" je bio vjerskodruštveni pokret nastao u Bugarskoj i Makedoniji ranoga srednjeg vijeka (9-10.stoljeće). Nije posve sigurno je li navodni osnivač pokreta, svećenik po imenu Bogumil, uopće postojao ili je to samo rodni pojam za sljedbenike učenja koji su smatrali da su "Bogu mili" zbog svoga vjerovanja i načina života. Doktrinarno, kod bogumila nalazimo zametke standardnoga repertoara vjerovanja i postupaka dualističkoga gnosticizma koji je postao masovnim pokretom u razvijenome srednjem vijeku na zapadu. Pretpostavlja se da bogumilstvo, kao i kasniji katarski pokret, predstavljaju "renesansu" gnostičkoga dualizma koji više duguje manihejstvu (prema perzijskom vizionaru i proroku Maniju iz. 3.st. A.D.), sinkretističkoj religiji koja je spojila učenja zoroastrizma, kršćanstva i budizma, nego autentičnom gnostičkom kršćanstvu 2. i 3. stoljeća. Maniheizam, kao i paulicinstvo (još jedna dualistička mješavina, ovaj puta iz 6.stoljeća) su svojim doktrinama, od kojih je glavna o oprjeci Dobra i Zla te identifikaciji tvari sa Zlim-presudno su oblikovali bogumilski i, kasnije, katarski svjetonazor. Teološki i organizacijski, katari (od grčkoga katharos-čist), "heretički" pokret nastao na jugu Francuske, u Provansi, u 12. i 13.st., dali su zaokruženiji dualistički gnostički svjetonazor, koji se može sažeti u nekoliko točaka:

-postoje dva boga, dobri i zli (zli bog je pomalo nejasno određen: katkad je neovisni princip Zla koji supostoji s dobrim bogom-što je pesimistička varijanta zreloga Zoroastrizma; u drugim je verzijama zli bog pali anđeo kojega je stvorio dobri bog- dakle, prepričani biblijski mit iz knjige proroka Izaije. Ova inačica je simplificirano tumačenje najvećega kršćanskog teologa, Sv.Augustina (5.st.), koji je u svom kapitalnom djelu "De civitate Dei"/O državi Božjoj, razradio metafiziku i "psihologiju" kršćanskoga Sotone. No, dok je kršćanski doktor Crkve postovjetio paloga Svjetlonošu s negativnim načelom, dodijelivši mu ulogu Kristova zlog "brata" čiji postanak seže u sam početak biblijske mitologije kad je, prema Genezi, Bog razdijelio svjetlo od tame-a Satan je zbog oholosti i zavisti izabrao tamu- katari su ispovijedali jednostavniju doktrinu: za Augustina i kršćansku ortodoksiju Satan je svugdje i nigdje, i nadilazi (iako obuhvaća) sam materijalni univerzum, dok je za katare Zlo locirano skoro potpuno u materiji)

-dobri bog je tvorac besmrtnih duša, zli je bog tvorac materijalnog univerzuma

-budući da je fizički svijet zao, glavni je životni zadatak oslobođenje besmrtne duše iz tamnice tijela

-duše se reinkarniraju/ponovno utjelovljuju sve dok ne dosegnu savršenstvo

-glavne doktrine Katoličke crkve su pogrješne: Krist nije Logos koji se inkarnirao, ne postoji Trojstvo, crkveni sakramenti su ne samo bezvrijedni nego i zli (stoga odbacivanje krštenja, pričesti, znaka križa, konfirmacije, pomasti), sama institucija organizirane kršćanske crkve je zlo, Stari Zavjet je sotonska objava, apokalipsa i Strašni sud se neće zbiti jer materijalni svijet ne može biti obogotvoren (kao u katoličkoj kršćanskoj interpretaciji Ivanovog "Otkrivenja"), nego jedino nestati kada posljednja duša bude oslobođena iz okova nepopravljivo zle tvari

-praktični naputci za svakodnevni život su favorizirali seksualnu apstinenciju i vegetarijanstvo, dok je ustrojstvo katarske "crkve" značilo radikalni prijekid s etabliranim katolicizmom: katarsko "svećenstvo" se sastojalo od muških i ženskih "savršenih" (ili, bolje, usavršenih) ljudi/perfectes koji se nisu ženili, dok je katarskim laicima/credentes ("vjerujući") bio dopušten bračni život, ali uz naglasak na poželjnost askeze koja se iskazivala u čestim postovima i trapljenjima.


Crkva bosanska i "hereza"

Priča o nastanku, postojanju i nestanku Bosanske crkve detaljno je razrađena u poglavlju djela Noela Malcolma "Kratka povijest Bosne"-dio koji prikazuje povijest “Crkve bosanske”.
Sam tekst je dostupan na http://www.islam-bih.net/knjige/book_po ... /m_03.html.
Mi ćemo se samo osvrnuti na osnovne točke prijepora o naravi Bosanske crkve:

-kao što su suvremeni istraživači (John Fine i ostali) pokazali, Bosanska crkva je nastala u okviru Katoličke crkve i od nje se nije doktrinarno razlikovala ni po čemu- osim po stupnju primitivizma. Razrađene teološke dogme o Inkarnaciji, Trojstvu, Otkupljenju, angelologiji i demonologiji,...-nisu nalazile na plodno tlo u civilizacijski slabo razvijenome bosanskom podneblju. Organizacijski, Bosanska crkva je bila oblik pučkoga kršćanstva kombiniran s elementima pravoslavnoga monaštva koje vuče korijen još iz ranokršćanskoga Egipta i Sirije. Zapadni monasticizam, nastao na temeljima djelovanja Sv. Benedikta, nije ni dospio u bosansku zabit. Dakle-ustroj (a ne doktrina) Crkve bosanske nije bio ni katolički ni pravoslavan: bez vjerske hijerarhije bilo zapadne, bilo istočne provenijencije, krstjani su prakticirali elementarni oblik kršćanstva kakav se mogao u to doba naći još jedino u zabačenim i prometno izoliranim krajevima Europe. Ili, sarkastično govoreći-Crkva bosanska je odvjetak Katoličke crkve koji je "zaostao u razvoju".

-praktički sve dualističke gnoze (manihejci, katari, bogumili, kršćanski gnostici) ostavile su za sobom korpus spisa u kojemu je ocrtana doktrina dualističko-gnostičke sljedbe. U tekstovima bosanskih krstjana (Hvalov zbornik, Testament gosta Radina, Mletačka apokalipsa, Radoslavljevo evanđelje, Kopitarovo bosansko evanđelje) ne nalazimo ni spomena o bilo kojoj od "velikih tema" dualizma: Dobri i Zli bog, materija kao zamka Zla, Satanov pad, reinkarnacija. To su potpuno pravovjerni prijepisi dijelova Novoga Zavjeta koji se ničim ne razlikuju od sličnih nastalih bilo gdje u kršćanskoj Europi. Ili, kako je zabilježeno u knjizi Noela Malcolma "Kratka povijest Bosne"
(http://www.islam-bih.net/knjige/book_po ... /m_03.html ):

Može se na kraju pretpostaviti da su neki heretici što su bili pod utjecajem dualizma u toj regiji prolazno utjecali na Crkvu bosansku za dugih godina njene izolacije od ostalih crkava. Ali od te skromne pretpostavke trebalo bi u mašti izvesti golem skok da bi se stiglo do uvjerenja da su dualisti preuzeli Crkvu bosansku u svoje ruke, preobrazili njenu redovničku hijerarhiju u katarsku svjetovnjačku strukturu i zamijenili rustikalnu ali u biti pravovjernu kršćansku teologiju u radikalno heretički sustav vjerovanja.


Većina očuvanih svjedočanstava u suprotnosti je s takvom tvrdnjom. Katari i bogumili grozili su se od simbola križa, a križ se pojavljuje u zaglavlju nekolikih dokumenata Crkve bosanske. Katari i bogumili nisu priznavali Stari zavjet, a jedan od sačuvanih biblijskih nikopisa Crkve bosanske sadrži i Knjigu psalama. Katari i bogumili nisu priznavali misu, a u oporuci gosta Radina izrijekom se zahtjeva da se odsluže mise za njegovu dušu. Katari i bogumili bili su protiv uporabe crkvenih građevina, a ima valjanih dokaza da se Crkva bosanska i dalje služila samostanskim zdanjima uz koja su stajale i crkve. Katari i bogumili odricali su se vina i mesa, a u prvim otomanskim katastarskim knjigama u Bosni zabilježeno je da su neki krstjani posjedovali vinograde, a nema razloga vjerovati da su ikad bili vegetarijanci. (Pokazalo se da je jedini tobožnji dokaz koji je na to upućivao potekao od pogrešnog čitanja jedne riječi u oporuci gosta Radina: ta riječ ne glasi mrsni, nego mrski.) Katari i bogumili nisu priznavali kalendar svetaca, a u dokumentima Crkve bosanske, pa i u oponici gosta Radina, spominje se proslavljanje nekoliko svetaca. I tako dalje.48

Opći značaj Crkve bosanske bio je također vrlo različit od onoga što obično dovodimo u vezu s bogumilima ili katarima. Te su heretičke sekte bile asketske i puritanske, suprotstavljene bogatstvu i svjetovnoj moći crkava, i odricale su se zemaljskih dobara. Crkva bosanska u svom punom procvatu (u 14. i na početku 15. stoljeća) posjedovala je veliku moć, a njeni su velikodostojnici potpisivali povelje i obavljali diplomatske misije. Kraljevi kao što su Stjepan Kotromanić i Tvrtko, iako nisu bili pripadnici Crkve bosanske, održavali su s njom prijateljske odnose; čini se da su i neke velike plemićke porodice pripadale toj crkvi.49 Najpoznatiji velikodostojnik Crkve bosanske gost Radin bio je stariji savjetnik hercega Stjepana Vukčića i očito je i sam bio bogataš: u oporuci je ostavio 5000 dukata u gotovini, konje, srebrne i zlatne tanjure, "plašt ukrašen krznom i zlatom" i "crveni plašt od svile sa šesterostrukim nitima ukrašen krznom i samurovinom a što mi ga je podario Gospodar Kralj Matijaš".50 To je zaista daleko od onih skromnih prvih katara koji su sami o sebi govorili da su pauperis Christi - Kristovi siromašci.

-sam naziv "bogumili" za pripadnike Crkve bosanske prvi je puta uporabio hrvatski povjesničar Franjo Rački u 19. stoljeću. U svim ranijim zapisima srećemo jedino nazive patareni, paulicini, heretici, manihejci, katari

-kao što su pokazala istraživanja povjesničara u 20. stoljeću, u samoj Bosni su postojale zajednice istinskih "heretika"-dualističkih gnostika. No, to su bile izbjeglice iz hrvatske Dalmacije (Zadar, Split)-duhovni sljednici katarskih i patarenskih gnostika koji su, bježeći pred progonima iz Francuske i Italije, našli privremeno (ali nesigurno) utočište u Dalmaciji. Tako su oko 1200. braća Matej i Aristodije, sinovi Zorobabela "utopljeni u bezdan heretičke kuge (in baratrum heretice pestis immersi)" protjerani iz Splita jer su širili "krivovjerna učenja". Utjecaj inkvizicije i panika Katoličke crkve na sam spomen "hereze" bijahu glavnim čimbenikom daljnjega bijega tih i drugih sektaša u Bosnu, gdje im se gubi trag. Sa samom Crkvom bosanskom ti gnostički dualisti nisu imali ni doktrinarne ni organizacijske veze (usput-nije poznato da je ikada došlo do komunikacije između krstjana i "heretika")

-kao navodni dokaz za istinsku "heretičku" narav Bosanske crkve se često spominju križarski ratovi ili pohodi (od 13. do 15.stoljeća) koje je organizirala Katolička crkva, uglavnom iz Mađarske (najpoznatiji je propali pohod koji su organizirali ban Koloman i kaločki nadbiskup Ugrin od 1234. do 1237.). No, baš je ta činjenica bjelodan dokaz da prave "hereze" nije ni bilo. Naime- sve križarske vojne su bile uglavnom lokalni pljačkaški upadi povezani s teritorijalnim svađama okolnih feudalaca. Svi su bili loše organizirani, s nevelikim ljudstvom i bez ikakvoga realnog cilja. Nije se dogodila ni jedna veća bitka; niti jedno uporište krstjana nije uništeno (za razliku od križarskoga rata protiv katara, kad je samo u jednome danu poubijano više od 30 tisuća ljudi); inkvizitori su sjedili besposleni u Splitu i Đakovu, umjesto da drže razjarujuće govore križarima spremnima da krenu u pohod iskorijenjivanje hereze ognjem i mačem; nijedan papa se nije udostojio pozvati na križarski rat protiv bosansko-humskih "heretika", nego su samo, s vremena na vrijeme, uputili koje pismo susjednim biskupima u kojima izražavaju negodovanje zbog krivovjerja koje je, eto, preplavilo Bosnu-a o čemu imaju informacije uglavnom iz izvora tih istih biskupa kojima pišu, a koji opet ne čine ništa...i tako unedogled.

-druga je popularna teza da izvješća Inkvizicije valjda ne lažu u cijelosti, tj.-"gdje ima dima, ima i vatre". Dovoljno je reći da je povijest puna historiografskih izvještaja koje vrijeme nije potvrdilo (npr., legendarne srednjovjekovne kronike o tronogim humanoidnim azijskim čudovištima, rodoslovi obitelji koje vuku podrijetlo od djevice Marije, visoko politizirana crkvena izvješća u razdoblju tzv. Avignonskoga progonstva, kada su u jednom momentu postojala čak trojica papa- a svaki je bio "priznat" od nekoga europskoga monarha). Osim toga: u to doba (13. do 15. stoljeće) Europa je bila opsjednuta paranoidnim strahom od heretika kojima su pripisivane sve nevolje ovoga svijeta jer, tobože, Bog pravedno kažnjava (ratovima, glađu, kugom i drugim epidemijama, mongolskom invazijom, turskom prijetnjom) kršćane koji su pali u Sataninu zamku krivovjerja (ili su dopustili da se hereze nesmetano šire). Vjerodostojnost takovih dokumenata nije veća od one koju pridajemo sadržajima optužnica u montiranim procesima Staljinovih čistki. Ili, po prikazu iz “Kratke povijesti Bosne”:

Isto je tako teško povjerovati popisima "zabluda bosanskih heretika", koje su sastavljali franjevci u Italiji potkraj 14. stoljeća i koji su prikazivali Bosance kao tvrdokorne dualiste katarskog ili bogumilskog tipa. Jedan od tih popisa počinje ovako: "Prvo, da postoje dva boga i da je veći bog stvorio sve duhovne i nevidljive stvari, a manji bog, Lucifer, sve tjelesne i vidljive stvari." Nadalje se odbacuju Stari zavjet, misa, crkvene građevine i slike, a "napose križ".55 To je možda moglo vrijediti za neku malu sektu "sclavonskih" ili "dalmatinskih" heretika, ali, kao što smo vidjeli, ima valjanih razloga vjerovati da to nije bio istinit izvještaj o Crkvi bosanskoj. Zapravo se ti popisi "zabluda" tako dobro slažu s katarskim modelom da se nameće prilično očito objašnjenje: kad je od talijanskih klerika zatraženo da iznesu analize ili opovrgnuća "patarenskih" zabluda, oni bi jednostavno potražili u svojim knjižnicama traktate napisane protiv "patarena" (drugim riječima, talijanskih katara) i najposlije sročili pregled katarskih vjerovanja.56 Slične se sumnje neminovno javljaju i kad je riječ o sustavnom popisu "manihejskih" zabluda kojih su se morala odreći tri bosanska plemića na zahtjev inkvizitora, Juana de Torquemade, 1461. godine u Rimu. Isto je tako upitna i sva osnova nenadane provale papinskih pogrda na račun "manihejaca" u Bosni u četrdesetim i pedesetim godinama 15. stoljeća.57

-tvrdnja koja je dosta često u optjecaju kod bošnjačko-muslimanskih povjesnika i ideologa je sljedeća: krstjani su bili većinsko stanovništvo u Bosni uoči i poslije osmanskoga osvojenja (1463. godine), te su zbog katoličkih progona masovno prešli na islam- u neku ruku, kao znak prosvjeda. Koncizno, na poluhumoristični način, ta je teza raspisana (kao i odgovor na nju) u članku Mladena Ančića:

"U sedmom stoljecu nakon Krista, u valu slavenskih seoba, sire podrucje izvora i srednjega toka danasnje rijeke Bosne naselilo je slavensko pleme Bosna, koje ubrzo stvara i siri svoju drzavnu organizaciju u zemlji kojoj daje svoje ime. U XII. st. nastaje u Bosni i Humu (sto je po "bosnjackom" shvacanju zapravo inacica danasnje Bosne i Hercegovine), kao izraz zasebnosti i autohtonosti, posebna bogumilska vjera, progonjena osobito uporno i okrutno od Katolicke crkve. Bosnjacki narod, medjutim, listom pristaje uz tu vjeru pretvarajuci ju tako u bosansku vjeru, da bi u XV. st., nakon turskoga osvajanja zemlje, poceo masovan prijelaz na islam pristasa te i takve bosanske vjere, koji su se na taj nacin svetili za progone svoje vjere tijekom prethodnih stoljeca. Bosanski Muslimani od pocetka jasno iskazuju svijest o svojoj posebnosti u okvirima Osmanskoga imperija, po cemu se Bosna precizno razaznaje kao zaseban entitet u okvirima Imperija, sto se formalizira drzavno-pravnim okvirima Bosanskoga pasaluka. U XIX. st., kada pocinje uspon nacionalnih pokreta na slavenskome jugu, srpski i hrvatski pokreti uspjesnim promidzbenim djelovanjem privlace bosanske pravoslavce i katolike i od njih stvaraju Hrvate i Srbe, cime je stvorena danasnja slika Bosne i Hercegovine."

Glede "argumenta" o navodnom većinskom pučanstvu, dajemo odjeljak iz knjige Noela Malcolma "Kratka povijest Bosne":

"..U četrdesetim godinama franjevačka je ofenziva (kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju) bila već u punom zamahu. Negdje pred proljeće 1453. godine djed ili glavar Crkve bosanske napustio je teritorij same Bosne i potražio utočište kod hercega Stjepana Vukčića. Nešto kasnije te iste godine, sudeći po pismu patrijarha Gennadiosa II. u Carigradu, djed je prešao na pravoslavnu vjeru.58

Ako je taj podatak točan, valja pretpostaviti da je Crkva bosanska bila već znatno oslabljena tim djedovim postupkom, još prije nego što je kralj Tomaš 1459. godine počeo službeno progoniti Crkvu bosansku. Došlo je do oštrog nadmetanja između Katoličke i Pravoslavne crkve oko toga koja će od njih dvije primiti pod svoje okrilje više bivših pripadnika Crkve bosanske. Jedan je franjevac zapisao da su mnogi "heretici" prešli na katoličku vjeru, ali da im je episkop Srba ("Rascianorum": žitelja Raške) zabranio da se pomire s Rimom.59 Pošto je pridobio bosanskog djeda na svoju stranu, možda je računao da i on ima pravo na svoje stado? Stoga je akcija koju je poduzeo 1459. godine kralj Tomaš vjerojatno imala za cilj spriječiti daljnji odljev vjernika u krilo Pravoslavne crkve. Prisilno preobraćanje 2000 krstjana i odlazak četrdesetorice najtvrdokornijih u Hercegovinu zacijelo su slomili kičmu Crkvi bosanskoj. Premda ne znamo točan broj njihovih samostana, jamačno je riječ o glavnini Crkve bosanske. Kad je 1466. godine gost Radin pismeno zatražio od Mlečana odobrenje da se skloni u Mletke ako ga Turci natjeraju u bijeg, zapitao je usput da li može povesti sa sobom i pedeset-šezdeset članova svoje sekte. To je vjerojatno bio ukupan broj preostalih pripadnika Crkve, uključujući tu i onu četrdesetoricu najtvrdokornijih.60


Što se tiče običnih, laičkih članova, moguće je da ih Crkva bosanska nikad nije mnogo imala, jer kao posve redovnički ustrojena organizacija nije imala potrebnu teritorijalnu strukturu župa. Osim toga, koliki god bio broj laičkih pripadnika u doba njena procvata, taj je broj morao znatno opasti za više od jednog stoljeća katoličkog prozelitizma potpomognutog državom. Stoga se čini da se u vrijeme kad su Turci preuzeli vlast, Crkva bosanska bila već raspala i stvarno ugasila. U otomanskim katastarskim knjigama u Bosni za 15. i 16. stoljeće, u kojima su ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti, neki su bili uneseni i kao kristian (nasuprot uobičajenoj riječi za kršćane, gebr ili käßr, što znači nevjernik, kojom bijahu označeni i katolici i pravoslavni). U prvim takvim knjigama navedena su dva-tri čitava sela kao kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan: u svom tom razdoblju pojavljuje se manje od 700 takvih pojedinaca.61 Povjesničar koji je proučio tu građu (i koji je pristaša "bogumilske" teorije) drži da su ti kristianlar samo "izabranici" Crkve bosanske, a da su obični članovi navedeni pod oznakom gebr ili kafir. Ipak, neće biti da ima pravo. Turci su tu navodili samo vjersku pripadnost: musliman, Židov, nevjernik i kristian.62 U cijelom razdoblju od 1468. godine (prve katastarske knjige) do potkraj 16. stoljeća samo dva imena nose titulu gost. Reklo bi se da je na taj način očuvan sićušan ostatak tradicije održavajući se nasljeđivanjem zare-denja u stilu "sam svoj majstor". Jedan katolički svećenik, Albanac Peter Masarechi, koji je obišao Bosnu u dvadesetim godinama 17. stoljeća, spominje u svom izvješću "patarene" koji žive bez pravih svećenika i sakramenata, "sa svećenikom koga je izabrao sam puk, bez ikakva zaređenja".63 Ali čak se i taj ostatak napokon zatro ne ostavljajući za sobom ništa do nepouzdana skupnog sjećanja, pučke historije i mitova.

[Bosanac_21]

Ponosni Bosnjanin, nije se dao pokoriti, a iz sveg srca je volio svoju Bosnu.

[BigBalabuto]

Kad pogledas unazad 1000 g. , svi su zeljeli Bosnu pod svoje, narocito religije. Sve tri. Krstasili , islamili, svu nam gospodu i plemstvo pobili u vise navrata, a uvijek se nadju neki koji to odbrane. Danas su to najvise Bosnjaci i onaj muslimanski dio medju njima. Kazem muslimanski, jer su nam se u Bosni eto kroz ove Vehbije i Cerica pojavili i pravi muslimani. Ovi domaci mi nesto suhveli, ne baterije. Te piju, zene im nisu zavijene, vole ramazan zbog lepinja i Bajram da mogu da se narokaju.
Meni oni svi izgledaju kao da su ustvari Bogumili koji se kriju u tom bosanskom Islamu, pro-forme radi. Ali im je glavni zadatak da sacuvaju Bosnu.
Kad je trebalo bili su odani komunisti ( ne zamjeram im ), ali su i tada sacuvali Bosnu i cak je proglasili Republikom, gradjanskom. Kud ces vise.
Eh, sad, da nije ovih govana sto stalno rasturaju, vuku nazad, davno bi mi drmali Evropom ravnopravno sa svim ovim vodecim tamo. Al nam nedaju ova sranja iz religija.
I zato ja mislim da smo mi jos uvijek Bogumili, ne u vjerskom, vec u politickom smislu.

Crkva bosanska, ili kako su je njeni protivnici sa zapada i istoka zvali KUGOM BOSANSKOM, je u stvri rani protestantizam i u duhovnom i u materijalnom smislu. Po navodima historčara krajem dvanaesto stoljeća nije bilo niti jedne pravoslavne eparhije na tlu Bosne a početkom trinaestog stoljeća nije bilo ni katoličke(Dr. Korać "srbin" piše u Titovo vrijeme). U doba islamizacije bosne to je bila mimikrija da se spasi imetak, porodica, glava pa i BOSNA.
Zanimljiva diskusija ili skupčtinse replike vodile su se prije par mjeseci u skupšzini manjeg entiteta između Bosića i Sadovića, gdje bosić Sadoviću spoćitava kao da je on kriv za to, kaže: " ...meni nije jasno, vi Bošnjaci niti ste odnekud došli niti kud idete....". Dakle Bosić je svjestan, kosmo, štosmo i odaklesmo, ali Sadović kao i mnogi drugi u slićnim situacijama nije znao da POENTIRA!!!
Sa tursko je sve poćelo, prvi pravoslavci morlati dolaze do " srpske Banja Luke" u vrijeme TURSKO AUSTRISKOG rata, vukući za Turke hranu i naoružanje. Kasnije postavljanje kraina pa ono slavno naseljavanje vlaškim pravoslavcima prostor od Tutina pa do Knina. Na tom putu nekoga su prekrstili a nekoga prekrižili ( istoćne i zapadne zemlje humske ).sve zavisi ćiji su popi bili aktivniji.
Kralj, Kraljevine SHS proglašava agrarnu reformu koja se uglavnom prvela na Bo.kojom je oduzeto oko 24.000.000,00 hektara psjeda bosanaca i oko 1.500.000,00 hektara okućnica i hiljaha ubijenih koji se nisu htjeli maknuti sa kučnog praga. Mi bosanci imamo grunt a oni katastar.Solunci su prešli preko Drine sve nam to ućinili a mi ih primili bosanski.
Ovo je jedan blic, da se vidi da se donekle slažem sa citatom.

[privat]

Ponosni Bosnjanin, nije se dao pokoriti, a iz sveg srca je volio svoju Bosnu.

Narocito je imao velike sake,dusu dalo za dobre lopate1

[privat]

Ponosni Bosnjanin, nije se dao pokoriti, a iz sveg srca je volio svoju Bosnu.

Narocito je imao velike sake,dusu dalo za dobre lopate!

[privat]

Ponosni Bosnjanin, nije se dao pokoriti, a iz sveg srca je volio svoju Bosnu.

Narocito je imao velike sake,dusu dalo za dobre lopate!

[Prozor]

Ponosni Bosnjanin, nije se dao pokoriti, a iz sveg srca je volio svoju Bosnu.

Nit´ prijeti sabljom nit´ drzi mac. Vec dig´o ruku da pozdravi. Jedinstven primjer iskazane dobrote i miroljubivosti u ikonografiji srednjeg vijeka.

[privat]

Ponosni Bosnjanin, nije se dao pokoriti, a iz sveg srca je volio svoju Bosnu.

Nit´ prijeti sabljom nit´ drzi mac. Vec dig´o ruku da pozdravi. Jedinstven primjer iskazane dobrote i miroljubivosti u ikonografiji srednjeg vijeka.

Ma nem da fali,za svoje godine bio je prava lafcina!Jos onda ,ovako moderno obucen,brkovi ko Marka, ali onog Kraljevica,spreman svakom saku stisnuti na najmanji mig.

[basicman]

Ma sta me briga za tim ostalim muslimanima ? Pogledaj nase "muslimane"! Kò nebo i zemlja. Kod samih Bosnjaka imas samo jedan manji dio ljudi koji njeguju Islam kao tradiciju, dok su politicki nacionalno osvjesceni , vezani za svoju domovinu, drzavu,sto je susta suprotnost poimanju drzave u Islamu .
Sliku nam jedino kvari Ceric koji podmuklo forsira Vehabije, a i tu se radi o jednoj izolovanoj grupi fanatika koje svi osudjuju. Kad Ceric izgubi politicku poziciju koju ima zahvaljujuci ovim nacionalistima koji trenutno politicki predstavljaju Bosnjake, nestace i muslimana. Ostace jedna manja grupa izolovanih fanatika, radikalnih muslimana.
I upravo tu, kod Bosjaka kao naroda, bez obzira sto se jedan dio deklarise kao muslimani, vidi se ocigledno stari duh bogumilstva.
Stari Bosnjani su pod pritiskom Islama koji je dosao zajedno sa Osmanlijskom upravom samo promjenili formu, formalno prihvatili Islam, postali muslimani iz politickih razloga, ali nisu nikad izdali svoju osnovnu ideju zivotnih nacela , socijalno nasljdje bogumilskog nacina poimanja svijeta.
Monoteizam je neprirodan, to je slijepi put u civilizaciji jer ne nudi alternativu. Tek u bogumilskom , dualistickom nacinu poimanja svijeta , gdje je moguce kvalitetno spojiti duhovno i materijalno se i moze izgraditi pravi stav, stvoriti prava i duhovna i politicka licnost sposobna i da vjeruje i da djeluje .
Muslimanu nije vazno gdje zivi da bi bio musliman, dok je bosancu samo Bosna mjesto gdje je svoj na svome.
U danasnjoj BiH, srbinu pravoslavcu je Bosna mrska, hrvatu katoliku takodje, musliman je vidi samo kao dio nekog buduceg Kalifata. I ko to danas drzi Bosnu na okupu ?

nisam dugo vidio ovako nelogican stav. ti kazes da je srbinu pravoslavcu bosna mrska? normalnom srbinu pravoslavcu nije mrska. ni cetnicima nije bosna morska nego su im muslimani u bosni mrski, jer da su uspjeli pobiti i protjerati vecinu muslimana ne bi im ovdje nikako bilo mrsko nego bi napravili republiku srpsku od kompletne bosne. normalnim hrvatima bosna isto nije mrska nego jedino onim okorjelim ustasama a ne bih zelio sve hrvate da ubrajam u te.

tvoj stav je kompletno nelogican jer tvrdis da je bosna i srbima i hrvatima mrska. dakle sam sebi priznajes da se najvise muslimani zauzimaju i bore za bosnu i da je najvise vole. na drugoj strani neces da priznas da su to normalni muslimani. neki poste, neki ne poste, neki piju, neki ne piju, dakle normalni ljudi grjesnici kao i svi ostali ljudi na planeti drugih vjera. vecina muslimana iz BiH jasno navode da su muslimani i ne stide se toga nego su ponosni na to vise nego ikad, izmedu ostalog zbog toga sto je osjecan vjere u komunizmu bio nepozeljan. ako oni sami sebe zovu muslimani i sve dok postoji u njime i trunke vjere bilo bi korektno da ih kao takve akceptiras. ako to ipak ne cinis i nazivas nekoga bogumil, ciji su prapradjedovi bili muslimani onda se ne razlikuje tvoj stav nimalo od nacisticko fasistickog stava cetnika ni ustasa jel neces da tolerises da su ljudi to sto se izjasnjavaju.

[basicman]

uopće se ne trudim bilo što dokazivati a i nemam potrebu za tim, to je moje mišljenje,a država i vjera se uvijek šire silom.nije u islamu štošta dozvoljeno (ni suicid ni terorizam, ni rakija ni mnoge druge stvari), pa se radi. nije li kompletna sjeverna afrika prije nametanja islama bila osvojena od strane arapskih plemena, ne kažnjava li se u ortodoksnim islamskim režimima prelazak sa islama na neku drugu vjeru smrću, da je tako u kršćanstvu, bošnjaci-muslimani ne bi odavno postojali.

vjerovao ili ne .. oko mnogih pitanja postoje razilazenja... ali pitanje o ugonjenju ljudi u vjeru... jednostavno nema nikakve diskusije o tome.
stoga... nije ok da islam trpas u isti kos sa krscanstvom ili demokratskom drzavom.

kaznjavanje smrcu.... u islamskoj drzavi (to danas ne postoji) ... vrlo blisko pojmu izdaje u danasnjim sistemima (i za izdaju uvijek slijedi najstrozija kazna)... ipak, to nema veze sa sirenjem islama. Niko nije duzan da postane musliman, ali ako postane... onda postoje pravila. Ali opet ponavljam to nema veze sa sirenjem islama.

ni u kom slučaju ne trpam islam i kršćanstvo u isti koš, okreni se oko sebe i sam ćeš vidjeti razliku, ne u vjeri, već u načinu života, kulturi, ekonomskoj razvijenosti, ljudskim pravima. gdje ljudi bolje i kvalitetnije žive u zemljama gdje je većinski zastupljena islamska vjera ili kršćanska,gdje se kvalitetnije liječe, gdje kvalitetnije putuju, tko ide na rad, školovanja, usavršavanja, kršćani u islamske zemlje ili obratno, idu li njemci raditi u tursku ili obratno i da ne nabrajam tisuće i tisuće razlika iz kojih se vidi da se tako nešto bogu hvala ne može uspoređivati. ali sve ovo što sam nabrojio ne znači da je netko bolji ili kvalitetniji čovjek zato što je ove ili one vjere to je već stvar pojedinca i odgoja.a o demokratičnosti islama i država gdje je on državna religija molim vas nemojte, iluzorni je tako nešto i pričati, osim kao anegdote u šalama.

naravno da postoji razlika u nacinu zivota, kulturi, ekonomskoj razvijenosti i ljudskim pravima. neki muslimanski narodi poticu iz drevnih i nastarijih kultura zemaljske kugle kao naprimjer egipcani i iranci.

sto se tice toga gdje se dobro i kvalitetno zivi to je jako lako reci. dobro se zivi gdje se ima para. a muslimani a posebno arapi su imali para od kako je svjeta. bogatasi iz saudije, kuvajta i bahrajna su finansijska sila gdje god se nastane. u njemackoj imaju svoje djelove u firmama kao sto je BMW i u americi posjeduju oko 11% kapitala od USA. da taj sav kapital povuku iz USA americka bi ekonomija pretrpila ogroman sok a mozda cak i crash. malajzija je jedna od najbogatijih i najuspjesnij zemalja azije a i tamo zive muslimani. muslimani su i u bivsoj jugoslaviji bilo bogatiji od pravoslavaca i katolika. poznate su begovske kuce i ogromna imanja muslimana po cjeloj bosni, sto ih cetnici pokradase nakon sto su ukucane likvidirali. i u crnoj gori su muslimani vazda bili dobrostojeci i bili gradani crnogorskih gradova a ne seljani kao pravoslavci. skoro svi muslimani iz podgorice su staropodgoricani koji su imale svoje velike kuce u centru podgorice i zivjeli tu od davnina a pravoslavci su se vecinom za vrjeme komunizma preseljavali iz sela grad.

sto se tice ljudskih prava postoji masa muslimanskih drzava u kojim se ne krse ljudska prava isto tako kao i one u kojim se krse. to je isto tako kod drugih vjera il mozda mislis da covjek ima kompletna ljudska prava u kini, u rusiji u koreji u juznoj americi il u krscanskim drzavama afrike?

gdje se kvalitetnije ljeci? tu se situacija trenutno mjenja. samo par primjera iz mnostva njih. arapi su se godinama ljecili po americi, njemackoj i svajcarskoj ali posto arapi ne zele vise da im kapital ide iz drzave grade trenutno ogromne medicinske komplekse kao naprimjer "dubai health care city" koji vise lice na djelove grada a ne na bolnice. investiraju u taj sektor stotine miliona i indijci i medicinske klinike u indiji imaju rekordne brojeve medicinkih turista iz cjelog svjeta.

a to jel idu krscani raditi kod muslimana ili obratno je klasicna glupost. naravno da se ide tu raditi gdje su pare i ne ovisi to od vjere. dosta je bivsih jugoslovena islo da radi u irak i u arapske drzave. dosta njemaca trenutno ide da radi za dubai i za saudiju. turska puna ukrajinki sto "plesu" turistima za pare. mogu ti jos sto primjera navesti isto kao sto ih ima i obratno.

trenutno se situacija mjenja i dosta muslimanskih drzava je opet u usponu. ali napredak se jako remeti kada amerika i engleska (koje govori ze sebe da su krscanske drzave i bush se direktno na bibliju kune) zavade, bombardiraju i dodu da odpumpaju naftu i da povecaju stratesku moc i da unazade te drzave.

[basicman]

Ponosni Bosnjanin, nije se dao pokoriti, a iz sveg srca je volio svoju Bosnu.

Narocito je imao velike sake,dusu dalo za dobre lopate!

za dobre lopate il da srbinu il hrvatu sto ga zajebaje sveze jednu iza uha
i da mu sve zvoni dok taj isti srbin ili hrvat ore zemlju bosansku koja
bjese u to doba daleko veca i od hrvatske i od srbije







a ni u globalnom pogledu ne izgledasmo lose







dusmani bilo nas je i bice nas akobogda, u inat svima. kad ovu kartu vidim jasno mi je zasto su htjeli da nas djele jer su ocigledno i srbi i hrvati imali strah iz davnina da ce nam opet biti kmetovi i zemljoradnici kao u vrjeme srednjovjekovne bosne ili u vrjeme osmanlija

[basicman]

vec mi je pun kufer tog idealizovanja bogumila!
uzmite pa procitajte. ljudi su bili fanatici. smatrali su da sve duhovno dolazi od boga, a sve materijalno od djavola. hodali naokolo zamotani u krpe i cak su i svoje tijelo, posto je materijalno, smatrali da je od djavola. takvim su dozivljavali i sva tjelesena zadovoljstva.
sta tu ima divno i zanosno?
neko je napisao da krstjani nisu priznavali krst. zasto se onda nazivaju krstjanima?

ja sam napisao da bogumili nisu vjerovali u krst i ne samo u krst nego ni u vjerske objekte. nisu ni priznavali crkvu kao vjerski objekt i smatrali su je davoljim utocistem. da su priznavali krst bio bi krst na steccima. evo ti par linkova gdje su orginalne slike na kojima su stecci:

http://www.zemljabosna.com/epitaf1327g.html

http://www.zemljabosna.com/epitaf1273g.html

http://www.zemljabosna.com/epitaf1422g.html

http://www.zemljabosna.com/epitaf1447g.html

rjec krstjani potice od duhovnog krstenja a ne od krsta. krstenje vodom nisu priznavali jer nisu priznavali ni ivana krstitelja.

“Crkva bosanska" je nastala u krilu već postojeće i organizirane biskupije, koja je priznavala papinsko vrhovništvo koristeći se istodobno staroslavenskim kao jezikom bogoslužja. Čak je i sam naziv institucije, “Crkva bosanska", zapravo izravni prijevod naziva te stare biskupije koja se latinski nazivala “ecclesia bosnensis". Za svoga trostoljetnoga djelovanja “crkva bosanska" nikada nije uspjela postati organiziranom masovnom crkvom kakve su, inače, bile suvremene Katolička crkva ili ortodoksne državne crkve u zemljama bizantskoga civilizacijskog kruga. Sve do sredine XV. st. bosanski državni poglavari (do 1377. banovi, a nakon toga kraljevi), iako sami odreda katolici (a ne krstjani, tj. pripadnici “Crkve bosanske”), nisu smatrali kako treba poduzimati radikalne mjere za uništavanje “Crkve bosanske" kao institucije. No, od sredine XIV st. (točnije od 1340.) ti isti državni poglavari pružaju punu potporu djelovanju franjevačkih vjerovjesnika, koji su propovijedanjem Riječi Božje i mirnim sredstvima nastojali privući krstjanski dio bosanskoga pučanstva u krilo Katoličke crkve. Do konačnoga i nasilnog obračuna države i "Crkve bosanske", u kojem će ova gotovo nestati kao institucija, dolazi u okolnostima sve izraženije turske opasnosti. Po podatcima iz relevantnih znanstvenih izvora (Fine, Malcolm) broj krstjana uoči osmanskoga osvojenja, te u prvim desetljećima turske vlasti, nije prelazio nekoliko stotina ljudi.

Historiografija 19.stoljeća je postavila dvije teze:

a)“Crkva bosanska” je bila odvjetak dualističko-gnostičkoga heretičkoga učenja koje vuče korijen iz Bugarske i Makedonije 9. i 10. stoljeća, poznatijih pod imenom “Bogumili”. Bogumilske doktrine su vrlo slične onima zapadnoeuropskih “heretika” katara iz 12. i 13.st.

b) islamizirano pučanstvo Bosne i Hercegovine je najvećma “bogumilskoga” podrijetla, što je moguće objasniti i doktrinarnom sličnošću između islama i bogumilskih učenja-tj. “bivši Bogumili” su lako postajali muslimanima zbog navodne duhovne srodnosti oba svjetonazora.

Moderna je povijesna znanost srušila te mitove u svim glavnim točkama:

a) preobraćenjem, a kasnije i progonom “Crkve bosanske” u desetljećima prije Osmanske invazije, krstjani (ionako uvijek manjinsko stanovništvo Bosne) su praktički nestali, tako da jednostavno nije bilo krstjanske demografske “supstance” koja bi poslužila kao biološka “osnovica” za kasniji bošnjačko-muslimanski narod.

b)“Crkva bosanska” po svom naučavanju nema veze sa dualističko-gnostičkim doktrinama kao što su bogumili i katari. Pojam “Bogumili” za pripadnike “Crkve bosanske” prvi je puta uporabljen u 19.stoljeću. Sama je pak “Crkva bosanska” doktrinarno bila posve u granicama kršćanskoga pravovjerja, dok se ustrojstveno nije razvijala (u odnosu na zapadnu Europu) zbog djelomične prometne i civilizacijske izoliranosti. Svi sačuvani tekstovi nastali u krilu “Crkve bosanske” ne pokazuju nikakvo odstupanje od katoličkoga kršćanstva, niti ikakvu srodnost s dualističko-gnostičkim doktrinama.

c)Teza po kojoj je, navodno, dualistički gnosticizam “ideološki” blizak islamu u bilo kojoj varijanti (uključujući i islamski misticizam-sufizam) – potpuno je besmislena. Islam, kao religija kojoj je obilježje izraziti monoteizam, po svomu je samome biću nepomirljivo suprotstavljen bilo kakvom dualističkom svjetonazoru. Ideja jednote Boga u islamu radikalno je neprijateljska dualističkomu učenju o postojanju dva boga.

Povijesna je znanost minucioznim istraživanjima utvrdila da između nestanka "Crkve bosanske" i procesa islamizacije ne postoji nikakva stvarna sveza, pa čak ni sinkronicitet na vremenskoj osi. Upravo zahvaljujući tim istraživanjima postalo je jasno da proces islamizacije u Bosni nije bio bitno drukčiji u odnosu na druge zemlje koje su vremenom padale pod vlast Osmanlija. Danas je, pak, neprijeporno da je suvremena relativna masovnost muslimanskoga pučanstva u Bosni rezultat povijesnih procesa XIX. i XX. st. (sve zemlje koje je kršćanska "reconquista" oslobodila do sredine XIX. st. bile su "vjerski očišćene", da bi nakon toga vremena tečevine demokratskih procesa naprosto onemogućile takav postupak), a ne posljedica neke posebnosti bosanskih prilika, pa time i nekoga osobito uspješnoga procesa islamizacije u ranijim vremenima.

Pomalo je neobično doći u situaciju da se uopće komentira nesuvislost koja bi "državotvornost" Bosne i Hercegovine (zapravo, nacionalističku megalomaniju Bosanskih Muslimana) trebala opravdati i argumentirati nekom bizarnom "tajnom vezom" koja tvori tobožnji duhovno-genetski kontinuitet izmedju navodno srednjovjekovne kršćansko-gnostičke vjerske sljedbe i moderne nacije čiju srž čini islamski vjersko-civilizacijski identitet.

No-budući da je ta tema prostituirana u dnevnopolitičke svrhe od strane raspamećenih bosansko-muslimanskih "ideologa" i "utuvljivana" narodu kao nepogrješiva dogma- osvrnut ćemo se ukratko na "bogumilsku" problematiku u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, te dati kratku analizu nesklapnosti "bogumilomanskih" teza.

Bogumili i katari

Bogumilska "hereza" je bio vjerskodruštveni pokret nastao u Bugarskoj i Makedoniji ranoga srednjeg vijeka (9-10.stoljeće). Nije posve sigurno je li navodni osnivač pokreta, svećenik po imenu Bogumil, uopće postojao ili je to samo rodni pojam za sljedbenike učenja koji su smatrali da su "Bogu mili" zbog svoga vjerovanja i načina života. Doktrinarno, kod bogumila nalazimo zametke standardnoga repertoara vjerovanja i postupaka dualističkoga gnosticizma koji je postao masovnim pokretom u razvijenome srednjem vijeku na zapadu. Pretpostavlja se da bogumilstvo, kao i kasniji katarski pokret, predstavljaju "renesansu" gnostičkoga dualizma koji više duguje manihejstvu (prema perzijskom vizionaru i proroku Maniju iz. 3.st. A.D.), sinkretističkoj religiji koja je spojila učenja zoroastrizma, kršćanstva i budizma, nego autentičnom gnostičkom kršćanstvu 2. i 3. stoljeća. Maniheizam, kao i paulicinstvo (još jedna dualistička mješavina, ovaj puta iz 6.stoljeća) su svojim doktrinama, od kojih je glavna o oprjeci Dobra i Zla te identifikaciji tvari sa Zlim-presudno su oblikovali bogumilski i, kasnije, katarski svjetonazor. Teološki i organizacijski, katari (od grčkoga katharos-čist), "heretički" pokret nastao na jugu Francuske, u Provansi, u 12. i 13.st., dali su zaokruženiji dualistički gnostički svjetonazor, koji se može sažeti u nekoliko točaka:

-postoje dva boga, dobri i zli (zli bog je pomalo nejasno određen: katkad je neovisni princip Zla koji supostoji s dobrim bogom-što je pesimistička varijanta zreloga Zoroastrizma; u drugim je verzijama zli bog pali anđeo kojega je stvorio dobri bog- dakle, prepričani biblijski mit iz knjige proroka Izaije. Ova inačica je simplificirano tumačenje najvećega kršćanskog teologa, Sv.Augustina (5.st.), koji je u svom kapitalnom djelu "De civitate Dei"/O državi Božjoj, razradio metafiziku i "psihologiju" kršćanskoga Sotone. No, dok je kršćanski doktor Crkve postovjetio paloga Svjetlonošu s negativnim načelom, dodijelivši mu ulogu Kristova zlog "brata" čiji postanak seže u sam početak biblijske mitologije kad je, prema Genezi, Bog razdijelio svjetlo od tame-a Satan je zbog oholosti i zavisti izabrao tamu- katari su ispovijedali jednostavniju doktrinu: za Augustina i kršćansku ortodoksiju Satan je svugdje i nigdje, i nadilazi (iako obuhvaća) sam materijalni univerzum, dok je za katare Zlo locirano skoro potpuno u materiji)

-dobri bog je tvorac besmrtnih duša, zli je bog tvorac materijalnog univerzuma

-budući da je fizički svijet zao, glavni je životni zadatak oslobođenje besmrtne duše iz tamnice tijela

-duše se reinkarniraju/ponovno utjelovljuju sve dok ne dosegnu savršenstvo

-glavne doktrine Katoličke crkve su pogrješne: Krist nije Logos koji se inkarnirao, ne postoji Trojstvo, crkveni sakramenti su ne samo bezvrijedni nego i zli (stoga odbacivanje krštenja, pričesti, znaka križa, konfirmacije, pomasti), sama institucija organizirane kršćanske crkve je zlo, Stari Zavjet je sotonska objava, apokalipsa i Strašni sud se neće zbiti jer materijalni svijet ne može biti obogotvoren (kao u katoličkoj kršćanskoj interpretaciji Ivanovog "Otkrivenja"), nego jedino nestati kada posljednja duša bude oslobođena iz okova nepopravljivo zle tvari

-praktični naputci za svakodnevni život su favorizirali seksualnu apstinenciju i vegetarijanstvo, dok je ustrojstvo katarske "crkve" značilo radikalni prijekid s etabliranim katolicizmom: katarsko "svećenstvo" se sastojalo od muških i ženskih "savršenih" (ili, bolje, usavršenih) ljudi/perfectes koji se nisu ženili, dok je katarskim laicima/credentes ("vjerujući") bio dopušten bračni život, ali uz naglasak na poželjnost askeze koja se iskazivala u čestim postovima i trapljenjima.


Crkva bosanska i "hereza"

Priča o nastanku, postojanju i nestanku Bosanske crkve detaljno je razrađena u poglavlju djela Noela Malcolma "Kratka povijest Bosne"-dio koji prikazuje povijest “Crkve bosanske”.
Sam tekst je dostupan na http://www.islam-bih.net/knjige/book_po ... /m_03.html.
Mi ćemo se samo osvrnuti na osnovne točke prijepora o naravi Bosanske crkve:

-kao što su suvremeni istraživači (John Fine i ostali) pokazali, Bosanska crkva je nastala u okviru Katoličke crkve i od nje se nije doktrinarno razlikovala ni po čemu- osim po stupnju primitivizma. Razrađene teološke dogme o Inkarnaciji, Trojstvu, Otkupljenju, angelologiji i demonologiji,...-nisu nalazile na plodno tlo u civilizacijski slabo razvijenome bosanskom podneblju. Organizacijski, Bosanska crkva je bila oblik pučkoga kršćanstva kombiniran s elementima pravoslavnoga monaštva koje vuče korijen još iz ranokršćanskoga Egipta i Sirije. Zapadni monasticizam, nastao na temeljima djelovanja Sv. Benedikta, nije ni dospio u bosansku zabit. Dakle-ustroj (a ne doktrina) Crkve bosanske nije bio ni katolički ni pravoslavan: bez vjerske hijerarhije bilo zapadne, bilo istočne provenijencije, krstjani su prakticirali elementarni oblik kršćanstva kakav se mogao u to doba naći još jedino u zabačenim i prometno izoliranim krajevima Europe. Ili, sarkastično govoreći-Crkva bosanska je odvjetak Katoličke crkve koji je "zaostao u razvoju".

-praktički sve dualističke gnoze (manihejci, katari, bogumili, kršćanski gnostici) ostavile su za sobom korpus spisa u kojemu je ocrtana doktrina dualističko-gnostičke sljedbe. U tekstovima bosanskih krstjana (Hvalov zbornik, Testament gosta Radina, Mletačka apokalipsa, Radoslavljevo evanđelje, Kopitarovo bosansko evanđelje) ne nalazimo ni spomena o bilo kojoj od "velikih tema" dualizma: Dobri i Zli bog, materija kao zamka Zla, Satanov pad, reinkarnacija. To su potpuno pravovjerni prijepisi dijelova Novoga Zavjeta koji se ničim ne razlikuju od sličnih nastalih bilo gdje u kršćanskoj Europi. Ili, kako je zabilježeno u knjizi Noela Malcolma "Kratka povijest Bosne"
(http://www.islam-bih.net/knjige/book_po ... /m_03.html ):

Može se na kraju pretpostaviti da su neki heretici što su bili pod utjecajem dualizma u toj regiji prolazno utjecali na Crkvu bosansku za dugih godina njene izolacije od ostalih crkava. Ali od te skromne pretpostavke trebalo bi u mašti izvesti golem skok da bi se stiglo do uvjerenja da su dualisti preuzeli Crkvu bosansku u svoje ruke, preobrazili njenu redovničku hijerarhiju u katarsku svjetovnjačku strukturu i zamijenili rustikalnu ali u biti pravovjernu kršćansku teologiju u radikalno heretički sustav vjerovanja.


Većina očuvanih svjedočanstava u suprotnosti je s takvom tvrdnjom. Katari i bogumili grozili su se od simbola križa, a križ se pojavljuje u zaglavlju nekolikih dokumenata Crkve bosanske. Katari i bogumili nisu priznavali Stari zavjet, a jedan od sačuvanih biblijskih nikopisa Crkve bosanske sadrži i Knjigu psalama. Katari i bogumili nisu priznavali misu, a u oporuci gosta Radina izrijekom se zahtjeva da se odsluže mise za njegovu dušu. Katari i bogumili bili su protiv uporabe crkvenih građevina, a ima valjanih dokaza da se Crkva bosanska i dalje služila samostanskim zdanjima uz koja su stajale i crkve. Katari i bogumili odricali su se vina i mesa, a u prvim otomanskim katastarskim knjigama u Bosni zabilježeno je da su neki krstjani posjedovali vinograde, a nema razloga vjerovati da su ikad bili vegetarijanci. (Pokazalo se da je jedini tobožnji dokaz koji je na to upućivao potekao od pogrešnog čitanja jedne riječi u oporuci gosta Radina: ta riječ ne glasi mrsni, nego mrski.) Katari i bogumili nisu priznavali kalendar svetaca, a u dokumentima Crkve bosanske, pa i u oponici gosta Radina, spominje se proslavljanje nekoliko svetaca. I tako dalje.48

Opći značaj Crkve bosanske bio je također vrlo različit od onoga što obično dovodimo u vezu s bogumilima ili katarima. Te su heretičke sekte bile asketske i puritanske, suprotstavljene bogatstvu i svjetovnoj moći crkava, i odricale su se zemaljskih dobara. Crkva bosanska u svom punom procvatu (u 14. i na početku 15. stoljeća) posjedovala je veliku moć, a njeni su velikodostojnici potpisivali povelje i obavljali diplomatske misije. Kraljevi kao što su Stjepan Kotromanić i Tvrtko, iako nisu bili pripadnici Crkve bosanske, održavali su s njom prijateljske odnose; čini se da su i neke velike plemićke porodice pripadale toj crkvi.49 Najpoznatiji velikodostojnik Crkve bosanske gost Radin bio je stariji savjetnik hercega Stjepana Vukčića i očito je i sam bio bogataš: u oporuci je ostavio 5000 dukata u gotovini, konje, srebrne i zlatne tanjure, "plašt ukrašen krznom i zlatom" i "crveni plašt od svile sa šesterostrukim nitima ukrašen krznom i samurovinom a što mi ga je podario Gospodar Kralj Matijaš".50 To je zaista daleko od onih skromnih prvih katara koji su sami o sebi govorili da su pauperis Christi - Kristovi siromašci.

-sam naziv "bogumili" za pripadnike Crkve bosanske prvi je puta uporabio hrvatski povjesničar Franjo Rački u 19. stoljeću. U svim ranijim zapisima srećemo jedino nazive patareni, paulicini, heretici, manihejci, katari

-kao što su pokazala istraživanja povjesničara u 20. stoljeću, u samoj Bosni su postojale zajednice istinskih "heretika"-dualističkih gnostika. No, to su bile izbjeglice iz hrvatske Dalmacije (Zadar, Split)-duhovni sljednici katarskih i patarenskih gnostika koji su, bježeći pred progonima iz Francuske i Italije, našli privremeno (ali nesigurno) utočište u Dalmaciji. Tako su oko 1200. braća Matej i Aristodije, sinovi Zorobabela "utopljeni u bezdan heretičke kuge (in baratrum heretice pestis immersi)" protjerani iz Splita jer su širili "krivovjerna učenja". Utjecaj inkvizicije i panika Katoličke crkve na sam spomen "hereze" bijahu glavnim čimbenikom daljnjega bijega tih i drugih sektaša u Bosnu, gdje im se gubi trag. Sa samom Crkvom bosanskom ti gnostički dualisti nisu imali ni doktrinarne ni organizacijske veze (usput-nije poznato da je ikada došlo do komunikacije između krstjana i "heretika")

-kao navodni dokaz za istinsku "heretičku" narav Bosanske crkve se često spominju križarski ratovi ili pohodi (od 13. do 15.stoljeća) koje je organizirala Katolička crkva, uglavnom iz Mađarske (najpoznatiji je propali pohod koji su organizirali ban Koloman i kaločki nadbiskup Ugrin od 1234. do 1237.). No, baš je ta činjenica bjelodan dokaz da prave "hereze" nije ni bilo. Naime- sve križarske vojne su bile uglavnom lokalni pljačkaški upadi povezani s teritorijalnim svađama okolnih feudalaca. Svi su bili loše organizirani, s nevelikim ljudstvom i bez ikakvoga realnog cilja. Nije se dogodila ni jedna veća bitka; niti jedno uporište krstjana nije uništeno (za razliku od križarskoga rata protiv katara, kad je samo u jednome danu poubijano više od 30 tisuća ljudi); inkvizitori su sjedili besposleni u Splitu i Đakovu, umjesto da drže razjarujuće govore križarima spremnima da krenu u pohod iskorijenjivanje hereze ognjem i mačem; nijedan papa se nije udostojio pozvati na križarski rat protiv bosansko-humskih "heretika", nego su samo, s vremena na vrijeme, uputili koje pismo susjednim biskupima u kojima izražavaju negodovanje zbog krivovjerja koje je, eto, preplavilo Bosnu-a o čemu imaju informacije uglavnom iz izvora tih istih biskupa kojima pišu, a koji opet ne čine ništa...i tako unedogled.

-druga je popularna teza da izvješća Inkvizicije valjda ne lažu u cijelosti, tj.-"gdje ima dima, ima i vatre". Dovoljno je reći da je povijest puna historiografskih izvještaja koje vrijeme nije potvrdilo (npr., legendarne srednjovjekovne kronike o tronogim humanoidnim azijskim čudovištima, rodoslovi obitelji koje vuku podrijetlo od djevice Marije, visoko politizirana crkvena izvješća u razdoblju tzv. Avignonskoga progonstva, kada su u jednom momentu postojala čak trojica papa- a svaki je bio "priznat" od nekoga europskoga monarha). Osim toga: u to doba (13. do 15. stoljeće) Europa je bila opsjednuta paranoidnim strahom od heretika kojima su pripisivane sve nevolje ovoga svijeta jer, tobože, Bog pravedno kažnjava (ratovima, glađu, kugom i drugim epidemijama, mongolskom invazijom, turskom prijetnjom) kršćane koji su pali u Sataninu zamku krivovjerja (ili su dopustili da se hereze nesmetano šire). Vjerodostojnost takovih dokumenata nije veća od one koju pridajemo sadržajima optužnica u montiranim procesima Staljinovih čistki. Ili, po prikazu iz “Kratke povijesti Bosne”:

Isto je tako teško povjerovati popisima "zabluda bosanskih heretika", koje su sastavljali franjevci u Italiji potkraj 14. stoljeća i koji su prikazivali Bosance kao tvrdokorne dualiste katarskog ili bogumilskog tipa. Jedan od tih popisa počinje ovako: "Prvo, da postoje dva boga i da je veći bog stvorio sve duhovne i nevidljive stvari, a manji bog, Lucifer, sve tjelesne i vidljive stvari." Nadalje se odbacuju Stari zavjet, misa, crkvene građevine i slike, a "napose križ".55 To je možda moglo vrijediti za neku malu sektu "sclavonskih" ili "dalmatinskih" heretika, ali, kao što smo vidjeli, ima valjanih razloga vjerovati da to nije bio istinit izvještaj o Crkvi bosanskoj. Zapravo se ti popisi "zabluda" tako dobro slažu s katarskim modelom da se nameće prilično očito objašnjenje: kad je od talijanskih klerika zatraženo da iznesu analize ili opovrgnuća "patarenskih" zabluda, oni bi jednostavno potražili u svojim knjižnicama traktate napisane protiv "patarena" (drugim riječima, talijanskih katara) i najposlije sročili pregled katarskih vjerovanja.56 Slične se sumnje neminovno javljaju i kad je riječ o sustavnom popisu "manihejskih" zabluda kojih su se morala odreći tri bosanska plemića na zahtjev inkvizitora, Juana de Torquemade, 1461. godine u Rimu. Isto je tako upitna i sva osnova nenadane provale papinskih pogrda na račun "manihejaca" u Bosni u četrdesetim i pedesetim godinama 15. stoljeća.57

-tvrdnja koja je dosta često u optjecaju kod bošnjačko-muslimanskih povjesnika i ideologa je sljedeća: krstjani su bili većinsko stanovništvo u Bosni uoči i poslije osmanskoga osvojenja (1463. godine), te su zbog katoličkih progona masovno prešli na islam- u neku ruku, kao znak prosvjeda. Koncizno, na poluhumoristični način, ta je teza raspisana (kao i odgovor na nju) u članku Mladena Ančića:

"U sedmom stoljecu nakon Krista, u valu slavenskih seoba, sire podrucje izvora i srednjega toka danasnje rijeke Bosne naselilo je slavensko pleme Bosna, koje ubrzo stvara i siri svoju drzavnu organizaciju u zemlji kojoj daje svoje ime. U XII. st. nastaje u Bosni i Humu (sto je po "bosnjackom" shvacanju zapravo inacica danasnje Bosne i Hercegovine), kao izraz zasebnosti i autohtonosti, posebna bogumilska vjera, progonjena osobito uporno i okrutno od Katolicke crkve. Bosnjacki narod, medjutim, listom pristaje uz tu vjeru pretvarajuci ju tako u bosansku vjeru, da bi u XV. st., nakon turskoga osvajanja zemlje, poceo masovan prijelaz na islam pristasa te i takve bosanske vjere, koji su se na taj nacin svetili za progone svoje vjere tijekom prethodnih stoljeca. Bosanski Muslimani od pocetka jasno iskazuju svijest o svojoj posebnosti u okvirima Osmanskoga imperija, po cemu se Bosna precizno razaznaje kao zaseban entitet u okvirima Imperija, sto se formalizira drzavno-pravnim okvirima Bosanskoga pasaluka. U XIX. st., kada pocinje uspon nacionalnih pokreta na slavenskome jugu, srpski i hrvatski pokreti uspjesnim promidzbenim djelovanjem privlace bosanske pravoslavce i katolike i od njih stvaraju Hrvate i Srbe, cime je stvorena danasnja slika Bosne i Hercegovine."

Glede "argumenta" o navodnom većinskom pučanstvu, dajemo odjeljak iz knjige Noela Malcolma "Kratka povijest Bosne":

"..U četrdesetim godinama franjevačka je ofenziva (kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju) bila već u punom zamahu. Negdje pred proljeće 1453. godine djed ili glavar Crkve bosanske napustio je teritorij same Bosne i potražio utočište kod hercega Stjepana Vukčića. Nešto kasnije te iste godine, sudeći po pismu patrijarha Gennadiosa II. u Carigradu, djed je prešao na pravoslavnu vjeru.58

Ako je taj podatak točan, valja pretpostaviti da je Crkva bosanska bila već znatno oslabljena tim djedovim postupkom, još prije nego što je kralj Tomaš 1459. godine počeo službeno progoniti Crkvu bosansku. Došlo je do oštrog nadmetanja između Katoličke i Pravoslavne crkve oko toga koja će od njih dvije primiti pod svoje okrilje više bivših pripadnika Crkve bosanske. Jedan je franjevac zapisao da su mnogi "heretici" prešli na katoličku vjeru, ali da im je episkop Srba ("Rascianorum": žitelja Raške) zabranio da se pomire s Rimom.59 Pošto je pridobio bosanskog djeda na svoju stranu, možda je računao da i on ima pravo na svoje stado? Stoga je akcija koju je poduzeo 1459. godine kralj Tomaš vjerojatno imala za cilj spriječiti daljnji odljev vjernika u krilo Pravoslavne crkve. Prisilno preobraćanje 2000 krstjana i odlazak četrdesetorice najtvrdokornijih u Hercegovinu zacijelo su slomili kičmu Crkvi bosanskoj. Premda ne znamo točan broj njihovih samostana, jamačno je riječ o glavnini Crkve bosanske. Kad je 1466. godine gost Radin pismeno zatražio od Mlečana odobrenje da se skloni u Mletke ako ga Turci natjeraju u bijeg, zapitao je usput da li može povesti sa sobom i pedeset-šezdeset članova svoje sekte. To je vjerojatno bio ukupan broj preostalih pripadnika Crkve, uključujući tu i onu četrdesetoricu najtvrdokornijih.60


Što se tiče običnih, laičkih članova, moguće je da ih Crkva bosanska nikad nije mnogo imala, jer kao posve redovnički ustrojena organizacija nije imala potrebnu teritorijalnu strukturu župa. Osim toga, koliki god bio broj laičkih pripadnika u doba njena procvata, taj je broj morao znatno opasti za više od jednog stoljeća katoličkog prozelitizma potpomognutog državom. Stoga se čini da se u vrijeme kad su Turci preuzeli vlast, Crkva bosanska bila već raspala i stvarno ugasila. U otomanskim katastarskim knjigama u Bosni za 15. i 16. stoljeće, u kojima su ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti, neki su bili uneseni i kao kristian (nasuprot uobičajenoj riječi za kršćane, gebr ili käßr, što znači nevjernik, kojom bijahu označeni i katolici i pravoslavni). U prvim takvim knjigama navedena su dva-tri čitava sela kao kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan: u svom tom razdoblju pojavljuje se manje od 700 takvih pojedinaca.61 Povjesničar koji je proučio tu građu (i koji je pristaša "bogumilske" teorije) drži da su ti kristianlar samo "izabranici" Crkve bosanske, a da su obični članovi navedeni pod oznakom gebr ili kafir. Ipak, neće biti da ima pravo. Turci su tu navodili samo vjersku pripadnost: musliman, Židov, nevjernik i kristian.62 U cijelom razdoblju od 1468. godine (prve katastarske knjige) do potkraj 16. stoljeća samo dva imena nose titulu gost. Reklo bi se da je na taj način očuvan sićušan ostatak tradicije održavajući se nasljeđivanjem zare-denja u stilu "sam svoj majstor". Jedan katolički svećenik, Albanac Peter Masarechi, koji je obišao Bosnu u dvadesetim godinama 17. stoljeća, spominje u svom izvješću "patarene" koji žive bez pravih svećenika i sakramenata, "sa svećenikom koga je izabrao sam puk, bez ikakva zaređenja".63 Ali čak se i taj ostatak napokon zatro ne ostavljajući za sobom ništa do nepouzdana skupnog sjećanja, pučke historije i mitova.

dugo nisam procitao ovoliko puno praznih teza i krivljenja istorije.

etnicki razvoj bosnjaka se ne moze sustinski sagledati bez razmatranja karaktera i uloge srednjovjekovne bosanske crkve, za koju je sa pravom primjeceno da, kao jedan bosanski fenomen, lezi u samom srcu bosnjacke nacionalnosti. na natpisima na steccima cesto se nalaze zapisi u kojima pripadnici bosanske crkve svoju vjeru nazivaju "bosanska vjera", ili "prava vjera bosanska", kao i u raznim dokumentima iz srednjeg vijeka, kako iz bosne tako i iz stranih zemalja, koji svjedoce o tome da je bosanska crkva, kako joj to i samo ime kaze, bila bosanska narodna vjerska organizacija i kao takva pripadala samo bosni i bosnjacima.



tokom cijelog srednjeg vijeka bila je trn u oku kako zapadnom tako i istocnom krscanstvu, koji su je proglasavali heretickom i podizali krstaske ratove protiv nje, da bi tokom proslog stoljeca dozivjeli i to da vidimo kako se otimaju za tu istu Bosansku crkvu, pokusavajuci je neuspjesno proglasiti katolickom ili pak pravoslavnom po nastanku, a sve u cilju negiranja njene Bosanske autohtonosti, a samim time negiranja i autohtonosti Bosne i Bosnjaka.

evo ti jedan ekscerpt iz naucnih radova o bogumilima koji se skoro u svemu razlikuje od tvog teksta punog iskrivljene istorije. za razliku od tvog teksta, ovaj tekst ima na kraju i izvore literature.



BOGUMILI ILI BOGOMILI

BOGUMILI ili BOGOMILI, pristase heretickog pokreta koji se javio sredinom X st. za vladanja bug. cara Petra (927-969) u Makedoniji koja je tada bila pod bug. vlascu. Prvi podatak o pojavi hereze nalazi se u poslanici patrijarha Teofilakta caru Petru, u kojoj mu on razjasnjava da je ta hereza "pavlicanstvo pomijesano s manihejstvom". Vise podataka nalazi se u apologetickom traktatu prezbitera Kozme, poznatom pod naslovom 'Beseda na jeres', koji je nastao oko 972. Kozma optuzuje popa Bogumila da je poceo siriti novu, krivu nauku "po zemlji bugarskoj", koja se protivi ucenju pravovjerne krsc. crkve da ima samo jedan bog, stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog svijeta, koji dijeli ljudima sve dobro i sve zlo, a da, nasuprot tome, pop Bogumil uci kako postoje dva boga, dva principa: jedan je bog princip dobra, a drugi je bog princip zla - mamon, sotona. Bog zla stvorio je sav materijalni svijet, ukljucivsi i covjeka; po volji sotone postoje sve vidljive stvari: sunce, zvijezde, zrak, zemlja, covjek, crkve, krstovi. Neki od bogumila misle da je sotona mladi sin bozji, uz starijeg sina Krista, a drugi misle da on nije sin bozji vec andjeo koji se odmetnuo. Dalje kaze Kozma da zestoko napadaju crkveno ustrojstvo, osobito svecenstvo na celu s biskupima, kojima poricu svaku vlast nad vjernicima. Odbacuju Stari zavjet i knjige crkvenih otaca, a zadrzavaju jedino evandelje, djela apostolska i njihove poslanice; odbacuju kult Marijin, sakramente, svaku liturgiju i molitve, izuzev "Oce nas"; ne postuju kriz ni ikone, a crkve ne priznaju domovima bozjim, vec se zatvaraju u svoje kuce da se tu mole i uzajamno ispovijedaju. Jednako ostar stav zauzimaju i protiv svjetovne vlasti, protiv tadasnjega drustvenog i drz. poretka; poticu svoje vjernike na nepokornost onima koji su na vlasti odvracaju robove da rade za svoje gospodare, napadaju starjesine i boljare, uceci da su bogumrski oni koji rade za cara. Propovijedaju siromastvo i ostro istupaju protiv bogatstva i bogatih. Kozma opisuje heretike kao ljude krotke, mucaljive, blijede od posta, cedne u odijevanju, ali je, po njemu, to tek prividnost, dok su zapravo grabezljivci, koji vrebaju ljude priprosta duha, sto se njima obracaju radi spasenja svojih dusa, pa onda kod njih siju pljevu svog nauka. Iz tog se prikaza vidi kako se u svijesti pravovjernoga krsc. svecenika odrazila nova hereticka nauka u cijem sredistu, kao najvaznija i za pravovjernu crkvu najopasnija, stoji hereticka teza o dva boga, dva principa, dok sva druga naucavanja tih heretika imaju teolosko-akcidentalni znacaj. Ta je teza rusila dosljedni monoteizam krsc. crkve, njena jakog boga, tvorca i dobra i zla. Ta je teza imala davnu tradiciju. Vec u III st., dakle prije nego sto je u rim. drzavi krsc. crkva bila priznata kao drz. crkva, Perzijac Mani (lat. Manes, Manichaeus) povezao je krscansko-gnosticke i budisticke elemente s naukom Zaratustre (oko pol VI st.) i pokusao da na jednostavan nacin razjasni odakle zlo na svijetu, propovijedajuci novu, dualisticku religiju, zbog cega je od perz. maga optuzen i na krizu raspet (276). Od pol. VII st. u Armeniji se javlja manihejsko-gnosticka hereticka sekta pavlicana, koji su svojom borbenoscu postali opasni drz. vlasti, pa su ih carevi Konstantin V Kopronim (741-775) i Ivan Cimiskes (969-976) preselili u Traciju i Makedoniju, gdje je tako nastalo rasadiste dualisticke hereze. Cini se da od dualistickog shvacanja nije bila daleko ni sekta masalijana (mesalijana), koja se javila u IV ili V st. u Prednjoj Aziji, te molitvama (stoga se zovu i euhiti) i plesanjem (stoga se zovu i horeuti) tjerala iz sebe zlog duha, sotonu. Pojava dualisticke hereze izraz je revolta protiv hijerarhije krsc. crkve, koja iskoriscuje ideju boga da bi s pomocu nje odrzavala svoje vjernike u pokornosti. Ona je isto tako izraz revolta i protiv drz. vlasti, koja se oslanja na krsc. crkvu kao ideolosko sredstvo svoga vladanja. Dualisticka hereza moze biti izraz nezadovoljstva potlacenih, koji ne mogu razjasniti zasto taj svemoguci i apsolutno pravedni krsc. bog jednima daje mnogo dobra i malo zla, a drugima mnogo zla i malo dobra. Krsc. religija i njeni apologeti to protuslovlje ne mogu razjasniti ,a dualisticko ga shvacanje rjesava sa dva boga. Zavisi od prilika i odnosa, tko ce se posluziti i protiv koga dualistickom herezom kao ideoloskim borbenim sredstvom. To moze biti vladajuca klasa kad je rijec obrani vlastite zemlje protiv vanjskog napadaca, koga u tom poslu pomaze krsc. crkva sa svecenstvom. Moze to biti i podvlascena klasa u svojoj borbi protiv vladajuce, koja uza se ima kler krsc. crkve. Zbog toga su i odnosi kod pojave dualisticke hereze cesto vrlo spleteni. Pojava bogumila u Makedoniji i Bugarskoj pada u vrijeme teskog biz. pritiska na tu zemlju nakon smrti Simeona, a za vladanja Petrova. Ideoloski je taj pokret u cjelini bio upravljen protiv biz. tlacitelja, protiv domace vlastele i hijerarhije vlastite krsc. crkve, koja je po Kozminu prikazu bila do krajnosti iskvarena Nesumnjivo je u tom heretickom pokretu bilo i drugih manje vaznih komponenata, kao sto su, na primjer, revolt poganskih ostataka u zemlji, koji su pred malo vremena bili pokrsteni, i dozivljaji unutrasnjega zivota. A praksa krs. crkve pokazuje kako je ona dualisticku herezu radije presucivala ili je fizicki istrebljivala negoli se s njom teoloski obracunavala. O kasnijem razvoju bogumilske hereze u makedonsko-bug. prostoru ima malo vijesti. Ona se prosirila i izvan tog prostora. Tako je jedna grupa bogumila iz redova plemstva, nakon pripajanja Bugarske Bizantu (971),emigrirala u Carigrad, gdje je nasla pristase u visim drustvenim slojevima. Protiv njih su poslije istupili carevi Aleksije i Manuel Komnen. Neki su "pavlicani i Makedonci" prebjegli u Italiju u vezi s ustankom u Makedoniji (1040-41), a potkraj XI st. masalijani su se prosirili po Balkanskom poluotoku. S bogumilskom herezom, dovodi se u vezu i maloaz. sekta fundajajita (phundagiagiti). Svojim sirenjem morala se dualisticka hereza u dogmatskom pogledu izdiferencirati. Tako se formiralo radikalnije i blaze shvacanje dualizma: razlika se moze zapaziti i u Kozminu prikazu (sotona je ili mladi sin bozji ili odmetnuti andjeo). Radikalnije glediste zastupala je Dragovicka crkva (Dragovica, vjerojatno u Traciji) tvrdeci da je sotona od samog pocetka samostalan bog zla, bogu dobra ravnopravan princip zla. Nasuprot tome Bugarska crkva uci da je sotona sin bozji, koji se odmetnuo, tako da je bog ipak zacetnik svega, i dobra i zla. Hereticka fronta od Balkanskoga poluotoka do talijansko-franc. podrucja bila je povezana dualistickom tezom da ne postoji jedan bog vec dva. Heretici su se javljali pod razlicitim imenima: bogumili, kudugeri (grc. naziv za bogumile), babuni (u Srbiji uobicajen naziv prema mak. planini Babuni), krstjani (naziv uobicajen u Bosni), patareni (tal. naziv prema siromasnoj cetvrti u Milanu, Pataria), christiani boni ili veri, boni homines, bonomii, katari (naziv uobicajen u Francuskoj i Njemackoj prema grc. kaJaros: cist) kataristi (oblik od katari), katafrigi (iskvareno od katari), Bulgari ili Bougres (naziv upotrebljavan u Francuskoj prema Bulgarus: Bugarin), konkorecani (Concorretii prema mjestu Concorezzo, sjeveroist. od Milana), popelicani (vjerojatno posprdan naziv iz franc. podrucja), tekserani (tkalci prema lat. texo, jer su se tkalci isticali kao pristase te hereze u Francuskoj), garatenses (po Garattusu, jednom od starjesina sekte u Italiji), illi de Desenzano (oni iz Desenzana, mjesta na Gardskom jezeru), Sclavini (Slaveni, naziv za one heretike u Italiji koji su podrzavali veze s bos. bogumilima), caloiani (naziv u Italiji, jer se njihov jedan biskup zvao Kalojan), Bagnolenses (u Italiji po mjestu Bagnolo u blizini Mantove), gazzari (u Italiji, naziv prema njem. Ketzer), albigenses (prema gradu Albi u grofoviji Toulouse), beggini (u njem. podrucju vjerojatno iskvareno od Albigenses).

Papinski je Rim nastojao da te heretike, a narocito njihova sredista, unisti bez mnogo teoloskih rasprava Pape su dobro osjetile da je taj pokret usmjeren protiv njih i njihove nove politike, koja je od druge pol. XI st. tezila za prisvajanjem svj. gospodstva u feud. formama. Prvi izraziti predstavnik te politike bio je Grgur VII (1073-85), a njegovi su je nasljednici nastavili. U ostvarivanju te politike pape pokrecu krizarske ratove. Osim Prvoga krizarskog rata (1096-99) koji je u zauzecu Jeruzalema imao barem neki uspjeh svi su daljnji svrsavali ne samo neuspjesno vec cesto upravo katastrofalno za krsc. vojske. U krizarske ratove bilo je uvuceno i Bizantsko Carstvo, jer su krizarske vojske prelazile pustoseci i plijeneci preko njegovog teritorija. A zauzvrat biz. car Manuel Komnen poduzeo je protuofenzivu na Zapad (1162-80), od koje je narocito trpjela Ugarska, pa onda nase zemlje. No, neprijateljstvo izmedju krsc. Istoka i Zapada dostignulo je vrhunac kad su krizari 1204. osvojili Carigrad i osnovali tu Latinsko Carstvo. Zbog tih je neuspjeha suvremenike, koji su mislili u religioznim kategorijama zahvatilo duboko razocaranje: mjesto brze i lake pobjede nad nevjernicima, koju su im obecavale pape, slijedio je poraz za porazom; mjesto sloge krsc. svijeta, doslo je do razdora medu krsc. narodima; mjesto obecana bogata plijena i obilja zemalja na Istoku na evr. su se svijet srucile nevolje, i on je i dalje ostao u neimastini. Za tadasnje je shvacanje to znacilo da je Allah jaci od krsc. boga. Time je pokoleban autoritet krsc. boga, ali je odgovornost za sve zlo pala na papu. I tu je bio pravi cas da se interpolira dualisticko ucenje o bogu dobra i o bogu zla. A kako je zapadni svijet, polazeci na Istok, tu mnogo vidio i naucio, on je upoznao prolazeci Srbijom, Bugarskom i Makedonijom, pa i u samom Carigradu, diteisticku nauku, koja je tako jednostavno mogla razjasniti odakle zlo na ovom svijetu. Dualisticka hereza na evr. Zapadu (bez Bosne) ima dinamicki karakter od pol. XII st. do pol. XIII st.,a taj se vremenski raspon pokriva s neuspjelim krizarskim ratovima. Pojave dualisticke hereze na Zapadu spominju se 1143. u Kölnu (pod imenom siromasi Kristovi), 1144-45. u Liegeu, 1147. u franc. Dordogni, 1162. ona prelazi u Englesku, gdje nije mogla uhvatiti korijena. Ucvrstila se u grofoviji Toulouse u juz. Francuskoj i u lombardijskim gradovima. Vec u drugoj pol. XIII st. snaga dualistickog ucenja slabi, ono degenerira, postaje predmetom teoloskih raspravljanja i postepeno nestaje na Zapadu u drugoj pol. XIV st., te prestaje biti zivom snagom hist. kretanja. Dualisticki heretici na Zapadu neprekidno su upozoravali na Istok, na Bugarsku, a osobito na Bosnu, kao na maticu i na izvor tog ucenja, a odatle su im dolazili ucitelji i organizatori. U juznoslav. krajevima hereticko djelovanje jaca potkraj XII st. U Srbiji je tadasnji veliki zupan Stefan Nemanja brzom intervencijom sprijecio daljnje sirenje bogumilske hereze. U Poljicima su 1180, pod vodstvom Kacica, poznatih bogumila, kamenovali splitskog nadbiskupa Rajnerija, a ubojice je primio zahumski knez Miroslav, ozenjen bogumilkom, sestrom bos. bana Kulina. Splitski sabor od 1185. nisani na te heretike, kad u svom prvom clanu proklinje sve , "sekte heretika" koje "ocrnjuju nauku" rimske crkve. U to vrijeme u Zadru je boravio dosljak iz Apulije Zarobabel sa svojim sinovima Matejem i Aristodijem. Obojica su bila istaknuti "patareni", koji su sirili herezu u Splitu i imali dobre veze s Bosnom. Nesumnjivo je Zadar 1202. onako stradao od krizara i zbog veza s bogumilima. Zadrani su u posljednjoj borbi na zidinama istakli krizeve ne da uvjere krizare da su krscani vec da nisu bogumili, koji ne postuju krizeve. Koliko je bogumilska hereza zahvatila Dalmaciju i Humsku zemlju, pokazuje i slucaj Visena Subica i Petra, zahumskog kneza, koji su bili heretici. Bogumilsko srediste ostaje ipak Bosna. Bosna je lezala na granici ist. i zap. crkve, ali je usla u interesnu sferu zap. crkve, a da to ist. nikad nije osporavala. Papama je bilo mnogo do toga da na toj granicnoj liniji ucvrste svoje pozicije kako bi bila brana protiv ist. crkve. Naporedo s tim ukrstavali su se u Bosni i interesi svjetovnih vlasti, napose Bizanta i Ugarske. Bosnjani su se odupirali jednako ist. i za . krsc. crkvi, kao i Madarima i Bizantincima, i taj je otpor dosao do izrazaja u bogumilskoj herezi. Papa Inocent III odmah poduzima mjere i 1200. poziva ug. kralja Emerika da postupi protiv Kulina te da njega i sve heretike protjera, a dobra im zaplijeni. Malo kasnije salje i svog kapelana Ivana Casamarisa u Bosnu. Taj je izaslanik imao i prividan uspjeh, jer su se najistaknutiji bogumilski heretici 1203, na Bilinu polju, svecano odrekli hereze u prisutnosti Casamarisa i bana Kulina. Ali je to odreknuce pod prisegom (abjuratio) bilo samo prividno. Inocent III je 1208. pokrenuo krizarsku vojsku i protiv katara u juz. Francuskoj, u oblasti Rajmunda, grofa od Toulousa. Poslije dvadesetogodisnjih borbi katare je svladao Simon de Monfort. U to se vrijeme u Bosni, pojacanjem pastve, propovijedanjem i drugim crkv. mjerama, nastojalo iskorijeniti herezu; pri tom je glavni posao povjeren prosjackim redovima, najprije dominikancima a poslije franjevcima. U tom razdoblju papa Honorije III salje posebnog legata, svog kapelana Akoncija, da u Dalmaciji i Bosni radi protiv heretika. Ali ni ta misija nije imala mnogo uspjeha, a Akoncije je oko 1224.u Bosni umro. Stoga je poslije rata protiv albigenza papa Grgur IX pokrenuo (1234) protiv Bosne, za vladanja bana Mateja Ninoslava, krizarsku vojnu, kojoj je bio na celu hrv. herceg Koloman, brat kralja Bele. Kaznena ekspedicija protegla se sve do 1239, ali nekoga trajnog uspjeha nije bilo. U borbi s bogumilima poginuo je i Mladen Subic (1304). Krizarski rat protiv bogumila poveo je 1363. ugar. kralj Ludovik I, muz Jelisave, kcerke bos. bana Stjepana II Kotromanica, ali je bio porazen. Zigmund je u krizarskom pohodu 1408. pobijedio kod Dobora bos. vojsku, ali bogumilska hereza ni tom prilikom nije iskorijenjena; ona ostaje i dalje u bos. povijesti vazan faktor i znacajna polit. komponenta u obrani zemlje od tudjinskih napadaja. Vanjskopolit. prilike primoravale su bos. vladare da igraju dvolicnu ulogu prikazujuci se cas katolicima, cas bogumilima. Kad se bos. kralj Stjepan Tomas (1443-61) pred tur. opasnoscu priklonio Zapadu, bogumili su bili izlozeni progonima. God. 1461. kralj je u Rim poslao tri vlastelina-bogumila u okovima da ih tamo ispitaju. Njihovo ispitivanje povjereno je kardinalu Juanu Torquemadi (stricu kasnijega poznatog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade), koji je na temelju njihova saslusanja sastavio "pedeset zabluda manihejskih u Bosni". Protubogumilsku politiku nastavlja Stjepan Tomasevic (1461-63) do same propasti Bosne. Padom Bosne u tur. ruke (1463) nestaje i bogumilske hereze u Bosni, a vjernici Bosanske crkve dobrim su dijelom preSli na islam.

Osnovna dogmatska ucenja neomanihejske hereze od pol. XII st. dalje (uglavnom pod tri glavna imena: katara, patarena i bos. krstjana) bila su ova: dva su boga, jedan najvece dobro, drugi najvece zlo; prvi je stvorio nevidljivi, a drugi vidljivi svijet. Pri tom postoje dva gledista: radikalno dualisticko stajaliste zastupa dragovicka grupa tvrdeci da postoje od iskona dva principa, dok blaze dualisticko stajaliste zastupa bug. grupa tvrdeci da izmedu principa postoji ipak veza i da je princip zla izasao iz principa dobra. Odbacuju Stari zavjet zajedno s prorocima, a isto tako i spise crkvenih otaca. Odbacuju kult Marije. Uce da je Krist samo prividno imao covjecje tijelo, pa da zapravo nije ni trpio ni umro. Samo se kod dualistickih heretika nalazi prava crkva i oni su nasljednici apostola, njihov je starjesina nasljednik apostola Petra, a ne rimski papa. Crkve preziru i zovu ih sinagogama sotone. Upotrebu svetih slika smatraju idolatrijom, a ismijavaju stovatelje svetaca i njihovih moci. Osuduju sluzbu bozju i sve crkv. sakramente, napose krstenje i brak, koji nije drugo nego preljub. Poricu uskrsnuce tijela, jer ono potjece od sotone. Poricu svaku vlast krsc. crkvi. Nijecu da postoji cistiliste. Zabranjuju uzivanje mesa, sira i mlijecnih proizvoda. Zabranjuju svaku zakletvu. Poricu svjetovnim vladarima pravo da izricu smrtne kazne. Organizacija neomanihejskih crkava i njihova hijerarhija takoder se medusobno u bitnosti ne razlikuju. Njihovi se sljedbenici dijele na prave krstjane (prave krstjanice) i obicne vjernike, tzv. mrsne ljude, te se prvi kod katara zovu savrseni (perfecti), a drugi su obicni vjerenici (credentes). Samo pravi krstjani (perfecti) poznaju sve tajne njihove nauke i samo su oni obvezani provoditi onaj strogi asketski zivot sto ga njihova nauka propisuje. Broj savrsenih, u usporedbi s brojem mrsnih ljudi razmjerno je malen. Ti savrseni cine zajedno jedan red (ordo) i upravo on je temelj 'Bosanske crkve'. Hijerarhija u uzem smislu, koja upravlja crkvom, u bos. se crkvi sastoji od djeda, gostiju i staraca (kojima se ne zna prava funkcija) dok u katarskoj hijerarhiji tome odgovaraju biskup, stariji sin, mladi sin i dakon. Jedan podatak iz 1223. u pismu papinskog legata Konrada kaze da na granici Bugarske, Hrvatske i Dalmacije, a pokraj naroda Madara stanuje herezijarh, koga albigenzi zovu svojim papom. Po tome bi izgledalo kao da su svi dualisticki heretici imali zajednickog papu, koji je imao sjediste negdje u Bosni. Ali taj podatak nije provjeren. Dualisticki heretici nisu imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi vrsili bogosluzne cine, vec su se zajednicki molili i uzajamno ispovijedali u svojim kucama, napose u kuci kojeg videnijeg "savrsenog".

Bogumili i njima srodne sekte odbacivali su stovanje svetackih slika i raspela. Zbog toga likovna umjetnost na podrucjima koja su stajala pod utjecajem bogumilstva nalazi svoju primjenu pretezno na nadgrobnim spomenicima, steccima.



Uz dekorativne i simbolicke motive i natpise, na steccima se ponekad javljaju figuralni prikazi iskljucivo profanoga karaktera (likovi pokojnika, scene turnira, lova i kola). Osim na steccima, likovne teznje bogumila odrazile su se i na inicijalima, zaglavljima i minijaturama bosanskih srednjovjekovnih rukopisa (npr. Nikoljsko, Mletacko i Kopitarevo evandjelje), medu kojima se bogatstvom dekoracije istice Hvalov rukopis iz 1404.

(Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb 1955., I svezak, str. 530-534.)

Teoloska struktura bosanske hereze

Kardinal Juan Torquemada (stric zloglasnog spanjolskog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade) je 1461. godine sastavio popis "pedeset zabluda manihejskih u Bosni". Koristio ih je kao optuzni materijal. "Zablude" su obuhvacene kao grijesi protiv rimskih dogmi, kao odudaranje od njh, tako da gledista bogumila nisu iznesena u svojoj unutrasnjoj povezanosti. U nedostatku drugih izvora mose se za sagledavanje bogumilskog ucenja iskoristiti i ono sto sadrzava optuznica, ali tada treba te "zablude" uzimati oprezno i kriticki.

Ova lista "grijeha i zabluda" vrlo je zanimljiva pri sagledavanju morala i mudrosti bosanskih bogumila. Iako je ovo ucenje u optuznici do znatne mjere okrnjeno i preoblikovano, vidi se da je ono humanije od krscanskog. Katolicka crkva nije se protiv bogumilstva mogla boriti moralnim i filozofskim argumentima, vec samo primjenom nasilja.


Ono sto znamo o vrijednosnim orijentacijama Bosnjaka bogumila jeste to da su bili:

- Miroljubiv narod, koji prezire i osudjuje svako umorstvo i prisilu (bilo za kaznu, bilo u ratu, u osveti i dr.) Na steccima pozdravljaju poluispruzenom otvorenom rukom koja pokazuje cist obraz i dobru volju - slicno indijanskom pozdravu. (Izmedju ratnika sa kopljima nalazi se zena sa cvijecem. Na steccima nema slika nasilja, ubijanja i sl. Luk sa strijelom nije napet...)
- Imali su poseban dualisticki odnos prema bogu. Po njima tvorac materijalnog svijeta je sotona i on njim upravlja nezavisno od Boga. Stoga je covjek prostor borbe duhovnog i materijalnog svijeta. Vjerovali su da je Isus samo duh, a da Marija nije bogorodica. Svim Isusovim mukama davali su samo simbolicko i alegoricno znacenje a ne i stvarno kako je to tumacila "zvanicna" crkva. Mucenje i raspece Isusa, njegova smrt i uskrsnuce su, po njima, samo privid.

Bosanski bogumili su odbacivali krst kao fetis i sl.


Odbacivali su posredovanje crkve i svestenika u obracanju covjeka bogu.

Ismijavali su sve materijalne predmete hriscanskog kulta: krst, ikone, svetacke relikvije, mosti i sakramente.


Nisu vjerovali u zagrobni zivot niti u uskrsnuca. Poricali su pretvorbu hljeba i vina u tijelo i krv gospodnju. Bogumili su zamjerali svestenicima katolicke crkve da zive na grbaci naroda, te da zagovaraju cistost a oni sami su puni poroka. Zato su svestenike katolicke i pravoslavne crkve zvali "slijepim ferizejima" i "slugama mamona" oduzimajuci im pravo da se nazivaju hriscanima. Pravi krscanin po njima zadovoljava se skromnim materijalnim zivotom a sve ostalo daje u zadrugu crkvi, za bolesnike i za put onih koji sire vjeru. Pridrzavali su se vegetarijanske ishrane, iskljucivali su alkohol iz upotrebe. Utaju istine i prisilu nad drugima smatrali su teskim grijehom. Bili su cisti i nevini umjereni u svemu. Cuvali se suvisna govora, ogovaranja i lakoumnosti.

- Bogumili su u svoju vjersku zajednicu primali samo odrasle ljude sposobne da samostalno odlucuju o pristupanju krstenju na bogumilski nacin. Tim su ismijavali krstenje novorodjencadi u crkvama. Bogumilski svestenici (ne svestenici u klasicnom smislu rijeci, vec autoriteti znanjem i vjerovanjem) su privlacili paznju masa primjerom sopstvenog zivota koji je bio u skladu sa njihovim rijecima.
- Njegovali su ravnopravnost muskarca i zene, sto nije karakteristika monoteistickih religija (na steccima u kolu naizmjenicno igraju muskarac i zena drzeci se za ruke, zena miri muskarce i sl.). Govoreci o odnosu sprem svetih knjiga njih i krscana koji sebe nazivaju "pravovjernim", bogumili su govorili: "Rijedak je u njih ucitelj, koji umije tri neprekinute glave novoga zavjeta, docim kod nas rijetko negdje ima muz ili zena, koji nebi znao sveto pismo na izust u narodnom jeziku." (Klaic str. 350) Ovo nam govori o polozaju zene ali i o odnosu sprem ucenja kao i jeziku ucenja.
- Odbacivali su crkvenu ali i svaku drugu drustvenu hijerarhiju cim su bili bliski slovenskom patrijarhalnom demokratizmu koji je bio dio stare slovenske porodice i obicaja. To ali i karakteristike njihovog vjerovanja i nacelo slobodna tumacenja svetog pisma ubraja ih, (svedski historicar Hans Furuhagen) u one koji su svojim idejama i snagom inspirisali protestantizam u Evropi, po jednim autorima (Dz. Sokolovic ) u prve evropske protestante.

- Imali su sopstveno pismo (bosancicu - bosanicu) i sopstveni jezik (bosanski) i njegovali su pismenost.

Pisani tragovi na steccima koji datiraju od prije hiljadu godina nedvosmisleno govore o pismenosti i zadivljujucim univerzalnim porukama za koje Miroslav Krleza ustvrdi da su jedini tragovi kulture u Evropi.


Bosna je bila jedini primjer drzave u tadanjem svijetu gdje su narod i gospoda govorili i pisali isto. Pucki ili prosto narodni jezik bili su zanemareni i onemoguÊeni u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i drugim zemljama.

- Zivjeli su u ambijentu najljepse netaknute prirode u skladu sa njom (stecci su u najljepsem prirodnom ambijentu pored rijeka, na planinama i na najljepsi nacin uklopljeni u taj ambijent)... Istorijsku zaslugu za noviju prezentaciju bogastva duha i vrijednosnih orijentacija Bosnjaka bogumila ponajvise ima Englez Artur Evans (poznat po otkricu minoiske palate kod Knososa na Kreti) kao i Miroslav Krleza. Svakako Bosnjaci bogumili su to, sopstveno otkrice, sami omogucili ostavljajuci 52 000 kamenih stecaka za sobom. Stecci (mramor, biljeg, kam, steljac, maset) su vjerovatno jedna od najorginalnijih i najznacajnijih materijalnih ostavstina evropske civilizacije. Na steccima su davno uklesane porukama onog i onakvog svijeta o kom moderna Evropa danas sanja. Interesantno je da je postavljajuci izlozbu "Istorija na tlu Jugolsavije od praistorije do danas" u Parizu, prije dvadesetak godina, kasnije je obisla svijet, Miroslav Krleza kao centralnu figuru stavio bosanski stecak. Na insistiranje srpskog lobija da to bude freska "Bjeli andjeo" rekao je da je izvor te kulture dalje od nasih prostora i da se njom mogu diciti drugi. Na primjedbe hrvatskog lobija zasto ne ikona iz neke od katedrala u Hrvatskoj odgovorio je isto, da je centar i izvor te kulture negdje drugdje a stecak ima samo Bosna i niko vise na svijetu. Za Krlezu i samo jugoslovenstvo ima iskljucivi korjen u bogumilstvu. Krleza i ornamentiku stecaka (1954 god) tumaci kao nesrazmjerno velike ruke - "gvozdene i prkosne, jer nijesu htjele da se sklope pred inkvizitorima, koji proklinju i pale Bosnu vjekovima." On odbacuje i samu pomisao da bi "bogumilski mramorovi" nastali "pod uplivom romanike, koja je mogla da se pojavi kao moda vremena kakva je vladala izmedj u Zadra i Dubrovnika."
Pored Krleze kao one sto su bili opcinjeni tom kulturom, spomenimo i Tina Ujevica koji u dva najveca savremena bogumila ubraja Tolstoja i Gandija. (Sarajevo 1931. god.)
Tin Ujevic pise: "Kad bi me neko pitao ko su dva najveca savremena bogumila, ja bih bez oklijevanja odgovorio: 1. Tolstoj 2. Gandi. Kako? Tolstoj i Gandi u vezi s ovom, u Bosni davno izumrlom sektom? - Pa ipak tako je, za to jamci potpuna podudarnost njihovih moralnih sistema". U nastavku svoje rasprave on te moralne sisteme vidi u tri principa:
1. Princip signaculum manus ili hinduski Ahimza, kojim se zabranjuje svako ubijanje i prolijevanje krvi ali i mucenje, bilo kakvo nanosenje zla i stete nekom zivom bicu pa i cijeloj prirodi.
2. Princip signaculum oris ili "snaga istine" kojom se zabranjuje kazivanje i najmanje lazi i klevete i nalog da se cjelokupni zivot podesi po duhu istine.
3. Princip Signaculum sinus ili zapovjed da se u seksualnom smislu ostane apscinent.
Ujevic u daljnjem dijelu svoje interesantne rasprave govori cinjenicama da se zapravo bogovi sele a da cjelokupni moralni sistem na zemlji crpi snagu sa istih izvora a da sva razlika u konkretnim moralno religijskim kodovima dolazi od razlika njhovih propovjedaca i konkretna podneblja i okolnosti pod kojim se oni sire i manifestiraju.



*Grad Konjic u dolini Neretve i njegova okolina je mjesto gdje su se bosanski bogumili najvise zadrzali.
"Šute kao Bogumili"
(Ova poslovica ponajviše čuje se oko Konjica na Neretvi. Može biti da se proteže još od onog vremena, kada je narod većinom bio poprimio bogumilsku vjeroispovjed. Kaže Klaić u bosanskoj povjesti, da su bogumili sasvim malo govorili, ali su toliko bili zavladali, da je sve bosansko-harcegovačko ljudstvo bilo primilo njihovu [bogumilsku] vjeru. Na podrucju Konjica, Neretve i Rame ima i dan danas muslimanskih seljaka, koji su sačuvali molitve iz bogumilskih vremena pa ih u obiteljskim krugovima naizust mole).

Npr. u naselju Seonica pored Konjica, jos uvijek je ziva uspomena na Bogumile, i jos uvijek su jako vidljivi obicaji tamosnjeg stanovnista koji nesumnjivo podsjecaju na obicaje nasih predaka.
Naselje Seonica je smješteno na desnoj strani Jablaničkog jezera. Od Konjica je udaljeno 30 km prema jugozapadu, a od Ostrošca 12 km prema sjeveru. Smješteno je u kanjonu rječice Seončice i sastoji se od mahala: Donje, Gornje i Poretka.
Shodno Truhelkinom mišljenju, naselje Seonica je u XV vijeku bilo rezidencija bogumilskih gostova. Ovdje je, prema njegovom mišljenju, 1422. godine živio gost izvjesni Radin Butković, koji je na osnovu testamenta sačuvanog u istorijskom arhivu u Dubrovniku svojim nasljednicima ostavio veliki pokretni imetak u Seonici i okolini. Među nasljednicima se naročito ističe gost Radin Seničanin, koji je doživio gubljenje bosanske samostalnosti i dolazak Turske (Truhelka, str. 374).
Ovoj tezi takodjer idu u prilog i mnoga pisma turskih namjesnika u Bosni upucenih sultanima,cak nekoliko vjekova poslije turskog osvajanja ovog podrucja, u kojima govore
da na podrucju Konjica jos uvijek vecina ljudi, iako je javno primila Islam, i dalje ustrajava na svojim bogumilskim obicajima i nacinu zivota.


*Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb 1955., I svezak, str. 530-534
*Kardinal Juan Torquemada "pedeset zabluda Manihejskih u Bosni" 1461.god
*Stanko Kromirjanin "imena bosanskih djedova" 1393. god
*1911. i 1913. Truhelka, dr Ćiro, Testament gosta Radina Butkovića i još nešto o gostu Radinu, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1911. i 1913, str. 374.
*U tekstu se takodjer navode istrazivacke analize i otkrica poznatog svedskog historicara Hansa Furuhagen-a, velikog engleskog naucnika Arthura Evans-a ( poznatog takodje po otkricu "minoiske palate" kod Knososa na Kreti), Bratoljuba Klaica, Dz. Sokolovica, kao i stavovi, misljenja i analize Miroslava Krleze i Tina Ujevica

[Dezidijat]

[quote="osa.[/quote]

Šta se ti praviš pametan. Stari si poznavalac glogalne kulture, mrš,ba. Kršćanske su zemlje sve zemlje u Južnoj americi - I njihov nivo razvijenosti i bogatstvo je neizmjerno

Zemlje centralne Afrike su kršćanske i to im pomaže - u čemu?

Nemoj mi sad pisat zemlje u EU blablabla...Srbija je kršćanska zemlja pa šta sad hoš reć da je neizmjerno bogatija od Kuvajta, UAEmirata, Saudijske Arabije, Malezije ....?
Hrvatska je kršćanska zemlja (krst na svakom koraku ) pa šta ? opet su sirotinja ko i BiH.

I pišeš nešto o razlici između obrazovanja među muslimanima i kršćanima blabla..očito nemaš pojma ko je izmislio higijenu, usavremenio matematiku,medicinu, inžinjerstvo ...al et nek ti je - tješi se da si imperiorni covjek samo zato što nosaš krst .

[osa]

[quote="osa.

Šta se ti praviš pametan. Stari si poznavalac glogalne kulture, mrš,ba. Kršćanske su zemlje sve zemlje u Južnoj americi - I njihov nivo razvijenosti i bogatstvo je neizmjerno

Zemlje centralne Afrike su kršćanske i to im pomaže - u čemu?

Nemoj mi sad pisat zemlje u EU blablabla...Srbija je kršćanska zemlja pa šta sad hoš reć da je neizmjerno bogatija od Kuvajta, UAEmirata, Saudijske Arabije, Malezije ....?
Hrvatska je kršćanska zemlja (krst na svakom koraku ) pa šta ? opet su sirotinja ko i BiH.

I pišeš nešto o razlici između obrazovanja među muslimanima i kršćanima blabla..očito nemaš pojma ko je izmislio higijenu, usavremenio matematiku,medicinu, inžinjerstvo ...al et nek ti je - tješi se da si imperiorni covjek samo zato što nosaš krst . [/quote]

ne nosam ja ništa budalo, bog mo je bitan otprilike kao lanjski snijeg, samo navodim činjenice. u tim arapskim zemljama bogati su možda šeici pogledaj malo stanovništvo globalno. kad je tamo tako dobro što niste azile tražili tamo već po švedskoj, švicarskoj , njemačkoj i kod ostalih omraženih kršćana.

[Sarafcina]

[quote="osa.

©ta se ti pravi¹ pametan. Stari si poznavalac glogalne kulture, mr¹,ba. Kr¹æanske su zemlje sve zemlje u Ju¾noj americi - I njihov nivo razvijenosti i bogatstvo je neizmjerno

Zemlje centralne Afrike su kr¹æanske i to im poma¾e - u èemu?

Nemoj mi sad pisat zemlje u EU blablabla...Srbija je kr¹æanska zemlja pa ¹ta sad ho¹ reæ da je neizmjerno bogatija od Kuvajta, UAEmirata, Saudijske Arabije, Malezije ....?
Hrvatska je kr¹æanska zemlja (krst na svakom koraku ) pa ¹ta ? opet su sirotinja ko i BiH.

I pi¹e¹ ne¹to o razlici izmeðu obrazovanja meðu muslimanima i kr¹æanima blabla..oèito nema¹ pojma ko je izmislio higijenu, usavremenio matematiku,medicinu, in¾injerstvo ...al et nek ti je - tje¹i se da si imperiorni covjek samo zato ¹to nosa¹ krst .

ne nosam ja ni¹ta budalo, bog mo je bitan otprilike kao lanjski snijeg, samo navodim èinjenice. u tim arapskim zemljama bogati su mo¾da ¹eici pogledaj malo stanovni¹tvo globalno. kad je tamo tako dobro ¹to niste azile tra¾ili tamo veæ po ¹vedskoj, ¹vicarskoj , njemaèkoj i kod ostalih omra¾enih kr¹æana.

zbog laksih zena i dostupnosti ostalih poroka

a sto vi trcite da radite u dubai, a necete u svedsku?